Kumrovec i Veliko Trgovišće – od kolektivnog sjećanja do kolektivnog zaborava

Kako se rodna mjesta vodećih ličnosti nekog doba politiziraju i pretvaraju u "mjesta sjećanja"? Kako se kolektivna sjećanja na političke lidere transformiraju u širokoj skali od glorifikacije do namjernog društvenog zaborava - neka su od pitanja kojima su se bavile etnologinje Nevenka Škrbić Alempijević i Marijana Belaj u svojem radu "Politička mjesta u tranziciji: sjećanje na Josipa Broza Tita i Franju Tuđmana u suvremenoj Hrvatskoj". Istraživanje su predstavile na nedavno održanom međunarodnom simpoziju "Tranzicija i kulturno pamćenje" kojeg je organizirala Katedra za srpsku i crnogorsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Promjene društvenog sjećanja na Tita i Tuđmana, etnologinje su prikazale kroz odnos prema njihovim rodnim mjestima – Kumrovcu i Velikom Trgovišću, u kojima su provodile terenska istraživanja od 2004. godine na ovamo. Dvije povijesne osobe koje su postale sinonimi za dva razdoblja u kojima su djelovali, njihove dvije rodne kuće, dva društvena sustava i dvije državne zajednice u kojima su živjeli i radili čine ih prilično sličnima, ali ipak u bitnome vrlo različitim. Samim time i mjesta sjećanja na njih imaju danas posve različita društvena i politička značenja, smještena na dva, gotovo suprotna pola – od načina uređenja rodne kuće i tamošnjih spomenika do obilježavanja njihovih rođendana.

Nevenka Škrbić Alempijević u dijelu o Kumrovcu, Titovom rodnom mjestu, posebno je naglasila transformaciju tog zagorskog sela u mjesto političkog hodočašća i snažnog uporišta pri stvaranju državnog identiteta u poratnoj Jugoslaviji kroz "posvemašnju titoizaciju tog prostora, ali i društva u cjelini".

Politička destincija

"Od 1950-ih do konca 1980-ih godina Titovo je rodno mjesto preoblikovano u model socijalističkog prosperiteta. U službenoj retorici definiralo se kao 'kolijevka' u kojoj se odnjihao 'najveći sin naših naroda i narodnosti'. Kumrovec je funkcionirao kao središnji topos socijalističke ideologije. Selo koje je početkom 20. stoljeća imalo tridesetak kuća i 250 stanovnika, transformiralo se u političku destinaciju koju je godišnje posjećivalo između 500.000 i milijun ljudi", rekla je izvanredna profesorica Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

I okolna arhitektura se mijenjala, a svrha tih objekata bila je mnogo šira od lokalne zajednice. Izgrađena su velebna zdanja edukacijske i političke namjene: Osnovna škola "Maršal Tito" koja je mogla primiti trostruko više đaka nego što ju je uistinu pohađalo, Dom boraca i omladine koji je proglašen najboljim arhitektonskim rješenjem 1974. godine, Politička škola Saveza komunista Jugoslavije "Josip Broz Tito", rezidencija "Vila Kumrovec", valjaonica čelika "Kumrovec" ... Postavljeni su i brojni spomenici posvećeni Titu i Jugoslaviji, od kojih je najpoznatiji onaj Antuna Augustinčića iz 1948. godine.

"Arhitekturom koja je tijekom socijalizma nicala u Kumrovcu nastojalo se pokazati blagostanje u 'zemlji radnika i seljaka', kako se Jugoslavija definirala. Titov je lik bio prisutan u svakom segmentu proizvodnje mjesta sjećanja. Tijekom života Tito je mjestu davao autentičnost samom svojom prisutnošću. Česte su bile fotografije Tita u šetnji Kumrovcem pri čemu se susretao i rukovao sa svojim nekadašnjim suseljanima ili je sjedio s njima u lokalnoj krčmi. Dakle, bio je 'jedan od njih'",kazala je etnologinja Škrbić Alempijević.

Nestao iz javne sfere

I nakon Titove smrti do kraja 1980-ih  tamo su se još odvijale razne aktivnosti poput proslava, komemoracija, nošenje štafete mladosti... Međutim, od 1990-ih došlo je do pokušaja "detitoizacije" paralelno s padom do tada vladajuće ideologije na čijim temeljima je to mjesto i nastalo. Ili, kako kažu etnologinje u svojem radu, "mjesto je hotimično zaboravljeno, nestalo je iz javne sfere kad je postalo politički nekorektno".

"Socijalistički sistem je svrgnut, a Kumrovec se našao na listi nepoželjnog jugoslavenskog inventara. Negativne konotacije bile su još izraženije zbog rata, jer je Tito poistovjećivan s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA). Zgrade Političke škole i Spomen-doma nisu dobile novu namjenu. Zatvorene su za posjetitelje. Kumrovečki kipovi i spomenici ostali su napušteni u krajoliku, prepušteni zaboravu. U nekim drastičnim slučajevima su, poput spomenika Josipu Brozu u dvorištu njegove rodne kuće, dignuti u zrak eksplozivnom napravom. Prazni prostori socijalističkog Kumrovca upućuju na nelagodu društva koje nema jasnu politiku kako pristupiti vlastitoj recentnoj prošlosti. Posebno o odnosu prema antifašizmu i socijalizmu", ocijenila je Škrbić Alempijević.

Prema njezinim riječima, djelatnici muzeja "Staro selo Kumrovec" nastojali su mjesto preoznačiti i učiniti politički neutralnijim pozivanjem na potencijale koje nudi etnografski muzej na otvorenom. Kumrovec se ipak i dalje primarno doživljava kako Titovo rodno mjesto. To pokazuje da nije došlo do depolitizacije tog mjesta sjećanja u postsocijalističkoj Hrvatskoj.

"Stavovi prema Josipu Brozu u današnjoj Hrvatskoj izuzetno su heterogeni i ambivalentni. Pokrivaju široku lepezu praksi, emocija i naracija u kojem se slika Tita kreće od heroja do zločinca. Pri našim istraživanjima susrele smo se sa štovanjem Tita u smislu svojevrsnog kulta, zatim s uvjerenjem da je riječ o najvećem hrvatskom političaru 20. stoljeća, do toga da se Tito stigmatizira kao krvnik i izdajnik Hrvata. No, na jedan dan u godini socijalistički inventar ponovno zaživi u Kumrovcu kada članovi Društva Josip Broz Tito i Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske na nekadašnji Dan mladosti organiziraju susrete pod sloganom „U mladosti je radost, u radosti je mladost“. Riječ je uglavnom o starijoj populaciji, ali posljednjih godina sve su zastupljeniji i mlađi posjetitelji. To pokazuje da takva mjesta sjećanja, i u slučajevima kad se izostavljaju iz dominantnih javnih politika, ostaju u žarištima sjećanja na razdoblja koja se danas stigmatiziraju kao nepoželjna", zaključila je etnologinja.

Profinjeni ukus Tuđmanovih

U obradi Tuđmanove rodnog mjesta u obližnjem Velikom Trgovišću, također nevelikoj zagorskoj općini, etnologinja Marijana Belaj prikazala je kako je to mjesto sjećanja prošlo različite faze, istodobno s mijenama društvenih i političkih prilika – od tuđmanizacije (stvaranja kulta vođe , "najvećeg sina hrvatskog naroda" i "oca nacije"), preko detuđmanizacije (promjenom vlasti 2000. godine) i – konačno – retuđmanizacije (dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a 2012. godine). Riječ je o rodnoj kući Franje Tuđmana, spomen-školi koju je pohađao i uz nju podignutim spomenikom.

Svi ti objekti u vlasništvu su Zaklade hrvatskog državnog zavjeta, političke zaklade HDZ-a. I u rodnoj kući i u spomen-školi nepomirljivo se sukobljavaju inicijalne ideje u kreiranju ovih mjesta. U rodnoj kući to je s jedne strane ideja o uređenju autentičnog ambijenta obiteljskog doma zagorske provincije iz vremena koje je tamo proveo Franjo Tuđman nasuprot ideje o podrijetlu kroz adaptirani imaginarij o razvijenoj, urbaniziranoj i modernoj zapadnoevropskoj hrvatskoj državi "s moćnom i obrazovanom buržujskom klasom profinjenih ukusa". K tome, uređenju kuće je nepovezano dodana i ideja o spomen-domu koji prikazuje Tuđmanov politički život – opisuje pročelnica Odsjeka za etnologiju i kulturnu antorpologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

I obnova spomen-škole otvorene 2008. godine, koju je sredinom 1990-ih HDZ-ovoj Zakladi poklonila općina Trgovišće uz obvezu obnove i uređenja malog centra za kulturna i druga zbivanja, također je išla u smjeru "označavanja Velikog Trgovišća kao središta hrvatske državotvorne ideje". I spomenik, podignut 2013. godine, je u funkciji glorifikacije Tuđmana kao čovjeka koji je „probudio hrvatsku nadu i ostvario hrvatski san“, na visokom postolju izrađenom od hercegovačkog kamena, „kao znak jedinstva domovine“.

Da je mjesto sjećanja na Tuđmana prije svega vezano za njegovu stranku – HDZ - dokazuje i obilježavanje njegovog rođendana, koji je ujedno i dan općine.

"Oživotvorenje sjećanja na lik i djelo Franje Tuđmana na ovim se lokacijama ostvaruje samo djelomično, uglavnom u krugu Tuđmanovih istomišljenika. Riječ je raskoraku u obilježavanja ovoga dana između predstavnika općine i članova HDZ-a. Susrele smo se s dvije paralelne i nepovezane proslave. Proslavu u organizaciji HDZ-a pratili su članovi HDZ-a, predstavnici stranačkih tijela iz dijaspore i pojedinci iz udruga simpatizera njegovog djela i drugi, motivirani željom, kako su navodili, da se obnovi sjećanje na događanja i ključne aktere 1990-ih radi povratka 'pravim vrijednostima' te radi prilike da se izrazi 'prava istina' o recentnoj hrvatskoj povijesti. Predstavnici općine i županije, pak, politički oponenti HDZ-a, položili su cvijeće i svijeće uz bistu kraj rodne kuće ispunjavajući tako djelić redovite proslave dana općine. Posjet rodnoj kući i spomen-školi nije bio dio tog programa. U ovim spomen mjestima načelnik općine i lokalna zajednica vide instrument presnažne politizacije, odnosno tuđmanizacije, koja se prema lokalnim planovima planira premostiti detuđmanizacijskim pretakanjem 'oca' u turistički brend jednoga od zagorskih velikana", rekla je etnologinja Belaj.

Nezainteresirana šira javnost

Znanstvenice, među ostalim, zaključuju da nezainteresiranost šire javnosti za takva mjesta sjećanja pokazuje kako vrijednosti i ideali koje ta mjesta promoviraju ili su promovirala danas više ne nailaze na značajniji odjek. Upravo se u tome i vidi jedan od aspekata tranzicije – procesa koji nije čvrsto predodređen i ne temelji se na neupitnoj prošlosti, nego u sebe uključuje promjenu stajališta prema prošlosti, redefiniranje nacionalnog pamćenja, redefiniranja starih i uspostavljanje novih mjesta sjećanja.

"Premda se ta dva odabrana mjesta sjećanja – Kumrovec i Veliko Trgovišće – strukturalno prilično podudaraju, značenja koja su određene politike pamćenja nastojale upisati u njih smještaju ih na dva suprotna pola. Kumrovečka rodna kuća podignuta kao 'kolijevka' najvećeg sina jugoslavenskih naroda i narodnosti, brojna edukacijska i politička  kumrovečka zdanja dana su na uporabu 'zemlji radnika i seljaka', a Tito je predstavljen kao jedan od njih, dok Veliko Trgovišče udomljuje rodnu kuću 'oca nacije', podrijetlom iz educirane građanske klase, kojeg se oslovljavalo s titulom doktora znanosti te spomen-školu kao stranačko okupljalište i memorijal koji povremeno razgledaju izletnici-školarci. Dok spomenik Brozu kraj rodne kuće čuva tragove od obožavanja do mržnje, spomenik Tuđmanu u bodljikavoj izvedbi i na visokom postolju stoji nepristupačan i netaknut", zaključuju Marijana Belaj i Nevenka Škrabić Alempijević napominjući da se unutar svakog od tih mjesta sjećanja "upisuju različite interpretacije prošlosti i sadašnjosti", odnosno da polarizacija između njih nije samo odraz polarizacije u hrvatskom društvu nego i odraz tranzicije.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija