(Š)to nije antisemitizam

Živimo u svijetu u kojemu doslovno kao da ništa nije nemoguće, a sve je moguće. Živimo u svijetu u kojemu kao da više doista ne vrijede nikakva pravila, u svijetu u kojemu kao da su načela nešto što zaista pripada samo prošlosti. Živimo u svijetu za kojega se, svakako ne samo u Kini, sve češće govori kako njime vlada zakon džungle. Pa, dakle, u tom i takvome svijetu vijest o tome da je izraelski ministar vanjskih poslova napao predsjednika Hrvatske - osim u onim krugovima u samoj Hrvatskoj kojima kao da zasja sunce kada mogu prvoga čovjeka u državi provući kroz blato - nije gotovo vrijedna ni spomena.

A ipak, a ipak…

Kratki kurs za ponavljače. Ambasador Izraela u Hrvatskoj došao je na ideju, posve nespojivu s njegovom funkcijom (mada se uglavnom američki ambasadori širom svijeta tako ponašaju, slijedeći primjer svojega predsjednika), da - naime - Hrvatskoj „savjetuje“ da prekine diplomatske odnose s Iranom, netom što su započeli žestoki napadi Amerike i Izraela na tu zemlju (ničim izazvani, barem prema onomu što je do sada poznato). Pa je još dometnuo kako je iranska ambasada u Zagrebu vrlo vjerojatno „leglo“ iranske tajne službe.

U svojem stilu - koji se nekome može sviđati, a nekome ne, odgovorio mu je žestoko, i to osobno - predsjednik Zoran Milanović. Srž je odgovora teza kako Hrvatska zna što joj je činiti i kako će ono što čini biti u prvome redu usmjereno na čuvanje i promicanje njezinih interesa. Bez miješanja sa strane. Uz poruku u kojoj je, usputno, spomenut i cionizam, kako je „ovo Zagreb, a ne Tel Aviv“.

I na to je došla izjava šefa izraelske diplomacije koji je Milanovića optužio rekavši kako je „njegova ofenzivna retorika neprihvatljiva“ i kako njegov „mržnjom ispunjeni jezik kojim govori o Izraelu i o cionizmu odražava antisemitski pristup“. I da bi tiradu o Milanoviću - antisemitu zaokružio na „pravi“ način, ministar je vanjskih poslova Izraela još dometnuo kako je predsjednik izdao obvezu da se bori protiv antisemitizma, što ju je Hrvatska preuzela kao članica Međunarodne udruge za čuvanje uspomene za Holokaust. 

Ozbiljna optužba, reklo bi se. Na koju je, i opet na sebi svojstven način, odgovorio Milanović, podsjećajući i na svoje (za razliku od hrvatske Vlade!) nekoliko puta javno iznesene vrlo oštre osude onoga što mnogi u svijetu s razlogom nazivaju genocidom, a što Izrael, uz desetke tisuća ljudskih žrtava, provodi u Gazi. To je verbalni duel produžilo, ali i dalje ga nije pretvorilo u vijest dana u svjetskim medijima.

Čime, međutim, dolazimo do onoga već spomenutog „a ipak“. Notorno je, naime, da verbalno prepucavanje na liniji Zagreb – Jeruzalem, dok i dalje bjesni rat u Ukrajini i dok se na Bliskom i Srednjem istoku rasplamsava ratni požar s nesagledivim posljedicama, zaista spada u vijesti što će biti zaboravljene u roku 24 sata, ako se uopće probiju dalje od hrvatskih, odnosno regionalnih i, naravno, izraelskih medija. A ipak, nesporna je činjenica kako postoji nešto u ovom verbalnom duelu što zaslužuje da ga se tretira na jednoj drugoj i drugačijoj razini.

Zato i ponavljamo ovo: „a ipak“.

Riječ je, naime, o koliko perfidnom, toliko i prozirnom manevru kojim se svaka, ali doslovno svaka kritika politike vlade u Jeruzalemu po kratkom postupku proglašava - antisemitizmom. Izvan je zdravog razuma da taj jeftini trik „pali“ ako ne baš u cijelome svijetu, a ono svakako u njegovom „demokratskom“ dijelu. Zbog toga vrijedi upozoriti na taj trik, jer riječ je, ponovimo to još jednom, doista o triku; kako cijela stvar ne bi prošla „ispod radara“. 

I kako žrtve Holokausta, njih šest milijuna, a to su upravo one žrtve kojih se sjećamo i kojih se valja uvijek sjećati, ne bi postale taocima svojih potomaka. Ta opasnost, naime, realno prijeti. Jer oni su, dakle, ti potomci žrtava Holokausta - koliko god to bilo ružno reći - od žrtve svojih predaka napravili alibi za sve što sami rade. I to za sve, ama baš za sve. Nema veće uvrede za onih šest milijuna žrtava Holokausta, kada pod egidom „nikada više“, izraelski ratni stroj „melje“ Gazu, Zapadnu obalu i od nedavno - Iran. 

Dakle, da bi stvari bile kristalno jasne: Izrael, što znači politička vrhuška u Jeruzalemu, imun je na svaku kritiku, ma koliko utemeljena ona bila - jer svatko tko kritizira Izrael „nije ništa drugo nego antisemit“. A antisemitizam je zlo protiv kojega se svi zajedno moramo boriti (što je nesporno).

Pa zato, kada se glavni tajnik Ujedinjenih naroda usudi primijetiti kako odnosni Izraela i Palestinaca imaju svoju „prethistoriju“, onda on postane antisemit i nepoželjna osoba u Izraelu. Kada Međunarodni kazneni sud otvori istragu, a potom i digne optužnicu protiv predsjednika vlade Izraela, kao odgovornog za masakr Palestinaca u Gazi, onda tužitelj Suda dođe pod američke (!) sankcije jer je, naravno, antisemit.

Ovaj je autor svjestan mogućih implikacija svojih riječi, bolno je svjestan činjenice da pravi antisemiti (a gdje ih nema?) samo čekaju da im se, uz sve predrasude kojima se obilato služe, kao na pladnju pruži argument koji potvrđuje kako je - u njihovom izričaju - sve ono što dolazi od Židova - loše, da su, dakle, Židovi loši. Točno? Ne, nikako. Potpuno pogrešno. Takvo bi rezoniranje bilo zaista antisemitizam. Bila bi to „logika“ Hitlera (i svih njegovih sljedbenika, pa i ustaša), koji je Židove praktično osudio na uništenje naprosto zato što si bili - Židovi. 

Ovdje se ne radi o tome. Ovdje nije riječ ni o Židovima kao narodu, a nije riječ ni o samo onim Židovima koji žive u Izraelu. Riječ je o politici izraelske vlade. I vlada je ta koja se „brani“ od kritike pod maskom borbe protiv antisemitizma.

Zašto zapadne demokracije odbijaju da to vide? Vjerojatno zato što su duboko svjesne svoje, u najmanju ruku, suodgovornosti za Holokaust. Danas je nepobitno dokazano kako su Saveznici (ali i Katolička crkva) znali ne samo što se događalo u Trećem Reichu od 1933., odnosno u okupiranoj Evropi nakon rujna (septembra) 1939., nego i što se događalo u logorima smrti u kojima se odvijao program „konačnog rješenja“ židovskog pitanja. I? Ništa, čekala se Crvena armija, koja je u završnim operacijama nadirući prema Berlinu nailazila i na mjesta užasa, oslobađajući preživjele logoraše. 

Svjesni svoje nečasne (to je najblaže što se može reći) uloge u Holokaustu, zapadni su Saveznici odlučili (a poglavito Njemačka, „kolijevka“ Holokausta), da država židovskog naroda, što je stvorena odlukom UN-a, uživa poseban status. Tome valja pridodati kako su Sjedinjene Države u svojim planovima za realizaciju uloge hegemona namijenile Izraelu posebnu ulogu. Što su sve vlade - najprije u Tel Avivu, a od prvog Trumpovog mandata u Jeruzalemu - spremno prihvaćale.

Osobito ona aktualna. Kojoj su ruke do lakata u krvi, a usta puna optužbi za antisemitizam. Ako je netko kriv za porast antisemitizma, a on jest u porastu, onda je to bez ikakve dvojbe ekipa iz Jeruzalema; koja je, nakon pokolja u Gazi (koji i dalje traje), ponovo pretvorila Libanon u ratno poprište, i upustila se uz američku podršku u rat protiv Irana, rat što prijeti zaista nesagledivim posljedicama.

To bi bila cijela priča o „antisemitizmu“. Jasno?

No ipak, uz jedan dodatak koji se odnosi na hrvatsku političku scenu. Premijer je odšutio nekoliko dana nakon što je Izrael optužio predsjednika za antisemitizam. Da bi onda „dosolio“. Nije, doduše, ponovio optužbu za antisemitizam, ali je već poznatim floskulama o tome kako Milanović vodi „prorusku i antievropsku politiku“ dodao sada i novu, onu o anti-izraelskoj politici.

Pa bismo u zaključku ako je uopće potreban, mogli reći ovo.

Hrvatska je, zaslugom svoje Vlade „do grla“ uronjena u politiku koja je - dugoročno gledano - osuđena na slom, kako u Ukrajini, tako i na Bliskom, odnosno Srednjem istoku, politiku što je Hrvatsku svela na to da sluša i da se nepogrešivo svrstava na pogrešnu stranu (kako je ono bilo – „povijesti“).

S druge je strane predsjednik Milanović kojemu se do sada - zanemarimo li njegov „stil“ -  štošta može prigovoriti, od koketiranja s desnicom, pa do razdoblja u kojima se čini kao da spava. No, kada je riječ o vitalnim nacionalnim interesima države on zna, hoće i može vrlo jasno i precizno detektirati kako uzroke, tako i posljedice. On, sigurno, ne vodi ni prorusku, ni antievropsku politiku, ali ni antiizraelsku politiku, niti je antisemit.

Upravo zbog toga ove je retke trebalo ispisati. Da bi se shvatilo tko je tko i što je što. Ovoga puta bez „a ipak“. Pa je li onda napokon sve jasno?