Zahvaljujući skandaloznoj političkoj kuhinji HDZ-a i SDP-a i njihovih partnera u Saboru, dobili smo Ustavni sud koji nalikuje na neki saborski odbor s mišungom političara i pravnika opće prakse, a ne na ozbiljnu pravnu instituciju Foto: Libela.org
Konačno! Nakon pet godina Ustavni sud je ponovno u punom sastavu. Svi možemo odahnuti. Država se neće raspasti, izbori se mogu održati, pravna država se opet može razmahati. Deset novih sudaca plus tri dosadašnja i eto nam sreće u nesretnom broju – 13 ustavnih sudaca i mir barem do jeseni 2017. godine kada će ponovno trebati popunjavati u međuvremenu ispražnjena 'ustavna' mjesta. Gotovo pa idila. Šipak!
Izborom deset novih sudaca, Ustavni sud postaje direktno ogledalo politike. Ako je netko do sada to i sumnjao, vjerovao da i nije baš tako, da tu ipak ima pravne struke, osjetljivosti na društveni kontekst i promišljanja novih pravnih izazova, sada je tome kraj. Konac, svršetak.
U novom sastavu čak su 6 od 13 sudaca osobe s nespornim političkim backgroundom. Troje novih - SDP-ovci Ingrid Antičević Marinović, Josip Leko i HDZ-ovac Davorin Mlakar - u sudačke toge uskočili su direktno iz saborskih klupa, a tri aktualna suca – Mate Arlović, Antun Palarić i Miroslav Šeparović - ražalovani su političari također SDP-a odnosno HDZ-a. Dakle, polovicu Ustavnog suda u novom sazivu čine političari pa ma kako ih mi službeno sada nazivali i za što oni sada sebe drže.
Politička kuhinja
Zahvaljujući skandaloznoj političkoj kuhinji HDZ-a i SDP-a i njihovih partnera u Saboru, dobili smo Ustavni sud koji nalikuje na neki saborski odbor s mišungom političara i pravnika opće prakse, a ne na ozbiljnu pravnu instituciju. Lamentacije o tome da je moglo doći do ustavne krize, da su se zbog toga pod bilo koju cijenu morali izabrati novi ustavni suci, proziran je alibi. Kao što su dogovorili deset ovih, Sabor je dvotrećinskom većinom mogao izabrati i deset drugih u istom kratkom vremenu, sa sličnim, a vjerojatno i puno boljim, stručnim kvalifikacijama. Da nisu rezervirali mjesta za svoje stranačke pulene, bilo bi prostora za dogovore na sasvim drugim temeljima, po više stručnim nego političkim kriterijima. Bilo je i dovoljno kandidata (46) i dovoljno stručnih osoba, od profesora ustavnog prava do sudaca Vrhovnog suda. Ne, to nije bio cilj. Svrha je bila - prvo definirati svoje stranačke aseve, a onda popunjavati preostala mjesta po sistemu 'jedan naš, jedan vaš'.
U krajnje nestabilnom političkom okruženju, kada smo ujutro uvjereni da imamo Vladu, a već popodne upitan je čak i Sabor, kada pljušte političke diskvalifikacije, a institucije se opasno ljuljaju, ovakvim je izborom sirova dnevna politika širom otvorila vrata da i na Ustavnom sudu krenu nadmudrivanja, stranačko vježbanje mišića i nadglasavanje po političkim preferencijama. Dobili smo zapravo još jednu političku govornicu. Ono što su političari već godinama zamjerali Ustavnom sudu – politički oportunizam, ovim su izborom Ustavni sud i službeno prestrojili upravo u - politiku. Zacementirali su ga u političko tijelo s pravnim primjesama, tek s ponekim pravnim stručnjakom. Takvim političkim, čitaj: stranačkim, kadroviranjem po Ustavnom sudu, kada pravna struka pada u drugi plan, teško će biti vjerovati u njegove buduće odluke.
Slaba očekivanja
Što uopće možemo očekivati od novih sudaca, dojučerašnjih političara? Iskreno, malo.
Ingrid Antičević Marinović u razgovoru pred saborskim Odborom za Ustav, Poslovnik i politički sustav rekla je da će se, u slučaju da bude izabrana za ustavnu sutkinju, izuzeti iz odlučivanja o ustavnosti zakona u čijem je donošenju sudjelovala. Ako znamo da je kao ministrica pravosuđa u Račanovoj vladi ili kao saborska zastupnica u svim mandatima od 2000. godine naovamo odlučivala o stotinama zakona, pitanje je - što joj preostaje. Očito samo nadležnost za preispitivanjem ustavnosti propisa isključivo iz Tuđmanove ere ili onih prije 1990-ih.
Ako se tom logikom povede i njezin stranački kolega Josip Leko i on će imati istu 'suženu' nadležnost pri odlučivanju o ustavnosti pojedinih zakona, jer također ima šesnaestogodišnju praksu tesanja zakona u Saboru.
Leko će se, za razliku od Antičević Marinović koja ipak ima višegodišnje iskustvo odvjetnice, morati dobrano preznojiti kod odlučivanja o ustavnim tužbama građana. Leko je prije ulaska u Sabor gotovo desetljeće bio poslovni direktor SDP-a. I prije toga, pravnu struku brusio je isključivo kroz strukture vlasti – od tajnika Vijeća udruženog rada SO Novi Zagreb, preko društvenog pravobranitelja samoupravljanja do zamjenika generalnog direktora „Zagrepčanke“. Istina, pripravničku praksu proveo je na Općinskom i Okružnom sudu u Zagrebu krajem 1970-ih. Pravosudni ispit položio je tek 1993. godine.
Stručnjaci na čekanju
Senzibilitet za ljudska prava teško možemo očekivati i od Davorina Mlakara, nekadašnjeg HDZ-ovog ministra uprave i saborskog zastupnika u dva mandata. Zato mu ne manjka korporativnog iskustva. Bio je, među ostalim, savjetnik Croatia osiguranja i Agrokora te prokurist EPH grupe. Njegov izbor nije omela ni afera oko Hypo banke kada se lažno predstavljao.
Otužno je bilo u petak gledati glasanje o kandidatima za ustavne suce. Zastupnici zapravo nisu imali izbor – saborski Odbor za Ustav predložio je listu od 10 imena, taman koliko ih se i bira. Glasalo se javno, za svaki slučaj. Znatno više glasova od potrebne dvotrećinske većine, odnosno 101 glas, dobila je za još jedan mandat čak i Snježana Bagić, dosadašnja ustavna sutkinja, obilježena aferom prepisivanja. Čak 112 zastupnika diglo je ruku da kompromitirana sutkinja dobije još jedan osmogodišnji mandat.
O kakvom se igrokazu zapravo radi pokazuje i to da je prije samo godinu dana uglednoj profesorici ustavnog prava Sanji Barić nedostajalo samo dva glasa za dvotrećinsku većinu, a da sada čak nije ni prošla na listu koja je išla na parlamentarno glasanje. Politika ju je zaustavila već na Odboru za Ustav gdje je dobila samo dva glasa zastupnika.
Iako je SDP-ovac Peđa Grbin kasnije izjavio da mu je teško što se na listi nisu našli neki stručni kandidati, pravdao se da je u danoj situaciji, kada Hrvatska ostaje bez Vlade i bez većine u Saboru, to bilo jedino rješenje kako država ne bi ostala i bez Ustavnog suda. Nije, međutim, propustio dodati da su ipak - barem u SDP-u - „stavili svoj ego iza javnog interesa“. Ako se ovo stranačko kadroviranje po Ustavnom sudu naziva javnim interesom, bolje da i ne zamišljamo kako izgleda kada političari stave svoj ego iznad javnog interesa.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu