Beskrajan dan zajedništva i domoljublja

Reprezentativni sport u suvremenim društvima, a posebno u društvima na poluperiferiji poput onoga hrvatskoga, funkcionira kao jedan od najsnažnijih strojeva za proizvodnju simboličkog jedinstva. On predstavlja ritualnu scenu na kojoj se nacija uprizoruje kao jedinstveno tijelo. Taj prizor po svojim osnovnim postavkama djeluje spontano, emotivno i 'prirodno'. No kada ga se promatra kroz klasnu i materijalističku optiku, postaje vidljivo da je riječ o duboko strukturiranom ideološkom mehanizmu. U njemu se nasilno proizvodi osjećaj zajedništva koji ne proizlazi iz stvarnog ukidanja društvenih razlika, nego upravo iz njihove privremene simboličke suspenzije. Za vrijeme prvenstava i reprezentativnih natjecanja nakratko se brišu sve razlike između potlačenih i onih na vrhu, a kontinuiranim natjecanjima i reprezentativnim sportskim uspjesima razdoblje brisanja tih razlika zauzima sve dulji period u godini. Više se ne slave samo pobjede, već i treća ili četvrta mjesta. Bitno je samo da smo stalno u sportskom hypeu i da se „veselimo uspjesima naših dečki.“ Ponekad se osjećamo kao Bill Murray u filmu 'Beskrajni dan' i kao da proživljavamo „beskrajno domoljublje i zajedništvo“. Upravo zato je reprezentativni sport idealan teren za klizanje u nacionalistički narativ i za prihvaćanje orvelijanskog novogovora. Riječi poput 'zajedništvo', 'normalnost' i 'domoljublje' zvuče neutralno i toplo, ali u svojoj osnovi služe prikrivanju realnih odnosa moći.

Kada se govori o zajedništvu u kontekstu sportskog uspjeha, gotovo se nikada ne postavlja pitanje: zajedništvo koga i oko čega? Govori se o naciji koja diše kao jedno, o narodu koji je ujedinjen, o trenutku bez podjela. No u materijalnoj stvarnosti društvo ostaje klasno rascijepljeno. Kapital i rad ne prestaju biti u sukobu zato što je osvojena medalja. Nejednakost prihoda, nesigurnost rada, privatizacija javnih dobara i dalje postoje. 'Zajedništvo' koje se zaziva jest zajedništvo isključivo stojeći pod nacionalnom zastavom, ali ne i zajedništvo u raspodjeli moći i resursa. Ovo simboličko jedinstvo ne dira ekonomsku strukturu te postaje ideološka dimna zavjesa: emocionalno snažna, ali materijalno prazna.

Upravo tu se vidi bliskost sportskog spektakla i kapitalističke ideologije. Kao što kapitalizam proizvodi mit o univerzalnoj šansi, ideju da svatko može uspjeti ako se dovoljno trudi, tako sport proizvodi mit o čistoj meritokraciji. Najbolji pobjeđuju, govori se, no prešućuje se piramidalna struktura eliminacije. Iza svakog vrhunskog reprezentativca stoji golema masa onih koji su otpali: ozlijeđeni, preopterećeni, prerano potrošeni, psihički slomljeni ili jednostavno nedovoljno 'profitabilni'. Tisuće mladih tijela prolaze kroz sustav rane specijalizacije, stroge discipline i visokog rizika, a samo mali postotak dolazi do vrha. Ostali nestaju iz kadra — kao i neuspjeli poduzetnici u kapitalističkoj priči uspjeha. Vidljiv je pobjednik, nevidljiv je otpad sustava.

Zato je poučna i analogija sa starom antikomunističkom floskulom, da „ne mogu svi biti jednako bogati“. Ta je tvrdnja servirana kao prirodni zakon, a zapravo je opisivala strukturalnu nužnost hijerarhije u kapitalizmu. Jednako tako, u vrhunskom sportu ne mogu svi uspjeti jer sustav zahtijeva ekstremnu koncentraciju priznanja i nagrade na vrhu piramide. Upravo ta rijetkost proizvodi vrijednost. Da ih je mnogo, vrhunski sportaši ne bi bili spektakl. Bili bi obični i prosječni, a to je u kapitalizmu ravno najgoroj uvredi.

Iz toga slijedi još jedna važna posljedica: vrhunski sportaši, kao nagrađeni proizvodi sustava, strukturno su skloni reproducirati ideološki okvir koji ih je proizveo. Ne toliko jer su politički indoktrinirani, nego još više zato što su egzistencijalno investirani u njegov opstanak. Sustav im je dao status, bogatstvo i simbolički kapital. Kritika sustava značila bi relativizaciju vlastitog uspjeha. Obrana sustava postaje oblik samoobrane identiteta. Zato se kod dijela njih javlja snažna identifikacija s državnim, nacionalnim i tradicionalnim simbolima. 

Sportska socijalizacija dodatno pojačava taj obrazac. Od najranijih uzrasta sportaš prolazi kroz režim discipline, hijerarhije i poslušnosti autoritetu. Trenerski govor često je militariziran, a natjecanje se opisuje kao bitka, teren kao bojište, protivnik kao neprijatelj. Utjerivanje domoljublja u kosti ide paralelno s utjerivanjem poslušnosti u tijelo. Nacija se ne predstavlja kao politička zajednica raznih suprotstavljenih interesa, nego kao mitsko tijelo koje treba krvlju i životom braniti i slaviti. U takvom simboličkom okviru desni nacionalni narativi imaju prirodnu prednost jer su tijekom povijesti doveli govor o žrtvi, časti i borbi do ruba savršenstva.

Zato nije iznenađenje da se u sportskom prostoru povremeno pojavljuju javne geste i izjave koje koketiraju s ekstremnim nacionalističkim simbolima. Slučaj Joea Šimunića i skandiranja ustaškog pozdrava pokazao je kako sportska pozornica može postati mjesto pokušaja reinterpretacije ili normalizacije kompromitiranih znakova. Reakcije dijela javnosti, koje su takve geste branile kao 'čisto domoljublje', otkrivaju mehanizam zamućivanja značenja. Povijesni sadržaj simbola pokušava se isprati emocionalnim nabojem trenutka. Znak se odvaja od konteksta i puni novim, navodno neutralnim značenjem. Slično djeluje i korištenje ekstremnih militarnih metafora u motivacijskom govoru sportaša. Kada se poseže za slikama totalitarnog rata kao modelom mentalne pripreme, to pokazuje koliko je ratnički imaginarij postao normaliziran u sportskom diskursu. Na taj se način emotivno amplificira ono što je ideološki stvoreno. Tako funkcionira normalizacija, ne kroz otvorenu deklaraciju, već kroz svakodnevnu metaforiku.

Tu dolazimo do druge ključne riječi novogovora: 'normalnost'. U javnom diskursu često se čuje poziv na povratak normalnosti, obranu normalnih vrijednosti, normalan narod. No 'normalno' je uvijek politički definirano. Ono nije neutralna kategorija. Kada se elementi autoritarnog, isključivog ili povijesno kompromitiranog simboličkog repertoara počnu predstavljati kao 'normalni', tada svjedočimo procesu normalizacije ekstremnog. Ne mora cijelo društvo biti fašističko da bi fašizoidni obrasci postali normalizirani u jeziku i ritualu. Dovoljno je da se prestanu prepoznavati kao problem. Novogovor djeluje tako da isprazni riječi i ponovno ih napuni poželjnim sadržajem. Zajedništvo više ne znači solidarnu raspodjelu društvenih dobara nego emocionalno navijanje. Domoljublje više ne znači odgovornost prema javnom interesu nego ritualnu identifikaciju sa simbolima. Normalnost više ne znači etičku razboritost nego prilagodbu dominantnom ideološkom tonu. Jezik se čisti od konflikta, a upravo time prikriva konflikt.

Tvrdnja da su reprezentativci nužno desno orijentirani nije doslovno točna, ali je simptom nečega stvarnog: strukture vidljivosti. Lijevo orijentirani sportaši postoje, ali su rjeđe medijski kanonizirani. Diego Maradona bio je otvoreno politički lijevo profiliran, antiimperijalistički orijentiran i simbolički vezan uz revolucionarnu ikonografiju. Ivan Ergić je artikulirao lijevo-humanističku kritiku nogometne industrije i ideoloških pritisaka spektakla. Reakcije na takve figure pokazuju koliko odstupaju od očekivanog modela 'neutralnog domoljubnog sportaša'. Neutralnost je, zapravo, već ideološki kodirana. Ona je čvrsto i jasno desno. 

Sportski spektakl tako postaje mjesto gdje kapitalizam i nacionalizam napokon skidaju masku različitosti i pokazuju tijesno jedinstvo. Kapital osigurava infrastrukturu, medijsku produkciju i monetizaciju. Nacionalizam osigurava emocionalni naboj i identifikacijsku energiju. Zajedno proizvode osjećaj pripadnosti koji je dovoljno snažan da privremeno premosti klasne pukotine, ali ne i da ih riješi. Upravo zato je spektakl potreban: on je emocionalni most preko materijalnog jaza.

Kritička analiza sporta ne mora negirati ljepotu igre. Ona samo odbija prihvatiti ideološku maglu kao prirodnu pojavu. Kada se razgrne jezik novogovora i rastvori mit o spontanom zajedništvu, postaje vidljivo da reprezentativni sport nije izvan politike i ekonomije, nego duboko unutar njih. Reprezentativac je najvidljiviji znak sustava koji od spektakla stvara dokaz pravednosti poretka. A taj dokaz vrijedi samo dok se ne postavi pitanje: tko je sve morao ispasti, biti potrošen ili ušutkan da bi slika ostala čista. 

I zato slavimo i bronce i četvrta mjesta, jer spektakl mora trajati.