Goran Borković
<p>
Karijeru započeo u Sinjskim skojevcima. Nastavio u više različitih klubova iz Splita i Zagreba s promjenjivim uspjesima. Igru više bazirao na asistencijama nego na pogocima. Odlučio da neće završiti u nižerazrednom Vratniku.</p>
Društvene okolnosti koje su prethodile pokušaju državnog udara, koje je u svojoj knjizi „Anatomija jedne pobune“ opisao Španjolac Javier Cercas, sve više podsjećaju na situaciju u Hrvatskoj Foto: Fraktura
Ima jedna dobra knjiga. Zove se „Anatomija jedne pobune“. Napisao je španjolski književnik Javier Cercas. Objavljena je 2009. godine, a u Hrvatskoj je lani prijevod Silvane Roglić izdala nakladnička kuća Fraktura.
Zašto je nama važna „Anatomija jedne pobune“?
Riječ je o publicističkom djelu u kojem je vrlo temeljito opisan pokušaj državnog udara u Španjolskoj 23. veljače 1981. godine, koji je zauzimanjem Kongresa pokušala izazvati veća skupina časnika i dočasnika, predvođena pukovnikom Tejerom. Premda je, naravno, kontekst bitno drukčiji, sličnost sa stanjem u Hrvatskoj nije nezamjetna.
Španjolska je te 1981. godine trebala dobiti novu vlast jer je istjecao mandat Adolfu Suarezu, prvom demokratski izabranom premijeru nakon što je umro diktator Francisco Franco, pa potom kralj Juan Carlos raspisao slobodne izbore. Suarez je bio kompromisan izbor između i dalje jakih frankovaca, tvrdih konzervativaca, okorjelih monarhista, zahuktalih socijalista, moćnih crkvenjaka i desničarske vojske. Suarez je, zapravo, prihvaćen kao prijelazna stepenica prema kasnijem razvoju društva, pa je svaka od ovih zadriglih političkih i društvenih skupina vidjela priliku da se nametne i zauzme vlast.
Suarez je tako od općeprihvaćenog premijera za par godina svima počeo smetati. Svi su kovali urote protiv njega, čak i u njegovoj centrističkoj stranci čije apetite također nije uspio zadovoljiti.
Francovim sljedbenicima smetao je jer je dopustio legalan rad Komunističkoj partiji, konzervativcima, jer je postao preliberalan u vođenju Španjolske, monarhistima, jer su očekivali jaču ulogu kralja, crkvi zbog svega pomalo, a vojsci jer je željela svu vlast za sebe.
Kriza je tresla državu, kako gospodarska, tako i nacionalna. ETA je redala s napadima, Katalonija je također tražila sve veću autonomiju, a Suarez se - kako su godine tekle – sve manje snalazio u svemu tome što ga je snašlo.
Okupilo ih se više stotina, što general-pukovnika, što pukovnika, što brigadira, što članova tajnih službi, što civila… Svi spremni da preuzmu državnu vlast. Tejero je s njih dvjestotinjak upao u parlament, gdje se glasalo o povjerenju premijeru, i počeo mahati pištoljem. Začuli su se i pucnjevi, gotovo su svi zalegli na pod…
Da ne duljimo o državnom udaru, kao što znate, priča se raspala i Španjolska je ostala i idućih godina koliko-toliko demokratska država s jakim Francovim naslijeđem kojeg se još ne može u potpunosti riješiti.
Hrvatska je također prošla kroz više svojih demokratskih faza od osamostaljenja. Dovoljno je sjetiti se one ideje Franje Tuđmana o „kostima u mikseru“, mjestu na kojem bi zajednički bili pokopani fašisti i antifašisti iz Drugoga svjetskog rata, koja mu je na um pala baš po Francovu modelu „pomirbe“ republikanaca i njegovih, stradalih u tamošnjem građanskom ratu.
Demokracija je ipak rasla. Korak po korak. Činilo se da će politički i društveni razvoj zauvijek izbrisati retrogradne snage koje će pod demokratskim pritiskom morati ustuknuti. Država je bila ozbiljno uzdrmana velikim skupom podrške kasnije osuđenom ratnom zločincu Mirku Norcu na splitskoj Rivi i „skupljačima“ kestena pred kućom generala Janka Bobetka, još jednog potencijalnog optuženika.
Prijetnje su sustizale jedna drugu, ali mir je ipak održan. Možda prije svih zahvaljujući tadašnjem predsjedniku Stjepanu Mesiću, koji je bio snažan korektiv neodlučnom i ne pretjerano moćnom premijeru Ivici Račanu, pa je bez mrvice pokazanog straha umirovio dvanaest generala koji su sve otvorenije počeli iskazivati pučističke namjere.
Danas, međutim, nema Mesića. Zoran Milanović nije puno jači od Račana. Vojska i njezini zapovjednici, doduše, nisu onoliko desničarski nabrijani kao prije desetak godina, ali ni to ne mora puno značiti, s obzirom da je s godinama gotovo u potpunosti nestala nada u blagostanje koje dolazi s Europskom unijom.
Istina je, i to se osjeća sve više, da se u Hrvatskoj stvara atmosfera puča, državnog udara ili, da budemo jasniji, smjene vlasti na bilo koji način.
Redaju se prosvjedi, ovakvi ili onakvi, neki s jasnom porukom i razlogom, neki toliko besmisleni da ni njihovi organizatori nisu u stanju izgovoriti dvije suvisle rečenice o razlozima zbog kojih su se okupili.
Nekako se, na jedan ili na drugi način, uvijek iza njih pojavi HDZ. Tako je bilo s udrugom Blokiranih. Vrlo slično s prosvjedom udruge Franak, a najjasnije s prosvjedom branitelja koji je eskalirao "Skupom zajedništva 100 posto za Hrvatsku" na zagrebačkom glavnom trgu. Nije se, naravno, tamo okupilo 60 tisuća ljudi, kako tvrde njegovi organizatori, ali se okupilo desetak tisuća.
Desetak tisuća ljudi koji su dobili jasnu poruku od svojih vođa. Poruku koja se posljednjih dana dodatno zaoštrava. Posebno s onim što još od predizborne kampanje propagira novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. O nacionalnom zajedništvu koje je uvjetovano onim što predsjednik njene (bivše) stranke Tomislav Karamarko uporno ponavlja, a koje se toliko poklapa s opasnostima o kojima u svojoj publicističkoj studiji piše Cercas, da takva sličnost gadno bode oči.
Motivi su, naravno, kod Karamarka jednako sumnjivi kako su bili i kod pukovnika Tejera, odnosno njegovih nalagodavaca u Španjolskoj, ali rezultate ovdje vidimo iz dana s tim fašistički intoniranim pozivima za „čišćenjem“ Hrvatske koji služe samo tome da otvore vrata za ono „čišćenje“ koje će tek uslijediti, a koje najavljuju HDZ-ovi trbuhozborci.
Josip Klemm, jedan od najaktivnijih čelnika koji je prosvjed pred Ministarstvom branitelja u zagrebačkoj Savskoj ulici i organizirao podržavajući ga od prvih dana – inače vlasnik sve agilnije zaštitarske tvrtke protiv kojeg je podignuta optužnica zbog izvalačnje novca iz firme – tako je dao ultimatum Vladi da će čekati do jučer, do četvrtka, da premijer odgovori na zahtjeve branitelja jer da će inače „krenuti u rat". "Ako žele rat, imat će ga," rekao je. Ponovila je to i jedna od predstavnica šatoraša jučer u televizijskoj emisiji na HTV-u jasno kazavši kako je za njih ucjena način dijaloga. A to je, da citiramo opet Klemma ovo: "Do 30. svibnja imamo još vremena. Moram reći da hrvatski branitelji još uvijek nisu dignuti, nisu dignute ratne postrojbe i specijalne policije i gardijskih brigada, nego zajedno s građanima želimo samo dobro ovoj državi (…) Zamislite kad se ratne postrojbe postroje i kažu što imaju reći ovoj vladi".
Prilično je jasan. Jasniji zapravo ne može biti što želi reći s onim što će se dogoditi „kada se ratne postrojbe postroje“ i što bi mogle reći Vladi.
Ne znam samo što bi ova Vlada mogla reći njima jer svatko tko je bio na prosvjednim skupovima Klemma i njegovih branitelja zna da na njima nema državne vlasti. Tek poneki policajac ili, još češće, policajka, koji više služe tome da štite prosvjednike od građana (sic!) nego obrnuto. Branitelji iz Savske funkcioniraju kao država u državi. Ovu vlast priznaju tek načelno, da im ne predbacuju da nisu legalisti, a i to dok ne odluče (ili im ne jave da tako moraju odlučiti?!) drugačije.
Nije to daleko od onoga Tejera koji se može pojaviti i u našem Saboru. Naravno, neće mahati pištoljem. Danas se to tako više ne radi. Nije oportuno…