NEVIDLJIVA ČLANICA

Prva godina članstva Hrvatske u Europskoj uniji, u godini kada je deset zemalja zajednice obilježilo desetljeće EU-staža. Čuda nisu spominjana ni u kampanji za referendum, ispada da je glavna korist od EU-a, makar na ove kratke staze, dramatično jeftiniji roaming i lakši prijelaz granice, sada bez dugačke procedure, putovnica i, naravno, carina. Hrvatska se u EU dugo uključivala, njezin je proces pristupanja bio zahtjevniji od onoga za prethodnike te su europeizirana pravila igre prelazila u praksu puno prije dana pristupanja. Zato se rez nije osjećao. Koliko su usklađeni propisi stvarno prešli iz papira u praksu, znat ćemo po količini prijava Europske komisije zbog kršenja zajedničke pravne stečevine. To tek predstoji. Packe će mamuzati državnu upravu na pravi način i do mjere da će - želi li zemlja to uopće pregrmjeti bez veće količine srama, medijskog iživljavanja nad još jednom neposobnom članicom i, u konačnici, visoke novčane kazne - zaista trebati upregnuti sposobne umjesto podobnih, nakoćenih u golemim količinama u nacionalnoj administraciji.

Dugoročno, najveća korist od članstva trebalo bi biti baš preseljenje s terena klijentelističkog, interesnog, stranačkog, na prostor stručnog i operativnog.

Sjećate li se pojma administrativnih kapaciteta o kojima su svi izvještaji o napretku redovno govorili od prvog dana procesa pristupanja? Administrativni kapaciteti pravo su mjerilo prilagodbe: jedno je kada imate broj ljudi određenog profila (makar i rodijaka) i standardnu količinu informatičke opreme, pa je forma na početku posla zadovoljena i svi sretni jer su se europeizirali. Drugo je kada oni moraju, zaista i doslovno moraju, proizvesti konkretne rezultate – raspodjelu sredstava poljoprivrednicima, katastar, e-upravu... kojih u nekim područjima djelovanja zaista nema dovoljno, primjereno očekivanjima i potrebama.

Samo dva primjera. Hrvatska može veoma glatko pasti na ispitu provedbe odredaba Direktive o zakašnjelim isplatama. S druge strane, na njeznu teritoriju vrijede pravila snažnije ekološke zaštite temeljene na standardima EU-a koja u vodu promptno bacaju sve kampanjske galame o Plominima ili imaginarnoj ruskoj nuklearki u srcu slavonske žitnice.

Državna uprava morat će striktno i detaljno i, najbitnije, s razumijevanjem pratiti nadogradnju zajedničke pravne stečevine, aplikaciju svake nove mjere, svake presude Europskog suda. I reagirati na prijedloge. Biti na usluzi zastupnicima kada se slažu amandmani: stranački blok u EP-u ne treba zanimati akvakultura, ali je pogubno ne dostave li iz nadležnog ministarstva sve relevantne podatke zastupnicima tako da imaju argumenata, između ostaloga, i svađati se s kolegama iz susjedstva s drugačijim interesima. 

Administrativni kapaciteti, kada dođe vrijeme potvrde jesu li u redu ili su samo jedan od hrvatskih privida stvorenih za potrebe ulaska u EU, bit će preduvjet da se zemlja opredijeli što hoće - sposobne ili podobne, globalne ili lokalne, 21. ili 18. stoljeće. Izgleda kao fraza? Ni najmanje! Opipljiva korist od članstva u EU nije da se možete rešetati SMS-ovima preko granice uz simboličan trošak, nego da će vas sustav zakona prisiliti na pošten, odgovoran, složen rad. I da ćete za suprotno snositi posljedice.

Probem s novim članicama jest i da uče što i kako sa sredstvima iz europskih razvojnih fondova. Obrazac je svugdje jednak: što su zemlji pare potrebnije, teže ih troši jer joj je sustav nerazvijeniji. Naravno, nema te EU-adminsitracije koja će doskočiti svim muljažama na terenu: balkanski ili levantinski mozak radi drugačije, što  potvrđuju povremena suđenja liderima, ali samo bivšima. Grešnika se vlasti po pravilu sjete tek ako je posrijedi politička borba u kojoj je uzmanjkalo streljiva. Skandali izbijaju i kada igranje onkraj zakona prevrši svaku podnošljivu mjeru, a društva novih članica (i nekih starih, uključujući osnivačice) kronično toleriraju sitnu i krupniju korupciju, rodijaštvo, klijentelizam.

Postoji i veoma javna veza između slabašnih administrativnih kapaciteta i manjkave apsorpcije raspoloživih fondovskih sredstava, značajnih za nove članice. Njihov je udjel u BDP-u viši nego u starom društvu, gotovo su sve ispod 75-postotnog praga prosječnog BDP-a u EU, a Hrvatska je na mizernih 61 posto, s tim da su je zadnje desetljeće, od njihova ulaska u EU, pretrčale sve članice iz kluba desetorice. Fondovi su bitni za novo EU-društvo jer su generator razvoja. I u Hrvatskoj je vidljiva najveća boljka sustava i začarani krug iz kojega se teško izvući: slabi administrativni kapaciteti sprječavaju bolje, zapravo kvalitetnije, inventivnije, konstruktivnije korištenje fondova. Dakle, države kojima su najpotrebniji, najmanje od njih izvlače koristi. Gdje nema organizirane države i društvene vizije, caruju lobisti. Stoga ostaje dvojba kako uopće uhvatiti priključak s društvom koje sustavno bježi s 20, 30, 40-postotnom razlikom u BDP-u.

Hrvatski predstavnici u institucijama Europske unije nisu se previše čuli u prvoj godini članstva. Percepciji je dijelom kriv i medijski pristup: sve izvještavanje o aktivnostima na sjednicama Vijeća ministara, primjerice, svodi se na klasično krušku-pod-njušku, kratka izjava kojom su svi zadovoljni, a nitko ne može dobiti (ili ne traži!) adekvatnu, konkretnu, čestitu informaciju o čemu je zapravo riječ. Savršen prostor za svakakva tumačenja i za lobiste. U ovakvom je okružju neukih lako stvoriti histeriju.

Hrvatska je imala nekoliko inicijativa i zajedničkih stavova, bila je dijelom uspješne koalicije (prijatelji kohezije) koja je prelomila sadržaj reforme poljoprivrede i cijelog srednjoročnog proračuna EU-a. No, njezin se glas nije čuo u žamoru ostalih 27. Nikad nije trgovala uslugom za uslugu, kako to čine vještije države. Nije zaprijetila vetom. Čak nije ni pokrenula obećane inicijative, recimo onu generiranu epizodom s "lexom Perković" da se sve članice EU-a izjednače u svojim pravima i obavezama u tom dijelu aplikacije slova zajedničke pravne stečevine. Zato Njemačka ne izručuje Hrvatskoj lupeže, ali je i te kako potegnula konce, dijelom i iz političkih razloga, da se dočepa udbaša. Budimo zločesti: tihi, skriveni motor HDZ-a nekadašnji je hrvatski veleposlanik u Berlinu, previše sposoban da bi mandat proveo u praznom hodu.

Veliki prasak proširenja dogodio se u vremenima ekonomskog poleta. Hrvatska je u EU ušla usred žestoke gospodarske krize, u razdoblju namrštenih i ljutitih lica, frustriranih birača, narastanja ekstremnih stranaka s bizarno ekstremnim porukama i idejama (Nacionalni front u Francuskoj, primjerice, urla da jedini dopušteni jezik u zemlji mora biti francuski, a bivši mu je lider Bretonac, dijete regije koja se, između ostaloga, hvali učestalom i od države podupiranom upotrebom bretonskog). Za razliku od zemalja srednje Europe, Hrvatska kao dio Jugoslavije nije stenjala pod ruskom presijom. Nije imala ni diktaturu iberijskog tipa. Uživala je u boljem životu u usporedbi s onima s druge strane željezne zavjese. Mađari ili Estonci naučili su se boriti. Hrvati su sve stvari uvijek smatrali bogomdanim darom na koji imaju valjda povijesno pravo. Jedno je kada se energija uloži u kreaciju, drugo o kuknjavu.

Napokon, Hrvatska je na teren EU-a došla kada joj je najbliža konkurencija devet godina iskusnija u svemu – u djelovanju na unutarnjem tržištu, u komunikaciji s administracijom Unije, u količini naučenih lekcija. Njihovo je razdoblje izolacije odavno zaboravljeno, Hrvatskoj tek predstoji vidanje posljedica življenja unutar sanitarnoga kordona. One su dugoročnije i pogubnije od svega drugoga. Hrvatski predstavnici u EU sebe i dalje percipiraju kao manje važne ili manje snažne, ne usuđujući se podići glas kada je to objektivno nužno. Dogodi li se mirakul i povisi ton, u zemlji ih slave kao heroje, a ne kao osobe koje rade posao za koji su plaćene. U Europskom parlamentu tome su pridonijele i njihove stranačke skupine.

Latinska poslovica kaže da zakašnjelima ostaju kosti. Meso je odavno razgrabljeno. Hrvatska se je, okasnivši devet godina, uglavnom zaslugom vlastite gluposti, a dijelom i zahvaljujući okružju, osudila na usporeni razvoj, na teže uključivanje u EU-tokove i na devet godina uvježbaniju konkurenciju.

I još nema jasnu viziju što uopće želi, i od sebe i od Europe.