Pokvarenost i posvemašnji moralni bankrot vladajućeg dijela društva političari brutalno cinično podcrtavaju floskulom "Pustimo institucije da rade svoj posao", dobro znajući da su te iste institucije sami taman toliko okljaštrili, onesposobili i umrežili da su potpuno neučinkovite Foto: Zelena akcija
Otprilike polovina građana Hrvatske odbija sudjelovati u političkom procesu, odbija izaći i glasati, odbija sebi odrediti i sadašnjost i budućnost. Znači, trebalo bi ih probuditi, razbucati ravnodušnost, ali istovremeno priznati da takvo ponašanje ima puno opravdanja. Nisu, naime, slučajno dizajn, kao umjetničko-gospodarska kategorija, ali i marketing te PR, aktivnosti u kojima su Hrvati iznimno jaki, čak i globalno konkurentni. Desetljećima pokušavamo, u najboljoj maniri Mad Mena, upakirati zaostalost, neprobavljivu, prekarnu i u mnogočemu rubnu stvarnost naših života u Mediteran kakav je nekad bio, cigarete u Pozdrav iz Rovinja, pa smo čak i rukovanju nakratko promijenili značenje pokušavši relativizirati i ismijati ozbiljan zločin.
Pokvarenost i posvemašnji moralni bankrot vladajućeg dijela društva političari brutalno cinično podcrtavaju floskulom „Pustimo institucije da rade svoj posao“, dobro znajući da su te iste institucije sami taman toliko okljaštrili, onesposobili i umrežili da su potpuno neučinkovite. Ali, forma jest zadovoljena.
Sada aktualni, posrnuli Agrokor vjerojatno je najbolji primjer pobjede forme nad sadržajem. Hrvatska je ponudila odgovor na „vječno“ ekonomsko pitanje: što se dogodi kad cvjećaru date da vodi više milijardi kuna (bez)vrijednu međunarodnu kompaniju strukturiranu po vertikalno integriranom procesu od polja do stola. Dva desetljeća slavljen kao trijumf Hrvatske nad globalnim kretanjima i konkurencijom, konačno je ogoljen i sveden na ono što jest – desetine milijardi duga stvorenog sistemskim namjernostima u kojima se ucjenama, uhljebljivanjem i podmazivanjem svega i svačega prelijevalo iz šupljeg u prazno.
U tom nedostatku kvalitetnog sadržaja imaju zasluge i sada ucviljeni dobavljači. Imali su priliku razbiti taj lanac ne sudjelujući u nakaradnom procesu, mogli su se okrenuti stranim tržištima ili čak prestati poslovati. Nije naime blesavo ugasiti biznis ako jedino pomoću gazde fiktivno opstaješ, a zapravo samo odugovlačiš neizbježni krah, u konačnici uvećavajući problem i budući jad, i suvlasnika, i radnika, i zemalja u kojima se posluje.
Agrokor je toliko nakaradno poslovao da se čak nije do kraja moglo zavarati niti na šuplju formu vječno naviknutu Hrvatsku. Moralo se pribjeći kupovanju distribucije tiska, agencija za zakup medija i ciljanom oglašavanju (a strateškom povlačenju oglašavanja kad je to bilo nužno), sve kako bi se koliko toliko prikrilo trulost sadržaja.
Zadovoljavanje megalomanske želje za moći stvorilo je i neviđeni geopolitički rizik jer će sada tko god pokupuje ostatke Agrokora više-manje dobiti većinu strateških industrija Hrvatske pa će i ono malo sadržaja što vrijedi otići daleko preko granice.
Model sličan Agrokorovu primjenjivao se desetljećima i u knjižarstvu i izdavaštvu. Mediji i manje obaviješteni građani pjevali su pjesme o Algoritmu kao kozmopolitskom kutku za intelektualce, svjetioniku kulture. Bila je to naizgled neviđeno uspješna forma, s aureolom romantične borbe protiv mraka i neznanja. Njen sadržaj činila je pak komisijska prodaja u kojoj je mini gazda zadržavao i do 50% prihoda koristeći ludo rastezljive rokove plaćanja i standardnu osvetu u obliku izbacivanja iz ponude onih koji su tražili, za Hrvatsku doista čudesan zahtjev, da budu plaćeni pošteno i na vrijeme.
Danas kada na zgarištu Agrokora i ostalih mini „Agrokora“ Hrvatska konačno ima priliku razbiti sumanuti sustav klijentelističkog, u nas češće rođačkog kapitalizma, država, uplašena da više neće moći poslovati onako kako jedino zna, izbacuje strane profesionalce, donosi ishitreni zakon koji otvara put potencijalnim tužbama i dovodi možda dobronamjernog, ali vjerojatno potpuno neučinkovitog posebnog povjerenika.
Cijeli državni aparat gotovo se raspao, a Vlada je u rasulu, pokušavajući prikazati situaciju kao kontroliranu trivijalnost gdje samo treba zakonom osmišljenom i donesenom u svega nekoliko dana malo zakrpati rupicu koja je zapravo rupetina kopana desetljećima. Opet se nitko nije zamarao sadržajem nužnih sistemskih reformi, već se rezalo žice na bombi tempiranoj da grune, naravno sasvim slučajno, tek nakon lokalnih izbora.
Jedna od perjanica hrvatske pobjede forme nad sadržajem jest i kutinska Petrokemija. Političari se izmjenjuju, isprazne fraze o strateškoj odrednici hrvatskog gospodarstva i kutinskog kraja lete na sve strane, a Petrokemija nije ni korak bliže stabilnosti, profitabilnosti i održivosti. Država je u Petrokemiju i očuvanje sadašnjih oko 1600 radnih mjesta do sada uložila više milijardi kuna. Toliko je to ulupanog novca po radnom mjestu, čak i stanovniku kutinskog kraja, da ama baš nikakva strateška važnost ne može popraviti gorak okus trulog sadržaja.
Hrvatska će forma uskoro biti ispunjena ili vjerojatnije ispražnjena i sadržajem rješenja preko 10 milijardi kuna teških arbitražnih sporova, na što nas upozorava glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan u svom najnovijem izvješću. Navedeni sporovi su uglavnom nastali zbog neispunjavanja preuzetih obveza, dovođenja investitora u neravnopravan položaj, izvlaštenja investicija zbog nejasnih vlasničkih odnosa, kaotične i nagle promjene zakona tijekom ulaganja i sličnih divota.
Čak i teritorijalni ustroj zemlje formom jedva prikriva potpuni nedostatak smislenog sadržaja. Hrvatska na svojim leđima nosi oko 11.000 političara. Na lokalnim izborima ove se godine bira gotovo 10.000 dužnosnika između čak 47.000 kandidata za nevjerojatnih 576 jedinica lokalne samouprave. Ta silna lokalna (samo)uprava tu je da se zadovolji forma zemlje koja kao nije sasvim centralizirana, kojom se razmišlja i upravlja regionalno. Njen se sadržaj, u mnogim razvijenim državama često puno bitniji od nacionalnog, kod nas prečesto sastoji ponajviše od uhljebskog mesa kojim se hrane više ili manje nebitne političke pobjede i korupciji omiljene aktivnosti kao davanje koncesija.
A nismo se ni dotaknuli veličanstvenih trijumfa forme nad sadržajem u slučaju digniteta Domovinskog rata, izvrsnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, korisnosti hrvatskog sporta u zemlji nezdravih i pretilih ljudi, učinkovitosti i organiziranosti hrvatskog zdravstva, nepristranosti Ustavnog suda, principijelnosti hrvatske diplomacije, želje za primjenom moderne i funkcionalne kurikularne reforme ili nepristranosti sustava kontrole etičnosti u znanosti i visokom obrazovanju.
Svi važniji problemi Hrvatske duboko su sistemski i uopće ne ovise o promjeni forme, bezumnom diplomatskom optimizmu toliko prisutnom oko npr. Agrokora, sloganima ili spinovima. Dio stanovnika ove države, bolno svjestan toga, odlučio je potražiti sreću u drugim, sadržajnijim zemljama. Zapanjujući pak broj, otprilike polovina, odbija sudjelovati u političkom procesu misleći da na njega ne može utjecati, krajnje uspješno ostvarujući time samoispunjavajuće proročanstvo. Dokle god ljudi ne shvate da moraju početi glasati, i to glasati za kandidate koji nude sistemska, sadržajna rješenja (a ipak ih ima ponešto), dokle god odbijaju suštinski oblikovati društvo u kojem žive, neki drugi će Hrvati kao pravi kraljevi forme, prodavači magle i opsjenari prikladno vladati ovim prostorom lijepe naše forme i trulog sadržaja.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu