Loši đaci komunizma i odlikaši fašizma

Prošlo je devet godina i još dva mjeseca otkako je Ingrid Antičević Marinović, neobjašnjiva pojava na domaćoj političkoj sceni i žena koja je bila valjda sve osim predsjednice Republike, pozdravila zastupnike u Hrvatskom saboru riječima: „Smrt fašizmu, sloboda narodu“. Replicirao joj je spektakularno nemušti bivši predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i potpredsjednik Vlade kojom je predsjedavao Tim Orešković, dakle Tomislav Karamarko, proširivši parolu u: „Smrt fašizmu, smrt komunizmu, smrt svim totalitarizmima, a sloboda svim narodima". 

Te, 2016. godine, kao uostalom i 2006. ili 2026., na hrvatskoj su se desnici, kao kada se god preigraju sa ustašlucima, branili tezom da su oni jednako protiv svih totalitarizama i da su i antifašisti i antikomunisti i anti općenito. To za što su, sve ovo vrijeme nisu se potrudili objasniti, ali to im, naravno, ne smeta da se umjesto teorijom, sve intenzivnije bave primjenom totalitarne prakse. 

S druge strane, s hrvatskog lijevog centra, više se, za razliku od sredine prošlog desetljeća, ne čuje tišina. Istina, još uvijek se ne zna tko je tu komunist, tko marksist, socijalist ili već neki iskreni ljevičar, ali se barem zna tko ima fiziološke reakcije na istupe poput onog Mislava Hermana koji je kazao: “Za mene je 1945. hrvatski antifašizam poništio sve dobro što je dotad napravio i za mene nema nikakve razlike između njega i NDH”. 

U hrvatskom javnom i političkom govoru godinama živi i, da zlo bude veće, jača se i razvija kolosalna glupost o tome kako su komunizam i fašizam tek dva kraja iste krive linije i da to što su neki komunistički ili socijalistički režimi podsjećali na nacističke i fašističke sa slučajnošću ima manje veze nego pjevanje Josipa Dabre s grobom Ante Pavelića kojeg, je li tako – tako je, nije spomenuo u pokladnom transu. 

Japanski redatelj Akira Kurosawa je rekao kako se od dobroga scenarija može napraviti i loš film, ali da se od lošeg scenarija dobar ne može, ma tko ga režirao. Genij je zapravo  slobodnije preveo tezu prema kojoj ideje nisu krive za ono što ljudi mogu učiniti od njih. 

Nigdje u temeljnim tekstovima komunizma, „Kapitalu“ i „Komunističkom manifestu“, ne piše ništa čime se mogu opravdati njihovi kasniji tumači. U knjigama poput „Mein Kampfa“, tog najčuvenijeg priručnika za istrebljenje, piše, međutim, sve. 

Ako su, drugačije rečeno, komunistički režimi u dvadesetom stoljeću učinili sve suprotno od onoga što je u teoriji na koju su se pozivali, a uglavnom jesu, samo što su se neki, kažimo tako, školovali i popravljali uz rad, a drugi podnosili nadljudske napore u diskreditaciji svake lijeve ideje, fašisti su od prvog trena bili dobri đaci. Tvrdoglavo su se, surovo, bez zadrške, držali učenja koje je podrazumijevalo nestanke cijelih naroda. 

Činjenica da, ipak, nisu uspjeli ne ide im u prilog: riječ je samo o posljedici vojnog poraza i manjka vremena – nikako nedostatku želje ili shvaćanju da, ipak, nije u redu, recimo, spaliti ama baš sve Židove u, za početak, Europi.

Muzeji religije i ateizma, radni, zapravo logori smrti, masovne i pojedinačne likvidacije, montirani politički procesi, gušenje slobode govora i izostanak samog pokušaja da se uspostavi demokratski socijalizam, u korijenu su komunističke misli u istoj mjeri u kojoj je bacanje atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki u temeljima američke demokracije. Auschwitz i Dachau, Jasenovac i Gradiška Stara, dušegupke u Nedićevoj Srbiji, Shoa, masovna četnička klanja uz rijeku Drinu... nisu nikakva posljedica krivog čitanja, već apsolutnog prihvaćanja krivog sadržaja. Komunizam se, naime, dao pokvariti od komunista, dok se fašizam ne može popraviti: biti pristojan, razuman, demokratičan i zločinu nesklon fašista, znači postati – antifašist. 

Staljin, Pol Pot, Fidel Castro i slični su se prema onome što su pisali Karl Marx i Friedrich Engels odnosili kao islamski teroristi prema „Kur'anu“. Ma koliko se pozivali na njega, ono što im se ne sviđa su odbacili odmah, a ono što im se nedovoljno sviđa protumačili su na svoj, nakaradni način. Fašisti nikada, od Gabriela D'Annunzia do evo sada, tih problema nisu imali – oni su svoje svete knjige čitali kao što se čita recept za štrudlu od jabuka.   

Stavljanje znaka jednakosti između dva nepomirljiva načina promišljanja svijeta, u zapadnim, antifašističkim, ali rigidno kapitalističkim društvima, ne služi ničemu drugome do obrani kapitala i njegovih vlasnika koji i na taj način vode specijalni rat u klasnoj borbi, jer ona za njih nikada nije završila, niti će, posebice nakon što su stekli prednost i to tako što su protivnike uvjerili da je ova bitka nad bitkama davno okončana.     

Hrvatska banalnost izjednačavanja također nije bez konekcije sa kapitalom i novom financijskom elitom – vidjeti pod Mario Radić - ali njen je interes ipak sekundaran. Primaran je onaj revizionistički, u kojem se upornim pokušajima brisanja temeljnih razlika između fašizma i komunizma, želi - kao što je HDZ-ov nesuđeni gradonačelnik Zagreba, Mislav Herman, rekao – izbrisati postojanje suštinskih između NDH-a i NOB-a, pokreta što su ga komunisti i pokrenuli 1941. i kasnije, istina, zloupotrijebili. No, da bi se nešto zloupotrijebilo, prvo mora postojati i biti u osnovi ispravno.

Svaki totalitarni režim, bez obzira na ideološki prefiks i sufiks, vrijedan je rušenja. Nije, naime, važno ide li se po mišljenje u komitet, glavni stan, sjedište jedne stranke, obližnji vjerski objekt ili neki sličan epicentar apsolutne moći, već je od presudne, civilizacijske važnosti da tog centra – nema. 

Ne postoji nikakva garancija da se demokratska društva, baš kao i komunistička, neće pretvoriti u svoju suprotnost. Izbore i višestranačje, naime, imaju Rusija i Bjelorusija, a imale su ih i Miloševićeva Srbija ili Njemačka između dva svjetska rata, točnije sve dok je Hitleru odgovaralo. 

Među svim idejama, ideologijama i društvenim uređenjima u novijoj povijesti, samo u jednom jedinom slučaju ne postoji apsolutno nikakva nada u dolazak slobode. Njena smrt je, naime, sukus fašizma. Svakog i svugdje, računajući naravno i Nezavisnu Državu Hrvatsku.