Kao neko moj da je otišao

nao sam. Znao sam već danima, ako ćeš mi vjerovati. A ako i nećeš, svejedno je. Opet je onaj tajni mehanizam, zastrašujući i neobjašnjiv, dojavio. Opet se javio, nažalost, ovaj put na silnu, neizrecivu žalost i uz trajan strah zbog otkucavanja toga nepogrešivog unutarnjeg sata, što me plaši godinama. Opet su znakovi stigli, to će znati oni koji ih imaju, a znam da vas ima, i slutnja se pokazala točnom. Ne, ne, nije to praznovjerje. Ono su neobjašnjive igre nekih unutarnjih spašenih komadića podsjećanja, sličica i riječi, aluzija, fragmenata, slika, nekad i pravih vizija, što idu u širinu, negdje unedogled, ne znam ni gdje, pojave se djelići riječi i stihova, i lanaca slika što skaču s jedne na drugu i što se jave na prvi pogled nevezano.

Javi se jedna slika, pa druga, a tamo oko treće, već primijećuješ povezanost („otkud mi on na pameti danas?" i, od ovih vremena, poganih, očajnih, prokletih, uvijek i pitanje, kao baba kakva, ustrašena pomisao: „da neće šta da mu bude?"). I počinje igra praćenja znakova. Pa se nekad spajaju u veću sliku, u lice nečije, u pretpostavku. Znakovi ti dojave, kao što uvijek dojave, to, najgore. Da će neko otići.

***

Ne pitaj me kako znam. Ne, nisam ja, kao onaj Steva Čenejac iz njegovog stiha, „sišao s uma". Vidi, ako te zanima, ima kod onog švicarskog „doktora za dušu", priznatog od ozbiljnog svijeta, napisao je čitavu studiju, čita se na sve četiri strane svijeta o tome, o „principu akauzalnih veza", kako ih zove taj Profesor, uzmi pa pročitaj. Ali, vjerovao u njih ili ne, pogani su ti znakovi. I javljaju se uvijek s više strana, daju neke tamne „prijedloge", ali ti prepuste da zaključiš ko bi mogao biti. I obično pogriješiš. Ali prokletstvo je što je onaj na koga pomisliš, po pravilu „tu u blizini", samo na cenat, samo korak udaljen od onoga koji će stvarno otići. I ovaj put znakovi su se javljali, i opet opskurni mehanizam. Ne pitaj kako. Jedino što je pogriješio, neka mi Bog oprosti, i neka mi naravno i neotišli oprosti, jer je jednako voljen: mislio sam da je Bora.

Ne, ne, neće biti zbog toga na što si sad pomislio, kad kažem da je „grom udario blizu", da je u istom pravcu išla nesreća. Nije stvar u zdravlju i bolesti, u nagađanjima i prljavim klađenjima. Stvar je u drugačijoj vezi, drugoj povezanosti, plemenitijoj, koja je uvijek bila tu. Misle ljudi da su njih dvojica dvije sušte suprotnosti. Karakterom, psihom, izrazom, zvukom, principima. A nije, kad moramo, o živote, govoriti sad o tome već - nego su bili najbliži, samo se to na prvi pogled nije vidjelo. Ali jest tako: prvi je oduvijek bio Kastor ovom Poluksu. Nisam ja to prvi ni izmislio ni otkrio: davno su to uočili i bistri ljudi, evo i imenom - davno je pisao i Kremer i jedan moj drug, muzikolog Damir F., ne znate ga vi, primijetili su i napisali. Ako pogledaš bolje i sasvim konkretno: i pjesnički metri su im bili isti, iste stope. To je uostalom najvažnije. Samo što je jedan pjevao grubo, u suprotnosti sa svojom pravom prirodom, a drugi nježno, suprotno svojoj prirodi. Slični, jako slični, i počeli zajedno uostalom, i trajali zajedno jedno vrijeme. Ali nepremostiva je bila jedna, glavna razlika, pa se razišli na dve strane, kako drugačije, do kraja.

***

A nije ni to važno sve zapravo. Ovaj put znakovi, ti što dugo već javljaju za razne, neke manje, neke više važne, nisu javili najvažnije: da je među muzičkim i autorskim „zverinjem" otišao onaj najveći, Jelen kapitalac. Jedan jedini, taj koji nije ličio ni na koga drugoga i kakav se neće ponovo roditi. Nema evo par sati da sam čuo, neshvatljivo, da je otišao, pa razmišljam nepovezano, i svašta mi se miješa, milion asocijacija koje se podižu, a ne može se sasvim podići nijedna i razviti se jer ih drži pri zemlji otupljenost nad ovom činjenicom koja još mora leći. Činjenicom koja će, teško nama, teško leći.

Lunjo

***

Dvije su mi se stvari ipak kroz maglu i razbacanost misli javile prve i iznad svega.

Pazi, volim ja hipokoristike kao i svaki pjesnik, ali nije šala: ovo je zaista, i tek sad, kraj jedne epohe, ovaj odlazak. Jer gledaj: on, Đole - evo da ga imenujem prvi put od početka ove smušene tužne pisanije, iako nikad mi neće više taj hipokoristik moga imenjaka isto zvučati od danas - pjevao je odlazak onoga kome su cijela jedna zemlja i cijela epoha pripadale, onoga koji nas je sve, koga više koga manje, „napravio" ovakve kakvi jesmo. Pjevao mu je, dva puta, pa su mu zamjerali. Isto dva puta. Ali ni to nije bitno. Ovo jest: mi nismo znali - do danas - da će se taj veliki komad vremena kad je sve bilo Jedno zapravo produžiti - čak i razlazu i raspadu unatoč, i godinama unatoč, i onome svemu kasnije (prokleto bilo!) unatoč. A produžiće se baš zato što je on sam i dalje ostao da živi i da pjeva, da stvara, da piše i govori, da se šali, da tuguje, da piše svoje vesele pjesme i one tužne što tako dobro bole, svoje balade po kojima bi se škola trebala nazvati. Ne škola kao zgrada, brate - mada i to će biti uskoro, vidjećeš - nego škola pisanja. Ta tri-četiri prosta, osnovna mola i dura napravila su dvorac u zraku kakav nikad nije ovdje viđen ni sagrađen, kao slika s onoga stećka gdje čovjeku na jedan dlan pada kiša, a iz drugoga raste trava. Od balada nikla je čitava šuma, golema, naša, ovdašnja, slovenska.

On je, sad stvarno vidim, bio zadnja i jedina poveznica i nastavak nečega što je nekad bilo jedno. I jedino, da ti kažem, dokazivo, i drugačije, različito od svih drugih. I kao što nije ličilo ni na što drugo, tako ni on nije ličio ni na koga drugog. Sad tek vidim. I otud, on je bio ta zemlja - i onda kad je nestala. Ne pretjerujem, stvarno. Ajd' razmisli malo. Eto... jel vidiš da je tako?

Rekvijem

Jer, pazi, vidi ovo - sad mi padaju napamet, jedan za drugim, pa evo kažem - 'ajde mi nađi nekoga ko je tako lako i prirodno imao već onoliko geografije naše zemlje, onoliko toposa i mjesta, i svaki sa svojom pričom, ne samo popisano i razbacano, samo da se nađe. Prvo, i najprepoznatljivije: koliko je bilo točaka Novoga Sada već u pjesmama? I ne bilo kakvih: od jedne on je napravio pojam što će po najvećoj nježnosti biti znan u našoj zemlji, u Jugoslaviji, svuda. Mi smo, moja generacija, prvi put čuli, garantiram, i prvi put zastali uopće kod tog imena po kom je ulica nazvana, a važno je bilo dugo samo zbog stiha što je dirao, rastuživao te slikama o prolasku vremena čak iako si imao (kako je to moguće? Koji će doktor pak ovo objasniti?) samo devet ili deset godina, onda kad se pjesma pojavila i kad si čuo prvi put da „u ulici Jovana Cvijića rastu druga deca...".

Reći će neki - dobro, to je njegovo, sve to, vlastita teritorija. Ali nije samo. Jer otkud tebi, što si stotine kilometara dalje, da znači kad kaže „više ne prolazim ulicom Dositejevom" (u mom gradu te ulice nikad nije ni bilo), u onoj pjesmi što je bila da poludiš kad imaš šesnaest godina i zaljubio si se, kad je izašao album „Bezdan", i onda ti je lakše i teže, i letiš i spuštaš se.

Sve je to išlo u kružnicama, kao da je uzeo šestar pa počeo od najmanjeg opisanog kruga: neki „korzo", „Štrand", potez „od Mičurinove do Detelinare", i sva ta mjesta koje su znali prisno i oni što su Novi Sad znali samo iz zemljopisa.

***

Onda se širila druga kružnica, van grada: „u Bačku Palanku" gdje „bila je igranka", pa je otvarao jedan odličan čardaš sa „...stara stvar u Novom Bečeju" (kužite ovu igru?), i javljao nam „videh pendžer u Bečkereku", sve tako do čitave „SAP" - cijele „socijalističke autonomne pokrajine". On se igrao, on se zezao, i to vidim sad, sa Zvonkovim svijetom i toposima, kao kakav postmodernista. I kad je počeo, počeo je dekonstrukcijom klišeja, da prostite na formalnosti, „ljubio sam snašu na salašu".

Ali od klišeja i igranja njima, stigao je u tili čas, u godinu-dvije do „gledam Banat, Srem i Bačku s Fruške Gore", u jednoj od najljepših njegovih (a, Bože moj, koliko je njegovih pjesama bilo najljepših? - bio je jedan od tih najrjeđih koji je imao mnogo najljepših, kontra svake logike. I kakva uopće logika kad su pjesnici u pitanju?!), u sintagmi antologijskoj o „panonskom mornaru". I, oh, kako je lijepo sjetiti se da je s time nastupio u Splitu, na festivalu svih festivala zabavne muzike, igrajući se pojmovima, donijevši, kontinentalac, ravničar, na more, s potpunom pjesničkom i ljudskom sviješću o tradiciji morskih festivalskih pjesama, svoj pogled, svoju svjesnu izmještenost, humor suptnilniji nego se vidi, gdje u izmjeni perspektive, u zamjeni i miješanju pojmova i značenja, ko u špilu karata „mađarica" (e, to rade pravi pjesnici!), neka nevidljiva barka, čamac, brod plovi kroz klasje vojvođansko koje se talasa žutozlatno, i to pjeva festivalskoj publici tu na koji metar od plaveti jadranske.

A kad je stvarno zapjevao o moru, ne našem, Jadranskom, to je postalo „Život je more". Jedna je Holanđanka, ne znate vi ni nju, uzgred prečula slučajno dok sam sebi zapjevao tu pjesmu jednom i mada nije znala nijedne riječi, rekla da je ostala ukopana od ljepote melodije. I neka nije razumjela riječi jer ionako ne bi shvatila tu slavensku filozofsku propoziciju usred estrade, usred popularne muzike: „Život je more, pučina crna, po kojoj tonu mnogi što brode, nije mi srce plašljiva srna, ja se ne bojim velike vode...".

Život je more

A to neće biti čak ni jedina ni najbolja filozofska njegova pjesma. Jer kad je digao koju godinu kasnije pogled s „pučine crne", gore, u nebo, u zvijezde, i usporedio taj tamni beskraj s „dubokim zdencom", u pitanju za kog su ga tako dubokog kopali, povezavši sve to u finalnom udarcu s nama svima, s našim „genima spašenim". I s najljepšom, najširom pripadnošću „proste duše", pripadnošću koja je samo mir i samo dobro, koja ne kidiše, nego se pita i sanjari, gdje historija uništavanja daje najtreperavije duše pjesničke. On je pjevao, lako kao perom najdublju temu, i patetično, kako ide nama Slavenima, pripadnost koja ide od praiskona, od dolaska nas koji smo se zaustavili ovdje ali nikad nigdje nećemo pripadati sasvim. Pripadnost je to koju su razumjeli umovi u rasponu vijekova, od Križanića do Zorana Predina, na čijem se izvoru „Praslovana" i naš sabrat nadahnuo, i dobio čudesan biser od pjesme, od onih koje su diktirane odozgo, veće i od namjere, i od autora i od čovjeka što ih stvara.

Slovenska

***

Nije to sa širinom takvog pripadanja za šalu.

Kad je život zaista kasnije postao pučina crna, u najcrnje, najcrnje vrijeme, iz nježnosti i ljepote prošlosti, sto godina nakon lakoće i radosti „Panonskog mornara", donio je Đorđe pjevajući svoju neposrednu okolinu kao metaforu odbrane sebe i svoga prava na postojanje. I ne samo svoga. Nego, oprostite mi, oprostite na preočitom, „u ime svih nas". Pjevajući Vojvodinu, dao je neizravno, kako je najljepše, i glas nama koji s Vojvodinom nemamo, brate, ništa (osim što smo imali njega, Đoleta, (a to je...koliko mnogo?), dao riječ i svima nama kojima su makar jednom rekli da negdje ne pripadamo. Niko nikad nije otpjevao stih koji bi trebalo uzeti za motto ostatka zdrave ljudske supstance što je ostala još tu, da je uzmu za himnu, da je uzme svako ko je ikad ružno pogledan u kraju odakle je, a kome je ikad odbijeno takvo pripadanje:

„...al nisam ja došao - di da se vraćam?!"

On, kad smo na toj pjesmi, kad smo na pripadnostima, učio je generacije i riječima - on je desetke hiljada postjugoslavenske mlade siročadi zemlje naučio tako i riječ „askurđel". I mnogo drugih, svojih lokalnih, i onih iz knjiga. U njemu su dvije knjige: rječnik - lokalizama i starih riječi; i mala enciklopedija kulturnih pojmova civiliziranog svijeta, opet široko - od Istoka na Zapad: ne postoji nigdje, apsolutno nigdje, ni u Moskvi, ni u Njujorku, ni u Buenos Airesu, pjesnik u čijem su pojmovniku Odinokaя - „adinokaja", ruska harmonika - i „Raj Kuder". Ni Bob Dilan u prašumi svojih vavilonskih referenci nema ih tolike.

To je opet zemljopis, opet geografija, i opet kružnica šestarom, još šire postavljena.

Stari laloški valc

On je i brazda, duboka i crna, ali je i svijetlo nebo plavo, zlato obale jadranske („jato dobrih mirisa Istre"), i slomljena grana na bagremu. On prolazi kroz Bosnu, nakon svega, gdje ga „oči ljudske plaše više nego vučije" - sjećam se kad je u holandskoj vukojebini koja se zove Tiel prvi puta otpjevao brodolomcima skupljenima u dvorani šoferskog hotela pored autoputa tada još nesnimljenu „Sevdalinku" - i kad je na stih „i Bogu je prosto bilo, krstimo l' se ili klanjamo" publika stala u po daha, kriknula bezglasno i kad je pukao aplauz nije stao do kraja pjesme. Ni minutama kasnije.

U toj pjesmi spominje i „vilajet pun hajdučije", citatno, drugovremeno.

Samo da rata ne bude

On se igrao tom klackalicom između prastarih pojmova korištenih iz moderne distance i riječi današnjih. Njegova „varoš" je bila znak, simbol i poruka o načinu života i osjećaju vremena. Ali ta „varoš" ostala je nejasna. Govoreći o malim mjestima, djelovao je veliko i velegradski. Kako to? U toj njegovoj varoši bilo je mjesta i za „Ameriku i Englesku", za spomenutog Kudera, za Dilana, za Noflera, za kantri i bluz, za gitarske rok-rifove.

Ali i za „Rusiju", naravno i kako drugo, za Okudžavu i ruski štim, za ruske dvojčice (ne, ne „djevojčice" - dvojčice, male dvojke, dvočetvrtinske), za osjećaj prirode, za šume i za breze, za liriku šuma i ravnica, za beskrajan prostor. I za dobro skrivenog Visockog. Uostalom, Kiko Sarajlić - zar bi ga, Đorđa, nezasluženo zvao „našim Visockim"?

Tu je neki od ključića možda: između tog osjećaja pripadanja velikoj zemlji kao dijelu velikog svijeta, a u isto vrijeme pjevanja o provinciji koja je zvučala sve osim provincijalnog - osim ako su Jesenjin i Čehov „provincijalci". Njegova provincija, kao i ruska, ali kao i američka, pjeva i u velegradu. I obrnuto.

Virovitica

On je između naših velikih gradova uveo i mala, potpuno neočekivana mjesta: velika provincija novosadska častila je malu provinciju: „o dobra noć Banja Luko...", „u Virovitici ne postoje pritisci", „...dohvate globus, Strumicu traže". I male i velike gradove, sve nas je častio spominjanjem i posvetama. Moj je Zagreb častio tako više puta. Nikad klišejom, nikad nekom očekivanom trivijalnošću. Eto, među prvima, od sve Pule sa sve Arenom on je odabrao samo detalj da otvori pjesmu - „na stanici u Puli". U Zagrebu je „da mine starom Vlaškom", gdje „nos strašnog Bana" (Ban - ne Bane, to je drugi - miješan kao i on sam), umekšava ga tako što ga rimuje nježno sa „senkom Petra Pana", a u prolazu bi glavnom „Ilicom" da rimuje i da „bećarac išvrlja ćirilicom".

Sinoć su mu tu, iz istog stiha, a da ne povjeruješ, na samom početku ulice, u arkadi negdašnje robne kuće što je prodavala i njegove ploče na mase, večeras postavili papir na kome ćirilicom piše „bećarac", papir okružen morem svijeća. 

Stih na asfaltu

Čudan je na prvi pogled taj „bećarac" usred Agrama. Ali znam da mu je tu mjesto. Evo zašto: on je Zagrebu, za to vam stojim dobar, širio rječnik, pojmovnik, kao nitko - okladio bih se da u generaciji nitko nije znao kakva je to „jektičava" mati Vase Ladačkog. Možda nijedan popularni pjesnik nije imao šireg vokabulara i raznolikijeg rječnika arhaizama. On je naučio čitavu veliku zemlju novom rječniku starih stvari, pojmova i mjesta. Podsjećao na zaboravljene i neobične riječi, na biljke i cvjetove, na dijelove odjeće, na imena i firme, na hungarizme i germanizme („stvarčice od Herendi porcelana"), naročito, tu u tom mom zeznutom gradu, one iz zajedničke „predprošlosti", austrougarske, i grencerske. Kao u stihu kad nabraja dijelove uniforme, a da ga „u službu sam car pri'vati":

„Teget mundir knap... Dugmad - dukati..."

Pet riječi, pet posuđenica: dva germanizma, u njemački usvojeni franko-latinizmi, i jedan turcizam, za dekoraciju i podsjećanje. Skoro sva naša kultura stala bi već u ovu elipsu.

Lađarska serenata

Ali važnije: šireći vokabular ljudi iz različitih kutova naše zemlje - proširivao je i njihovu dušu.

Širio i opisivao i onu kružnicu šestarom, sve dalje, od Juga do krajnjeg Zapada, tamo gdje su bili najtrvrđi, uhom najmanje spremni za takvo proširenje rječnika.

Bio je sklon tom zapadnom dijelu, osjetilo se. I imponiralo nam je to. Mislim da nigdje prirodnija ljubav nije bila i s manje figa u džepu a s više prekriženih kažiprsta i srednjaka kao između Đoleta i Zagreba osamdesetih. Možda je samo Sarajevo bilo blizu. 

Da je on sinonim za Novi Sad i Vojvodinu jasno je bilo prije četrdeset godina. Ali i dio veće cjeline čiji je Vojvodina dio zauvijek. Tu gdje je nastao jednom nerješiv i neprolazan nesporazum.

Jer on je bio i Srbija. Da, i Srbija. Ne obraćajte pažnju na priče o autonomijama. Šta, nije vam dosta bilo „Bagrenje"? Dobro. Onda čujte, ako je duše u vama još i kap, „Regrutesku", s onim finalom truba i onoga što poručuju, i slušajte šta pjeva lik oca koji ne da „svog spomenka bokor", ne da sina da ga odvedu i ubiju barabe u bespotrebnom krvavom i sramnom kaosu. Taj i takav što je to pjevao ne može biti „izdajnik". 

I tako je finalno, opisao šestarom punu kružnicu oko naše zemlje.

***

Ali to su gadne teme, što su došle nakon vremena u kojem je Veliki Autor bio jednak velikoj zemlji, što su stigle kad se obraćao rasutoj djeci po zemlji rasparčanoj i ranjenoj.

Regruteska

U pogledu unazad, sad vidim nešto važnije, najvažnije. On mi je bio čitav život skoro bio tu, skoro da nema doba kad ga nije bilo.

Počelo je šalom - i kako je to samo ironično, da onakav ciklus počne šalom, „snašom sa salaša".

Te godine na prelazu u slijedeću kad je singl izašao, vrtjeli smo kao djeca skupa s odraslima tu „Snašu na salašu", na Novoj godini, kod Jure, Zagorca iz Zlatara, autoprevoznika i inojezičnika skoro, koji je Đorđa obožavao.

Tu je negdje počelo.

Ljudi danas ne znaju više, naviknuti, zbog beskrajnog slušanja i ne misle o nečemu, ali pamtim i hoću sad da podsjetim da se zastane na sekund i da oni koji su došli kasnije pokušaju osjetiti, a oni koji pamte da se podsjete trenutka kad su čuli onu prvu ozbiljnu njegovu pjesmu, da se pokušaju sjetiti dojma, činjenice koliko je drugačiji od svega bio otvarajući stih, koliko je uzdrmao i potresao taj stih, među stotinama, među hiljadama pjesama što ih je Jugoslavija slušala, stih-vododjelnica našega doba i scene:

„Moj deda već dugo ore nebeske njive."

Ovakav stih na muziku nikad ranije nije napravljen.

Neki novi klinci

*** 

Tada i tamo krajem sedamdesetih, u njegovim autorskim anni mirrabiles samo su počele teći i dolaziti druge, raznolike, brze i spore, šansonjerske i čak rokerske pomalo, vesele, šaljive, duhovite, i one gorko-slatke, tužne, najljepše.

I ona među njima, što su mu je zamjerali poslije trajno. 

A ja jedino što vidim pred sobom smo mi, djeca iz jedne nove zagrebačke škole, u autobusu, na školskom izletu, i pjevamo kao da nikad neće proći dan, tu pjesmu. Jedna Martina vodi i ja je gledam. Mi ni ne znamo šta pjevamo, ali smo ozbiljni i dirnuti, i nekako nam lakše ide od drugih.

I uostalom šta, odmah potom skoro ja sam volio i Pankrte - prije većine vas! - i njihov odgovor, njihovu negaciju, to mi je bilo blisko. Ali nikad nisam prezirao prezrenu pjesmu što smo je ranije pjevali na ekskurziji i pjevao sam je srcem, unatoč njoj samoj, unatoč svojim novim muzičkim i kulturnim izborima i unatoč svojoj priči porodičnoj kojoj je ta pjesma trebala biti nemesis. „Računajte na nas". Jer to je pitanje nečega što vi cinici nikad nećete shvatiti, pošto se ne radi o idejama nego o tome koliko ti stane u dušu u različitim momentima. I uostalom, jebite se. Meni ne možete ništa predbaciti.  

Računajte na nas

***

Nije ta pjesma prekrila one najljepše iz istog vremena. One najdelikatnije.

Kao i svi veliki, on nije opjevavao emocije, stvari osjećaja i iskustva koja su nam se dogodila, nego važnije - koje će se tek dogoditi, koje će emotivno i iskustveno tek doći, ali - e, a tu je misterija - davao nam ujedno utisak da ih prepoznajemo kao da su nam se već dogodile.

Evo kako.

Ima puno pjesama s puno ženskih imena, bezbroj. Ali neka imena imaju sreću s pjesmama, više sreće od ostalih. Za njih se lijepe i od njih, od imena, najbolji i najtalentiraniji prave neprolaznost. Takvo ime, a može li biti slučajno, jest recimo „Marina". Džoni je od toga imena napravio jedno čudo među pjesmama, uzlet nad zemljom koje te ne spušta na tlo dok ne prođe, a ni onda. Mnogo godina kasnije, Bajaga odao je preko toga imena posvetu čitavoj jednoj kulturi do koje tada više nije mogao zbog strašnih zidova podignutih među nama.

Đoletova „Marina" bila je kao zlatna paučina. I u onom smislu nedogođenog, u smislu „nostalgije za budućnošću", što ćemo manje-više svi proći jednom, on je na prenježnu melodiju u evokaciji toga bestežinskog imena pjevao:

„...I drugovima pričam da si moja bila ti,

sad pijan, od te laži

ko od dobrog, rumenog vina

...Marina."

Marina

***

Jednom sam u polušali napisao da bi mu trebalo dati neku nagradu, ne samo za pjesništvo, nego za „mnemotehniku" - počevši s prvom dugačkom pjesmom, što je ostala živjeti četrdeset godina i preko, što ima sedam različitih strofa i četiri refrena, jedanaest stihovnih jedinica, ona balada, po knjiškoj definiciji pojma balade (pjesma o nečijem životu), balada epske dužine a lirske sadržine, što završava sa stihom „kad ja nisam s onom koju volem..."

I tako, godinu za godinu, album za albumom, svaki put se izdvajala neka što nam je pratila život intimno kao ni kod koga drugog, što nam je opisivala budući život.

On je mogao uzeti čak i naslov stare romanse, tuđe pjesme i posvojiti ga, da se zaboravi godinama na original.

I... šta nabrajati uopće? Koliko pjesama, koliko citata? Ima li ikoga da ih je toliko imao ovdje?

***

A vidi, ovo sad.

Naš narod kaže, rijetko, sve rjeđe, ali kad kaže - dobro kaže: ko da je neko moj umro.

A kao neko moj, išao mi je i na nerve nekad. I napisao sam to. Ja ne znam jel' se naljutio. Znam da je bio veći od toga. (ma kako to „bio"? Ne može to u prošlom vremenu). I znam da bih sad drugačije. Jer, neko je tvoj, pa se ljutiš, „jediš se", pa te nervira, ali ga opet voliš i vraćaš mu se. I ne pomišljaš da bi, pogotovo takav, mogao otići. A kad se misao ponekad javi o fatumu i neizbježnosti, nikad ne pristaješ na nju dulje od trenutka i misliš da je takva mogućnost daleka, da još ima vremena, mnogo vremena.

A ne ovako, ne tako brzo, ne tako nenadano, bezrazložno, prijevremeno, u neherojskom, imbecilnom vremenu gdje je svaki dan uvreda za inteligenciju, u svijetu jednog submikroskopskog zaraznog agensa. Zar u takvo vrijeme da ode pjesnik koji je gledao konstelacije zvijezda na leđima svoje dragane, koji je gledao kako kapi vode kao biseri blistaju po tijelu daleke nedostižne protine kćeri, kao u kakvom ruskom filmu...?

Znam, znam... tugujući nad drugima, tugujemo i za sobom. Rečenicom u kojoj nisam sam, ali je ova ipak samo moja: golemi i najljepši dio djetinjstva i mladosti sad je umro s ovim čovjekom.

*** 

Iako, on je pjevajući o mnogim krajevima, ljubavi i života, opjevao i svoj kraj, unaprijed. I to više puta. U jednom od posljednjih istinski visokih napona stvaralačkih, u virtuoznom, sinestezijskom, simbolističkom „Portretu života mog". U suptilnoj i religioznoj „Kad odem". I još u jednoj.

Od onih strašnih znakova koje sam opisivao na početku, poput kakvog luđaka koga ovaj odlazak autora zapravo toliko boli da onda ovakvom iskrenošću pušta da sve maske i odbrane i stil padnu na pod poput istrganih zavjesa u teatru, još jedan takav znak došao je neki dan, također preko velikog pjesnika. Ja sam slučajno naletio na Matijinu „Kad bi ti otišla iz ovog grada" , i stih:

„S kim bih zastao pred raspuklim orahom govoreći:

'U ovom orahu možda raste moj sanduk.'"

Pomislio sam na isto što bi pomislio i svaki drugi slušatelj što je znao važne pjesme Đorđa Balaševića - na njegovu „Drvenu pesmu" s albuma „Na posletku" (moguće posljednjeg koji je savršen od početka do kraja, bez ijednog viška), gdje pjesnik progovara metaforički na motiv drveta u četiri strofe i varijacije, i pomislio na posljednju, nezaboravnu, za njega neuobičajeno tamnu strofu i refren:

„Snio sam sanduk, crni, srebrom okovan

novembar, izmaglica i kvartet dragih lica

maleni čun nasred luke pokisle

da me u večnost otisne



'Di je to drvo raslo

spram kojih vetrova

da l' je pod njime

neko za nekim žalio



Što ga je grom obiš'o

mati ga Petrova

ko je u šake pljun'o

pa ga strovalio."

Drvena pesma

***

I iz toga, najtananije, a ponovo kroz motiv drveta u njegovoj dvostrukosti i ambivalenciji, rasta, novog života i prolaznosti, zapjevao je još jednom, u „još jednoj najboljoj" - u „Jednom su sadili lipu". Tu je pjevao zaobilazno, pjevajući prolaznost vlastitu, ali prvi put kroz druge ljude - gdje je svako, svaki čovjek povezan, kao dio Svega, gotovo ujevićevski, tako strahovito slavenski, u zahvatu muzičkom što teče kao blaga rijeka na čijoj se površini presijavaju strofe, delikatno, sjajeći u prelazima iz jedne u drugu kao što svjetlucaju različite površine dijamanta kad se među prstima okreću prema svjetlu.

Jedna prerano umrla splitska duša od čovika i pisca, Dalmatinac i Jugoslaven do kraja, Đermano Ćićo Senjanović, najviše je volio ovu pjesmu. Njegova i moja prijateljica Nada Gašić piše mi noćas: „Nakon povratka s prvog ratnog Đoletovog koncerta u Ljubljani Ćićo je meni opisao koncert: 'Niti san šta čuja, niti san šta vidija. Potija san se i plaka od početka do kraja i piva s nekon dicon, piva, piva. Eto ti koncerta'".

Jednom su sadili lipu

Pitao sam ga jednom kako to da voli tu „Lipu", a on je počeo dirnuto nešto prtljati, i ubrzo stao, pokazavši mi samo nadlakticu koja se naježila. Maltretirao sam ga bez potrebe tim pitanjem, jer sam zapravo znao zašto: on, Mediteranac, vezan jakim i dubokim osjećajem za svoje korijene, more i kamen i antički grad, prepoznao je u stihovima kontinentalca, vezanim za svoje zemne korijene, za svoju zapamćenu plodnu ravničarsku brazdu, za „kaldrmu i asfalt", istu metafizičku crtu o ciklusima prirode, sa sađenjem drveta, životonosnim simbolom i metaforom života koji je nekad dovoljno dug da čovjek dočeka da drvo izraste. Ali, kao što je i pjesma znala, da ima i tren kad čovjek zna da više neće „dospeti za taj lad". 

***

Uza sve to saznanje, o prolaznosti, vremenu, krhkosti tijela, sve ovo što smo izgovorili i napisali pod dojmom, pred žalosti koja još nije sjela i raspukla se kako treba i kako će tek doći, bez utjehe i smisla, čovjek je naprosto tup i prazan, i sve je to zapravo nevjerojatno i dalje. Jedina istina je da za ovo još nismo bili spremni, da je došlo nedopustivo prerano, neprirodno i u krivom času.

Ne znam, možda netko može pronaći neki dublji smisao. Ali sumnjam. Ne bih mu vjerovao. 

Potpuno je neshvatljivo da je otišao Đorđe Balašević.

Tekst je izvorno objavljen ovdje