Plesači drukčijih tijela koji mijenjaju ustaljene koreografske rječnike

 

Na 31. Tjednu suvremenog plesa gostovali su pioniri integriranog plesa CandoCo Dance Company iz Velike Britanije, koja već godinama kroz ples i pokret promiče ravnopravnost osoba sa i bez invalidnošću i tako mijenja ustaljene predodžbe o sposobnostima i mogućnostima ljudi s posebnim potrebama. 

Iako je na tom najvećem regionalnom plesnom festivalu prikazan različit dijapazon plesnih predstava, od domaćih premijera Studija za suvremeni ples i Zagrebačkog plesnog ansambla do komada izraelske kompanije Batsheva i belgijske Ultima Vez, britanska plesna skupina ostavila je najzačudniji dojam. Naime, u predstavama "Set & Reset / Reset", novoj postavi legendarnoga komada Trishe Brown iz 1983. godine, i humorističnom "Notturninu" koreografa Thomasa Hauerta, inspiriranom dokumentarcem "Toskin poljubac", plesači su ozbiljno narušili predrasude o tome da moraju imati savršene tjelesne predispozicije i da je osobama s tjelesnim hendikepom mjesto u cirkusu. Time su dakako prilično redefinirali pojam plesača, a gledatelje u HNK-u isprovocirali da porazmisle o vlastitu odnosu prema osobama s invalidnošću i mogućnostima njihove praktične inkluzije u hrvatsko društvo. 

Kako to čine? Trupa CandoCo je na plesnu scenu, u žižu javnosti, dovela plesače s tjelesnim nedostatkom, u invalidskim kolicima, sa štakama, ili bez jedne ruke, koja se u svijetu umjetnosti, a često i u društvenoj zajednici, ne smatraju društveno prihvatljivim pojavama, i zatim ih promovirala kao vrlo nadarene plesače. Iako njihova marginalizirana, odbačena tijela na početku predstave bude osjećaj nelagode, a pomalo i krivnje, i podsjećaju gledatelje na njihovu tragediju, kasnije se to gubi i publika svjedoči virtuoznom plesu, gotovo zaboravljajući na njihov tjelesni hendikep. Pritom se njihov nastup ne svodi na puko pojavljivanje na sceni, nego su oni u potpunosti integrirani u koreografiju pa se tako upotreba invalidskih kolica ili štaka pretvara u sredstvo koreografskog izraza. Zbog toga takva koreografija omogućava tim plesačima da se predstave kao umjetnici, bez obzira na vrstu i stupanj hendikepa, i da ravnopravno pridonose uspjehu predstave.

Suvremena plesna skupina CandoCO Dance Company osnovana je 1991. godine i od samog se početka fokusirala na svojevrsni eksperiment – integraciju hendikepiranih osoba – plesača i performera u svoje plesne projekte. U skladu s vizijom osnivača Celeste Dandaker i Adama Benjamina ideja je bila da se talentiranim osobama s invalidnošću, koje žele razvijati svoje kreativne potencijale, osiguraju profesionalni uvjeti za rad, a publici omogući drukčiji pogled na tjelesnost. Njihov izlazak na scenu u početku je tretiran kao svojevrsni eksces jer je do tada u visokoprofesionalnom plesu vladala dogma da plesači moraju imati mlado, vitko, savršeno tijelo. Dolaskom CandoCo Dance Companyja, ta se paradigma mijenja. Grupa ubrzo osvaja kritiku i publiku postajući pravi fenomen, osobito nakon pojavljivanja na glasovitoj plesnoj sceni u Queen Elisabeth Hallu, što se smatra prekretnicom u njihovu radu. To je prepoznao i kritičar Guardiana, napisavši da je CandoCo plesna grupa koja je pomaknula granice plesa dokazujući da virtuoznost nije odlika samo onih koji nemaju tjelesni nedostatak.

To potvrđuje i izjava suosnivačice i bivše plesačice te voditeljice grupe Celeste Dandaker, koja je nakon pada i ozljede kralježnice u London Contemporary Dance Theatreu završila u invalidskim kolicima, što ju je ponukalo da osnuje ovu specifičnu plesnu skupinu. Prema njezinu mišljenju, plesači drukčijih tijela često mijenjaju ustaljene rječnike koreografa, vodeći ih prema otkrivanju novih plesnih rješenja. Pritom, plesači neinvalidi nisu ukras niti su u službi podrške plesačima narušenog fizičkog izgleda. Svi plesači – i oni s invaliditetom i oni bez njega – maksimalno iskorištavaju svoje tjelesne i interpretativne mogućnosti, što je suština programa plesne integracije. 

Grupa CandoCo znala je na svojim turnejama dobiti i negativne kritike.  Primjerice, u Bugarskoj su njihovu predstavu ocijenili odvratnom, s argumentacijom da "ljudi s jednom nogom ne bi trebali biti na pozornici". Slično su prošli potkraj 1990-ih u Kanadi, gdje ih je kritičar u Vancouveru optužio da rade "umjetnost žrtvi", a njihovu predstavu definirao kao freak-show te zaključio da  ih "publika može jedino sažalijevati". To ih, međutim, nije pokolebalo. 

Grupa je u početku inzistirala da njihov prioritet nije politički ili društveni pokret i da se ne bave pitanjem invalidnosti, nego ponajprije plesom, ali ih je praksa demantirala. U zadnje vrijeme surađuju s uglednom Labanovom školom s idejom da se podigne svijest o važnosti uključivanja hendikepiranih plesača u umjetničke projekte. Također, njihovi plesači sudjelovali su u ceremoniji otvaranja Olimpijskih i Paraolimpijskih igara 2008. godine, gdje su plesali na Ptičjem gnijezdu u Pekingu, što je bilo prvi put u povijesti da su plesači s invaliditetom nastupili na olimpijskoj ceremoniji. Potom su nastupili, odjeveni u zlatne gaćice i posuti zlatnim prahom, zajedno s profesionalnim neinvalidnim plesačima i na ceremoniji otvaranja i zatvaranja Paraolimpijskig igara u Lonodnu 2012. godine. Prema mišljenju sadašnje suvoditeljice grupe Stine Nilsen, profesionalni plesači mogli su se u toj suradnji uvjeriti u sposobnosti hendikepiranih plesača i tako korigirati vlastite predrasude i pogrešna uvjerenja. Nakon tog nastupa na Paraolimpijskim igrama u medijima se drastično povećao interes za njihov rad, a dobili su i veću potporu, što im je omogućilo da angažiraju još više hendikepiranih plesača, ponajprije darovitih umjetnika, i tako realiziraju još veće i uzbudljivije projekte. 

Danas se grupa CandoCO smatra jednom od najvažnijih britanskih plesnih skupina i vodećom edukacijskom platformom za integrirane plesne prakse. S njima su radili neki od najzanimljivijih koreografa današnjice, od provokativnih Javiera de Frutosa i lezbijske ikone britanskog plesa Emilyn Claid, koji su obrađivali tabuizirane teme seksualnosti, invalidnosti, ludila i opsesije, pa do smirenih Siobhan Davies i Jamieja Wattona. Svoje plesne radionice i tečajeve često realiziraju u suradnji s nevladinim udrugama i drugim lokalnim tijelima koja se bave socijalnom i umjetničkom integracijom osoba s invalidnošću. O  važnosti tih programa najbolje govori podatak da ih godišnje završi oko 12 tisuća polaznika. Usto igra i svojevrsnu ulogu advokata ove zajednice zalažući se u javnosti za njihova prava.

Njihovo lobiranje je vrlo konkretno. Kako kazuje Stine Nilsen, ministrima u britanskoj vladi govore o brojnim poteškoćama s kojima se u svakodnevnom životu susreću ljudi s posebnim potrebama te kako politika vlade, nesklona percipiranju njihovih problema, utječe na njihovu svakodnevnicu.  

U sklopu festivala održan je i okrugli stol na kojem su meritorni stručnjaci, između ostalih i Stine Nilsen i Iva Nerina Sibila, umjetnička voditeljica hrvatskog Integriranoga kolektiva za istraživanje pokreta IMRC (Integrated Movement Research Collective), raspravljali o inkluziji u plesnoj umjetnosti, s naglaskom na poticanje ravnopravnosti osoba s invaliditetom u umjetnosti. Tribina je održana u sklopu europskog projekta Unlimited Access, koji promiče ravnopravnost osoba s invaliditetom u plesnoj umjetnosti, gdje je jedan od partnera Hrvatski institut za pokret i ples, inače organizator festivala.

Također, grupa IMRC, koja se okuplja oko ideje "da za ples i pokret nije preduvjet određeno tijelo, nego da tjelesni izraz i iskustvo zajedničkog kretanja, a time i istraživanje plesačke izvedbe, pripada svima", izvela je dvije predstave "From body to body" i premijerno cjelovečernju "Magnoliju (ili prkos)". U oba komada plesači su demonstrirali sposobnost ljudskog tijela da pleše iako nema sve funkcionalne ekstremitete.

Gostovanje skupine CandoCo u Hrvatskoj, u kojoj se tjelesna različitost zataškava i gdje ni vrata banaka uglavnom nisu prilagođena kretanju invalida, važna su i zato jer nam približavaju europske vrijednosti pa nas  možda natjeraju da barem razmislimo o stalnoj mantri Europe da svi njezini građani pa tako i onih 12 posto s nekim oblikom invalidnosti, trebaju imati aktivnu ulogu u društvu.   

plesaci-drukcijih-tijela-koji-mijenjaju-ustaljene-koreografske-rjecnike-1893-1906.jpg

Gostovanje CandoCoa u Hrvatskoj, u kojoj se tjelesna različitost zataškava i gdje ni vrata banaka uglavnom nisu prilagođena osobama s posebnim potrebama, važno je jer upozorava na jednake mogućnosti za sve
Gostovanje CandoCoa u Hrvatskoj, u kojoj se tjelesna različitost zataškava i gdje ni vrata banaka uglavnom nisu prilagođena osobama s posebnim potrebama, važno je jer upozorava na jednake mogućnosti za sve
Foto: 
Benedict Johnson