Nekih proračunskih stavki čas ima, čas nema, a uopće se ne registriraju plaće vjeroučitelja, trošak katoličkih škola, tiskanje udžbenika... Foto: Wikipedija
Vojni ordinarijat u proračunu se spominje 2003., 2008., 2009. i 2010. godine, a ostalo – muk Foto: Wikimedia
Maštruko: Ne zna se koliko novca ide iz ministarstava kulture i zdravlja, koliko iz lokalnih proračuna, kolika je kompenzacija za oduzetu imovinu koja se ne može vratiti, koliko novca ide iz MORH-a i MUP-a ili za profitne aktivnosti kroz vjerski turizam... Foto: HRT
Vojni ordinarijat u proračunu se spominje 2003., 2008., 2009. i 2010. godine, a ostalo – muk
"Ovim činom učvršćuje se i do kraja pravno utemeljuje povijesni slijed dobrih odnosa između Svete Stolice i zemlje Hrvata započet još u vrijeme Višeslava i Branimira i to na način primjeren osvitu trećeg kršćanskog tisućljeća. Ovim potpisom Hrvatska jasno kaže da želi i hoće ispravljati nepravde prošlih vremena, ali pri tome izbjegavajući nove", rekao je Jure Radić, predsjednik Državne komisije za odnose s vjerskim zajednicama, na potpisivanju četvrtog Ugovora sa Svetom Stolicom 9. listopada 1998. godine. Bio je to hrvatski potpis na posljednji, ujedno i najvažniji ugovor sa Svetom Stolicom, onaj o gospodarskim odnosima.
Najvažniji, jer je njegovim ispunjavanjem Hrvatska u ovih petnaestak godina Katoličkoj crkvi transferirala doslovce više milijardi kuna i još tko zna koliko vrijednosti u zemljištu, zgradama i drugim dobrima.
Zagovornici čvrstih odnosa s Vatikanom smatraju da je dužnost Hrvatske izdašno pomagati Kaptol zbog nepravdi nanesenih Katoličkoj crkvi u prošlom sustavu te katoličke tradicije i brojnosti katoličkih vjernika u Hrvatskoj. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Hrvatskoj se 86,28 posto građana izjasnilo katolicima, odnosno njih 3,697.143.
S druge strane, dio sve glasnije javnosti pita treba li Hrvatska kao sekularna država i dalje pristajati na goleme obaveze prema jednoj, istina najvećoj, vjerskoj zajednici u Hrvatskoj.
- Ugovori sa Svetom Stolicom Hrvatskoj nisu donijeli ništa osim obaveza. Koristi od njih ima isključivo Crkva kao institucija i njezina hijerarhija. Crkva je sebi osigurala stalne financijske izvore, povrat imovine, mirovinska i druga prava klera, uspostavljanje Vojnog ordinarijata i vjeronauk u školama, upozorava sociolog religije Ivica Maštruko, bivši diplomat i veleposlanik SFRJ u Vatikanu u vrijeme njezina raspada.
Upravo zbog tog neravnopravnog odnosa sve su češći glasovi da bi ugovore sa Svetom Stolicom trebalo barem revidirati, ako ne i ukinuti. Prije svega odredbe o vjeronauku u školama te preurediti sustav financiranja redovitih potreba Crkve kao i njezinu odgovornost prema poreznom sustavu u Hrvatskoj.
Ti glasovi nikad dosad nisu išli iz redova vlasti – ni sadašnje SDP-ove, a ponajmanje iz bivše HDZ-ove. Nitko ozbiljan tko je pretendirao doći na čelo države u ovih 15 godina nije otvarao pitanje (materijalnih) odnosa s Vatikanom. Čak ni danas, kada je gospodarska situacija iznimno loša i kada bi uštede u proračunu bile itekako dobrodošle.
Inicijative o reviziji dolaze u pravilu iz nevladina sektora, ponekad tiho iz malih opozicijskih stranaka ili iz usta umirovljenih političara i analitičara. Kritičari su složni da treba jasno razdvojiti državu od Crkve, da vjeronauku nije mjesto u školama te da treba prekinuti netransparentno financiranje klera.
Sva četiri ugovora imaju istovjetni članak koji kaže: "...u slučaju da jedna od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor i da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima"
Bilo je i pokušaja da se ugovori sa Svetom Stolicom sruše na Ustavnom sudu. Građani su tražili preispitivanje ustavnosti smatrajući da se ugovorima "Crkva sjedinjuje s državom, da se ustoličuje jedna Crkva kao državna crkva", suprotno ustavnoj odredbi da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države. Upozoravali su i da je Hrvatska preuzela obaveze neprimjerene gospodarskom razvoju i ekonomskim mogućnostima. Osporavali su i vjeronauk u školama, odnosno "uvođenje katoličkog odgoja", što je protivno ustavnoj odredbi o ravnopravnosti, slobodama i pravima građanina. Negodovali su da su djeca koja ne pohađaju katolički vjeronauk diskriminirana, prepuštena sama sebi, jer im "nije omogućen vjerski odgoj drugih vjeroispovjesti ili etički odgoj", da je prisutna atmosfera šikaniranja i protežiranja jedne vjerske zajednice. Ustavni se sud u oba slučaja, 2004. i 2010. godine, proglasio nenadležnim. Odbio je sve prijedloge, ne ulazeći u meritum, uz obrazloženje da može preispitivati samo ustavnost zakona kojima su ti ugovori potvrđeni (dakle, proceduru donošenja), ali ne i sadržaj samih ugovora koji imaju međunarodni karakter.
No, jedna odluka iz svibnja ove godine – nepravedno zapostavljena u medijima – mogla bi biti začetak boljeg reguliranja pravnih odnosa sa Svetom Stolicom, prije svega u odnosu na radnopravni status vjeroučitelja u školama. Naime, iako je Ustavni sud odbio tužbu bivšeg vjeroučitelja Petra Travaša, izdvojeno mišljenje predsjednice Ustavnog suda Jasne Omejec vrlo je indikativno. Travaš je dobio otkaz u dvije opatijske srednje škole nakon što mu je Katolička crkva oduzela kanonski mandat (svojevrsnu licenciju za predavanje vjeronauka) zato što se ponovo oženio iako je još bio u crkvenom braku s bivšom suprugom. Omejec se nije složila s mišljenjem većine sudaca da Travašu time nisu prekršena prava, nego je upozorila da je Ustavni sud trebao utvrditi povredu ustavnog prava na poštivanje osobnog života zajamčenog člankom 34. Ustava, jer država nije stvorila propise koji će osigurati da radni odnosi vjeroučitelja u javnim školama i predškolskim ustanovama budu u skladu s međunarodnim obavezama. Prema njezinu mišljenju, Ustavni sud morao je naložiti zakonodavcu da u određenom roku uredi zasnivanje i prestanak radnog odnosa te radnopravni status vjeroučitelja u skladu s Ustavom, Ugovorom sa Svetom Stolicom i Ugovorom s Hrvatskom biskupskom konferencijom (HBK). Ukratko, vjeroučitelj Travaš našao se – krivnjom države – između dva prava: državnog (svjetovnog) i crkvenog (kanonskog).
Ove je godine preispitivanje položaja Katoličke crkve u hrvatskom društvu bilo posebno aktualno, isprovocirano konzervativnom referendumskom inicijativom "U ime obitelji", koju je podržao i katolički kler. Udruge David, Protagora, Glas razuma-pokret za sekularnu Hrvatsku, inicijativa Nisam vjernik i Centar za građansku hrabrost pokrenule su kampanju za ukidanje financiranja crkve iz državnog proračuna i uvođenje dobrovoljnih priloga vjernika. Protive se i vjeronauku u školama. Pokrenuta je i internetska peticija za reviziju ugovora sa Svetom Stolicom ne bi li se napravio građanski pritisak na izvršnu i zakonodavnu vlast da napokon otvore temu spornih ugovora. Potpisalo ju je gotovo 10.000 ljudi.
Oglasio se i bivši predsjenik Stjepan Mesić. U nekim političkim strankama došlo je do malih pomaka, barem među mladima. Tako se podmladak HNS-a založio za potpuni raskid svih ugovora sa Svetom Stolicom i prekid financiranja vjerskih zajednica iz državnog proračuna. Umirovljeni svećenik i saborski zastupnik don Ivan Grubišić nedavno je najavio i mogućnost raspisivanja referenduma o spornim ugovorima.
S druge strane, politička elita šuti ili stidljivo šalje dvosmislene signale da im je „uglavnom prihvatljiva inicijativa revizije ugovora“, kao prije nekoliko dana pojedini saborski zastupnici SDP-a, HNS-a i Hrvatskih laburista. Predsjednik Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović drže se po strani.
No, kada bi i postojala jasna politička volja da Hrvatska krene u preispitivanje obaveza prema katoličkom kleru, to ne bi išlo ni brzo ni lako. Istina, sva četiri ugovora – o suradnji na području odgoja i kulture, o dušobrižništvu u vojsci i policiji, o pravnim te gospodarskim pitanjima – imaju istovjetni članak koji predviđa: „...u slučaju da jedna od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor i da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima.“
Dakle, moguće je da na Hrvatska pokuša pokrenuti promjene argumentirajući to teškom gospodarskom situacijom, ali to se ne događa. Jednako tako, ni Crkva nema namjeru išta mijenjati.
- Do izmjena ugovora neće brzo doći, ali i kada bi se s tim krenulo, inicijativu bi isključivo mogla dati Vlada. Ne može se očekivati da bi to započeli ni Vatikan ni HBK. No, Vlada danas nije u situaciji da otvara novu temu u javnosti. Teško da će se i jedna vlada na to odlučiti sve dok ne dobije naznake iz HBK, a to se radi „tihom dilomacijom“, smatra Maštruko.
Nešto optimističniji je Hrvoje Cirkvenec, glavni urednik vjerskog portala Križ života. Aktualne promjene u Vatikanu možda nose i nove vjetrove, kako unutar same Crkve tako i u odnosima Svete Stolice s drugim državama.
- Danas je situacija u Vatikanu bitno drukčija dolaskom pape Franje. Vjerujem da bi imali sluha za moguće revizije ugovora s Hrvatskom, kaže Cirkvenec.
Kada bi se neka vlada i uhvatila s tim u koštac, Maštruko predviđa da bi postupak trajao 4-5 godina.
- Vlada bi prvo trebala inicirati razgovore s popisom predloženih razloga i tema. Potom to ide Svetoj Stolici koja odlučuje hoće li prihvatiti poziv na razgovore o tim temama, ali zadnju riječ ima HBK. Pod uvjetom da se Vladina inicijativa prihvati, utvrđuju se teme o kojima treba postići suglasnost i formiraju komisije koje pregovaraju, nakon čega sve odlazi pred Vladu i na karju u Sabor, opisuje proceduru Maštruko.
Što bi trebao biti prioritet revizije? I Maštruko i Cirkvenec slažu se da bi to bio povratak vjeronauka u crkve, preispitivanje pomaganja Vojnog ordinarijata te uvođenje novog (transparetnog) modela financiranja
Što bi trebao biti prioritet revizije? I Maštruko i Cirkvenec slažu se da bi to bio povratak vjeronauka u crkve, preispitivanje pomaganja Vojnog ordinarijata te uvođenje novog (transparetnog) modela financiranja Crkve.
- Žao mi je da se ne shvaća kako je uvođenjem vjeronauka u škole Crkva zapravo izgubila. Djeca su postala udaljenija od Crkve i svojih župa. Prije, kada je vjeronauk bio odvojen od škola, djeca su išla redovito na nedjeljnu misu, a danas to nije slučaj. Vjeronauk shvaćaju poput tjelesnog ili likovnog odgoja, kao predmet koji će im pomoći za podizanje prosjeka općeg uspjeha u školi, kaže Cirkvenec.
Što se tiče Vojnog ordinarijata, on je nepotreban i državi i Crkvi, smatraju naši sugovornici. Danas u Hrvatskoj ima samo 15 tisuća vojnika i nepotrebno je da za njih radi silna crkvena mašinerija.
- Dušobrižništvo vojnika može se riješiti na razini biskupija tamo gdje postoje vojarne. Ne treba poseban ordinarijat. To bi bilo isto kao da sada uspostavljamo poseban ordinarijat za zatvorenike ili za nešto treće, kaže Cirkveneac.
Maštruko posebno ističe netransparentno financiranje Crkve novcem poreznih obveznika.
- Ne zna se koliko novca ide, na primjer, iz Ministarstva kulture i Ministarstva zdravlja, koliko Crkvi daju lokalni proračuni, bilo u novcu bilo u zemljištu ili drugim nekretninama, nejasno je i koliki je iznos kompenzacije za oduzetu imovinu koja se ne može vratiti. Ne zna se ni trošak za vjeroučitelje, koliko novca ide iz MORH-a i MUP-a za kapelane ili za profitne aktivnosti kroz vjerski turizam koji se odvija u nekim samostanima, nabraja Maštruko.
Kod eventualne revizije trebalo bi razmotriti drugačije modele financiranja Crkve. Maštruko navodi primjere Francuske i Nizozemske, gdje je pomaganje Crkvi dobrovoljno, u Njemačkoj postoji tzv. crkveni porez, a u Španjolskoj i Italiji građani sami odlučuju kome će uplatiti 0,52 odnosno 0,8 posto poreza na prihod – sami biraju crkvu ili neku humanitarnu organizaciju.
- Protestantska crkva odbija ikakvu pomoć države, za razliku od Katoličke, dodaje Maštruko.
I sami smo pokušali usporediti najvažnije stavke sva četiri ugovora sa Svetom Stolicom i kako se one prikazuju u državnom proračunu od 2000. godine do danas. Rezultat je poražavajući. Samo vrlo mali dio materijalnih obaveza države prema Crkvi jasno je prikazan, a i među njima neke stavke čas postoje, a čas nestanu, pa se opet pojave kao državni trošak (na primjer, troškovi Vojnog ordinarijata). Većina stavki uopće ne postoji – poput plaća vjeroučitelja i troškova katoličkih škola.
Ugovorom između Svete Stolice i države o suradnji na području odgoja i kulture iz 1997. godine, Hrvatska se obavezala uvesti vjeronauk u svim javnim predškolskim ustanovama te osnovnim i srednjim školama kao obavezni predmet za one koji ga izaberu. Vjeroučitelja bira i razrješuje isključivo crkvena vlast, ali ga plaća samo država. U proračunima nema posebne stavke iz koje bi se vidjelo koliko državu stoji najmanje 3000 vjeroučitelja na godinu. Programe i školske udžbenike za vjeronauk sastavlja isključivo HBK, koji ih samo „podastire“ državnim vlastima radi uvođenja u program. Istodobno, u Ugovoru stoji da „HBK ne snosi troškove izrade i tiskanja tih udžbenika, nego to plaća država jednako kao i ostale udžbenike“. Nigdje nema proračunske stavke o tome koliko je država eventualno platila te udžbenike.
Također, Katolička crkva ima pravo osnivati svoje škole bilo kojeg stupnja u skladu s kanonskim pravom i hrvatskim zakonima. Učenici, nastavnici i ostali djelatnici u katoličkim školama s pravom javnosti uživaju ista prava i novčanu pomoć kao i oni u državnim školama. Prema evidenciji HBK, u Hrvatskoj postoji 12 katoličkih gumnazija te tri katoličke osnovne škole, o kojima nema posebnih stavki u državnom proračunu, pa građani ne znaju koliko ih one godišnje koštaju.
U Ugovoru se izrijekom navodi i da Hrvatska osigurava sredstva Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te teologijama u Đakovu, Makarskoj, Rijeci i Splitu. Ni o tome nema jasne stavke u proračunu. Ugovor ostavlja mogućnost i da Katolička crkva može osnivati i nova visoka učilišta te da je i njima Hrvatska dužna osigurati sredstva. Tako Hrvatska od 2009. godine pomaže novoosnovano Katoličko sveučilište sa stavke Ministarstva obrazovanja – po milijun kuna godišnje prve dvije godine, što je 2011. naraslo na 1,5 milijuna, sljedeće godine već na 5,7 milijuna, ove godine na gotovo 5,9 milijuna kuna, a u proračunu za 2014. godinu predviđen je trošak od 8,3 milijuna.
Drugim ugovorom, onim o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika Oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske, predviđeno je da će Sveta Stolica osnovati Vojni ordinarijat koji ima status biskupije, što je i učinjeno. Pod njegovom jurisdikcijom su ne samo vojnici i policajci nego i njihovi bračni drugovi i djeca. Za materijalno uzdržavanje stotinjak zaposlenih u Vojnom ordinarijatu brinu MUP i MORH, jednako kao i za uređenje sjedišta Vojnog ordinarijata i njegove kurije i mjesta za bogoslužje. U proračunima od 2000. godine do danas, Vojni ordinarijat se pojavio samo nekoliko puta – 2003. godine kroz Ministarstvo financija s 10 milijuna kuna, 2008. i 2009. godine kroz MUP po milijun kuna godišnje te 2010. godine sa 700 tisuća kuna. Između toga muk, a o obavezama koje pokriva MORH – ni riječi. Nakon izgradnje velebne palače Vojnog ordinarijata na Ksaveru u Zagrebu bilo je mnogo napisa u medijima o tome tko je sve to platio i koliko je to koštalo porezne obveznike. U medijima je bilo više napisa koji se pozivaju na izvore u MORH-u o višemilijunskim troškovima, ali i ti su se iznosi međusobno razlikovali.
Trećim ugovorom o pravnim pitanjima, Hrvatska se obavezala uvesti sedam vjerskih praznika te pomoći gradnji i preuređenju crkava u skladu s hrvatskim zakonima, o čemu nema jasnih evidencija u proračunu. Nema podataka koliko crkava je sagrađeno ili preuređeno ni koliko je to koštalo državu. Pronašli smo samo povremene stavke o obnovi dvaju samostana u Dubrovniku u okviru Ministarstva kulture – ukupno 16,7 milijuna kuna.
Tim je ugovorom predviđeno i dušobrižništvo u bolnicama, zatvorima, lječilištima i svim svim drugim ustanovama socijalne i zdravstvene skrbi, ali u proračunu nema nigdje iznosa koliko to stoji državu. Upravo ovih dana digla se velika prašina oko dušebrižnika u bolnicama pa se postavilo pitanje koliki je to trošak za Ministarstvo zdravstva.
Crkva može osnivati i svoje karitativne ustanove koje imaju prava i povlastice kao i državne, a predviđeno je da će se posebnim ugovorom odrediti novčana pomoć države takvim crkvenim organizacijama. Ni o tome u proračunu ni riječi.
Najvažniji i novčanim obavezama najteži ugovor je onaj četvrti – o gospodarskim pitanjima. Njime je Katolička crkva oslobođena plaćanja poreza na milodare i darove vjernika (na primjer, državi ne plaća ništa za obavljena vjenčanja, sprovode, kršenja i slično što vjernici izdašno plaćaju, ali ni porez na nekretninu koju eventualno daruje neki vjernik). Ugovorom se Hrvatska obavezala i na povrat crkvene imovine ili na odgovarajuću zamjenu, a ako je i to nemoguće, onda na isplatu novčane naknade. Do sada je, prema evidenciji na stavci Ministarstva financija, u proteklih osam godina za to isplaćeno ukupno 59,4 milijuna kuna – najmanje 2006. godine milijun kuna, da bi ove godine iznos dosegao 16,2 milijuna kuna.
Zanimljivo je da se ne želi reći koliko se daje za plaće svećenika ni koliko je Crkva dobila darovane imovine, posebno na lokalnoj razini. Registra o tome nema. Crkva, s druge strane, bilježi svaki kvadrat za koji traži povrat, upozorava Hrvoje Cirkvenec s portala Križ života
Kao priznanje Crkvi za općedruštveno koristan rad, država se gospodarskim ugovorom obavezala da će Crkvi svake godine osigurati novčani iznos koji se dobiva kada se dvije prosječne bruto plaće u Hrvatskoj pomnože s brojem župa na dan stupanja ugovora na snagu. Taj iznos služi Crkvi za plaće crkvenih službenika te troškove gradnje i održavanje crkava koje nisu na popisu spomenika kulture te za financiranje karitativnih aktivnosti. Taj je iznos gotovo svake godine rastao i praktički je jedina stalna i vidljiva stavka u državnom proračunu, a isplaćuje se preko Ministarstva financija. Na početku, 2000. godine država je po toj osnovi Crkvi isplatila 160 milijuna kuna, a najviše 2007. i 2008. godine – po 320 milijuna kuna. Iduće četiri godine (od 2009. do 2012.) Crkva je ipak odlučila da se zbog gospodarske krize odrekne dijela tog novca (po nekoliko desetaka milijuna kuna na godinu), ali ni to odricanje nije bilo za stalno. Ako je suditi po ovogodišnjem proračunu, država je od ove godine to počela vraćati, pa je Crkvi uz fiksni iznos od 289 milijuna kuna, ove godine iz državnog proračuna plaćeno i dodatnih 70 milijuna kuna duga, a to nas čeka i iduće godine.
Ukratko, državni proračun pun je sivih zona i nije jasno koliko zapravo građani plaćaju Katoličku crkvu i njezine aktivnosti. O tome dosad ni Katolička crkva nije javnosti prikazala potpune podatke.
Pitali smo naše sugovornike zašto i država i Kaptol o tome šute. Pogotovo ako se zna da, na primjer, kad financira nacionalne manjine, država vrlo dobro zna pobrojati svaku kunu, i na državnoj i lokalnoj razini, koju izdvaja za njih da bi se pohvalila kako brine o nacionalnim manjinama (školovanje, obnova, očuvanje kulturne autonomije i slično). Istodobno, udruge nacionalnih manjina podložne su financijskoj reviziji, a o reviziji poslovanja Katoličke crkve ne zna se gotovo ništa.
- Zanimljivo je da se ne želi reći koliko se daje za plaće svećenika ni koliko je Crkva dobila darovane imovine, posebno na lokalnoj razini. Registra o tome nema. Crkva, s druge strane, bilježi svaki kvadrat za koji traži povrat. A što se tiče države, ona ne zna ni koliko ima svojih agencija i zaposlenih ljudi, pa kako bi onda znala koliko je košta Crkva. Ne znamo ni tko je savjetnik premijera Zorana Milanovića za vjerska pitanja, upozorava Hrvoje Cirkvenec s portala Križ života.
Sociolog religije Ivica Maštruko još je izravniji.
- Činjenica je da nitko nema toliko profesionalaca kao Crkva. Svi ti svećenici, redovnice, aktivni vjernici... Svaka politička stranka vodi računa da dobije podršku te mašinerije, zaključuje Maštruko.
UGOVORI REPUBLIKE HRVATSKE I SVETE STOLICE: http://www.poslovniforum.hr/zakoni/vjeronauk-11.asp