Kasno je, prekasno

Pođimo od koliko-toliko realne premise da je Franjo Tuđman znao što radi kada je krenuo u realiziranje svoje vizije o uspostavi samostalne hrvatske države. I pođimo od još vjerojatnije premise da Tuđman nije potpuno smetnuo s uma svoju vlastitu prošlost, prošlost partizana koji će, prije no što će zaploviti vodama nacionalizma, prišiti na epolete čin generala JNA. I pretpostavimo da je bio svjestan činjenice da je potpisao »pakt s vragom« pristajući na pomoć i podršku ovoga što se nekada zvalo ekstremnom političkom emigracijom, čitaj: ustašama i neoustašama, a što smo u proteklim decenijama naučili zvati dijasporom. Pa se zato, a činjenice to potvrđuju, okružio skupinom nekadašnjih partizana, doduše nacionalno orijentiranih, ali - a to je osobito važno - antifašista. Jer, znao je da će »novim saveznicima« trebati postaviti granice, da će ih trebati obuzdavati.

Što je on, dok je bio živ, uglavnom i radio. Napokon, sjetimo se njegovog obračuna s paravojskom Hrvatske stranke prava, HOS-om, upravo onom paravojskom što je, tražeći oslonac i uzor u ustaškoj NDH, uvela pozdrav »Za dom - spremni«.

Da, Tuđman je to tada znao; i mada je on bio taj koji je otvorio vrata »renesansi« ustaštva, koristeći ga kao »kvasac« u kreiranju nacionalne monolitnosti, on ga je i držao »na uzdi«. Ono, što, međutim nije znao, što nije htio znati, odnosno o čemu nije razmišljao to je bila činjenica da svaki čovjek ima svoj »vijek trajanja«. Da biologija radi svoje. Pa je tako istekao »rok trajanja« i Tuđmanu i nacionalistički obojenim starim partizanima-antifašistima. Napustili su scenu, i životnu i političku. I prepustili je, povijest će to potvrditi, ustašama; koji će kroz godine što će doći igrati uspješno na kartu »vrijeme«.

Pri čemu valja imati na umu da se u Hrvatsku nakon 1990. vratio relativno mali broj onih iskonskih ustaša, suvremenika ustaške paradržave. Vratila se, međutim, druga generacija, onih odgojenih u ustaškom duhu, generacija koja je gorjela od želje da ostvari ono o čemu su godinama slušali. Oni su bili ti koji su htjeli obnovu hrvatske države «sada«, bez obzira na sve; i to ne bilo kakve, nego države u kojoj će vidjeti, ako ne odmah, a ono svakako u ne tako dalekoj budućnosti, realizaciju snova svojih predaka. Pa je tako današnja Hrvatska s procvatom ustaštva kojoj se, kao, čudimo, bila već od starta programirana.

Drugim riječima, smrtonosni virus ustaštva od samog je početka u temeljima suvremene hrvatske države. 

Ovaj novinar dobro pamti prizor iz daleke godine 1990. kada je u press centru nakon prvih višestranačkih izbora upoznao člana pobjedničke stranke (HDZ) iz Osijeka, »dijasporca«, koji je ponosno pokazivao ručni sat u kojemu se - u prostoru kojim su se kretale kazaljke - kočilo ustaško »U« s povijesnim hrvatskim grbom unutar njega, naravno sa prvim bijelim poljem. I čovjek nije imao nikakvih skrupula da to pokazuje. Tada, 1990-e, u glavnom gradu još uvijek SR Hrvatske, federalne jedinice Jugoslavije. I nitko se tome, osim ovoga novinara, a i on je šutio, nije čudio.  Ali je zapamtio je da je svjedočio »nultom satu« ulaska ustaštva na političku scenu Hrvatske.

Tek anegdota? Ne, mnogo više od toga! Nagovještaj trenda koji će se ubrzo pretvoriti u politiku. Rehabilitacija NDH išla je postupno, ali je obuhvatila cijelo društvo. Maska pod kojom se to provodilo zvala se »odbacivanje komunističkog narativa«, drugim riječima poraženi iz Drugog svjetskog rata dočekali su priliku da na razvalinama onog što se zvalo socijalizmom (jer, komunizma nikada i nigdje nije ni bilo) »pišu novu povijest«. Svoju povijest. Što je, naravno, značilo kako se mora zaboraviti sve što se do tada znalo, što je cijeli svijet znao, i kako se moraju graditi novi temelji u kojima je ključno mjesto imala »velika Laž«, odnosno prešućivanje notornih činjenica na čije je mjesto došla »nova povijest«. 

Ulice i trgovi dobivali su nova imena. Stara su odlazila u zaborav. Mijenjali su se nastavni programi, osobito oni iz povijesti. U publicistici i medijima počela su značajno mjesto dobivati »otkrića« kojima se Narodno-oslobodilačku borbu, što znači antifašiste, bez imalo zadrške, svrstavalo na stranu zločina, dok se ustaše sve češće prikazivalo kao domoljube kojima se, u teškim međunarodnim prilikama (čitaj: pupčana veza s nacizmom i fašizmom) u »borbi protiv komunizma« tu i tamo, »omaknuo« poneki zločin; pri čemu se zločine protiv Židova naprosto nije moglo negirati, ali se sustavno zatirala istina o razmjerima zločina, dok se o genocidu nad Srbima i Romima, da ne spominjemo Hrvate antifašiste, govorilo vrlo nevoljko, ako i uopće. Sasvim precizno - uz Židove, Romi su »izborili« da se njihove žrtve komemoriraju, ali priznati genocid nad Srbima, što je bio jedan od glavnih ciljeva NDH, e to današnja Hrvatska, takva kakva jest, i ne može i neće. 

Zatiralo se sve što je makar i malo podsjećalo na »mrsku prošlost«, rušili su se spomenici, »oni« su ih rušili, bezočno koristeći rat u kojemu se raspadala Jugoslavija, da bi se razračunali ne samo s Jugoslavijom i samom idejom jugoslavenstva, nego i sa Srbima u Hrvatskoj (uz podršku Miloševićeve Srbije, svjesnu ili ne, to je sada svejedno).

Dotle, stasale su mlade generacije s ispranim mozgovima (faktor vrijeme!), a golema većina tzv. »radno sposobnih« ili je pognula glavu ili je prihvatila retoriku »demokratskog narativa«, poglavito onu kako nam je dosta priče o ustašama i partizanima i kako je vrijeme da se okrenemo budućnosti; ne shvaćajući da su umjesto budućnosti sve bliži mračnoj prošlosti.

Povijesna je šansa proigrana (a bilo je »sada ili nikada«) početkom 21. stoljeća kada se HDZ još nije oporavio poslije smrti Tuđmana i gubitka parlamentarnih izbora. Do tada vodeća stranka oporbe, a sada i vlade, SDP, doduše u koaliciji s nacionalistički obojenim Liberalima, nije imala ni snage, ni hrabrosti, a ni vizije da se uhvati u koštac s ustaštvom što je krenulo da dobije »pravo građanstva«. Sve je ostalo na novom predsjedniku, Stjepanu Mesiću, koji će kroz 10 godina dosljedno stajati na poziciji antifašizma, no njegova je politika bila tek privremena brana nadirućem valu »ustašo-nostalgije«. 

Mada HDZ, koji je ubrzo pod Sanaderom, ponovo došao na vlast, nije - barem prividno i barem na razini vodstva stranke - pokazivao previše oduševljenja u odnosu na »vječno jučerašnje«. Promjene u vrhu HDZ-a, najprije Karamarko, potom Plenković (koliko god da su različiti), a osobito ulazak u vladu notorno desnog, jedna skriveno proustaški orijentiranog DP, doveli su na scenu, i to nepovratno, »ustaški gen« koji je sada agresivno tražio pravo građanstva.

Generalna proba, uz više-manje javni blagoslov Crkve, i nije to od jučer (ta, riječ je o borbi s omrznutim komunizmom koji, rekosmo, nikada i nigdje nije postojao), obavljena je famoznim »koncertom« na hipodromu (uz, kažu), 500.000 mladih posjetitelja (ne zaboravite: faktor vrijeme!). Uslijedila je prava salva, bez ikakvih sankcija, uzvikivanja ustaškog pozdrava »Za dom - spremni« u Saboru, a nakon što je taj famozni ZDS već postao dijelom žargona ulice. Da bi napokon taj isti Sabor, u svojim prostorima, uz zaista nemušto »objašnjenje« svojega predsjednika (HDZ, zna se) ugostio notorno revizionistički »znanstveni skup« o najvećem logoru-mučilištu i logoru smrti u NDH, Jasenovcu. 

Država se zgrozila? Vlada je održala posebnu sjednicu i oštro osudila ustaško divljanje? Javile su se Hrvatska akademija, Matica Hrvatska? Ništa od toga! Digli su se, u Saboru, neki iznimno hrabri zastupnici/zastupnice, progovorili su neki, ali samo neki povjesničari, digli su se u rijetkim još slobodnim medijima neki novinari, oglasili su se antifašisti, Židovi, naravno i Srbi. Ali Država? Ona šuti i ta šutnja govori sve. 

Govori da je kasno, prekasno. Govori da su »oni« pobijedili, mada su već jedan, onaj Drugi svjetski rat izgubili (ma što oni sada pričali o tome), ali borba što ju je morala (baš tako – morala) voditi generacija o kojoj ovisi budućnost Hrvatske kao moderne demokratske zemlje, ta je borba izgubljena. 

A Hrvatska, ona »jedina i vječna«, današnja, naša, ali ipak »njihova«? Otrovana i ponižena? Što je s tom Hrvatskom? S onom što kliče »Za dom - spremni« i s onom što šuti, još? Neka to pitanje ostane bez odgovora. 

Mada - odgovor je više nego jasan. Kasno je, prekasno!