Od Milanovićevih sastanaka po SAD-u korist bi možda mogle imati isključivo tvrtke koje posluju s državom

Kriza je vrijeme kada se gube iluzije o nekakvom zajedništvu – čitave nacije ili njezinih pojedinih segmenata. Kriza je period kada svi naši partikularizmi i sitni interesi izbijaju na vidjelo. No, kriza je ujedno i period u kojem se najbolje razlučuju prijatelji i saveznici od onih s "druge strane", odnosno kada odnosi postaju ogoljeniji, sa svim kompleksnostima ili pojednostavljenjima koje to nosi.

To raspadnuto jedinstvo (koje je u SFRJ uvijek išlo u paru s "bratstvom") najbolje se vidi u vijestima kad ministri ili premijer objavljuju kako "plaće neće padati". Za koga? Odnosi li se to na sve ili samo neke? Kako premijer kontrolira plaće u privatnim tvrtkama? Ono što svi, pa i novinari koji rade za privatne medije, pritom zaboravljaju napomenuti je da plaće, po nekoj takvoj najavi, neće padati SAMO za javni sektor, što onda opet gotovo sigurno znači da će padati za nas u realnom, jer suma novca u društvu ista je ili sve manja i nema dovoljno za sve.

Čim je objavljena vijest o odlasku visokog izaslanstva u SAD, u posjet nekolicini najvećih svjetskih IT kompanija, poveselio sam se na svom Fejs-statusu – bit će tema za pisanje i komentiranje! O, i još kako će ih biti... No, što je sve izbilo na vidjelo ni optimist-pesimist kao ovdje potpisani nije mogao očekivati.

Prvo, jasno se pokazalo da u Hrvatskoj ne postoji jedinstveni IT sektor. Meni, koji sam u IT-u 24 sata dnevno, to je itekako bilo jasno i prije, i o tome sam pisao, ali sada je postalo bjelodano. Podjela je vrlo oštra. Čak ni nekakve krovne organizacije kao Cisex, udruga izvoznika softvera, jedan od najglasnijih boraca za prava IT sektora, ne mogu tvrditi da zastupaju nekakvu jedinstvenu skupinu.

Hejteri i "podržavači"

Komentari na odlazak premijera i delegacije od početka su krenuli u dva smjera – jedni su se ismijavali sa samom idejom da predstavnici ove urnebesno neuspješne i izgubljene vlade uopće idu igdje i razgovaraju i s kim u ime ikoga, dok su drugi zauzeli pozitivniji stav – treba ići, treba razgovarati, dobro je da se stvari miču s mjesta, ako ne probaš, ne znaš što se može izroditi i tome slično.

Kako sam posjet odmiče – a dok ovo pišem negdje je na polovici – dva kluba zauzimaju sve oštrije pozicije. Klub "ismijavača" najglasnije zastupa kolega Lucijan Carić, stari hejter – Lucijana ima svuda, i ako u stanu imate TV, radio, računalo spojeno na Internet ili telegraf iz 19. stoljeća, teško da ste ovih dana mogli izbjeći njegove otrovne, sarkastične, vitriolske komentare na besmisao posjeta, uzaludnost odlaska ove ekipe i tome slično. Iz perspektive većine građana i IT-evaca, uglavnom je u pravu.

Drugi klub, klub "podržavača" u početku je zastupao Saša Cvetojević – "treba ići, razgovarati"..., a zadnjih dana još oštriji stav je, iz same Amerike, iznio Nikola Dujmović iz Spana, koji kaže da ga je sram što se u Hrvatskoj piše: "Čitam i gledam što se piše i prikazuje o tome doma i fakat mi je neugodno, pa što nema nekog razumnog komentara." I oni su, barem iz njihove perspektive, također u pravu. Saša dobro zna da svaki salesman, prodavač, mora obiti deset vrata prije nego na jedanaestima nešto proda, a svi mi "mingleri" s društvenih mreža i iz stvarnog života dobro znamo koliko se nužno sretati s ljudima, razmjenjivati priče i ideje čak i kada od toga naizgled nema opipljive, materijalne i/ili trenutne koristi. Sve to stoji. Iako je možda upitna korisnost minglanja dokazano nesposobne skupine ljudi vrlo ograničenog političkog roka trajanja, ali 'ajde – progledat ćemo i tome kroz prste.

Dakle, slažem se s oba kluba. I jedan i drugi klub imaju argumente i razloge zašto govore to što govore. Ipak, da smo negdje na pivi i razgovaramo u četiri oka, a ne – sačuvajbože – ovako javno na Internetu, rekao bih vam kako privatno mislim da je Lucijanov klub hejtera iskreniji i pošteniji. Zbog čega? Pa u tome leži ključ mnogo širih problema hrvatskog IT-a, razlog zašto je do ovakvog nejedinstva došlo, i zašto se bojim da će se taj jaz u budućnosti još dodatno produbljivati. S tim u vidu, i nije loše da je premijer otišao u SAD – ne zato jer će tamo nužno nešto postići, nego zato da posluži kao katalizator za neke reakcije, tu, kod nas doma.

Sisanje javnog novca

U Hrvatskoj, i u toj snažnoj i sve oštrijoj podjeli na javni i realni sektor čiji su interesi suprotstavljeni, ne smijemo smetnuti s uma da postoji ogroman sloj tvrtki nominalno iz realnog sektora, koje žive uglavnom, ili praktično, samo od poslova s državom. Iako se u statistici vode kao predstavnici realne ekonomije, te tvrtke zapravo opstaju od novca isisanog – ili pošteno zarađenog, da ne budemo odmah negativni – iz poslova s državom. Za takve poslove uglavnom se koristi kratica B2G (business to government, firma iz realnog sektora radi s državom). Neki su od tih poslova nužni, kao informatizacija graničnih prijelaza, na primjer, a mnoge i financira EU i međunarodne institucije, pa se može reći da u njima država služi kao posrednik između EU-a i hrvatskog realnog IT sektora. Lijepo.

Mnogi od takvih poslova, međutim, čisto su sisanje javnog novca i djelovanje privatnih tvrtki kao nekakvog financijskog produžetka pojedinih ministarstava, a time i proračuna. Često imamo IT projekte koje bi neko ministarstvo, državno tijelo, agencija ili koji već od stotina organa koji vise na državi kao paraziti i izrasline, trebali obaviti sami, svojim snagama, a oni unajme privatnu tvrtku i preusmjere joj novac iz proračuna bez ikakve kontrole. To košta sve nas.

Podržavači putovanja dolaze iz skupine tvrtki koje dobro posluju u takvom sustavu, pri čemu ne mislim ništa loše. Pos'o je pos'o, tržište je tržište i to je to. Snađi se druže. U napoleonsko vrijeme postojala je izreka, štoviše čitava faza bitke oblikovana tom izrekom – sauve qui peut, doslovno spašavaj se tko može, na engleski se obično prevodi još bolje – every man for himself, svatko neka misli samo na sebe. Odlična fraza. Kriza 'oće to učiniti ljudima.

Spremite se, dolazimo s novcem

Nikola, iz Amerike, u svom tekstu za jedan portal jasno kaže: „Očekuju se velike investicije i u IT tehnologiju, pa tako drago članstvo (misli se na članstvo udruge Cisex, koju sam već spomenuo u tekstu, op. O. M.), nemojte reći da niste bili na vrijeme upozoreni. Dakle, obrazovanje i zdravlje će biti mjesto na kojem treba biti s rješenjima i znanjima." Dakle, država se sprema trošiti novac u tim segmentima.

Sve je to lijepo, za onu šačicu "članstva" koji su veliki sistem-integratori ili dobro umreženi ponuđači rješenja sa stotinama ili barem par desetaka zaposlenih, i odličnim poznanstvima u ministarstvima i agencijama. Ali oni ne čine "IT scenu", a dvojbeno je i koliko čine izvoznike softvera, što je nominalni zajednički nazivnik Cisexa. Osim toga, tu je riječ o investicijama DRŽAVE, a ne stranih investitora u išta hrvatsko. Da bi država ostvarila Dujmovićeve "velike investicije i u IT tehnologiju", mora prvo nabaviti novac, a znamo kako i preko čijeg džepa se to radi.

Zdrav IT, i zapravo svaki sektor gospodarstva NE temelji se na B2G poslovima, već B2B (business to business, tvrtka s tvrtkom) ili B2C (business to customer, poslovi s "običnim" kupcima, građanima, ne nužno samo maloprodaja iako i to). Dujmović se veseli B2G poslovima za svoju firmu, jednu od najvećih, najmoćnijih i najuspješnijih u Hrvatskoj, ali gdje je tu 90 % članstva Cisexa, i hrvatskih informatičara općenito? U priči su samo kao uplaćivači poreza i financijeri ekspedicija upitne smislenosti.

Između premijerova puta u Ameriku i 2% manjeg poreznog opterećenja ili birokratskog pojednostavljenja života i rada u Hrvatskoj – što mislite da bi izabrao svaki hrvatski informatičar, od programerskog šegrta do direktora većine tvrtki? Svaki osim vlasnika velikih tvrtki koje posluju s državom...

IT bratstvo i jedinstvo

Zbog svega nabrojanoga, oduševljenje druženjem s ministrima ne smatram univerzalnim, ni principijelnim i dosljednim, u smislu sagledavanja šire situacije. Poanta je da se država u godinama što dolaze sprema trošiti, pa će se okoristiti onaj tko je bliži oltaru. To su redovito strane kompanije i poneka veća i vještija domaća. Microsoft se pretvorio u kiosk za ulagivanje državnim dužnosnicima i pojedinim tijelima toliko da je to na konferencijama i u medijima ponekad neugodno za gledati. Cisco dobiva reklamu u vrijednosti nekoliko desetaka tisuća eura u televizijskom prime timeu, i to za prezentaciju tehnologije o kojoj smo mi iz IT medija pisali pije 15 godina – sve ful s korporativnim logićima i svim điđama. Za to vrijeme, izjave domaćih IT-evaca, iz uspješnih firmi kao Verso, Infinum, Infobip ili Combis, popraćene su skrivanjem imena tvrtki iz kojih dolaze, da na nacionalnoj televiziji ne bi bilo prikrivenog oglašavanja!?

Toliko o IT bratstvu i jedinstvu.

Stotine manjih, one-man ili few-men firmica, koje su u principu kičma svakog IT-a, a posebno rascjepkanog kakav je hrvatski, u cijeloj su priči ignorirane, nikad se neće progurati dovoljno blizu oltara i u svemu sudjeluju samo kao hranitelj – i državne uprave, i Milanovićeva putovanja u SAD i "velikih investicija u obrazovanje i zdravlje" o kakvima govori Dujmović.

Neprincipijelno je javljati se iz Amerike i očekivati od svakoga da to prati s oduševljenjem. Nota bene, kao gosti u SAD preko američke komore pozvani su Nikola Dujmović i Ante Mandić, u funkciji predsjednika Cisexa i predsjednika IT udruge pri HGK-u. Inače su direktori firmi koje jako puno rade s državom. O objema, kao čovjek koji hrvatski IT prati više od 20 godina, imam vrlo dobro mišljenje, obje vode direktori koji su dobri likovi, u njima poznajem puno vrhunskih stručnjaka, kolega, pa i osobnih prijatelja, ali hrvatski IT ne čine samo oni. Hrvatski IT čini gomila firmi koja se u priči javlja samo i isključivo kao uplaćivač poreza i žrtva maltretiranja hrvatske birokracije, o čemu su napisane takve planine tekstova da oko toga ovdje ne treba ulaziti u detalje.

Sada, još par riječi o samom posjetu, koliko se može razabrati iz domovine, jer eto nismo svi pozvani na hodočašće u IT Jeruzaleme.

Milanović je čovjek koji sam po sebi ne pokreće ništa, osim poneke isprazne svađe za zadovoljavanje ega, i ne razumije se u ništa, ali je vrlo podložan utjecaju ljudi koji su mu u nekom momentu bliski ili su jednostavno dovoljno uporni u guranju svojega. Linić je, recimo, pripadao ovoj drugoj kategoriji, upornih bikova, pa je gurao svoje ideje kroz Vladu bez kočnica, dok se na osobnoj razini nije sukobio s Milanovićem po modelu "ovnovi na brvnu" i "čiji ego je veći", bez stvarnog sadržaja sukoba, nakon čega je zamijenjen osobom koja barem na papiru ima posve drugačije stavove o fiskalnoj politici. Kako uopće Lalovac može naslijediti Linića i zalagati se za sasvim drugačiju fiskalnu strategiju, a da nitko ne bude pozvan na moralnu, stranačku, političku pa i kaznenu odgovornost – to vam je politika u Hrvatskoj. Toliko o dosljednosti.

Nakon iznenadnog dolaska u Vladu, ministri Mornar i Varga imaju, kako kažu Ameri "uho premijera", pa on s oduševljenjem sluša njihove ideje. Jedna je od njih, očito, i ovaj put u Ameriku kojim su njegovi sudionici tako oduševljeni, a svi mi ostali koji smo ostali u Hrvatskoj plaćati njihove putešetvije, razgovore, minglanja i buduće "investicije" našeg novca, baš i nismo.

Dućan za prodaju

Nakon objave detalja posjeta u oči bodu dvije stvari. Prva je kratkoća ugovorenih sastanaka, 45-60 minuta, a s obzirom na to da su u pitanju delegacije s desetak ljudi s naše i po nekoliko sa strane firmi s druge strane, tu jedva da je u pitanju išta više od površnog upoznavanja. Budući da je rok trajanja naše političke garniture prilično ograničen, pitanje je ima li išta više od razmjene vizitki i posebnog smisla.

Vladina PR služba sve skupa prati nevješto, pa smo nakon susreta u Microsoftu gledali fotografiju srdačnog rukovanja Milanovića i Ivana Vidakovića, direktora Microsofta Hrvatska, uz potpis kako se premijer susreo s "čelnicima Microsofta" – da, ali na slici vidimo čovjeka s kojim se mogao, a vjerojatno već i jest, susresti tu kod nas, u svom omiljenom restoranu Tač ili u Microsoftovim uredima u blizini Zagreba. Hrvatska javnost Vidakovića možda ne poznaje, ali poznajemo ga mi IT-evci, a PR Vlade mogao je sve složiti i pametnije. Već smo rekli da je Microsoft nekad s ponosom otvoren i vođen hrvatski ured, koji je trebao postati središnjica, "hub" za cijelu regiju, degradirao u "sales location" dakle običan kiosk za prodaju, u našem slučaju – uglavnom prodaju državi, njezinim uredima, ministarstvima i agencijama.

Uistinu, pa zašto Vidaković ne bi srdačno pozdravio Milanovića u Redmondu isto kako je pozdravljao i Kosoricu u Rovinju te ih upoznao sa svojim šefovima u Microsoftovoj hijerarhiji? Vidaković je na WinDaysima oduševljen kako hrvatske vlade shvaćaju i prihvaćaju e-tehnologije. Pa da, savue qui peut, svatko misli na sebe, a dok su e-tehnologije Microsoftove i naša proračunska lova ide njima u džep, lako je biti oduševljen. Onima koji to plaćaju, baš i nije.

Za vrijeme posjeta Ciscu svjedočili smo najsramotnijoj epizodi putovanja, barem do sada, do trenutka kada pišem ovaj tekst. Hrvatska delegacija, premijer, ministri i ljudi iz Ciscove središnjice čavrljali su s ministrom Lalovcem u Zagrebu, u Ciscovu uredu, korištenjem običnog teleconferencinga, što je prikazano kao svjetsko čudo i bezmalo "highlight" dosadašnjeg dijela puta.

Čak i ako ostavimo po strani kako je Skype već desetak godina instaliran na desktope i laptope svakog tko ima ikakve veze s računalima, ta Ciscova tehnologija za telepresence vjerojatno je starija i od toga. Prikazivati to hrvatskoj javnosti kao uopće išta bitnije od običnog razgovora mobitelom, ponižavanje je nalik mahanju staklenim kuglicama pred Indijancima u 17. stoljeću. Gledanjem sugovornika na ekranu za vrijeme razgovora teško može biti impresioniran i penzioner iz Gračaca, a kamoli pripadnik IT zajednice u čije se ime navodno išlo u Ameriku. Ministar Mornar, nekadašnji dekan FER-a, središnje tehnološke obrazovne institucije u državi, fotografira telekonferenciju mobitelom kao školarac na maturalcu. Nacionalna sramota, a ne promocija! Pita me Denis Kuljiš: "Šta je sljedeće, Ameri će im pokazati kako radi telefon?" Ništa nije isključeno. Da Cisco ili HP rade mobitele, vjerojatno bismo svjedočili i tome.

Samo naprijed Timothy, oderi nas

Putešestvija se nastavlja, a meni osobno najbolja je epizoda koja je na rasporedu zadnjeg dana – posjet IBM-u. Sve posjećene kompanije samo gledaju da nam nešto prodaju. Hrvatsku kao poligon za proizvodnju, investiciju, istraživanje, distribuciju, pa čak i običan regionalni ured – odavno su otpisali jer smo jednostavno užasno porezno preskupi i birokratski prekomplicirani. U IBM-u su s tom prodajnom politikom najjasniji: na sastanak šalju "direktora za javni sektor korporacije IBM za središnju i istočnu Europu Timothya Gunnella". Lik gleda kako mu dolazi desetak faca iz ministarstava, HZZO-a, ureda za e-Hrvatsku i sličnih agencija, ureda i organa i kao iskusna prodajna javnosektorska zvijer samo razmišlja da im uvali neko IBM-ovo rješenje za javni sektor, što i neće biti posebno teško.

Samo naprijed Timothy, oderi nas....