Skoči na glavni sadržaj

Kako platformske kompanije potkopavaju radnička i socijalna prava

kako-platformske-kompanije-potkopavaju-radnicka-i-socijalna-prava-7305-9856.jpg

Takozvane platformske kompanije naporno lobiraju kako bi privatizirali profit, a sav ostali rizik svojih poslovanja prebacili na društvo, tvrdeći da su oni samo posrednici, iako je čak i Europski sud ustvrdio da pričaju gluposti
Foto: Pixabay

“Platformska” ili “gig” ekonomija – što označava online kompanije poput Airbnb-a, Deliverooa ili Ubera – povećavaju svoju lobističku prisutnost u Briselu. Kako je pokazalo istraživanje „Über influentual“ kojeg je proveo Corporate Europe Observatory (CEO) i austrijski AK Europa, glavna briga ovih platformskih kompanija je kako da zadrže svoje specijalne privilegije kao dio takozvane „kolaborativne“ digitalne ekonomije, uključujući i oslobođenje od brojnih regulacija.

Posebno su usmjereni na to kako zadržati svoje vozače i nosače u statusu samozaposlenih ili sitnih poduzetnika, čime nemalo pridonose rastućoj degradaciji radničkih i socijalnih prava.

Platforme su tijekom godine bili u centru užarenih debata u gradovima i članicama Europske unije jer su utjecale na sve teže provođenje stambenih politika, socijalnih i radničkih prava, zbog čega su vlasti bile primorane donositi mjere kako bi ih zauzdale. Pojedine platforme su, posebice Uber i Airbnb, zbog toga pokrenule široke pravosudne i lobističke kampanje kako bi uvjerili donosioce odluka u institucijama EU da stanu u njihovu obranu.

Think-thankovske bitke

Oni su, prije svega, godinama radili na tome da uvjere Komisiju da prihvati njihove interpretacije dvije postojeće direktive kako bi odgovarale njihovim interesima. U pitanju su Direktiva o uslugama i Direktiva o elektroničkoj trgovini, obje napisane u nekom drugom vremenu, kada „gig“ ekonomija nije postala vruće političko pitanje, a njihov sadržaj danas ne donosi odgovore na kontroverzna pitanja o „gig“ ekonomiji. Zahvaljujući izravnoj uključenosti Komisije, primjećuje CEO, a nakon velikih pritisaka industrijskih grupacija i lobističkih organizacija, i kroz zajednički rad Komisije i različitih think-thankova, Komisija najčešće donosi odluke u korist platformskih kompanija.

Primjerice, Direktiva o elektroničkoj trgovini omogućuje platformama da odbiju suradnju s lokalnim vlastima kad zatraže potrebne podatke kako bi proveli zakone o zaštiti potrošača ili radnika. Platforme se, zahvaljujući ovoj Direktivi, mogu zaštiti čak i od posjedovanja različitih lokalnih dozvola za obavljanje posla. Povrh svega, Direktiva o uslugama propisuje zabranu „kvantitativnih ograničenja“, što omogućuje Airbnb-u i sličnim platformama za najam da spriječe restrikcije kao što je ograničavanje broja stanova za najam, kao što su to najavili neki veliki europski gradovi suočeni s manjkom dostupnih stambenih jedinica i posljedičnim dizanjem cijena najma za ljude koji žive i rade u tim gradovima.

Europska komisija, zaslijepljena razgovorima o inovacijama, rado je dopustila da padne pod utjecaj lobističkih ciljeva platformskih kompanija.

A ako Komisija kojim slučajem ne udovolji svim očekivanjima platformskih kompanija, tu su uvijek se može pouzdati na nacionalne vlade država članica, koje mijenjaju i definiciju zaposlenika u svojim zakonima, čime su brojni zaposlenici platformi ostali bez potrebne zaštite kakvu uživaju njihovi ostali kolege koji rade iste poslove.

Europske institucije ne mogu nastaviti ignorirati činjenicu da platformska ekonomija postaje efikasan model za privatizaciju profita, dok s druge strane rizik postaje društven. Socijalne i političke posljedice gubitka potrošačkih, radnih i stambenih prava istovremeno rastu.

Benzin naš, a vi se pobrinite za vatru

Platformske kompanije ne moraju kupovati imovinu poput restorana, hotela ili automobila kao njihovi klasični konkurenti te izbjegavaju svaku sigurnosnu, potrošačku ili regulatornu obavezu. Primjerice, kako svoje zaposlenike smatraju samozaposlenima, izbjegavaju obavezu plaćanja minimalne plaće ili osiguranja. Kako će svoju kompaniju najčešće otvoriti u nekoj od zemalja s jako niskim porezom, izbjeći će i odgovornost za socijalne posljedice koje takav poslovni model stvara – kao što je povećanje prekarnog rada, nesigurnost i nemogućnost građana da sebi priušte krov nad glavom.

Kao i svaka rastuća industrija čiji su najutjecajniji igrači multinacionalne kompanije čija se vrijednost procjenjuje na nekoliko desetaka milijardi eura, platformske kompanije okrenule su se lobiranju u Briselu. Njihov je cilj osigurati da pravila EU rade u njihovu korist, posebno da zadrže specijalni tretman kao „inovatori kolaborativne ekonomije“. Ulozi su visoki: rastom ovakvih platformi, paralelna ekonomija s internetom kao glavnim alatom raste velikom brzinom i ima ogromne posljedice na socijalna prava. Ona uključuju radna i potrošačka prava, politike socijalne zaštite i pravo na stambeno zbrinjavanje.

Mnoge platformske kompanije uspješno su izbjegle ili umanjile zakone od javnog interesa ili socijalne zaštite koje ostale kompanije moraju poštovati. Iako se platformske kompanije razbacuju riječima kojima se opisuju, kao „ekonomija dijeljenja“ ili „kolaborativna“, čak je i Financial Times naglasio da „trebamo napustiti fantaziju da će „gig“ ekonomija nekako smanjiti raspodjelu moći između radnika i kompanija“, naglasivši da „algoritamski menadžment daje ogromnu moć platformskim kompanijama“.

List primjećuje da Uber, primjerice, ne samo da motri svoje zaposlenika 24 sata na dan, sedam dana u tjednu, nego i da golema informacijska asimetričnost omogućuje kompanijama da trenutno deaktivira vozače s niskim rejtingom, ili da ostvari mnogo veću profitnu maržu klijentu koji je spreman platiti više za bržu vožnju, a da sam vozač pri tome ne sudjeluje u raspodjeli takve dobiti. „To nije tržište koje valjano funkcionira. To je oligopol koji se temelji na podacima i koji će samo produbiti moć s rada na kapitala u razmjerima kakvi još nisu viđeni do sada“, primjećuje New York Times

Frances O'Grady, generalni tajnik britanske središnjice sindikata TUC, ovako je sažeo problem: „Tehnološki napredak trebao bi omogućiti bolji rad, a ne da nas vraća u radne uvjete za koje smo mislili da pripadaju prošlim vremenima“.

Sarah Kessler, novinarka specijalizirana za tehnološke teme, otkrila je da suprotno tvrdnjama da fleksibilnost kratkoročnih „giganja“ čini radnike sretnijima, platformski radnici su u stvarnosti isključeni iz sigurnosne socijalne mreže, predvidljivih radnih sati, a najčešće su daleko od bilo čega što bi se moglo nazvati plaćom koja omogućuje dostojanstven život.

Nema radnika, ovdje su samo partneri

To dovodi do temeljnog problema platformskog rada: nepostojanje prava platformskih radnika. Većina kompanija inzistira na tome da su njihovi radnici samozaposlene osobe ili poduzetnici, a ne njihovi zaposlenici. Tako da, kako objašnjava inicijativa sindikata Fair Crowd Work, „većina platformskih radnika nemaju ni minimalnu plaću, plaćeni godišnji odmor, porodiljni dopust, bolovanje ili plaćene prekovremene, niti su zdravstveno osigurani preko kompanije za koju rade, nemaju prava na sudsku zaštitu u slučaju nezakonitog otkaza ili na kompenzaciju u slučaju ozljede na radu, a nisu ni pravno titulirani ni organizirani da pregovaraju o kolektivnim ugovorima s platformama“.

Kao rezultat, većina platformskih radnika u EU zarađuje manje od nacionalne minimalne plaće.

Ili kako je Zajednički istraživački centar Europske komisije (JRC) u jednoj od novijih studija naveo: „Nedostatak poštivanja obaveza povezanih s radnim, fiskalnim i socijalnim pravima čini glavnu konkurentsku prednost platformskih kompanija  u odnosu na konkurenciju.

Obiteljski portret s Komisijom

Zajedničko je svim platformama da troše velike lobističke resurse kako bi izbjegli regulatorne okvire. Pri tome se koriste novim i starim tehnikama lobiranja – Uber financira akademske studije kojima je cilj da se političke odluke donesu u njegovu korist  jer se „baziraju na znanstvenim dokazima“. Airbnb je, s druge strane, posegao za mobilizacijom vlastitih gostiju od kojih je stvorio grassroot grupu za pritisak na Brisel. S obzirom na enorman rast ovih kompanija, to je samo početak pritiska.

Procjenjena vrijednost Ubera je između 60 i 100 milijardi eura, a za takvu kolosalnu kompaniju 890 tisuća eura, koliko je prijavila da je potrošila za lobističke usluge u EU 2017. godine, čini se kao kap u moru, ali kad se kopa malo dublje, očito je da je Uberov utjecaj daleko veći nego njegovi javno objavljeni lobistički troškovi to pokazuju. S više od 50 sastanaka s najvišim dužnosnicima Junckerove Komisije, čini se da neometani pristup najvišoj izvršnoj vlasti EU Uberu ne predstavlja nikakav problem.

Nije mu nepristupačan ni Europski parlament pa je tadašnji potpredsjednica Europskog parlamenta Adina Valean 2016. godine kao psoebnog gosta primila danas bivšeg izvršnog direktora Ubera Travisa Kalanicka na gala događaju u povodu digitalnog poduzetništva.

Uber ne preže ni od najstarijeg trika kad je u pitanju lobiranje neke od multinacionalnih kompanija u najvišim političkim tijelima –priključuje velikim poslovnim lobističkim organizacijama kao što je vrlo utjecajna  BusinessEurope čiji je član i Hrvatska udruga poslodavaca.

Uber također financira rad brojnih slobodnotržišnih think – thankova kako bi vršio pritisak na političku vlast, a glavna preokupacija njegovih lobističkih napora je da spriječi primjenu radnih prava i tako što više smanji vlastite troškove.

Revolving doors

Jedna od najopasnijih praksi po demokraciju i javni interes koje poduzimaju velike kompanije u svojim lobističkim nastojanjima tiču se revolving doorsa, odnosno uzimanju bivših visokih dužnosnika za svoje savjetnike ili visokoplaćene zaposlenike kad im istekne mandat. Uber tu nije nikakva iznimka.

Neelie Kroes, koja je u svojim mandatima u Komisiji bila povjerenica za tržišno natjecanje te kasnije i povjerenica za digitalnu agendu da bi onda postala potpredsjednica Komisije, obećala je na početku mandata da „se nikad neće zaposliti u nekom velikom businessu“.

Obećanje – ludom radovanje.

Kroes je na isteku svojeg mandata preuzela niz iznimno plaćenih savjetničkih funkcija u nekoliko korporacija, uključujući i Uber, gdje je u svibnju 2016. godine postala članica Uberovog savjetničkog odbora za javne politike. Plaćena je Uberovim dionicama.

To možda i objašnjava zašto je Kroes tijekom svojeg mandata bila braniteljica Ubera. Još je 2014. godine, kao povjerenica za digitalnu agendu, navela da ju je zahvatio bijes kad je briselski sud tada donio odluku o zabrani Ubera. Dodala je da je upoznala osnivače i investitore Ubera i da je Brisel „100 posto uz Uber“.

Uberova praksa revolving doora obuhvaća i niže službenike pa se na spisku njegovih lobista nalaze ljudi koji su bili savjetnici zastupnika u Europskom parlamentu za transport i slične resore. Europski zastupnici, čiji su savjetnici bili današnji Uberovi lobisti, danas u srcu Brisela organiziraju različite konferencije u suradnji s Uberom, a najčešće su u pitanju floskule o „novoj digitalnoj budućnosti“ ili „urbanim izazovima u prijevozu“ i tome slično.

Uber se ubacio u tradicionalne lobističke organizacije, poput spomenute BusinessEurope, AmChama EU (koji je imao 101 sastanak s najvišim dužnosnicima Junckerove Komisije 2017.), a učlanio se i u Međunarodni savez javnog transporta (UITP) preko kojeg ne samo da pegla svoju reputaciju, nego mu članstvo omogućuje još veći utjecaj na Komisiju budući da je UITP član sedam ekspertnih grupe unutar Komisije.

U lobiranje spada i članstvo u nekoliko think-thankova koji promoviraju slobodno tržište, što je vrlo efektan način lobiranja na javne politike u Briselu. Uber je tako član Lisabonskog vijeća za ekonomsku konkurentnost i socijalnu obnovu, think-thanka čiji su podupiratelji Apple, Facebook, Google i slični i koji troši nemali novac na lobiranje i razgovore s visokim dužnosnicima o „app ekonomiji“.

Uber se pridružio i utjecajnom briselskom think-thanku Breugel koji je samo 2017. godine potrošio per milijuna eura na lobiranje za interese svojih članova u koje, uz Uber, spadaju i Amazon, Google, Shell, Deutsche bank, Pfizer… Taj samozvani „vibrantni laboratorij ekonomskih politika“ koji  se diči „dinamičnim odnosima sa stvarateljima javnih politika“ izdao je još 2014. studiju u kojima su nabrojani svi pozitivni aspekti Uberovog poslovnog modela koji „potrošačima donosi samo benefite nižim cijenama i kvalitetnijom uslugom“ i da bi ga stoga bila „pogreška zabraniti te da treba što više liberalizirati usluge prijevoza“.

Uber je također i član Centra za regulaciju u Europi (CERRE) čiji članovi uključuju telekomunikacijske i internetske divove poput Facebooka, Vodafonea ili Enela.  CERRE se bori za što manje regulacije, vrlo je utjecajan u Komisiji, a neki njegovi događaji zatvoreni su za javnost, iako na njima sudjeluje veći broj visoko rangiranih službenika EU.

Još jedan think-thank promovira Uberove interese, iako nije formalno povezan s tom kompanijom. Riječ je o libertarijanskom think-thanku Centru za potrošački izbor (CCC) koji je nastao iz Students for Liberty kojeg financiraju notorna američka braća Koch. Oni su pak dio šire mreže, pod imenom Atlas network i čiji je član Udruga Lipa Davora Huića. Uber tvrdi da CCC nema veze s njima pa je njihovo zagovaranje Uberovog modela čisto ideološko. Oni su za više liberalizacije i protiv „paternalističkih regulatornih okvira“, čime su bliski ne samo Kalanickovom svjetonazoru koji uključuje borbu protiv vladinih regulacija, kao što su zakoni o radu ili očuvanju okoliša koji smanjuju slobodu maksimiziranja profita, nego je bliska Komisijinim stavovima koji su sve više neoliberalni i deregulatorni.

Sumnjiva Uberova znanstvena istraživanja

Uber mijenja i strategiju. U vrijeme dok mu je na čelu bio Kalanick, skandali su se samo gomilali – od seksizma do špijuniranja, sabotiranja i korištenja softvera za varanje regulatornih tijela. Kalanicka je stoga zamijenio Dara Khosrowshahi, koji je prethodni arogantni i borbeni ton zamijenio konstruktivnijim te je borbu okrenuo prema zakonodavnim tijelima kako bi spriječio da Uber potpadne pod regulatorne okvire.

Novi Uber sad razgovara pomirljivim tonom te najavljuje osiguranje za svoje vozače i nosače, kao i da se opire prekarnim radnim uvjetima, što je sve skupa zamotano u celofan floskula poput: „unapređenja doživljaja vozača novim aplikacijama i razvojem novih načina za bolju potporu vozačima i nosačima“, uključujući i njihov „snažniji glas“ u Uberu, „inovativno partnerstvo kako bi se pružila veća zaštita“, uz „učenje novih vještina i plaćanje njihovih poreza“.

Uber se, usred bitke na sudu u Londonu, na kojem je naposljetku i izgubio u dokazivanju da njegovi vozači nisu radnici, nego poduzetnici, okrenuo akademskim krugovima kako bi svojem poslovnom modelu dao akademski pečat. Uber je, u suradnji s nekoliko profesora sa Sveučilišta Oxford objavio „radni materijal“ koji se temeljio na kompanijskim anonimiziranim podacima. Papir je, naravno, zaključio da su Uberovi vozači u Londonu sretni, cijene fleksibilnost, rade za plaću iznad propisanog nacionalnog minimuma i nisu se odlučili za Uber kao posljednjim utočištem u nedostatku drugog posla. I ostali radovi koji trebaju dati znanstvenu potvrdu pozitivnih efekata Ubera imaju dvije zajedničke stvari s ovim „radnim materijalom“ – koautori pripadaju Uberovom osoblju, a podaci na koje se Uber poziva nisu dostupni javno ostalim istraživačima kako bi se ovi radovi potvrdili. To je stvorilo zazor od ovakvih radova unutar znanstvene zajednice.

Karatzogianni, Codagnone, i Matthews, na primjer, u svojem radu iz 2019. godine „Platformska ekonomija: retorika i realnost u „ekonomiji dijeljenja“ kritiziraju praksu po kojoj akademski ekonomisti direktno pomažu  komercijalnim platformama koristeći „podatke koji su dostupni samo njima kako bi ih predstavili u djelomičnoj analizi o socijalnim prednostima koje proizvode“, čime dopuštaju da se „legitimitet znanstvenosti“ koristi u smanjivanju opsega izbora u vođenju politika i pretvarajući znanstveni rad u zagovaranje.

Uber to ne sprečava da i dalje, u suradnji s dijelom akademske zajednice, objavljuje radove koji govore u njegovu korist. Ostali znanstvenici koji se drznu provjeravati Uberove brojke, nailaze na porugu Ubera i njegovih zagovaratelja. Kada je jedno od najpoznatijih tehnoloških sveučilišta na svijetu, američki Massachusetts Institute of Technology, u jednoj svojoj studiji naveo da Uberovi vozači zarađuju daleko manje nego to Uber tvrdi, iz Ubera su mu odgovorili da njegov poznati akronim MIT znači „Mathematically Incompetent Theories“ (matematički inkompetentne teorije). Uberov cilj je svojim upitnim znanstvenim radovima koji se temelje na parcijalnim i tajnim podacima uvjeriti što širu javnost da je njegov poslovni model dobra stvar za sve.  

Uber i ostali lobisti kolaborativne ekonomije koriste ono što su Karatzogianni et al (2019) opisali kao paradigmu „intrizična ograničenja… i tehnokratske prirode politike zasnovane na dokazima“, paradigme kojoj je Komisija predana. Naime, kako tvrde, „nije moguće eliminirati bilo koji ideologijski element ili prosuđivanje iz formuliranja javnih politika“, a lobiranje i širenje utjecaja širi se baš na taj način – vođenje i stvaranje javnih politika na temelju dokaza. Zato Uber preplavljuje javnost svojim navodno objektivnim akademskim studijama. Zato je Uberov dokument poslan Komisiji krcat sumnjivim podacima, ali u Uberu znaju kako Komisija funkcionira i kako utjecati na nju.  

Korisnici svih zemalja...

Uber je želio direktno utjecati na Komisiju da u Direktivu o jedinstvenom digitalnom tržištu ugradi interpretaciju pravila koja će ići njemu u korist te da se na njega i njegove vozače, koje naziva „korisnicima“, „partnerima“ i slično, a ne zaposlenicima ili radnicima, odnosi Direktiva o elektroničkoj trgovini. Komisija mu je izašla u susret i označila ga kao „kolaborativnu platformu“, termin koji je dosta široko definiran te je time postao „opskrbljivač usluga informacijskog društva“. Prevedeno – Uber nije poslodavac.

Uberove i Komisijine planove je, međutim, malo poremetio Europski sud koji je 2017. godine u slučaju tužbe jednog španjolskog taksi prijevoznika. Iako je Komisija Sudu pokušala dokazati u Uberovu korist, Sud je na kraju donio odluku da Uber ne može biti posrednik jer „on zadržava bitan utjecaj na uslugu vožnje i da stoga ne može uživati privilegije koje propisuju zakoni EU“. Sud je, suprotno od Komisije, presudio da Uber zbog toga što postavlja uvjete i maksimum koji vozači mogu naplatiti ne može biti opskrbljivač usluga informacijskog društva kakav definira Direktiva o elektroničkoj trgovini. Uber se, međutim ne perdaje, pa je samo par mjeseci nakon presude Europskog suda pobijedio na francuskomm sudu koji je presudio da Uber nije poslodavac pa time njegovi vozači nisu radnici. Svejedno, presuda Europskog suda predstavlja priličan udarac na privilegije kojima se Uber ponadao nakon lobiranja kod Komisije.

Uber se uključio i u sastavljanje Direktive o transparentnim i predvidivim radnim uvjetima u Europskoj uniji pa je poslao svoj prijedlog Komisiji. Ton se promijenio, Uber je sad pomirljiviji, ali zahtjevi su isti – Uber ne želi plaćati svoje radnike niti želi da ih naziva tako. Uber također predlaže da ne bude on taj koji će biti odgovoran za nesigurne uvjete svojih vozača, nego bi odgovornost za njihovu socijalnu zaštitu prebacio na društvo.

Komisija i platformske kompanije ne žele promjenu Direktiva o elektroničkoj trgovini i uslugama jer im današnje interpretacije Komisije idu u korist i daju im niz privilegija koje im omogućuju da izbjegnu regulaciju. Oni žele da Komisija kazni članice koje se ne pridržavaju interpretacije koja njima ide u korist. Komisija je do sada nebrojeno puta stala u obranu ovih platformi, braneći njihovu „inovativnost“ i „rast“ na račun uspostavljenih socijalnih prava.    

Ništa nova, ništa nova...

Platforme danas lobiraju da se izuzmu iz pravila koji su stvoreni kako bi zaštitili javni interes – uključujući radna, potrošačka i socijalna prava – argumentirajući da je digitalna domena drugačija i da mora ostati nesputana državnim ograničenjima. To, doduše, nije originalna argumentacija i provlači se kroz cijelu političku povijest te je već kroz valjda nebrojeno puta zabilježen pokušaj krupnog biznisa da obaveze i odgovornost prebace na radnike.

Osim toga, kako je za Politico nedavno rekao Pierre-Dimitri Gore-Coty, potpredsjednik Ubera za međunarodne vožnje, Uber nakon velikih otpora u velikim zemljama Europske unije koje su dovoljno snažne da mu se odupru, mijenja strategiju širenja. Ovaj put je u Europskoj uniji sve svoje karte bacio na male zemlje u srednjoj i istočnoj Europi, poput Estonije, Hrvatske ili Slovačke, koje su promijenile svoje zakone o taksiranju i potpuno liberalizirale tržište. S obzirom na stanje hrvatske političke i građanske kulture, možemo samo pretpostaviti koliko je Uberu bio olakšan put u Hrvatskoj za lobiranje u svoju korist.

Međutim, više će morati uložiti napora u njegovanju dobrih odnosa s budućom europskom povjerenicom za digitaliju Margrethe Vestager koja se snažno protivi stavovima platformskih kompanija da za njih ne rade radnici, nego samozaposlene osobe. Upozorila je da ne postoji propis unutar regulatornih okvira koji bi spriječili njihove zaposlenike da osnuju sindikat i da će, ako bude potrebno, "postaviti regulatorna pravila kako bi zaštitila platformske radnike".

Bitka se nastavlja...

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu