Tko se boji ideologije još? Religija, marksizam i mit o zdravom razumu

Zamislimo tvrdnju: kršćanstvo je zločinačka ideologija. Takva bi izjava izazvala sablazan i čuđenje, jer se većina slaže da zločini počinjeni u ime Krista ne predstavljaju njegovu poruku, a križarski ratovi, inkvizicija, kolonijalne misije, nasilna pokrštavanja, pedofilija – sve to pripada povijesti i incidentima pojedinaca, a ne instituciji i religiji kao takvoj. Kod nas kad se govori o svećenicima optuženima za zlostavljanje djece, o miješanju crkve u školske kurikule, o javnim novcima koji se prelijevaju u katoličku crkvu kao instituciju, kritika se uvijek zaustavlja na pojedincima, a nikada na samoj strukturi, odnosno društvenoj ulozi crkve i organizirane religije. Crkva je sveta, pojedinci su pogrešivi. No upravo se u toj dihotomiji između „čistog“ i „pogrešivog“ skriva ideološka funkcija, a to je očuvanje statusa quo kroz moralnu nedodirljivost. U Zapadnoj se civilizaciji kršćanstvo kao organizirani sustav nikada nije smjelo dovesti pred stup srama (iako su se pred njega rado stavljao Islam ili paganizam „divljih naroda“), već  se uvijek radilo o ljudskoj slabosti. Crkva je uvijek ostajala čista i nedodirljiva, čak i kad su njezini nositelji bili krvavi. 

Marksizmu i komunizmu se takva milost ne priznaje. Kad se spomene marksizam, nikada se ne razlikuje analiza društvenih odnosa i emancipatorni element od režima koji su zastranjivali u svojoj provedbi sustava koji je malo gdje uopće stigao pročistiti vlastite redove i zaista prema kritici društvenih odnosa ostvariti neke od Marxovih ideja. Zapravo, kad danas govorimo o marksizmu i komunizmu, teorija se nikada ne odvaja od birokracije. Sve se svodi na ideologiju i zločin, kao da su Marxove stranice pisane u zatvoru Landsberg am Lech, a ne u Bruxellesu ili Londonu kao pokušaj razumijevanja načina na koji društvo reproducira vlastitu nepravdu. U tom je brisanju razlika sadržana namjera da se spriječi da se o marksizmu i na marksistički način uopće misli, jer čim se misli dolazi do padanja svih maski.

To se vidi i u hrvatskom javnom prostoru, gdje se svaka socijalna ili ekonomska kritika odmah etiketira kao „ideološka.“ Kada netko govori o radničkim pravima, o klasnoj nejednakosti, o privatizacijskim pljačkama i gazdama, odmah mu se prilijepi etiketa „jugonostalgičar,“ „tifusar“ ili „komunjara.“ Time se svaka mogućnost razgovora o materijalnim uvjetima života guši prije nego što započne, a ideološki aparat liberalnog kapitalizma u Hrvatskoj funkcionira tako da svaku artikuliranu misao o pravednosti pretvara u sumnju u sam identitet države.

Pitanje je, međutim, može li se i sama religija shvatiti kao ideologija. Jer, ako pod ideologijom mislimo na skup ideja koje opravdavaju (ne objašnjavaju!) postojeće odnose, tada se i religija uvelike tome približava. Njezina je funkcija dvostruka: ne-mislećem čovjeku pružiti smisao i elitama osigurati opstanak. U krajnjoj liniji – osigurati poredak kao neupitan, nedodirljiv, prirodan i zdravorazumski. Većina religija posvećuje ono što jest trenutno te nudi transcendenciju u onostrano umjesto promjene sadašnjega stanja. Marx je to izrazio poznatom rečenicom o opijumu naroda, ali ne zato što je religiju prezirao, nego zato što je u njoj prepoznao simptom boli čovjeka i održavanja društva onakvim kakvo ono jest u zadanim okolnostima. Religija umiruje, ali ne mijenja uzrok, odnosno u analogiji bolesti zloćudnog tumora, religija djeluje kao analgetik i palijativna skrb, dok marksizam nastoji razumjeti samu prirodu tumora i aktivno liječiti organizam od tumorske bolesti, bez obzira na bol koju organizam osjeća za vrijeme liječenja.

Slično je i s današnjom opsesijom duhovnošću i „pozitivnim mislima.“ Umjesto da se preispitaju razlozi zbog kojih mladi masovno odlaze iz zemlje, zbog kojih radnici rade za minimalac, a stanovi postaju luksuzni investicijski fond, društvo potiče pojedinca da „mijenja sebe,“ da meditira, vjeruje, da pronađe smisao u trpljenju. Ovo je u svojoj biti sekularizirana verzija religijske utjehe – ideologija individualne krivnje koja je zamijenila ideologiju grijeha.

Kršćanstvo, ali i svi ostali religijski sustavi, u svojoj jezgri ne pozivaju na preobrazbu svijeta, nego na pomirenje s njim, a Isusove riječi „caru carevo, Bogu božje“ nisu revolucionarni imperativ, već formula razgraničenja u kojoj duhovno pripada Bogu, a materijalno eliti na vlasti. Time je postavljen temelj dvojnog svijeta – jedan je nedodirljiv i svet, drugi trpi i podlaže se očekujući ovaj prvi. I što više trpi, to je njegova post-transcendentalna nagrada veća.

Što je ideologija?

Pojam ideologije stariji je od marksizma, ali tek s Marxom i Engelsom u Njemačkoj ideologiji dobiva dubinu društvene funkcije. U tom se djelu navodi da ideje ne lebde iznad i izvan povijesti, već su proizvodi materijalnih odnosa. Aksiom svake epohe društvenog razvoja jest da su misli svake epohe u svojoj biti misli vladajuće klase. Ideologija je način kako društvo misli samo sebe, bez da vidi kontradikcije u samom sebi i bez da čini bilo što da ga promijeni. Danas ideologija više ne dolazi u obliku velikih narativa, već se skriva iza pojma neutralnosti. Tehnokratski diskurs o „nužnim reformama,“ „konkurentnosti“ i „održivom rastu“ djeluje kao govor bez ideologije, ali je on njezin najčišći oblik: ekonomizam koji se predstavlja kao fizika društva. I dok se marksizam demonizira kao ideološki, neoliberalna dogma se predstavlja kao prirodni zakon gravitacije. Upravo u toj zamjeni teza između „prirode“ i „politike“ leži ključ suvremene dominacije. Za Marxa, ideologija proizvodi subjekt koji vjeruje da djeluje slobodno, iako živi unutar nužnosti. Louis Althusser će kasnije reći da ideologija „poziva pojedince kao subjekte“ i ona nas oblikuje kao naizgled slobodne upravo zato da bismo bolje služili postojećem poretku. 

U tom je smislu marksizam suprotnost ideologiji. On ne predlaže novu vjeru, nego raskrinkava vjerovanje kao oblik pokornosti. Marksizam je kritika svih ideoloških opravdanja svijeta koji traži opravdanje. Marksizam ne govori što treba misliti, nego pita zašto mislimo upravo tako.

Marksizam, Freud, Fromm: pomirenje ili raskid

Religija i buržoaska misao teže pomirenju čovjeka sa svijetom, a marksizam raskidu – ne moralnom, nego materijalnom. U ovome se sažima cijela jedna linija zapadne misli, od Sigmunda Freuda do Ericha Fromma. Freud je, u svojim teorijskim razmatranjima i terapijskom postupku čovjeka pokušao prilagoditi društvu: cilj analize bio je da subjekt ponovno funkcionira unutar društva, unutar normiranog sociološkog tijela - da postane „normalan.“ Fromm je taj stav okrenuo naglavačke pa je zaključio da ako je društvo bolesno, tada je prilagođenost simptom bolesti. „Ako je čovjek potpuno prilagođen bolesnom društvu, on sam ne može biti zdrav.“ Marxov je raskid bio ontološki. On je tražio promjenu svijeta, jer bez promjene nema niti ozdravljenja. Dok svaka ideologija traži pomirenje, marksizam je uvijek tražio raskid.

U tom je smjeru išla i filozofija Prakse s našeg jugoslavenskog prostora. Za Gaju Petrovića, Rudija Supeka ili Milana Kangrgu, čovjek se ne može „naći“ u gotovom svijetu; on sebe stvara kroz djelatnost i promjenu. Prema njihovim riječima, bit čovjeka nije unaprijed zadana, nego se otkriva kroz preobrazbu stvarnosti. Ostati u dogmi, u misaonoj ili društvenoj nepokretnosti, znači ostati pred-političko biće – biće koje još nije stupilo u ljudsku sferu. Možda je upravo zato jugoslavenska filozofska tradicija bila opasna – jer je marksizam shvaćala ozbiljno. Nije ga pretvarala u dogmu, već u zahtjev za samopreobrazbom društva. Taj duh „prakse“ bio je nespojiv i s partijskom birokracijom i s današnjim neoliberalnim konformizmom. Filozofi prakse podsjećali su da je sloboda zapravo čin, a ne stanje i da je svaka revolucija koja prestane biti samokritična već izgubila smisao. U današnjem javnom prostoru, gdje vlada šutnja o svemu što podsjeća na tu tradiciju, pokazuje se koliko je i sjećanje na emancipaciju postalo subverzivno. Čovjek postaje čovjekom tek kad se mijenja i kad mijenja svijet. U tom svjetlu marksizam nikada nije obećavao smisao, nego je smisao vidio u aktivnom stvaralačkom subjektu. Smisao nastaje tek djelovanjem, u preobrazbi i to je ono što razlikuje marksizam od svih drugih duhovnih i političkih sustava: on ne obećava mir, nego traži stvaranje; nije dogma o spasenju, nego praksa slobode!

Zabrana ideologija i „zdravorazumski“ govor

U suvremenim demokracijama vlada poseban oblik cenzure. Ta cenzura je za razliku od povijesnih fizičkih cenzura diskurzivna. Svaka se dublja kritika sustava diskvalificira riječima: „nećemo ideološke rasprave!“ Zamjenjuje ih „zdravorazumski novogovor“ — navodni realizam koji odbacuje svaku misao o promjeni. Ali taj „zdrav razum“ upravo je oblik ideologije. On prikriva činjenicu da kapitalizam, nacionalizam i neoliberalizam nisu prirodna stanja, nego povijesni aranžmani moći iz kojih proizlazi prirodno stanje čovjeka u kapitalizmu, ali ne prirodno stanje čovjeka per se. Jer prirodno stanje čovjeka per se u tome je da stalno teži promjeni i poboljšanju. Možda zvuči kao cirkularna definicija, ali u svojoj je biti čovjek različit od životinje koja živi u skladu s prirodom, dok sam čovjek živi u skladu sa sobom u prirodnoj okolini mijenjajući ju i prilagođavajući ju svojim potrebama, u isto je vrijeme i čuvajući i unapređujući.

U hrvatskoj se politici fraza o tome da “nećemo ideološke rasprave” čuje gotovo refleksno. Kad se postavi pitanje radničkih prava, javnog zdravstva ili prava na stanovanje, odgovor je: „ne ideologizirajmo.“ No „zdravorazumski“ diskurs često skriva najdublju ideološku rigidnost, jer on ne dopušta da se o svijetu misli drukčije, obzirom da svaku promjenu proglašava opasnom. U tom smislu, „zdravi razum“ postaje novi inkvizitor i čuvar mira u društvu koje je već odavno prestalo biti zdravo.

Pozivanje na „zabranu svih totalitarizama“ ima sličnu funkciju. Kad se misli o radikalnim promjenama stavljaju u istu ravan sa zločinačkim ideologijama, tada se samo sadašnji poredak pojavljuje kao moralno čist. Izjednačavanje različitih pokreta pod etiketom „totalitarizma“ služi jednom cilju, a to je šutnja. A ne ideologizirati ili izbjegavati ideološke rasprave znači jednostavno: ne misliti.

Zaključak: ideologije koje čuvaju svijet i misao koja ga ruši

Kapitalizam, fašizam, nacionalizam, neoliberalizam i organizirana religija dijele zajednički nazivnik: svi opravdavaju postojeće odnose moći kao prirodne. Kapitalizam ih opisuje kao tržišnu nužnost, fašizam kao rasni ili nacionalni poredak, neoliberalizam kao slobodu izbora, a organizirana religija kao božji plan. Svi zajedno čine sustav legitimiranja laissez-faire principa – ideje da se svijet ne smije dirati i da je intervencija u poredak grijeh protiv prirode čovjeka.

Marksizam (i komunizam) stoji nasuprot svemu tome. On ne propovijeda pasivnost nego djelatnost, u isto vrijeme ne tražeći mir nego istinu. Marksizam ne vjeruje u „prirodne odnose“ jer zna da su ti odnosi povijesni, često i rasistički u svojoj osnovi, nastali kroz eksploataciju i dominaciju. Marksizam traži mogućnost da ljudi ponovno postanu stvaratelji vlastite povijesti. Ako u konkretnom slučaju kršćanstvu priznajemo razliku između Evanđelja i inkvizicije, moramo isto priznati i marksizmu razliku između kritike društvenih i proizvodnih odnosa i same birokracije. Ideje same po sebi ne ubijaju; ubijaju njihova izopačenja i njihova institucionalna fosilizacija.

Hrvatska tranzicija najbolji je primjer ideologije koja se proglašava neideološkom. Devedesetih je, pod sloganom slobode i nacionalnog jedinstva, provedena masovna preraspodjela društvenog bogatstva u privatne ruke, a svaki pokušaj propitivanja tih procesa bio je proglašen „napadom na Hrvatsku,” ali i napadom na domoljublje i slične isprane termine koji danas ne posjeduju nikakav sadržaj. Danas, trideset godina kasnije, i dalje živimo u paradigmi „kraja ideologije,“ dok je realna posljedica rastuća nejednakost i depopulacija. Marksizam, koji jedini ima jezik za razumijevanje takvih procesa, zato mora ostati proskribiran – jer bi njegov povratak značio povratak mogućnosti mišljenja.

Proglašavajući komunizam i fašizam jednakima, a neoliberalnu državu kao jedino „zdravorazumsko stanje,“ tada smo već prihvatili najveću ideologiju – onu koja sebe proglašava neideološkom. Ideologija je to sadašnjeg poretka, „kraja povijesti,“ nasilna ideologija „zdravog razuma“ koji ne želi ništa mijenjati. A ako je čovjek, kako su tvrdili filozofi Prakse, biće koje se ostvaruje kroz promjenu, onda odbijanje promjene znači odbijanje čovjeka samog. Zato marksizam, unatoč svemu, ostaje ono što jest: trajni zahtjev da se svijet tumači, ali i preobrazi. Jer samo kroz tu preobrazbu čovjek prestaje biti predmet povijesti i postaje njezin autor. U tom smislu, obrana marksizma obrana je samog čina mišljenja. Marksizam ne brani prošlost, nego budućnost mišljenja koje još nije nastalo. Jer kad više ne možemo misliti drukčije, tada više ne možemo ni živjeti drukčije, a to je možda i najdublji poraz svakog čovjeka.