Goran Borković
<p>
Karijeru započeo u Sinjskim skojevcima. Nastavio u više različitih klubova iz Splita i Zagreba s promjenjivim uspjesima. Igru više bazirao na asistencijama nego na pogocima. Odlučio da neće završiti u nižerazrednom Vratniku.</p>
"Tko to kaže da nismo ništa napravili, pa dovoljno je da više nema one gamadi", rekao je svojedobno jedan od HDZ-ovih benkovačkih gradonačelnika Foto: Youtube.com
Ima jedna uska cesta. Ide od Benkovca, pa tamo preko Biljana Donjih udara na magistralnu od Zadra prema Obrovcu.
Ne morate tim pravcem. Možete i preko Smilčića i Paljuva, pa dolje na Novigrad ili prema Posedarju.
Ma možete iz Benkovca i odmah na autocestu. To vam je najsigurnije, posebno noću. Em je najbrže, em se vozite u miru božjem. Nit' policije, nit' radara. Samo Ina, Tifon i mrčina. Divota! Za to smo se borili. Da ništa ne smeta na putu napretka u koji jurimo sa 160 kilometara na sat, zajedno sa svim onim Poljacima, Česima, Nijemcima… Dobra je ta autocesta. Malo kada je gužva. Asfalt je sjajan, premda oni koji su je gradili tvrde da se ukralo gdje i koliko god se moglo. Sasvim drugačija od ove o kojoj pišemo, o cesti od Benkovca prema Zadru.
Ona prolazi kroz "srpska sela". Tako se to, naime, kaže: "srpska sela". Preko Kašića do Islama Grčkog. Tamo su prije rata, zapravo prije "Oluje", živjeli većinom Srbi. Posebno u Islamu Grčkom, koji tim svojim gotovo pa oksimoronskim nazivom graniči sa susjednim Islamom Latinskim.
Granice zapravo nema, kuća ide uz kuću, ali da su posrijedi dva sela, i slijep bi vidio. Ima je i takva je da će i onaj Čeh s autoceste, ako slučajno zaluta, odmah shvatiti gdje jedan Islam počinje, a drugi završava. Točno može odrediti gdje žive Hrvati, a gdje su živjeli Srbi. Ne treba mu ni Documenta ni Luka Mišetić, zajedno s generalom Antom Gotovinom. Dvadeset godina nakon "Oluje" i budali je jasno, ma koje nacionalnosti bila.
U čemu je tajna? U asfaltu, dragi čitatelji. Toj čudnoj smjesi svega i svačega koja pocrni kad pada kiša.
Islam Latinski fino je uređeno selo kroz koje prolazi i fina cesta. Prostrana koliko treba biti, obnovljena skoro pa prekjučer. Skupa sa svim onim trotoarima, rasvjetom, signalizacijom… Vrag će ga znati je li onaj asfalt s Dalmatine završio ovdje, ali za ovu priču nije ni bitno.
I onda, točno tamo uz znak koji vas obavještava da napuštate Islam Latinski i ulazite u Islam Grčki – tras! Nema više! Adio! Novi asfalt kao da je nožem prekinut. Dvadeset godina poslije tamo je isto kao prije četrdeset.
Stara cesta, tu i tamo pokoja lampa i signalni stupić. Jedino što ima su kuće. Stoje onako oronule, sablasno prazne, razrušene, s rijetkim znakovima života u vedroj ravnokotarskoj noći.
I tako sve do Kašića pa dalje do granice, gdje "srpska sela" opet postaju "naša sela", pa škoda onoga Čeha prestaje poskakivati po kaldrmi.
Tako izgleda Hrvatska dvadeset godina nakon "Oluje", tako se dvadeset godina odnosi prema Srbima, a zapravo sama prema sebi. Simbolika ove skoro pa nevažne ceste govori sve. "Tko to kaže da nismo ništa napravili, pa dovoljno je da više nema one gamadi", rekao je svojedobno jedan od HDZ-ovih benkovačkih gradonačelnika. I zaista, nema ih.
Jebi ga, kao i sve ostalo - i asfalt pišu pobjednici.