Ukrajinske bilješke Nenada Popovića (8)

9.6.2022. – 107. dan rata

Estonski predsjednik Alar Karis bavio se prirodnim znanostima, poznati je istraživač te međunarodno najcitiraniji estonski znanstvenik svoje generacije. Zadnja istraživanja prije nego što je postao predsjednik države ticala su se molekularne genetike i razvojne biologije.

Latvijski predsjednik Egil Levits je počasni doktor pravnih znanosti. Bio je sudac Europskog suda za ljudska prava i Europskog suda pravde. Ima znanstvenu bibliografiju. Govori također engleski, njemački, francuski i ruski.

Litvanski predsjednik Gitanas Nauseda je doktor ekonomskih znanosti. Studirao je i na sveučilištu u Mannheimu. Doktorsku tezu obranio je na sveučilištu u Vilniusu. Počasni je doktor japanskog sveučilišta Gifu.

U Hrvatskoj, Bosni i Srbiji predsjednici i premijeri jedva slažu rečenice, raspolažu s rječnikom od sto riječi osim ako ne psuju, vrijeđaju ili naprave neki after party u obliku pijanog pjevanja, uključujući grljenje i valjanje po podu.

Postajem stručnjak za naoružanje. Francuska je pred pet-šest dana u Brestu stavila u aktivnu službu atomsku podmornicu Suffrain, podmornicu 'za napade' s neviđenim naoružanjem (može ispaljivati rakete tisuću kilometara daleko), ne znam koliko torpednih cijevi i čak posebnim izlazom za ronioce, tako da više ne moraju isplivavati kroz torpedne cijevi (!). Le Figaro brod opisuje kao 'tehnološkog monstruma'. Težak je 5.300 tona i dug gotovo sto metara.

Ukrajina je pak dobila ogromne američke protubrodske rakete Harpoon, koje pogađaju ciljeve na tristo kilometara razdaljine i imaju vlastite autonomne radare. Lete iznad morske površine pa su nevidljive za radare. Mogu se ispucavati iz aviona, s brodova ili s kopna ako su montirane na kamion. U tom slučaju služe umjesto obalnih baterija. Rakete su teške 700 kilograma, lete brzinom od osamsto kilometara na sat a mogu ponijeti 220 kila 'korisnog materijala', čitaj eksploziva. Le Figaro se lijepo izražava i u komentaru piše da su važne jer ruska flota dominira Crnim morem.

 

14.6.2002. – 112 dan rata

Srušen je zadnji most prema Severnodonecku. I s tim gradom je gotovo. Gradom-grobnicom, kenotafom, kako je to pred trideset godina napisao Bogdan Bogdanović.

Ozbiljni međunarodni mediji izvještavaju o tome da nakon osvajanja nekog grada djeca iz sirotišta bivaju odvožena na teritorij Ruske Federacije. Djeca bez roditelja, koja jedva da imaju nekakav pojam o svom identitetu odgajat će se i odrastat kao djeca pa mladi građani SSSR-a, u zemlji sreće. To je janjičarstvo, 'danak u krvi' čije je psihološke rezultate – dušu odraslog janjičara - opisao Ivo Andrić na svojim najboljim stranicama. Druga vijest je da nakon zauzimanja ukrajinskih teritorija vlasti, 'Vlasti', zarobljenom stanovništvu ruske pasoše. I što ćeš onda? Ostati građanin drugog reda, što si postao preko noći, 'stranac', 'sans papiers', neprijatelj ruske države, sumnjivo lice? Što je ako primiš ruske papire a želiš se maknuti iz ruskog raja u slobodni dio Ukrajine? Tad tražiš iseljene, ruski si iseljenik? Kako ćeš ako si vojno sposoban odbiti da budeš ruski vojnik koji puca po Ukrajincima dva sela dalje?

Rusko državljanstvo se pretvorilo, ili je, oblik zatočeništva. Dobiti ruske papire je oblik kazne. I za dobar dio samih Rusa.

 

19.6.2022 – 117 dan rata

Morao sam dva dana prikupljati snagu da prekjučer konačno pročitam duži izvještaj BBC-ovog novinara o 'logorima za filtriranje' koje Rusi drže na okupiranim područjima. Znao sam da će mi taj tekst teško pasti jer sam na tamošnja zbivanja u međuvremenu, kako se lijepo kaže, 'senzibiliziran'. Dakle, filtriranje provodi FSB/KGB, Ukrajinke i Ukrajince pojedinačno premlaćujući, mučeći na primjer električnim šokovima dok čovjeku od toga ne poispadaju plombe iz zubala. Urlaju i tuku i žene, zbog toga što su za svoju zemlju. U ćelijama pretrpanim tim mučenicima svi šute od straha da je ubačen neki ruski dojavljivač. Nakon dana ili tjedana svakodnevnih prebijanja, bivaju ili pušteni da se kako znaju vrate na neokupirani dio zemlje ili deportirani u Rusiju ili im se tokom 'filtriranja' gubi svaki trag. Njihov grijeh je što su Ukrajinci i za Ukrajinu i ne vesele se ruskoj okupaciji. Nakon premlaćivanja FSB ustanovljuje jesu li nacisti ili nisu te iznuđuju od satrtih ljudi da su prije premlaćivanja i torture krivo mislili.

Teška lektira na BBC-u, dakle, jer se sve to odvija upravo sada ('u ovu lijepu ljetnu večer'), danas cijeli ovaj sunčani dan, i jučer i prekjučer lomili su se zubi i rebra i nastavit će se sutra ujutro. Teška lektira, jer obično o takvim strahotama čitamo naknadno kao povijesnim događajima. Ovako, međutim, čitam Koestlerovo 'Pomračenje u podne' i Solženjicinov 'Jedan dan u životu Ivana Denisoviča' kao live report u svim novinarskim oblicima: nema više u pogledu Ukrajine velikih Prijelomnih vijesti, već se vijesti o Pompejima donose svakog sata ili kraće na news tickerima, na tekućoj vrpci. Izvještaj od 16. je zapravo iznimka. Napisao ga Hugo Bachega i nosi lijepi naslov citirajući jednu žrtvu: 'The Russians said beatings were my re-education'. Kao na Golom otoku, s kojeg su se ljudi nakon kritikovanja, samokritikovanja i raskritikovanja vraćali kao drugi ljudi. Bračni par Eva i Danko Grlić, na primjer. Evi Grlić su tamo također porazbijali zube.

 

20.6.2022. – 118. dan rata

Trebalo bi početi pisati natuknice putinovsko-kremaljskog govora kao što je to bio činio Viktor Klemperer s Lingueom Tertii Imperii. Šteta još jednom da ne znam ruski. Filtracioni logor je jedna od njih. Bog zna kako se na neo-kremaljskom veli za proeuropske demonstracije na Majdanu u Kijevu ('nacistički puč?'). Što na tom jeziku znači 'denacifikacija', kakva je definicija 'specijalne operacije' i što ona na kremaljskom sve obuhvaća? Međunarodne nevladine organizacije koje su djelovale u Rusiji zabranjene su kao 'strane agenture' ili tako nekako. Kako se kaže za Navalnija a kako se reklo za Nemcova? Čečeni – na koje Čečene se misli? Koja je novo-kremaljska definicija Zapada, koji je na eseserovskom (i nesvrstanskom) jeziku bio kapitalističko-imperijalistički-kolonijalistički, a sad je, ako dobro razumijem, i mjesto 'protuprirodnog bluda'. Jesu li dozvoljene riječi kao feminizam ili LGTB, postoje li ruske inačice? Kako se kaže za neistomišljenike i disidente? Za Ukrajince? Dobrovoljačke internacionalne brigade?

Već kod 'filtracioni logor' stvar nije nimalo jednostavna. Takvi su postojali nakon 1945. u Njemačkoj za vojnike Wermachta i SS-a, te su ih savezničke komisije (barem one zapadne) ispitivale o pripadnosti NSDAP-u, odmjeravale nacističko uvjerenje između ostalog prema broju partijske knjižice gdje je presudno bilo da li je izdana nakon 1933. (oportunisti) ili ranije (u doba demokratske Weimarske republike). Što manji broj, to uvjereniji nacist, što veći to manja vjerojatnost za to. Najlakše je bilo s pripadnicima SS-a. Njima je na ruci bila utetovirana krvna grupa (zbog ranjavanja), pa se odmah znalo. Ili je bio dovoljan samo ožiljak na tom mjestu, jer su ih SS-ovci izgrebali ili izrezali.

Danas ruski FSB zarobljenim Ukrajincima (i Ukrajinkama) pregledava poruke na mobitelima i statuse na društvenim mrežama, a i posebno pomno tetovaže, nema li 'nacističkog znakovlja'. Sumnjive su i brade na mlađim muškarcima, to bi mogli biti neonacisti – ako su izašli iz mariupoljskih katakombi na primjer. Lingua quarti imperii: te natuknice bi, barem rusisti i ukrajinisti, morali početi slagati, nešto kao nacrt za Pojmovnik ruske avangrade pod vodstvom Aleksandra Flakera odnosno Klempererov priručnik o jeziku hitlerizma.

Brojni Putinovi sugovornici kažu kako Na obična pitanja, prijedloge, molbe on beskonačno dugo govori. Možda to nije samo njegov tik, možda im objašnjava sliku svijeta na jednom novom jeziku i s pojmovima koje treba tek naučiti. I onomadni novo-jezik nacionalsocijalizma bio je pun čudnih neologizama i Nijemcima skoro nerazumljiv. Do dan-danas se ne mogu dešifrirati riječi-ikone poput 'sturmbannfuehrer', 'lebensborn' ili 'voelkisch'. Čudan izraz bio je i 'Volksdeutscher', koji se pak kod nas udomaćio kao folksdojčer a na njemačkom je semantički šupalj i neupotrebljiv. Svi skupa su stoga i ostali jedva prevedivi. Jezici agresivnih totalitarnih režima su i čudljivi. Nacionalsocijalizam rat protiv SSSR-a nije tako zvao, već Ruska kampanja. A istovremeni se onaj protiv Velike Britanije zvao najobičnije ratom protiv Engleske.

 

21.6.2022. – 119.dan rata

Vrućine zadnjih tjedana u Puli su velike do nepodnošljivosti. Osim pred večer na brzinu otići do supermarketa, ne može se praktički ništa pa sam si naredio prisilne radove na sređivanju polica s knjigama koje shvaćam kao meni referentne. Jedno sedamstotinjak, nevjerojatno. Od enciklopedija, leksikona, rječnika do beskonačnih metara i metara povijesnih, političkih, političko memoarskih i kulturno-teoretskih. Od početka rata u Ukrajini sam imao osjećaj da ih moram lako i brzo naći, provjeriti stvari a ne misliti na pamet i po sjećanju. A do sada mi je bilo dovoljno da ih imam na oku i na hrpi, makar kaotično poslagane kako su stizale ili bile pročitane. U takvim pretumbavanjima pročitanoga, osim paklenog znojenja, svakojake bibliotekarske (samo)spoznaje. I zapanjenost. Da svima njima prezidira Bogdan Bogdanović a za njim knjige Alexandre de Tocquevillea, 'Londonski dnevnici' Milana Grola, esejističke knjige Sebastiana Haffnera, 'Totalitarni jezici' Jean-Pierrea Fayea i knjige Snježane Banović i Ive Banca. Prezidiraju same od sebe – dovoljno se odmaknuti tri metra i pogledati - u toj recimo referentnoj, priručnoj, otvorenoj biblioteci krajnje kvalitetnih djela. Operativnih, jer imam i jedan ostakljeni ormar (kupljen za ništa na rasprodaji upriličenoj nakon zatvaranja pulske tekstilne tvornice Arena. a u njemu su bili držani fini i skupi konci): u njega sam stavio stotinjak po mojem mišljenju važnih knjiga, tako na primjer sve od Gerda Koenena, W.G. Sebalda i Jorgea Sempruna. Da se ne praše i da budu na kupu za Adriana kad blagoizvolim krepati. Barem bu znal zakaj mu je stari bil lud.

Naravno, to bezumno sređivanje i brisanje po kanikuli u znoju cijelog tijela svog bila mi je i psihoterapija, koncentracija na nešto drugo i obično. Izbacivanje glupih i neodrživih naslova uvijek pruža veliki užitak, ovaj put nije. Sedam-osam teških plastičnih vrećica za iznijeti gledam indiferentno. Ali što bi se dogodilo da idem sređivati metre i metre polica gdje mi je abecedno poslagan belle lettres ne smijem ni pomisliti niti ću to vjerojatno ikad učiniti. Hvala bogu literatura je sveta, le sacré. Niz koji počinje s Ivo Andrić, H.C. Artmann, Roland Barthes i Bora Ćosić a negdje u sredini su Danilo Kiš, Krleža i Borislav Pekić se ne dira.

 

Prvi tekst iz ciklusa Ukrajinskih bilješki Nenada Popovića možete pročitati ovdje, drugi ovdje, treći ovdje, četvrti ovdje, peti ovdje, šesti ovdje, a sedmi ovdje

Dnevnik Nenada Popovića istovremeno se objavljuje i na portalu Le Fantôme de la liberté (Fantom slobode) na francuskom jeziku

ukrajinske-biljeske-nenada-popovica-8-7740-10524.jpg

Ruski FSB zarobljenim Ukrajincima (i Ukrajinkama) pregledava poruke na mobitelima i statuse na društvenim mrežama, a i posebno pomno tetovaže, nema li 'nacističkog znakovlja'. Sumnjive su i brade na mlađim muškarcima, to bi mogli biti neonacisti – ako su izašli iz mariupoljskih katakombi na primjer
Ruski FSB zarobljenim Ukrajincima (i Ukrajinkama) pregledava poruke na mobitelima i statuse na društvenim mrežama, a i posebno pomno tetovaže, nema li 'nacističkog znakovlja'. Sumnjive su i brade na mlađim muškarcima, to bi mogli biti neonacisti – ako su izašli iz mariupoljskih katakombi na primjer
Foto: 
EPA/STR