Praška katedrala sv. Vida tek je 2006. godine vraćena Katoličkoj crkvi i to nakon 13-godišnjeg sudskog spora između Crkve i države koja je tvrdila da je katedrala iz 14. stoljeća simbol državnosti i da je bila sagrađena sredstvima svih, a ne samo katolika
David Vaclavik, sociolog religije, upozorava da se ne radi o klasičnom ateizmu već o nepovjerenju i sumnjičavosti u crkvu kao instituciju
Jedna od rijetkih europskih zemalja s katoličkom tradicijom koja nema ugovor s Vatikanom, čija je katedrala donedavno bila u vlasništvu države s crkvenom, ali i državnom upravom, čiji građani imaju manje povjerenja u crkvu nego u policiju, vojsku, banke, medije i sindikate – Češka Republika – za mnoge je sinonim ateizma u Europi i svijetu.
Dok je u susjednim državama Poljskoj, Austriji i Slovačkoj pripadnost crkvi svojevrsna osobna iskaznica, u Češkoj Republici se više doživljava kao stigma. Bivši papa Benedikt XVI, prilikom posjeta španjolskom hodočasničkom mjestu Santiago de Compostela, prije četiri godine pozvao je na obnovu vjere kako bi se suprotstavila "prijetnji sekularnosti", posebno vidljivoj u Francuskoj i Češkoj. A dolazak u Češku, godinu ranije, neki su vjernici usporedili s posjetom oca bolesnom djetetu.
Različita istraživanja javnog mišljenja pokazuju da niti trećina Čeha ne smatra sebe vjernicima, a od onih koji vjeruju u boga, samo oko šest do osam posto redovito posjećuje nedjeljne mise. Na posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, 21% građana izjasnilo se kao vjernici, (većina katolici, slijede pripadnici Husitske čehoslovačke crkve i Evangelističke češkobratske crkve), dok se 45% građana uopće nije htjelo izjasniti o vjeri, a njih 34% popunilo je rubriku - nevjernici. U susjednoj Slovačkoj, kulturno najbližoj Česima, koja je većinu 20 stoljeća provela u istoj državi, situacija je potpuno drugačija. Tamo se gotovo 70% stanovništva izjašnjava pripadnicima Katoličke crkve.
Nepovjerenje u institucionaliziranu religiju
Zbog čega je Češka toliko posebna? Odkud toliko ateista u tradicionalno kršćanskoj zemlji? Naš sugovornik David Vaclavik, sociolog religije, upozorava da je češki ateizam svojevrsni mit, koji je duboko raširen i ukorijenjen, te da se ne radi o klasičnom ateizmu već o nepovjerenju i sumnjičavosti u crkvu kao instituciju.
"Mi smo prema institucionaliziranim religijama vrlo skeptični, naposljetku i vrlo kritični. Na općoj razini, pak, smatramo da je nepovjerenje i kriticizam, koji prelaze u antiklerikalizam, jednako ateizmu. Kažemo da smo ateisti, ali smo u osnovi antiklerikalci i skeptici koji odbijaju tradicionalne oblike vjere. Ali, ni u kom slučaju nismo ateisti sensu stricto, tj oni koji u svim okolnostima odbijaju postojanje natprirodnog. Kada u istraživanjima pitate Čehe o postojanju neke natprirodne sile ili energije, nikako o postojanju boga jer to vežu za crkvu kao instituciju, shvatite da onih koji u to vjeruju ima i preko 60%. Ako bih u svojstvu sociologa religije trebao opisati odnos Čeha prema vjeri, onda bih to stručno nazvao preferiranje privatiziranog oblika vjere."
Češki teolog, katolički svećenik, politički aktivist i sociolog religije Tomaš Halik odnos Čeha prema religiji nazvao je "neštoizam" - "tvrdimo da ne vjerujemo u boga, jer je tako nešto previše spojeno s vjerskim institucijama, ponajprije s Katoličkom crkvom, ali istodobno dozvoljavamo da to 'nešto' postoji".
Takvih je, tvrdi i Vaclavik, većina u češkom društvu.
Povijesni korijeni – husiti, poraz protestanata, Masaryk i prva republika
Češki ateizam ili preciznije rečeno, nepovjerenje prema Katoličkoj crkvi nije novijeg datuma, niti je posljedica komunističke vladavine. To najbolje pokazuje ne samo primjer Slovačke, nego Poljske i Mađarske koje su imale sličan režim. Svaki narod u povijesti ima razdoblje na koje se baca posebno svjetlo i koje ima posebno mjesto.
Kad su Česi u pitanju mnogi će reći da je to razdoblje husitizma. Husiti su dobili ime po Janu Husu , katoličkom svećeniku, teologu, prosvjetitelju, propovjedniku, rektoru praškog sveučilišta i crkvenom reformatoru. Gotovo cijelo jedno stoljeće prethodio je čuvenim reformatorima Lutheru i Kalvinu. Zbog svojih propovijedi protiv razuzdanog života i oholosti klera, zbog odbacivanja nauka crkve o čistilištu, oprostu grijeha i o papi kao vrhovnom poglavaru, ekskomuniciran je iz crkve i naposljetku spaljen na lomači 6. srpnja 1415.godine.
Neposredno nakon toga uslijedili su dugogodišnji, krvavi vjerski sukobi - husitski ratovi, koji su prestali tek nakon nekoliko neuspjelih križarskih pohoda na husite i nakon nagodbe cara Žigmunda Luksemburškog s njima. Dan spaljivanja Jana Husa u Češkoj je državni praznik. Papa Ivan Pavao II je 1999. na međunarodnom simpoziju o Janu Husu izrazio žaljenje zbog okrutne smrti Jana Husa i zbog "rane koja je time nanijeta umu i srcu češkoga naroda".
Odnos Čeha prema Katoličkoj crkvi vuče korijene i iz tridesetogodišnjih vjerskih ratova u Evropi. Počecima se smatra tzv. praška defenestracija iz svibnja 1618. godine, kada su kroz prozor kraljevske palače na Hradčanima protestanti izbacili dva carska namjesnika, nakon čega je uslijedio i ustanak čeških staleža. Ratovi su ostavili velike tragove. Češki protestanti doživjeli su 1620. godine težak poraz od Habsburgovaca u bitci na Bijeloj Gori.
Razdoblje nakon Vestfalskog mira 1648., doba baroka i rekatolizacije, u češkim zemljama doživljavalo se kao nasilno nametanje katoličke vjere, gasila se nacionalna samosvijest i češki jezik. Nastala je paradoksalna situacija kada se većina češke kulturne elite poistovjetila s protukatoličkom interpretacijom povijesti i veličanjem husitizma, a istodobno je formalno ostala katolička, kao i velika većina naroda. Husitizam se reducirao na nacionalizam, otpor prema njemačkom življu i Katoličkoj crkvi, lojalnoj institucijama Habsburške monarhije.
Po mišljenju našeg sugovornika, jedan od najvažnijih uzroka današnjeg odnosa Čeha prema institucionaliziranoj religiji može se tražiti u drugoj polovici 19.stoljeća kada se stvarao češki moderni politički narod. Kraj Prvog svjetskog rata i nastanak Čehoslovačke doživljavao se kao kraj tristogodišnjeg podaništva i kao zadovoljština češkog naroda za poraz na Bijeloj gori i smaknuće 27 protestantskih vođa 1621. godine na praškom Starogradskom trgu.
Prvi predsjednik Čehoslovačke, filozof, političar i pedagog Tomaš Gariggue Masaryk 1918. godinu vidio je kao pobjedu češke reformacije nad austrijskom katoličkom monarhijom s čime se identificirala i većina češkog naroda koji su se odlučili pasivizirati u Katoličkoj crkvi. Formalno su joj pripadali, ali bez prakticiranja aktivnog vjerskog života. Za Masaryka češki katolicizam nikad nije bio izvor narodnog identiteta kao što je to, primjerice, kod Poljaka. Sam Masaryk je na vjeru gledao kao na individualnu stvar i stvar savjesti.
Ulogu u češkom antikatolicizmu, tvrdi sociolog Vaclavik, odigrala je i modernizacija društva, sličnija društvima zapadne i sjeverne Evrope, nego ostalim državama srednje i istočne Evrope.
"Komunistički režim se samo nadovezao na trendove koji su u češkom društvu već dugo bili očiti. Među njima je jaki antiklerikalizam i antikatolicizam političkih elita, koji je prvi put u punoj snazi izbio na površinu prilikom nastanka samostalne Čehoslovačke 1918. godine, kada je glavno geslo bilo 'dalje od Rima'. Upravo antikatolicizam je glavna razlika između Čeha i Slovaka."
Većina Čeha protiv povrata imovine crkvi
Negativni odnos Čeha prema Katoličkoj crkvi znatno je ojačao i posljednjih godina nakon donošenja Zakona o povratu crkvene imovine. Poslije baršunaste revolucije raznim zakonima je u zemlji provedena restitucija sve imovine osim crkvene. Naprosto nije bilo dovoljno političke volje da se riješi to pitanje u zemlji u kojoj Katolička crkva ne uživa veliki ugled, i tako sve do 2009. kada je to prvi put pokušala konzervativna vlada Mireka Topolaneka, a kasnije uspjela vlada desnog centra Petra Nečasa 2012. godine, koja se zamalo nije raspala zbog pitanja povratka crkvene imovine.
No, ta je vlada nečasno završila svoj mandat prošle godine uslijed korupcijskog skandala i špijunsko-ljubavne afere nakon koje je premijer Nečas bio primoran dati ostavku, a njegova šefica kabineta završila u pritvoru. Parlament je, na koncu, izglasao zakon kojim se kršćanskim crkvama - 17 vjerskih zajednica predvođenih Katoličkom crkvom - vraća imovina koju je otuđio komunistički režim od 1948. do 1989., u vrijednosti od gotovo tri milijarde eura.
Zakon predviđa i isplatu financijske odštete crkvama od 2,3 milijarde eura kroz sljedećih 30 godina s uračunatom naknadom za inflaciju. Zakonom se promijenila i odredba o javnoj subvenciji crkava s postupnim smanjenjem financiranja od pet posto godišnje do samofinanciranja crkava nakon prijelaznog razdoblja od 17 godina.
Socijaldemokratska stranka na čijem je čelu premijer Bohuslav Sobotka, jedna od tri članice sadašnje koalicijske vlade, pokušala je svim sredstvima promijeniti odluku o restituciji i pregovarati s pripadnicima crkava na razini vlade. Tome su se oštro suprotstavili demokršćani, a na koncu se usprotivio i treći koalicijski partner, populistički pokret ANO. Prilikom razgovora sa socijademokratima predstavnici crkve nisu pristali da se odreknu ni inflatorne sume. Zanimljivo je da se premijer Sobotka, inače vjernik, objašnjavajući zašto želi reviziju odluke o povratu imovine pozivao na papu Franju i njegove izjave o siromašnoj, skromnoj i solidarnoj crkvi.
Dugogodišnje sporove države i crkve oko povrata imovine Česi su doživjeli kao negativnu reklamu, odnosno crkvu kao instituciju kojoj je stalo samo do imovine i novca. Neki svećenici, posebno oni koji s ljudima rade na terenu i bave se humanitarnim radom smatraju da je veliki hendikep Katoličke crkve što nakon revolucije nije iskoristila oživljavanje vjere.
"Devedesetih godina smo čekali da će se građani vratiti crkvi, ali mi sami nismo znali izaći iz ljušture u koju smo se uvukli za vrijeme komunizma. Moramo se okrenuti onima kojima je potrebna pomoć, manjinama i siromašnima", izjavio je jednom prilikom František Lizna, ugledni katolički svećenik, jezuit, nagrađivan za svoje dobrotvorne aktivnosti, nekoliko puta zatvaran za vrijeme komunizma. Lizna nesebično pomaže Romima, zatvorenicima i beskućnicima.
Uloga i utjecaj Katoličke crkve u češkom društvu koji, primjerice, postoji u Poljskoj ili Hrvatskoj nezamisliv je u Češkoj. "Usudio bih se reći da je utjecaj Katoličke crkve u Češkoj minimalan. Većina građana s velikim neodobravanjem gleda na pokušaje crkve da se miješa u stvari koje je se ne tiču, a te stvari su, prema mišljenju Čeha, u osnovi sve što se ne tiče same vjere. S druge strane treba reći da neke osobnosti Katoličke crkve, primjerice sadašnji papa Franjo, uživa veliko poštovanje. To, međutim, nije zbog činjenice da je predstavnik Katoličke crkve, nego zahvaljujući njegovim riječima i djelima koje Česi odobravaju."