Izdanje:
U pop rock glazbi na ovim prostorima postoje live albumi i Azrin trostruki LP “Ravno do dna” (dvostruki cd). Postoje posjetitelji Stonesa, Wingsa, Queena, Gang Of Four, Talking Headsa i drugih povijesnih zagrebačkih koncerata te, nasuprot svima njima, ljudi koji su bili na jednom (ili više) od sedam uzastopnih koncerata koje je Azra održala od 19. do 25. listopada 1981. u zagrebačkom Kulušiću na kojima je “Ravno do dna” snimljen. S nepunih petnaest godina autor ovoga teksta uvrstio se među te sretnike koji nisu mogli ni sanjati u kakvom komadu povijesti sudjeluju - zapravo, cijeli se taj novi val nekako podrazumijevao kao nešto što je došlo i što će trajati (kako li smo samo bili naivni) - ali ispada da pune veličine događaja nisu bili svjesni ni glavni protagonisti te priče.
Porazgovarali smo s njima u povodu tridesetogodišnjice snimanja najvećeg live albuma svih vremena na ovim prostorima, ali i jednog od najboljih albuma uopće; osim, na žalost, s najvažnijim akterom, Džonijem, koji, osim povremenih izjava u hrvatskim medijima, već desetljećima šuti. “Ravno do dna” postao je legendaran ne samo zbog iznimnih pjesama; Džonijeva ideja da umjesto svirke u velikoj dvorani Doma sportova napravi pet uzastopnih koncerata u Kulušiću (dva su još dodana zbog velikog interesa), frenetična svirka u maltene jednom komadu, pjesme koje se bez predaha pretaču jedna u drugu, među njima i trinaest dotad neobjavljenih, potom Džonijev ultimatum “sve ili ništa” kada su mu htjeli izbaciti nepodobni “Nedjeljni komentar”, sve su to elementi koji su stvorili karizmu koju će teško više itko nadmašiti. - Ako je rock‘n’roll energija, nepatvorenost i rizik, onda je trostruki “Ravno do dna” njegova esencija i najbolji Azrin (Džonijev) rokerski čin i zapravo njihov konačni manifest - kaže Siniša Škarica, urednik originalnog Jugotonovog izdanja.
- Time je “Ravno do dna” vjerojatno i jedan od ponajboljih albuma i najcjelovitijih iskaza rocka, ne samo na hrvatskom jeziku! Na tu moju davnu pohranjenu ocjenu podsjetila me je i nedavna izjava Dana Boecknera iz kanadskih Handsome Fursa koji je “Ravno do dna” stavio na svoju listu najboljih albuma rocka. Štoviše, utetovirao ga je na desnoj nadlaktici! Tri vinila zabilježila su frenetični iskaz, komad života i energije, dotad i otad neviđene u svijetu domaćeg rocka. - Neponovljivo, jednom u životu - govori danas bubnjar Boris Leiner. - Štulić je vodio bend čeličnom disciplinom, tu nije bilo demokracije ili isprike na bolest. Pjesme su bile izbrušene svakodnevnim višesatnim probama. Džoni je forsirao tempo i mi smo ga slijedili bespogovorno. Prije koncerta gutali bi sirova jaja za bolji glas, no Miši ni to nije pomoglo.
Ha, ha... - Probe su bile zahtjevne, bez daljnjega - sjeća se basist Mišo Hrnjak. - Sjećam se i krvavih žuljeva na prstima, i znoja... Sjećanja su lijepa, i još ljepša! Svakako, bio je vrh, što se mene tiče! Kad smo bili u Zagrebu, probavali smo po pet, šest sati dnevno. Kad smo bili na putu, radili smo u kolima, pjevali, Boris je lupal po sicevima, Džoni slagal harme, pa u hotelu... On i ja smo se znali zakačiti, čisto polemički, jer se nisam slagao sa nekim njegovim mislima, o anarhiji na primjer. Ili oko aranžmana za poneku stvar, kad mi se činilo da bi nešto drugo bilo bolje. Par puta me izbacio iz benda, nisam mogao otpjevati harmu, ili sam zakasnio na probu. Jednom sam mu stišal pojačalo na probi, bil je prebučan, skužil me je i pobjesnio. Pa bi me nazvao za par dana, kao Miki, ajde, dođi na probu, kaj se duriš. A ja, “ne durim se ja, nego ti pizdo jedna”! Borisa je obožavao, i kol’ko se sjećam, između njih nikad nije bilo trzavica tih dana.
- To je išlo kako je išlo, oni su svirali bez daha, a mi smo snimali - kaže Mladen Škalec, tonski majstor zaslužan i za sve druge legendarne live albume iz Kulušića kao što su oni “Filma”, “Bijelog dugmeta” (“5. april ‘81”) i “Leba i soli” (“Akustična trauma”). - Nitko nije smatrao da je to neki posebno značajan trenutak. To je bila rutina, ali je dala rezultat koji je dala jer smo radili sve veseljem i kao jedino što nas je u životu zanimalo. Snimili smo dva koncerta i odabrali smo taj datum koji stoji na albumu. Miks smo radili Džoni, Škarica i ja, samo smo napravili bubanj malo tvrđim, nije bilo nikakvog kombiniranja snimaka kao što smo kasnije kombinirali najbolje snimke iz Ljubljane i Zagreba na “Zadovoljštini”. Jedini smo u ovom dijelu Europe imali MCI, tonski pult na kotačima na kojem su snimani Led Zeppelin i drugi svjetski bandovi, 24-kanalnu magnetofonsku vrpcu ampex za koju bi danas svima curile sline, postavili smo kako se zvuk čuje u dvorani, a kako u reportažnim kolima i – rock’n’roll. - Preslušavajući snimljene vrpce nije bilo dvojbe da raspolažemo vrhunskim zapisom i da ćemo i na vinilu moći u kontinuitetu zabilježiti čitav koncert - kaže Škarica. - Nešto preko dva sata beskompromisna rocka: potpuno džonijevski, bez priče, bez stanki, iz pjesme u pjesmu. Bilo je jasno da ćemo dobiti i prvi trostruki album domaće pop i rock glazbe u povijesti. Jugoton je na taj način honorirao neočekivan komercijalni uspjeh Azrinog nastupnog albuma i posebno netom izašlog dvostrukog “Sunčane strane ulice”.
Samo tri greškice
Bend je od samoga početka planirao snimiti ‘live’ album, pa su snimljena dva dana, da bi izbor pao na snimku od 21. listopada. Bez ikakvih prekrajanja (i tada, a kamoli danas uobičajenih). - Sve je tu stotinu posto uživo bez šminkanja i nasnimavanja; npr. u pjesmi “Užas je moja furka” Džoni je preskočio stih i tako je ostalo - kaže Leiner. - Napravili smo tri greškice, jednu ja, jednu Džoni, jednu Boris! - dodaje Hrnjak. - Neću vam reć’ gdje su, nek’ ih nađe kome se da! Bilo je to vrijeme prije digitalija, kad je snimanje bilo čega bilo kompliciranije. Osim energije kojom se band zabijao do dna (ili izlazio na uši, kod onih koji su postavljeni naopako), kuriozitet je albuma to da je da je na albumu čak trinaest novih pjesama jer je Džoni pisao pjesme kao na traci. -
Izdavač nije stizao pratiti Džonijevu bogatu kreativnu proizvodnju - kaže Leiner, a Hrnjak se nadovezuje: - Džoni je stvarao pjesme “on the run”! Došao bi na tonsku probu sa novom temom, melodijom. I dok bi dečki slagali kablove, kutije i sve to, mi bi postavili stvar na bini, u grubo! Drugi dan bi imao riječi, pa bi, opet na tonskoj, to malo rafinirali. Često bismo je, već treću večer, i odsvirali! Tako je “Sunčana strana ulice” postala dupli album, a tako je i tih desetak pjesaantologija ma ispunilo treći dio albuma “Ravno do dna”. Džoni nije imao vremena ići u studio, nego je odlučio da ih snimimo uživo, ”one take”! Jedan od noviteta bila je i poklič-pjesma “Ravno do dna” po kojoj je nazvan album, za Džonija najbolja pjesma koju je dotad napisao. - To nije ljubavna pjesma, ali je dobro ako je možeš i tako tumačiti, ako ima druga značenja - kazao je u intervjuu u Džuboksu od 26. ožujka 1982. - Ali ima ona puno, puno više od toga. A kad me budu pitali, ja ću uvijek reći da je čista ljubavna, obična ljubavna pjesma...
Sva je u pozicijama. Ali je najbolja stvar, ja mislim, od svega što sam dosad na svijetu uradio. Ako uzmeš sve te moje pjesme, da su to slikarski krokiji, crteži, skice, platna, i tako... kompozicije, “Ravno do dna” – to je najveća kompozicija. Recimo da je Guernica na tu foru “Ravno do dna”, kao slikarski rečeno, u ramama. Dugo sam je radio, radio sam je tri tjedna. Ispljuvao sam, ono, puno krvi za nju... Najviše mi je žao što uz nju nisam stavio zagradu “Ravno do dna” (i druge ljubavne pjesme“), kao “Layla”. Eee, to – “Ravno do dna (i druge ljubavne pjesme”). Najproblematičniji trenutak u pripremi albuma iskrsnuo je time što tekst pjesme “Nedjeljni komentar” nije bio po volji tadašnjih dušebrižnika koji su cijelu pjesmu htjeli maknuti s albuma, misleći da na tolikom broju pjesama (44) nitko neće praviti problem zbog jedne jedine.
No, Džoni, koji je prethodno na “Sunčanoj strani ulice” već imao slična iskustva s pjesmama “Kurvini sinovi” i “Poljubi me...”, bio je beskompromisan: ili sve ili ništa! - He, zakvači ti rogove s Džonijem - smije se Hrnjak. I to nije bio nikakav, kao što se danas može pomisliti, reklamni trik. Na kraju se krenulo za spasonosnim rješenjem u vidu fusnote koja je, kao, upućivala da je pjesma posvećena “lokalnim bogovima”. - To je doista dovelo u pitanje cijeli projekt - tvrdi Škarica. - “Nedjeljni komentar”, dnevno- politički pamflet (kako su neki Džonijevi osporavatelji etiketirali i veći dio njegova opusa) jednako bi, kao i svaka važna i dobra pjesma nepomirljivih i jasnih poruka, denuncirao i današnju vlast. Ali, onda je to bio pjesnički diskurs rijetke oštrine i hrabrosti (što se se efektno pretače u luzerske “Rođen da budem šonjo” i “Poljubi me...”), rendgenski precizan, opor i stvaran.
U ono vrijeme, mala spasonosna fusnota (“lokalnim bogovima”) - slično rješenju moguće cenzure na “Sunčanoj strani ulice” - i spremnost generalnog direktora Mirka Bošnjaka da ostane uz redakciju i Džonija, na sreću, zadržale su glazbu nedirnutom. Tako je “Ravno do dna” otkrio do kraja onu buntovničku, neukrotivu jezičinu koja je za sve nas pomela taj naš vječni “sitno – grajzlersko-sluganski- ne talasaj” mentalitet i pokazala nam kako buđenje može biti uzbudljivo, i s nadom, kada se izranja iz sna s glasnogovornikom generacije.
Nikad više azre
Bi li Leiner i Hrnjak danas mogli podnijeti fizičku zahtjevnost pothvata od prije točno trideset godina? - Bih, ali ne brzinom jurećeg vlaka i sa obaveznom pauzom za pišanje. Ha, ha... - kaže Leiner, dok je Hrnjak malo bezuvjetniji: - Mogli bismo, kako ne. Rock and Roll baby!nNijedan od njih nije već dugo u kontaktu s Džonijem, a sve priče o eventualnom okupljanju originalne Azre za nekoliko (sedam uzastopnih?) koncerata u zagrebačkoj Areni, ili već bilo koju drugu koncertnu varijantu, doživljavaju kao čistu znanstvenu-fantastiku. - Samo u noćnim morama! - kaže Leiner. - Vidjeli smo se davne 1991. Ah, kaj bi bilo kad bi bilo...
Njegov bi povratak izazvao cunami, ali mislim da je za smrtnika poput mene deset godina života uz Džonija - taman. - Nisam ga vidio od onda! - kaže Hrnjak. - Zadnji put smo se vidjeli kad sam se vratio iz “armije”. Boris i on su bili u Nizozemskoj. Frend i ja otišli smo autostopom, ”poslovno”, u Amsterdam. Znao sam da je tu negdje, našao sam klub ”Jugoslavena”, i netko je znao. Pozvonio sam, ljupka ženskica govori hrvatski, sa snažnim naglaskom: “Džoni, neko tvoj!” Ja u mladenačkoj nevolji, “frende, pa gdje si, kako je?” On, malo neobičan, kao da smo se vidjeli neki dan, krene s anarhijom, i tako. Proveli smo poslijepodne, vratio sam se u red-light Amsterdam, prazan kao prazna flaša! Ma svi me to pitaju. I danas bi se napunilo, znam. Ali, nisam siguran da bi on zvao Borisa i mene, makar dobro bi mi došla neka pinka. Otiš’o čovjek u mirovinu, bavi se ovim i onim, ostavio
što kažu...
Mile Kekin / glazbenik
Prvi sam put čuo za “Ravno do dna” u Tuzli gdje sam tada živio. Moj rođak je bio veliki fan Azre i to mi je pustio. Prvi susret, iskreno rečeno, bio mi je “love & hate”. Sviđalo mi se tematski, ali mi je malo smetao glas toga nepoznatog pjevača jer sam tada prvi put čuo za Džonija. Možda je to bio malo pogrešan početak, možda bi bilo bolje da sam krenuo s “Filigranskim pločnicima” koji su već malo nježniji. Ali strašno su mi se svidjeli “Kurvini sinovi”, “Fa-fa-fa” i takve malo ‘light’ stvari, ali kako sam album sve više i više preslušavao više ga se nisam mogao riješiti. To je takva kolekcija dobrih pjesama da se svaki autor, još uzme li se u obzir u kojem je to kratkom vremenu nastalo, osjeća posramljenim kraj tako kreativne osobe. što kažu...
Coco Mosquito, glazbenik
"Išao sam u 6. ili 7. razred osnovne škole kad sam čuo taj album. Iako smo sve znali na pamet nismo naravno baš sve razumjeli, ali bilo je tu puno nepristojnih riječi koje smo razumjeli, a to je tada bilo prilično bitno. Hvala Bogu posložio ih je Pjesnik, a ne budala.
Krešimir Mišak / novinar i glazbenik
Ne znam kojim bih riječima nahvalio tu ploču, a da ne bude premalo. I danas je ponekad slušam i fascinantno mi je kako je tako duga svirka sa samo tri instrumenta iz pjesme u pjesmu, kako ideš kroz album, sve uzbudljivija i uzbudljivija, umjesto da se nekako navikneš i da te zasiti. Po definiciji mnogih tako dugih live-ploča, trebalo bi doći do nekog zasićenja, ali ne! (Sličan fenomen kao kod It’s Alive od Ramonesa). Pritom, tu mjuzu na neki čudan način vrijeme nije ni najmanje zgazilo, a niti se energijom niti jedan domaći live-album snimljen u zadnjih četvrt stoljeća ne može mjeriti, što bi bilo očekivano s obzirom na napredak u tehnologiji i produkciji. Očito, zaslužan je faktor “X”. Formula glasi. X=Džoni.
Edo Maajka, glazbenik
"Kakvo iskazivanje sile, rafal od 7 koncerata-uzastopnih! I najveća stvar, tu su 44 pjesme od kojih nema filera. Ovo je k’o tri best off-a u jednom best offu, koji je live. Sama činjenica da ovo nije album nastao nakon 10 godina karijere ili slično je ludilo. Ubojice!
Gordan Nuhanović / književnik i novinar
Tih sam godina Azru slušao ilegalno jer je u naselju postojala snažna pankerska fronta prema Azri. Za većinu njih Džoni je bio mlakonja. Peta kolona je čak lansirala priču da ne zna svirati, tako da u to vrijeme, ranih osamdesetih, biti “Azroman” u Vinkovcima nije bilo “na liniji”. Ipak, sjećam se da sam uživao otkrivajući nove pjesme s “Ravno do dna”. I danas su mi inspirativne one socijalno angažirane minijature poput “Sestra Lovel 1984” ili “Reket Roll iz Šume Striborove”. Svi smo iz dana u dan doživljavali ono o čemu je Džoni pjevao i to je bilo super. A njegova sviračka sposobnost? Pogledajmo samo hrvatske filmove, odlična kamera, a priče nigdje. Džoni nije preživio zbog gitare, nego zato jer je imao priču.
Goran Kulenović / redatelj i scenarist
Da se u tih tri-četiri godine, koliko je novi val bio na vrhuncu, naša mala uspavana metropola (uz pomoć Bg, Lj i Ri) kvalitetom rock’n’rolla izjednačila sa svjetskim (zapravo američkim i engleskim) bendovima, najjasnije svjedoči Azrin live-album “Ravno do dna”. Nisam stručnjak, ali koliko sam ja glazbe slušao - s kombinacijom Džonijevih genijalnih pjesama, fanatično energične i precizne izvedbe u kojoj je ‘primus inter pares’ Leinerovo nevjerojatno bubnjanje, kvalitetom snimke (bravo za ing. Mladena Škaleca) koja osim briljantne svirke vjerno bilježi i atmosferu bezrezervnog pokloništva publike u Kulušiću - na ovim prostorima ne može se mjeriti nitko, a u svjetskim okvirima tek rijetki punk/rock/novovalni bandovi.