Naftna stoljeća – politika i biznis koji traju

Strepnje u Srbiji od nestašice naftnih derivate, poslovanje JANAF-a koje je pupčano vezano i čiji profit uveliko ovisi o plasmanu sirove nafte putem tog plinovoda u rafineriju Pančevo, te stalno pitanje (ne)mogućeg povratka Ine u vlasništvo Hrvatske, samo su od nekih golemih problema naftnog biznisa na prostorima regije. 

I premijer Plenković, se prema pisanju Nacionala, zajedno s ministrom gospodarstva Antom Šušnjarom i u dogovoru s predsjednikom Uprave Agencije za ugljikovodike (AZU) Marijanom Krpanom uključio te je napravljen novi strateški korak iz kojeg se vidi namjera da se Agencija za ugljikovodike pretvori u krovno tijelo/instituciju koja će postati konkurencija Ini i mađarskom MOL-u i dobiti ovlast osnivanja tvrtki koje će se izravno baviti istraživanjem nafte i plina. K tome, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić očajnički traži rješenje, a najviše se plaši da bi Hrvatska mogla postati većinski vlasnik NIS-a u dogovoru s Rusima. 

Dnevna politika i aktivnosti po tom pitanju zasigurno će biti dinamične, a mi ćemo se ovdje pozabaviti prošlošću i povijesti kako se otkrivala nafta i kako je nastajao naftni biznis u Hrvatskoj i na ovim prostorima. 

Uporaba nafte u našim krajevima bilježi svoje početke u 18. stoljeću, iako se najnovije spominjanje smješta već u 16. stoljeće. Kako u knjizi “Stoljeće nafte” navode autori Igor Dekanić, Stevo Kolundžić i Darija Karasalihović, citirajući Ninu Koceić, na našim se prostorima nafta sakupljala i upotrebljavala još ranije. Koceić se poziva na rad P. A. Matthiolija, koji je u svom spisu “Commentarii in sex libros pedacii discoridis anazarbei de medica Materia” iz 1565. opisao naftu, vađenje iz izdanaka i upotrebu za smoljenja lađa, što su najstariji zapisi kod nas u kojima se spominje nafta. 

Neizravan dokaz korištenja, ali ne i dobivanja nafte u hrvatskim krajevima nalazimo u pojedinim rukopisima iz srednjeg vijeka nastalim ili preostalim u arhivima pretežno po gradovima na dalmatinskoj obali. Tako je utvrđen podatak da se u 15. stoljeću u ljekarnama u Dubrovniku prodavalo “olio petrolio”. Pod konac 18. i na početku 19. stoljeća zabilježeni su sporadični zapisi ili tragovi koji govore o korištenju ulja iz nafte ili čak sporadičnoj upotrebi nafte, o čemu u  svojoj knjizi “Nafta na našem tlu” piše Josip Žgaljić. Konkretne podatke 1778. Iznosi Jakab Winterl, profesor sa Sveučilišta u Budimpešti, koji je analizirao sastav nafte oko rijeke Mure u Međimurju. Na dugoj strani na samom jugu, Stjepan Barbieri, liječnik iz Komiže, piše ekonomskom društvu u Splitu 1782. spominjući da se na brdu Hum, na otoku Visu, u blizini izvora slanokisele vode, pojavljuju mrlje smole slične katranu, koje ribari skupljaju i upotrebljavaju za mazanje, odnosno impregniranje ribarskih brodova.   

Poznato je također i da se nafta u 16. stoljeću kopala blizu Hvara, nedaleko od Neretve i u Panoniji te da je organizirano istraživanje i vađenje nafte započelo je u 19. stoljeću, a bilo je regulirano Austrijskim općim rudarskim zakonom iz 1854. godine. Područja bogata naftom u RH pripadaju jugozapadnome dijelu Panonskog bazena.

Prva rafinerija nafte u Hrvatskoj, ujedno jedna od prvih u Europi, izgrađena je već 1883. u Rijeci, u blizini luke, što je bila pogodnost za prijevoz sirovine morem, a njezinih prerađevina i željeznicom. Rafinerija u Rijeci tada je podmirivala trećinu potreba Austro-Ugarske za naftnim proizvodima, u prvome redu za petrolejom, parafinom, organskim otapalima i katranom. Pionir bušenja na našim prostorima poput “pukovnika” Edwina Drakea, bio je veleindustrijalac iz Beča Wilhelm Singer, koji je izveo prvo bušenje perkusivnom ili udarnom metodom u Paklenici, pokraj Mure, gdje su naftni izdanci bili poznati od 1788., a okna postojala od 1856. godine. U razdoblju između 1885. i 1891. izrađene su po tri bušotine u Paklenici i Selnici, a tih godina izrađena je i 600 metara duboka bušotina kraj Ludbrega u kojoj su pronađeni samo tragovi nafte. “Budući da je kvaliteta dobivene nafte bila slaba, a izdašnost mala, Singer je 1889. prekinuo bušenje i krenuo u ispitivanja prema Selnici“, navodi se u knjizi “Stoljeće nafte”. 

Međimurje je početkom stoljeća bilo središte naftne industrije pa je tako neumorni Singer poslije prvog svjetskog rata osnovao “Međimursko petrolejsko dioničko društvo”, koje se bavilo izradom bušotina dubokih oko 1000 metara na poljima Selnica-Paklenica, Sitnica i Vučkovec. 

Kroničari povijesti nafte bilježe da je u okolici Siska, uz Savu, dvadesetih i tridesetih godina industrijalac Petar Teslić, zajedno s njemačkom naftnom tvrtkom ITAG izradio 66 plitkih bušotina. Nakon pronalaska plina u plićim horizontima, počeli su proizvoditi I plin, koji se koristio u Teslićevoj tvornici špirita. Tako je dvadesetih godina prošlog stoljeća izgrađena i rafinerija nafte u Sisku, u koju su znatna ulaganja započela 1952., a veći zamah dobila je potkraj pedesetih otkrićem većih nalazišta nafte u moslavačko-posavskom bazenu.

Idući tragom nafte došle su i velike tvrtke. Standard Oil of New Jersey, najveća svjetska naftna kompanija u Zagrebu je registrirala Američko-jugoslavensko petrolejsko društvo, a Shell je kupio koncesije za istraživanje nafte i 1920. osnovao Jugoslavensko petrolejsko dioničko društvo registrirano za sve aktivnosti vezane uz naftnu industriju. 

Nakon Drugog svjetskog rata tijekom pedesetih rafinerija nafte u Rijeci bila je jedini proizvođač naftnih derivata u Jugoslaviji, a deset godina kasnije proizvodni asortiman činilo je 150 proizvoda, poduzeće je zapošljavalo 1.100 radnika te proizvodilo 600.000 tona naftnih derivata na godinu.  Vrhunac proizvodnje u riječkoj rafineriji nafte od prerađenih 5,58 milijuna tona nafte dosegnut je 1979. godine.

Od 1964. mogla je preraditi milijun tona nafte na godinu te je zapošljavala oko 1.660 radnika. Riječka i sisačka rafinerija nafte te poduzeće za istraživanje i proizvodnju nafte i plina Naftaplin (osnovano 1952.) udružili su se 1964. u Kombinat za naftu i plin koji je nastavio djelovati pod nazivom INA – Industrija nafte d.d. Potkraj 1964. dijelom Ine postaje Trgovina, a 1966. godine i Rafinerija Lendava. Proces je nastavljen pa Ina s vremenom izrasta u tvrtku koja uključuje Rafineriju nafte Zagreb, Tvornicu mineralnih gnojiva u Kutini, Petronaftu Solin, Naftovod Opatovac – Bosanski Brod, Inženjering Zagreb, petrokemijske tvornice OKI Zagreb i DINA Omišalj.

U poslijeratnom period najveći dio jugoslavenske naftne i plinske industrije bio je koncentriran u Hrvatskoj, gdje je osim industrijskih postrojenja u Sisku i Rijeci, postojala i duga tradicija istraživanja i proizvodnje nafte. Naravno, došlo je do međusobnih trvenja, jer su predstavnici drugih republika tražili da se naftna djelatnost konsolidira na saveznoj razini, pod upravom saveznih ministarstava smještenih u Beogradu. No hrvatski kadrovi su se tome oduprijeli, o čemu je svojevremeno govorio nekadašnji čelni čovjek Ine i predsjednik Izvršnog vijeća SR Hrvatske Petar Fleković,

“U tadašnjem rukovodstvu Hrvatske smatralo se da se ne smije sve centralizirati i da Hrvatska mora imati vlastitu naftnu organizaciju. Kako je ideja o centralizaciji i zajedničkoj tvrtki propala zbog protivljenja Hrvatske, Mika Špiljak, tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća, kako se zvala vlada, i tadašnji predsjednik Privredne komore Hrvatske Ivan Buković odlučili su povezati Naftaplin, koji se bavio vađenjem nafte, nekoliko Petrola koji su se bavili distribucijom naftnih proizvoda te rafinerije u Sisku i Rijeci u jedan organizacijski sustav. I tako je 1. siječnja 1964. osnovana Industrija nafte Ina“, kazivao je Fleković. 

Od početnog 2,2 milijuna tona godišnjega preradbenog kapaciteta, Inine su rafinerije 1979. došle do kapaciteta od 15 milijuna tona. Dogodilo se to zahvaljujući puštanju u rad pogona Rafinerije nafte Rijeka na Urinju sredinom šezdesetih, povećanju kapaciteta Rafinerije Sisak te izgradnji pogona Rafinerije Zagreb na Žitnjaku 1971. godine.

Naftaplin je 1980. godine izvukao iz bušotina tri milijuna tona „crnog zlata“. Od 195 benzinskih postaja, koliko ih je imala 1966., INA desetak godina kasnije posjeduje više od 500 postaja. Godine 1979. pušten je u rad naftovod od Omišlja prema Sisku i ostalim potrošačima u kontinentalnoj unutrašnjosti (Bosanski Brod, Pančevo, Novi Sad). Ina je jedan od glavnih financijera njegove izgradnje.

U razdoblju od 1980. do 1990. godine Ina je najveća tvrtka u tadašnjoj SFRJ. Zapošljava oko 32.000 radnika, a ukupni ostvareni prihod 1990. godine činio je deset posto sveukupnog gospodarstva Republike Hrvatske. 

Početkom devedesetih i dolaska rata u Ini je vrlo brzo došlo do prilagodbe ratnim uvjetima poslovanja, osnovani su krizni stožeri. Redovita proizvodnja nije prestala, nisu prekidani razvojni projekti, odvijalo se restrukturiranje i suradnja s inozemnim partnerima.

Uz promjene u konceptu poslovanja, događaju se i promjene u vlasničkoj strukturi. Od 1990. Ina je poduzeće u državnom vlasništvu, a od 1993. dioničko društvo. Prva faza privatizacije, u kojoj kupnjom 25 posto plus jedne dionice Inin strateški partner postaje MOL, završena je 2003. godine. Nažalost, netransparentnost i afere oko prodaje puno su koštale državu na ekonomskom i političkom planu, a problemi još uvijek u potpunosti nisu sanirani. Od tada sudovanja i pokušaji da se Ina vrati u državno vlasništvo neprestano traju, ali jednom napravljena šteta pokazala se nepopravljivom.