Narcizam kao ekonomski resurs: Trump, Tito i logika moći

Pisanje ovog članka potaknuto je fantastičnim analizama Antonija Šibera koji društvo i društvene pojave, ali i granice individualne normalnosti svakodnevno na svojemu blogu i Facebooku secira kirurškom preciznošću. No usprkos svemu, iako se tu nema što niti dodati niti oduzeti u velikoj većini slučajeva, povremeno se čovjek može pronaći u nedoumici i potakne ga na razmišljanje i promišljanje o nečemu što se možda uzima zdravo za gotovo. Ovaj je tekst upravo moje osobno promišljanje o narcizmu u kontekstu društveno-ekonomskog uređenja u kojemu živimo, a nastojeći nadograditi teoriju koju izlaže Antonio Šiber. 

Ako pratimo novine i Facebook objave i prepiske koje nam iskaču svakodnevnim skrolanjem, primijetit ćemo da se u suvremenim političkim raspravama sve češće poseže za psihološkim etiketama kako bi se objasnilo ponašanje pojedinih političkih vođa. Danas su to Trump ili Putin, nekada Hitler i Staljin, a u našem podneblju uvijek Tito. No problem takvog pristupa nije u tome da pokušamo razložiti nečiji psihološki profil, već što se počesto radi o banalnim i olako korištenim terminima za koje se ne zna što točno predstavljaju. Tako kada za nekog lidera kažemo da je 'narcističan', ili samo 'narcis' često mislimo da smo time nešto objasnili, a zapravo smo tek individualizirali fenomen koji je u svojoj biti duboko strukturni. Ako se želimo ozbiljno baviti odnosom između narcizma i politike, moramo krenuti od pitanja što je to uopće narcizam te kakav je sustav koji ih proizvodi, selektira i nagrađuje.

U psihoanalitičkoj teoriji, a Heinz Kohut je najvažniji predstavnik upravo ovog segmenta psihoanalize, narcizam nije patologija sama po sebi, nego je nužna razvojna faza. Dijete mora proći kroz razdoblje grandioznosti kako bi uopće izgradilo kohezivan osjećaj sebstva. Ta grandioznost predstavlja u tom trenutku razvoja psihički oslonac u fazi u kojoj još ne postoji unutarnja stabilnost. Problem nastaje tek ako okolina ne omogući postupnu transformaciju te narcističke i omnipotentne energije u zrele oblike samopoštovanja. U tom slučaju nezreli narcizam se konzervira i ono što je trebalo biti prolazni moment razvoja sada postaje trajna struktura ličnosti, odnosno u svom najmalignijem obliku – narcistička struktura ličnosti. Zato je važno razumjeti i zašto se taj tip psihe uopće 'lijepi' za svijet oko sebe. Grandioznost je u svojoj biti način kako subjekt stvara odnos prema okolini. Za psihoanalitičkog narcističnog subjekta svijet se doživljava kao ogledalo koje mora potvrditi vlastitu važnost. Fascinacija sobom i pažnja okoline ili autoriteta postaju egzistencijalna potreba, jer bez vanjske potvrde sebstvo ostaje fragmentirano. Kada ta dinamika prijeđe iz razvoja u trajnu strukturu, ona se počinje prelijevati na društvo. Tada društvo vječno postaje prostor koji regulira osjećaje i frustracije i u kojem se ne traži zajednički smisao, nego neprekidna potvrda vlastite veličine, dok drugi ljudi postaju instrumenti za održavanje te fantazije.

Kada smo ovo dokučili upravo se ovdje otvara prostor za društvenu analizu. Ako prihvatimo materijalistički način gledanja na stvari da je svijest čovjeka uvjetovana materijalnim odnosima, onda psihičke strukture možemo promatrati kao refleks ekonomskih i simboličkih uvjeta u kojima subjekt živi. Kasni kapitalizam proizvodi tip subjekta čija vrijednost nikada nije unutarnje stabilna. Ovo mjesto u razmatranju treba dobro zapamtiti! Subjekt se stalno mora dokazivati na tržištu rada, pažnje, izgleda i identiteta. U takvom sustavu vanjsko priznanje jedini je izvor samopoštovanja i ljubavi prema sebi. Subjekt postaje strukturalno infantiliziran: ovisan o ogledalu, usporedbi i neprekidnoj evaluaciji. Iz te perspektive nezreli narcizam prestaje biti individualna psihopatologija i postaje društveno funkcionalna struktura. On je savršeno prilagođen logici potrošnje, brendiranja sebstva i fragmentacije identiteta. Sustav koji se oslanja na takvog subjekta nema interesa poticati njegovu zrelost, jer bi zreo subjekt, s unutarnje stabilnim samopoštovanjem, mogućnošću toleriranja ambivalencije odnosa, ali samog života, bio manje podložan manipulaciji i manje spreman prihvatiti logiku beskonačnog rasta. Rasta sličnog beskonačnom rastu maligne stanice koja na kraju ubija domaćina i posljedično samu sebe. Narcistička krhkost, paradoksalno, postaje ekonomski resurs.

U tom kontekstu treba promatrati i pojavu suvremenih populističkih vođa. Aktualni predsjednik Sjedinjenih Američkih Država često se opisuje kao ekstremni primjer grandioznog narcizma. No njegova politička relevantnost ne proizlazi iz njegove osobnosti, već iz njezine savršene prilagođenosti medijsko-političkom ekosustavu! Njegova grandioznost je javna, nereflektirana i teatralna, a njegov odnos prema istini isključivo je afektivni. Za njega je istinito ono što pojačava osjećaj moći i dominacije. Ono što on nudi jest stalna afektivna mobilizacija. Cijeli svijet čeka da se on pojavi na pozornici i da nešto kaže. Cijeli svijet ga gleda i sluša i svi na svijetu znaju za njega i misle o njemu. Ultimativna fantazija bebe koja misli da je centar svijeta. Svijet, to sam ja!

Materijalistički promatrano, ovdje ne gledamo „lošeg čovjeka na krivom mjestu“, nego subjekt koji je maksimalno funkcionalan, odnosno savršeno prilagođen za svoju ekonomsku bazu – ultimativno normalan. U razvijenom kapitalističkom društvu selektiraju se upravo oni koji ne poznaju sumnju, ambivalentnost niti unutarnji konflikt. Grandiozni narcis je idealan politički proizvod jer ne treba posredovanje. On sam po sebi i za sebe jest poruka! Njegova nedosljednost je zapravo prednost, a ne slabost, jer omogućuje stalnu proizvodnju konflikta, identifikacije i polarizacije. Važno je uočiti da takvi likovi u povijesti ne dolaze na vlast USPRKOS sustavu, nego ZAHVALJUJUĆI sustavu. U razdobljima ekonomske nesigurnosti, a kapitalizam je točno to u beskonačnim perpetuizacijama, kao i simboličke dezorijentacije, kolektiv traži figuru koja obećava povratak omnipotencije. Ne traži rješenja. Traži nego olakšanje. Ne traži istinu. Traži identifikaciju s navodno neranjivim Drugim. A grandiozni narcis nudi upravo to: iluziju snage umjesto stvarne transformacije. 

No da bismo izbjegli povijesni redukcionizam, nužno je razlikovati različite oblike autoriteta u različitim sustavima. Naš hrvatski i jugoslavenski kontekst nudi tu dragocjenu distinkciju kroz figuru Josipa Broza Tita. Iako je i on bio nositelj snažnog karizmatskog autoriteta, povremeno i diktature, njegova pozicija ne može se i ne smije razumjeti kao prirodni izdanak socijalističkog projekta. Naprotiv, Tito je bio povijesni ostatak starog narativa o personaliziranoj vlasti, nastao u uvjetima rata, razaranja i potpune destabilizacije društva. U takvim okolnostima narcistička investicija u vođu nije proizvod tržišne logike, već traumatske potrebe za stabilnošću i kontinuitetom. Tito je bio kompenzacijska figura društva koje još nije bilo sposobno podnijeti apstraktne institucije i nepersonaliziranu vlast. Socijalizam, u svojoj teorijskoj intenciji, teži upravo suprotnom: depersonalizaciji moći, kolektivnom odlučivanju i razgradnji kulta ličnosti. U tom smislu, Tito nikako nije mogao biti kulminacija socijalističkog ideala i socijalizma u svojim povojima, nego njegova unutarnja kontradikcija. Slično je i s Lenjinom, slično je i s Castrom.

Ključni problem nastaje retroaktivno, u načinu na koji se te povijesne kontradikcije interpretiraju. Umjesto da se Tito (i njegovi pandani na svjetskoj socijalističkoj i nesvrstanoj sceni) razumije kao prijelazna figura, povijesno uvjetovana i razvojno ograničena, njegova se pojava koristi kao dokaz da je socijalizam sam po sebi autoritaran, totalitaran i osuđen na propast. Time se čini ideološka zamjena teza: ne kritizira se konkretna povijesna forma vlasti, nego se diskreditira cijeli emancipacijski projekt društvene pravednosti. Psihoanalitički gledano, to što se dogodilo je bila propuštena razvojna prilika. Nezreli narcizam mogao je biti postupno razgrađen i transformiran u zrelije oblike kolektivne subjektivnosti, kroz jačanje institucija, solidarnosti i zajedničke odgovornosti. No umjesto toga, a zbog pritiska kapitala (u psihoanalizi zvanog i otpora) dobili smo binarnu logiku: ili idealizaciju vođe, ili totalnu delegitimizaciju cijelog sustava koji je, unatoč svojim manama, sadržavao potencijal za psihološku i društvenu zrelost. U tom svjetlu, razlika između Tita i suvremenih populističkih vođa postaje još jasnija ako se promotri njihov psihološki profil u odnosu prema društvu koje ih je nosilo.

Trumpov narcizam je otvoreno simbiotičan s neoliberalnim poretkom. Njegovo sebstvo nije izgrađeno oko ideje služenja, pa čak ni oko ideje države, nego oko tržišne valorizacije vlastite slike. On ne pretendira biti otac nacije, već njezin najuspješniji poduzetnik, celebrity koji je dokaz da je sustav pravedan jer je on u njemu 'pobijedio'. Njegova grandioznost je manje sakralna (iako ima i te komponente), a više robna. Njegova moć proizlazi iz stalne medijske cirkulacije. Zato on ne mora graditi stabilne institucije, već je dovoljno da održava permanentni konflikt koji reproducira pažnju. Društvo ga ne slijedi zbog vizije budućnosti, nego zbog identifikacije s fantazijom individualne pobjede u neprijateljskom svijetu.

Titov je autoritet, naprotiv, bio duboko povijesno posredovan. Njegov grandiozni narcizam — jer ga je imao, i to nesporno — bio je vezan uz ulogu simboličkog jamca kontinuiteta nakon traumatskog raspada svijeta. On je bio figura koja je trebala predstavljati stabilnost i budućnost. Njegova grandioznost imala je državnički i gotovo mitološki karakter, ali je istodobno bila u napetosti s deklariranim ciljevima sustava koji je trebao postupno smanjivati ovisnost o karizmatskom vođi. Štoviše, i najzadrtiji komunisti vide kao krajnji cilj anarhizam, a znamo dobro što znači anarhizam. I upravo ta napetost čini Tita prijelaznom figurom, a ne prirodnim ishodom socijalizma. 

Ta razlika postaje još vidljivija kada se promotre neki drugi pokušaji neautoritarnog vodstva u različitim sustavima. U socijalističkim kontekstima postojali su lideri koji su svjesno pokušavali smanjiti vlastitu simboličku težinu i ojačati institucije — od određenih drugih faza samoupravnog eksperimenta u Jugoslaviji do reformističkih pokušaja u socijalističkoj Čehoslovačkoj šezdesetih godina. No njihov problem i dalje nije bio psihološki nedostatak karizme, već sama strukturna ranjivost: sustav koji još nije imao dovoljno razvijene materijalne i geopolitičke uvjete za stabilno nepersonaliziranu moć lako je regredirao prema autoritetu i dalje natrag prema kapitalizmu. 

Slično se može vidjeti i u neoliberalnim tzv. demokracijama. Neautoritarniji lideri, skloni kompromisu, institucionalnom radu i ograničavanju vlastitog ega, često se pokazuju politički slabima upravo zato što ne odgovaraju afektivnim potrebama društva oblikovanog tržišnom logikom. Njihovi neuspjesi rijetko su dokaz njihove nesposobnosti, a češće simptom sustava koji nagrađuje spektakl, odlučnost bez sadržaja i personaliziranu moć, u krajnjoj liniji profit. U takvim uvjetima, lider bez grandiozne obrane ega djeluje neuvjerljivo, čak i kada donosi racionalnije i dugoročno održivije odluke.

Time se ponovno potvrđuje temeljna teza: društvo i vođa ne stoje u odnosu uzroka i posljedice, nego u odnosu uzajamne prilagodbe. Sustav proizvodi tip lidera koji mu je potreban, a taj lider zauzvrat stabilizira i naturalizira upravo taj sustav. Tito je nasuprot tome bio prepreka razvoju koja se mogla i morala nadići da nije bilo izvanjskog pritiska kapitala/otpora. Današnji grandiozni pogonski su mehanizam sustava. Nikako ne prepreka. Kapitalizam kasne faze ne tolerira nezreli narcizam kao nužno zlo, već ga aktivno proizvodi i nagrađuje. Autoritarne figure idealni su tip lidera za današnju svjetsku neoliberalnu pozornicu.

U tom bih se kontekstu vratio i osvrnuo na nedavni tekst Antonija Šibera, napisan u pripremi za jedan od njegovih podcasta, koji s iznimnom retoričkom snagom opisuje suvremene političke elite kao 'nacionalne vampire' – narcistički nezrele subjekte opsjednute vlastitom besmrtnošću, spremne potrošiti milijune tuđih života kako bi produžile fantaziju vlastite važnosti. Šiber se pritom oslanja na Fromma i Beckera te precizno pogađa jednu ključnu točku: narcizam nije anomalija vladajućih, već duboko rasprostranjen u populaciji, što i omogućuje da takvi likovi budu prepoznati kao vođe. Njegov tekst snažno pokazuje kako društva funkcioniraju kao strojevi za proizvodnju herojskih mitova u kojima je ljudski život vrijedan samo ako služi narativu moći.

No upravo tu, gdje je Šiber najjači, pronašao sam prostor za izvjesno kritičko produbljenje. Naglasak na gotovo antropološkoj sveprisutnosti narcizma i na transhistorijskoj figuri despotskog vođe riskira da zamagli presudnu razliku između različitih društveno-ekonomskih sustava. Ako su svi autoritarni vođe tek varijacije istog egzistencijalnog poriva za poricanjem smrti, tada se gubi iz vida pitanje zašto se određeni tip narcističke strukture u nekim povijesnim razdobljima pojavljuje kao iznimka, a u drugima kao norma. Upravo je ta razlika po meni politički odlučujuća. Kasni kapitalizam ne samo da tolerira vampirski narcizam, nego ga aktivno proizvodi i nagrađuje, pretvarajući ga iz devijacije u idealni tip vodstva. Time problem prestaje biti samo u ljudskom strahu od konačnosti, a postaje pitanje materijalnih i simboličkih uvjeta koji taj strah organiziraju u dominantni oblik moći. Na tom mjestu nužno je uvesti još jednu korekciju koja sprječava i psihološki i politički redukcionizam. Odnos između pojedinca i društva nije linearan niti jednosmjeran. Ne možemo s pouzdanjem reći djeluje li prvo društvo na pojedinca ili pojedinac na društvo, jer se radi o procesu stalne uzajamne proizvodnje. U hegelijanskom smislu, riječ je o kretanju teze i antiteze koje se ne razrješava konačnom sintezom, nego se neprestano preoblikuje u novim povijesnim oblicima. Subjekt oblikuje društvene strukture, ali se istodobno i sam oblikuje unutar njih, često nesvjestan zakonitosti koje ga proizvode.

Iz te perspektive postaje problematično svako objašnjenje koje ljudsko nasilje, dominaciju ili narcističku grandioznost svodi na navodnu 'ljudsku prirodu'. Takav argument preskače razvojni moment i implicitno naturalizira postojeće odnose moći. Prema posthegelijanskoj filozofiji, čovjek nije gotov proizvod, nego proces, sličniji djetetu u razvoju nego stabilnoj esenciji. Povijest nije dokaz nepromjenjive agresivnosti, nego spori zapis pokušaja, regresija i parcijalnih pomaka prema zrelijim oblicima zajedničkog života.

Upravo su socijalistički eksperimenti, sa svim svojim proturječjima i neuspjesima, važni jer pokazuju da u čovjeku postoji potencijal za drugačije oblike subjektivnosti od onih koje nameće tržišna kompeticija. Oni su dokaz da se razvoj ljudske psihe i društvenih odnosa ne može mjeriti u rokovima političkih mandata, pa čak ni u desetljećima. Razvoj se odvija u vremenskim skalama koje nadilaze individualne živote i generacije. Ono što iz jedne perspektive izgleda kao povijesni neuspjeh, iz druge može biti tek rana, nedovršena faza dugotrajnog procesa emancipacije. Sjetimo se engleske (1649.-1660.) i nizozemske (1588.-1785.) revolucije koje su, za barem jedno vrijeme, svrgnule monarhe i uvele kapitalizam, da bismo tek danas, 2026., imali potpuno razvijeni kapitalizam na cijeloj zemaljskoj kugli. Koliko je trebalo ovom sustavu da se od svojega prvoga eksperimenta 1588. u potpunosti razvije? Preko 400 godina?

Na tom mjestu postaje moguće formulirati i marksističku predikciju. Ta predikcija može biti ništa više, ali niti manje od analitičke hipoteze o dinamici koja je već na djelu. Ako je subjektivna struktura u velikoj mjeri refleks materijalnih odnosa, tada će se s produbljivanjem kontradikcija kasnog kapitalizma nužno mijenjati i dominantni oblici psihičke organizacije. Sustav koji zahtijeva stalnu kompeticiju, permanentnu vidljivost i neprekidno dokazivanje vlastite vrijednosti proizvodi grandiozni, ali krhki narcizam. No kako se materijalna baza iscrpljuje — kroz ekološke limite, rastuću nejednakost i gubitak socijalne sigurnosti — tako se iscrpljuje i psihički tip koji na njoj počiva. Materijalistički gledano, ne treba očekivati linearan prijelaz prema zrelijem društvu, nego razdoblje intenzivnih regresija. U trenucima krize sustav pojačava proizvodnju narcističkih autoriteta jer oni kratkoročno stabiliziraju poredak kroz afektivnu mobilizaciju i projekciju krivnje. No upravo ta strategija ubrzava vlastitu delegitimizaciju. Grandiozni narcis može održavati iluziju svemoći samo dok još postoji višak resursa, pažnje i povjerenja. Kada se ti uvjeti uruše, njegova praznina postaje vidljiva i kolektivno nepodnošljiva.

U tom smislu, povijesna dinamika vodit će prema situaciji u kojoj postojeći tip subjekta više ne može reproducirati društvo. Tada se otvara prostor za kvalitativni skok. Za strukturni skok! Alternativa kapitalizmu neće se pojaviti, niti se do sada pojavila, kao gotov model, nego kao niz parcijalnih praksi koje smanjuju ovisnost o tržišnoj evaluaciji. Čini se da će se to događati kroz oblike zajedničkog rada, socijalne sigurnosti i depersonalizirane moći. Tek u takvim uvjetima postaje psihološki moguće ono što je danas politički nezamislivo: subjekt s manje potrebe za grandioznom obranom ega. Drugim riječima, emancipacija ne započinje promjenom svijesti, nego promjenom uvjeta koji svijest proizvode. Ako se ti uvjeti promijene dovoljno duboko i dovoljno dugo, narcistička struktura ličnosti može ponovno postati ono što je u razvoju trebala biti: prolazna faza, a ne sudbina pojedinca ili čovječanstva. Zato kritika grandioznog narcizma nikako nije moralna osuda pojedinaca. Možemo Trumpa i mrziti i voljeti, ali ova kritika mora biti radikalna kritika društva koje je izgubilo sposobnost razlikovanja zrelosti od dominacije, solidarnosti od otuđenja te zajedničkog od vlasništva. Sve dok materijalni i simbolički uvjeti zahtijevaju subjekt koji mora biti stalno veći, glasniji i vidljiviji od drugih, takvi će se likovi neumitno pojavljivati. Uvijek kao pravilo. A to je možda najneugodnija, ali i najvažnija lekcija ove moje skromne analize.