Dokle tako?

Pođimo od činjenica. I pođimo, dalje, od pretpostavke da (ni) u ovoj sredini nisu nestali svi koji razmišljaju svojom glavom. Što je, samo po sebi, prilično hrabra pretpostavka, jer riječ je, očito, o vrsti koja izumire, da ne kažemo o vrsti koju sustavno uništavaju. 

Dakle: činjenice! I ništa drugo nego činjenice.

U svijetu 266 milijuna ljudi ugroženo je akutnim nedostatkom hrane. Dvije trećine njih živi u tek 10 zemalja Afrike, odnosno samo u Kongu i Sudanu živi trećina tih nevoljnika. Ili, još malo preciznije: među onima koji trpe glad 36 je milijuna djece, kao i devet milijuna žena koje su ili u drugom stanju ili još doje netom rođenu djecu. To su poznati podaci. Povremeno se o tome i progovori, ali takve vijesti nikada, ili gotovo nikada ne dospiju na naslovnice dnevnih listova, ili u prve minute TV Dnevnika. Glad je izravna posljedica ratova i klimatskih promjena. Smrt je izravna posljedica nedostatka hrane. Što znači da dnevno umiru tisuće ljudi, među njima tisuće djece.

Dokle tako?

Svijet se vašim očima polako pretvara u ratno poprište. Ratna retorika zamijenila je onu mirnodopsku. Ne samo potisnula, nego potpuno zamijenila. Besprimjerno naoružavanje na „dnevnom je redu“. Mir je postao proskribirana riječ. I to vrijedi uvijek iznova ponavljati. Da ne zaboravimo - i pojam i riječ.

Rat u Ukrajini, to je notorno, ne vodi se zato da bi „slobodni svijet“ obranio Ukrajinu od ruskog agresora, ma koliko je činjenica da je Rusija napala Ukrajinu. Rat u Ukrajini vodi se protiv Rusije. Vodi ga Zapad. Nesretni Ukrajinci samo su sredstvo za postizanje cilja. I taj rat nije počeo ruskim vojnim upadom u Ukrajinu, nego godinama prije toga, kada je - uz obilnu pomoć Zapada - srušen legitimni predsjednik te zemlje, ni bi li se Ukrajinu „za sva“ vremena odvojilo od Rusije i integriralo u zapadni politički i vojni savez.  A ipak javnost se iz dana u dan „hrani“ pričama o „ničim izazvanom“ ruskom napadu na Ukrajinu, prešućujući sve ono što u toj zemlji s demokracijom nema nikakve veze, a što - naravno - uključuje i postupanje prema rusofonom stanovništvu Ukrajine. Međunarodno pravo? A što je to?

I dokle tako?

Amerika i Izrael napali su Iran. S jasnim ciljem smjene režima, o čemu svjedoče ciljana ubojstva ključnih vjerskih i političkih lidera. Jedna od mjera što ih je Iran poduzeo, breneći se, bilo je i selektivno zatvaranje Hormuškog tjesnaca, iznimno globalno važnog u opskrbi naftom i plinom. I da, bilo je tu još nešto - onemogućavanje Iranu da proizvede nuklearnu bombu. No, međunarodni sporazum koji je to Iranu onemogućavao, a kojega se Iran držao (!), „torpedirali“ su Amerikanci pod predsjednikom Trumpom kojemu su sada usta puna priča o tome kako on spašava svijet od (nepostojećeg) iranskog atomskog oružja; uz prijetnje zapadnim saveznicima koji nisu pohrlili da se pridruže ratu kojim su Amerika i Izrael grubo pogazili Povelju Ujedinjenih naroda. Pa opet: međunarodno pravo? A što je to?

Rat može početi, ponovo, svakoga trenutka. 

Javnost je dotle izložena propagandnoj mašineriji koja ju nemilice uvjerava kako je opasnost od iranskog A-oružja koliko stvarna, toliko i u realnom vremenu prijeteća (što je ordinarna laž); dok se iranska obrana, jer zatvaranje Hormuškog tjesnaca jest akt obrane, prikazuje kao opasnost za cijeli svijet, pri čemu se „zaboravlja“ da te opasnosti ne bi bilo da Amerika i Izrael nisu (a ovdje zaista vrijedi ono „ničim izazvani“) napali Iran. Posljedice rata protiv Irana sve su očitije, i to ne samo kroz pad životnog standarda, pa i Amerikanaca. Zbog manjka avionskog goriva širom svijeta, samo u svibnju - Lufthansa - jedna od najvećih avio kompanija u Evropi - brisala je 20.000 letova. I to u jeku turističke sezone.

I dokle tako?

U sjeni rata protiv Irana, ostao je - i opet, kao, zaboravljen - izraelski „križarski pohod“ protiv Gaze u kojemu je nakon Hamasovog upada na jug Izraela pobijeno nekih 80.000 Palestinaca, mahom civila, kao i otvaranje nove fronte u Libanonu, što je već milijun Libanonaca pretvorilo u izbjeglice, dok se mrtvi broje u tisućama. Takva politika izaziva, mahom u javnosti, sve žešće osude, pri čemu i notorni antisemiti spremno koriste priliku, što - opet - vlada u Jeruzalemu koristi kako bi svaku kritiku svoje politike po kratkom postupku proglasila antisemitizmom. 

Političke elite skrivaju se dotle iza više nego prozirne floskule o pravu Izraela na obranu i iza „solidarnosti“ s potomcima žrtava Holokausta, kao da je stradanje Židova u Drugom svjetskom ratu dalo pravo njihovim potomcima da rade u osnovi ono isto što su prije više od 80 godina radili nacisti. U cijeloj zapadnoj Evropi na to nisu nasjeli samo predsjednik španjolske vlade i hrvatski predsjednik koji - osim što je verbalno osudio politiku desne vlade u Jeruzalemu - odbija dati privolu za novog ambasadora Izraela u Hrvatskoj. Što je, naravno, bila dobrodošla prilika za premijera da, osim što ga proziva kao jedinog evropskog političara koji nije obavio „ritualni“ posjet Kijevu, sada prozove zbog, kako je rekao, antiizraelske politike.

I dokle tako?

I u ratu u Ukrajini i u ratu protiv Irana nije moguće zaobići, kako se ono lijepo kaže, lik i djelo američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji se prividno - ali samo prividno - povukao iz rata u Ukrajini, dok je u ratu protiv Irana glavni akter (naravno uz Izrael). Ovako ili onako, on je taj koji odlučuje o ratu i miru. Da se Trump, naime, potpuno povuče iz rata što ga Zapad na tlu Ukrajine vodi protiv Rusije, umjesto što je svoju ulogu sveo na prodaju oružja zemljama NATO saveza koji onda sve što kupe dalje šalju u Ukrajinu i da je prestao obavještajno „servisirati“ Kijev, rata već odavno ne bi bilo. A rat protiv Irana Amerikanci su sami započeli - još jednom: ničim izazvani - iz čega logično slijedi i zaključak da o Americi i samo o Americi ovisi i kada će rat prestati. Kao, uostalom, i izraelsko pustošenje u Gazi i Libanonu. 

U konačnici, sve se svodi na Ameriku, a Amerika danas, to je Trump. To je jasno, činjenice su nepobitne. Ono što je manje jasno, to je odgovor na pitanje zašto se cijeli svijet miri s time. 

Rusija igra svoju igru pristajući na to da Trump s jedne strane prividno ne sudjeluje u rata u Ukrajini (mada sudjeluje!), jer u isto vrijeme pritišće Kijev da okonča rat, radeći aktivno, mada iza kulisa, na smjeni režima u Kijevu. I Kina ima svoju računicu. Pekingu je prije svega stalo da očuva ekonomske veze s Amerikom, ali još i više od toga. Želi izbjeći da bude uvučen u izravni vojni sukob s Amerikom do kojega bi neminovno došlo ako bi Amerika, odustajući od „politike jedne Kine“, forsirala nezavisnost Tajvana. Kina za tako nešto (još) nije spremna. Dakle, i Rusija i Kina, neovisno o tome što u Moskvi, odnosno Pekingu zaista misle o Trumpu koji je više-manje pretvorio Ameriku u autokraciju s neskrivenim obilježjima fašizma, obje te velike sile imaju razloga da s Trumpom postupaju kao s uglednim državnikom, laskajući mu i svjesno podilazeći njegovoj taštini. Što znači da svijet nije talac samo Trumpa, nego i Rusije i Kine.

Pri čemu je Trump uvjeren da on manipulira i s Rusijom i s Kinom, dok je mnogo bliže istini pretpostavka kako ni Rusija, ni Kina ne vjeruju Trumpu, ali ga koriste tako dugo i tamo gdje njima odgovara.

A Evropa? Evropa je talac svoje vlastite nesposobnosti i nedostatka političke vizije. Ujedinjena Evropa rođena iz želje da na Starom kontinentu nikada više ne bude rata, umjesto da gasi ratni požar na svojemu tlu, postala je - zaražena antiruskim virusom - rasadište nove utrke u naoružanju. U toj i takvoj Evropi „kolo vode“ potkapacitirani „američki klonovi“ kojima je vrhunac diplomacije prepoznavanje američkih želja i podilaženje onima što ih, u nedostatku samopouzdanja, vidi kao „bogom dane“ zaštitnike, da ne kažemo gospodare. Ili, drugim riječima, Evropa ne može i neće naći „samu sebe“ dok ne shvati notornu istinu da, naime, nije „za sva vremena“ upućena na “velikog brata“ s onu stranu Atlantika i da joj Rusija nije i ne mora biti vječni neprijatelj. 

Dokle tako?

Desne snage širom svijeta u usponu su. Ekonomska kriza, neizbježni pratitelj ratova, itekako im pogoduje. Nacional-šovinizam i netolerancija u porastu su. Solidarnost, osim u iznimnim prilikama, gotovo da i ne postoji. Ljevica? Gdje je? Nisu rijetki analitičari koju povlače usporedbe s tridesetim godinama 20. stoljeća. I sve je manje onih koji u ruskom predsjedniku Putinu vide najveću opasnost za svjetski mir, a sve je više onih koju tu opasnost vide u Trumpu. Napokon, Putin vodi rat protiv Ukrajine i pokazuje tek ambicije da kroz tzv. zamrznute konflikte održava ili širi svoj utjecaj u onim zemljama što ih smatra bitnima za sigurnost Rusije. Dotle Amerika ima iza sebe bogatu bilancu što ratova, što nasilne promjene režima, pri čemu najavljuje apetite prema Kubi i Grenlandu (za sada). O miru govore još mirovni aktivisti koje onda redovno proglašavaju anacionalnima, nerijetko i „komunistima“. I - naravno - o miru govori Papa (kojega je Trump već napao).

A kod nas? Vjerni odraz svjetskih prilika. Mada nerijetko kao ružna karikatura, što ne znači i bezopasna. Dapače! Trend jačanja desnih, otvoreno profašističkih snaga nemoguće je zanemariti. To ne vide, jer ne žele vidjeti, samo oni iz vlasti koji jedva prikriveno taj trend podupiru. 

Djevojka iz Slovenije nosila je u Vodicama (Hrvatska) majicu na kojoj je pisalo „I was born in Yugoslavia“ („Rođen/a sam u Jugoslaviji“). Izazvala je, kažu, „uznemirenje građana“. Pokrenut je postupak. 

Matica hrvatska za glavnog je urednika svojega portala postavila deklariranog neoustašu koji je 10. travnja čestitao „Dan državnosti“ (proglašenje ustaške NDH, za one koji - još - ne znaju).

Prilikom obilježavanja partizanskog proboja na Petrovoj gori, uz temeljito devastirani Bakićev spomenik - to je jedan od onih više od 3000 - upadljivo je bilo kako tamo nije bilo ni jednog predstavnika države. Baš ni jednoga. A u šturim vijestima o tome, znakovito je prešućeno ime prisutnoga bivšeg predsjednika Stjepana Mesića. Usput, uništavanje spomenika žrtvama fašizma i antifašističkim borcima na „dnevnom je redu“ i dan - danas. A kult žrtava, ne onih koje su pale na „pravoj strani povijesti“, nego poraženih koje se u kolektivnoj svijesti naroda pretvara u mučenike i pobjednike, taj kult - uz zdušnu potporu vlasti i Crkve, u novokomponiranoj „povijesti“ truje i zatrovat će generacije.

I - dokle tako?

Mogao bi ovaj novinar i dalje. Ali, neće. Umoran je od postavljanja pitanja, kao i od nuđenja odgovora na njih. Kroz godine, desetljeća zapravo, ništa drugo nije ni radio. Ali danas, kada pogleda svijet oko sebe, pada mu na um samo jedno, jedino pitanje: dokle tako?