Uzalud lupetanja tipa “što smo kao društvo učinili…” jer teško da smo uopće društvo. Da smo kojim slučajem društvo već bismo odavno bili načisto što i kako s otpadom takva porijekla Foto: FaH/EPA
“Priveden izgrednik”, “Ostojićev policajac”, “tri mlađahna i revoltirana pripadnika jednog krila Torcide”, “rukopis UDBA-e”, “Labrador 2.0”, “beogradska mafija”, ekskluzivne dojave iz nepotvrđenih izvora i tako dalje i tako bliže u posttraumatskoj igri “predložite počinitelja pa ću vam reći tko ste”. Paralelno pak teku nagađanja o ishodu: je li reprezentacija u predsoblju izbacivanja iz kvalifikacija, hoće li joj oduzeti neki bod, prijeti li Splitu gubitak domaćinstva utakmice s Bugarskom, kolika bi mogla biti novčana kazna.
Sve je još u igri samo je igrokaz nepotpun. Naime, bolno nedostaje jedan kolektivni akter, onaj glasni nacionalno-hermeneutički sloj koji je u slučaju Šimunićeva stadionskog performansa zborski upotpunio predstavu visokim stupnjem razumijevanja za glavnog glumca i njegovu stadionsku jeku pa je u raspravu uključio rijetko primjerene argumente tipa australsko djetinjstvo i tamošnji formativni proces, sklonost operi, naše stare navade i pravice, kao i historijat pozdravljanja.
I zbilja je na djelu ozbiljan prekid tradicije tumačenja kad se nitko već danima ne usuđuje izreći koju svastici u prilog. Ono bar uputiti na pet tisuća godina prisutnosti, hinduizam, zastupljenost u japanskoj i kineskoj tradiciji, pa malo Tibeta, vinčanske kulture, Rima, kršćanstva, srednjovjekovlja, risanja, boja i kukastog u smjeru kazaljke na satu ili obratno od nje. Ništa.
Nitko da prozbori i pojasni višeslojnost nagomilanih značenja, porijeklo i upotrebu, kao što su hrpimice upirali nakon što je performer Joe poveo urlikanje, a masa mu se zdušno odazvala. Ovaj put izostale su kulturno-slobodarske referencije staroga hrvatskog pozdrava, njegova uposlenost u nacionalnoj operi, distinktivni okus ustaškog prisvajanja i argumenti tipa što je tako zazorno da su odrasli ljudi u stadionskoj ekstazi i njihova mladunčad za dom spremni.
Da svastika ili hrvatski: Hakenkreuz zapravo znači sreću i zdravlje, da sreću donosi i da zdravlje čuva – ni riječi. Ništa o land i grass artizmu (ipak je opera najkompliciraniji glazbeno-scenski žanr), nula od medijskih filoloških, semantičkih i kulturnih analiza usporedivih s Malom Floramye u Jasenovcu, konačnim autoriziranim sestrinskim tumačenjem Nazorova odlaska u partizane ili nekom sličnom podesnjelom kerefekom. Nego masovna šutnja. Nitko da dometne koju u prilog simbolu života, sreće i zdravlja koji se masovnije ukazao uz kapetanski koridor Darija Srne.
Kako to da jedan prastari simbol ne nalazi svoje tumače, a jedan stari pozdrav u sličnim okolnostima jest? I to čitavu legiju. Nije vrag da smo napokon ujedinjeni u značenju, da je, eto, svima jasno što znači kukasti križ, iako nije u bijelom krugu na crvenoj podlozi kao u njegovoj najpoznatijoj izvedbi, nego je rukopis nešto primitivniji poput kemikalije ili čega već na zelenoj travi?
Iz smjera Zagreba čuju se ozbiljni građanski prijekori tipa “nikad više reprezentaciju na Poljud” kao da se na Šimunićevo odgovaralo sa “spremni” u dislociranom virtualnom pitajbogagdje gradu i kao da su jednodnevni došljaci primitivni navijači fascinirani metropolom vazda zdušno “spremni” dok pristojni građani u skladu s višestoljetnim uljudbenim navadama šute baš onako kako kinderštube veli da u takvim prilikama treba šutjeti.
Došlo se do točke prijeloma, nazad nema, nikakvi dublji razlozi ne pomažu. Rub ponora, zid, strah od reflektora nešto jače snage i šutnja. Svastika vam je bačena u lice, ali ste zakazali jer se više ne pravite da je niste primijetili. Eno vam je poveće, tamo gdje je Ante Rebić izgubio svaki duel, pa poduzimajte akcije i zgražajte se. Eno vam je pa je prevodite u višestoljetnu simboliku i njezinu uposlenost u različitim kulturama. Eto vam i “rukopis UDBA-e” pa lustrirajte po kućama, relativizirajte još intenzivnije i zdvajajte je li u svibnju 1945. po UEFA-inim kriterijima došlo oslobođenje ili započela okupacija.
I da, nismo svi krivi. Uzalud lupetanja tipa “što smo kao društvo učinili…” jer teško da smo uopće društvo. Da smo kojim slučajem društvo već bismo odavno bili načisto što i kako s otpadom takva porijekla. Znali bismo gdje spadaju povjesničari zaposleni u javnim institucijama i na provincijskim televizijama koji na kojekakvim huškačkim tribinama na rubu transa tvrde da antifašizma nema u preambuli hrvatskog ustava, znali bismo gdje je mjesto legiji pizduna koja šera kojekakve pripovijesti o junačkoj borbi Hrvata protiv boljševizma, hrani internetske servise pjesmama hrvatskih legionara s obuke u Dollersheimu i Stockerau 1941. ili pak svršava nad zračnim podvizima naših mladića u bitci za Staljingrad.
Sve vam je to sada pljusnulo u lice pa makar povod bilo HNS-ovo puritanstvo, poltronaško izrugivanje demokraciji i Mamićeva filozofija nogometa. Dobili ste vlastiti lik u zrcalu i ostali blokirani, zgrčeni i prestrašeni jer je kapitalna investicija zvana repka pred zidom koji može onemogućiti lukrativne poslove i oplodnju brenda. Eto vam, sve je na stolu, pa sad razmišljajte koja je prava strana povijesti (uz napomenu: samo je jedan točan odgovor, nema “i-i” rješenja).