Jesmo li se za to borili?

"Jeste li se najeli janjetine?“

"Bando komunistička!"

"Kako vas nije sram blatiti Hrvatsku?"

Prozivke su to koje su popratile završetak javnog razgovora "Drugi rat", koji je u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca organizirao intendant Oliver Frljić u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem i Documentom – Centrom za suočavanje s prošlošću. Riječ je o svjedočanstvima iz Domovinskog rata pet žena različitih nacionalnosti.

Završetak događaja, odnosno izlazak publike iz kazališta, osiguravao je kordon interventne policije štiteći posjetitelje od prosvjednika iz redova Armade i braniteljske populacije. Ništa manje dramatična nije bila ni uvertira.

19:30 Dolazi nekoliko muškaraca naoružanih barjacima i dubokim domoljubljem kojem je i sama priroda dana dala na zaletu.

"Kako danas imaju hrabrosti govoriti i organizirati četnički dernek?! Eto, Šešelj je opet zapalio zastavu da bi dao podršku svima vama koji danas ulazite u HNK."

Policija ništa ne zna. Ni koliko će ih čuvati skup, ni išta o prosvjednoj koloni koja je, pjevajući već uvježbane stihove protiv Frljića, krenula s Korza prema njima. Dolazi do manjeg fizičkog incidenta između jednog od najglasnijih prosvjednika i posjetitelja, jer da je ovaj - četnik!

Nije ta početna drama spriječila protagonistice da izađu pred publiku koja je u kazalište ušla pod kišom uvreda. Pet stolaca na pozornici osvijetljenih blijedoplavim reflektorskim svjetlom čekalo je žene koje su odlučile ispripovijedati svoje teško ratno iskustvo, i to na dan kada je o njemu vrijedila samo jedna, crno-bijela istina.

Dolazile su polako. Blijeda svjetla u mraku ocrtavala su im siluete. Jednoj je glava spuštena, drugoj okrenuta u stranu, treća je drži ponosno uzdignutu, četvrta gleda ravno pred sebe, dok peta djeluje nervozno.

Pale se reflektori. 

20:10 O svojoj kući na južnoj strani Osijeka, na koju su 1991. pale dvije tenkovske granate, Marija govori u prezentu. Kao da ni u jednom trenutku nije prestala postojati. Dok je ona bila u Zaprešiću s djecom, suprug je radio kao direktor u pošti. Jednoga dana po njega su došla trojica pripadnika Hrvatske vojske i rekla da će se vratiti za pola sata.

"Kolege na poslu nakon povratka u Osijek kazali su mi da ne mogu hraniti četničku djecu i da me ne mogu primiti natrag na posao jer bi ‘nadrljali da strukture u gradu čuju za to’. Nakon toga se više nikad nisam zaposlila. Zamislite majku koja tri godine nema što dati za jesti svojoj djeci”, priča Marija, pa nastavlja: “Zamjerili su mi jer sam se kao Hrvatica udala za Srbina. Ja kažem: nisam se udala za Srbina, već za čovjeka.“

Suprug se nikad nije vratio. Kao jedna od žrtava ratnog zločina koji danas znamo kao slučaj "Selotejp", završio je u Dravi.  

Nakon četiri godine pokrenula je postupak za proglašenjem nestale osobe umrlom. Od njegove mirovine, koja iznosi 2000 kuna, živi i danas.

20:30 Za drugu Mariju, koju je rat zatekao kao jedanaestogodišnju djevojčicu u Polači pokraj Knina, sve je počelo kada je nestalo slatkiša koje je svaki dan kupovala sa sestrom.

“To jutro je granatiran grad, a mi smo mislile da su to vojne vježbe. Ponašale smo se sasvim normalno, sestra i ja smo izašle na obližnju livadu, gdje smo čuvale ovce. I taj put smo ponijele dvogled kroz koji smo vidjele neprekidnu kolonu ljudi i traktora“, priča Marija.

Govori o četverodnevnom putu do Beograda nakon "Oluje" - na traktoru, zajedno s ostalih 30 izbjeglica iz sela.

"Vrućina danju, hladnoća noću. Ništa za jesti, ništa za piti i neopisiv strah."

Danas živi u Zagrebu, a kada posjeti Beograd, izbjegava četvrt u kojoj je išla u školu. Tada joj se grad činio kao da je sposoban pojesti i odraslog čovjeka, a kamoli ne tek jednu djevojčicu.

Zapravo, ne pamti puno. Tjerala bi, kaže, samu sebe da spava jer joj je tada bilo lakše.

20:45 Iva, koja danas ima 31 godinu, '91. je bila u Vukovaru sa sestrom, majkom i ocem invalidom. Svako jutro, kako pamti, kada bi se probudila, bombardiralo bi se nešto novo. O svom podrumu u kojem bi se skrivali svi iz "komšiluka", bilo da su u pitanju Srbi ili Hrvati, priča s mješavinom ponosa i gorčine. U kući su imali dvije televizije, jednu na kojoj su pratili događaje iz Zagreba i drugu na kojoj se pratila beogradska televizija.

Nekoliko dana prije pada grada, nakon kratkog boravka u Srbiji, s obitelji je krenula u Vukovar.

“Krenuli smo 8. studenog 1991., vojnici JNA zaustavili su nas kod zgrade Veleprometa. Trebali smo potvrdu kojom smo mogli stići do kuće. Majku i sestru su uveli unutra, a ja sam ostala vani s ocem. Rekli su nam da  će razgovor s ocem obaviti u Negoslavcima.”

Oca, kojeg je potom odveo susjed i obiteljski prijatelj, više nikad nije vidjela.

"Želim samo pronaći njegove kosti, pokopati ga i tako završiti s tim periodom", zaključuje Iva svoju priču.

21:00 Bombardiranje Mostara počelo je dok je na televiziji gledala film "Valter brani Sarajevo“. Žena, koja nije željela kazati svoje ime, tada je imala 12 godina, a danas dobro pamti sve događaje iz te '92., koju je s majkom i sestrama doživjela kao muslimanka u Mostaru. Govori o kaputu u čijim su džepovima stajale četkica za zube i donje rublje, a koji ju je čekao spreman kada su hrvatski vojnici došli po nju.

"Sjećam se kada bi znali banuti na vrata. Znali su tako dolaziti, tražili su koju radio-stanicu slušamo, nekad i s dojavama da u stanu krijemo muškarce i oružje. Kada su došli po nas, pogledala sam taj kaput i pomislila da mi ne treba kada me ionako vode u smrt.“

A odveli su ih prema četi ostalih vojnika, do prve linije razgraničenja, gdje su trebale biti silovane. Nesreću su izbjegle, i to zahvaljujući dobroj volji jednog od vojnika.

"Mama je radila kao službenica u banci, a onda je bila netko tko je brao travu i skupljao vodu da preživi. Nakon '93. imala sam osjećaj da sam je izgubila, jer ona nikad više nije bila ista."

U stan u kojem su živjele vratile su se nakon sedam godina.

21:15 Jelena je rat dočekala radeći kao medicinska sestra u Slatini, da bi se potom preselila u Voćin. Suprug je dobio otkaz, a kćeri su u to vrijeme bile u Beogradu, u hotelu "Jugoslavija". Kada bi se čule, znale bi joj reći: "Mama, napravite nešto u tom ratu, mi ne možemo više ovdje biti." Jelena, naime, tada nije znala, a i danas je grize savjest zbog toga, da je trebala nadoplatiti kako bi joj kćeri dobile dvokrevetnu sobu i tako živjele u normalnijim uvjetima.

A događaje iz voćinske bolnice i dalje pamti kao da su se dogodili jučer.

"Došao je jedan Ivan, '72. godište kao i moja kći. Tražio je jednog 'ustašu' i dan-danas se sjećam kako mi je rekao: 'Što je, bre, sestro? Za jedan mesec proveden u zatvoru ja imam pet meseci slobode!'“

Desetak godina kasnije suprug i ona bili su svjedoci na haaškom suđenju Vojislavu Šešelju za zločine počinjene '91. godine. Tih je dana gubila prijatelje Hrvate, a nakon svjedočenja iz 2004. godine, počeli su je izbjegavati rodbina i prijatelj i Srbi.

To su tek dijelovi priča za koje, sudeći prema reakcijama javnosti, nije pravo vrijeme da ih se ispripovijeda. Dan nakon vojnog mimohoda u Zagrebu i u vrijeme dok se u Kninu održavalo ustaško bančenje, o Domovinskom se ratu govorilo s nove, široj javnosti nepoznate pozicije. One koja ne dominira u javnom diskursu koji je uobičajen kada se govori o  stvaranju hrvatske države. Nikakvi doživljaji s ratišta, razgovori o poginulim i ranjenim braniteljima, kao ni veličanje vojno-redarstvenih akcija. Bile su to priče žena koje su devedesetih prije svega bile majke, kćeri, supruge i sestre, obični ljudi.

Pozicija nepoznata svjetini za koju si u ratu prvo Hrvat, Srbin ili Bošnjak, a tek onda čovjek.

21:40 Posjetitelji čekaju u predvorju HNK. Zaštitari čuvaju vrata i ne puštaju nikoga van sve dok policija ne da znak. Sada  je prosvjednika nešto više nego na početku.

Neki izlaze na stražnji izlaz, ali ovi su se pobrinuli da ih i tamo netko dočeka.

"Jebo vas drug Tito!“

"Četnici! Idite u Srbiju!“

"Zašto mrzite Hrvatsku?“

A kako to izgleda kada se "mrzi“ Hrvatska, doživjeli su i posjetitelji iz Zagreba koji su nakon tribine čekali autobus za povratak. Skupina prosvjednika napala je nekoliko njih među kojima je bio i novinar portala Lupiga Hrvoje Šimičević, koji je "zaradio" dva udarca šakom u glavu, o čemu više možete pročitati ovdje.

Sve se to dogodilo na mjestu na kojem se "jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli“. Pa makar i pod zaštitom četrdesetak interventnih policajaca. Ipak se za to ginulo devedesetih. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.