Najmoćniji medij u Crnoj Gori su konačno postale društvene mreže. Pojedini medijski tajkuni osjećaju da gube tlo pod nogama, jer im se izmiče ta moć, pa čak svoju frustraciju usmjeravaju prema onima koji su pokazali u praksi da postoji druga moć u plasiranju informacija Foto: Osobna arhiva
Boris Raonić je jedan od najistaknutijih građanskih aktivista i predsjednik nevladine organizacije Građanska alijansa koja je nedavne proteste u Podgorici, glavnom gradu Crne Gore, pratila na način na koji to nitko nije radio – putem društvenih mreža, nadzirući ponašanje organizatora protesta, građana ali i policije čiji su rad i brutalnost dokumentirali i kasnije procesuirali kroz pritužbe na rad policajaca i kaznene prijave. Zbog svega toga, ali i detaljnog poznavanja stanja u Crnoj Gori, Raonić je odgovarao na pitanja koja se tiču protesta, snage vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS) Mila Đukanovića, opozicije, odnosu građana prema NATO-u i Rusiji, položaju manjina, ali i o budućnosti države sa 620.000 stanovnika.
Podgorica je nedavno postala zanimljiva građanima regiona zbog nemira koji su se desili u okviru protesta Demokratskog fronta (DF), grupacije koja je prema istraživanjima nakon toga napredovala i sada se procjenjuje da ima podršku 8,7 odsto građana. Koliko neko sa tolikim uticajem može da ugrozi Mila Đukanovića - kojeg prema istraživanjima podržava 45 odsto - i sistem koji on gradi i održava već 27 godina?
Crna Gora je jedina zemlja u Evropi koja nikada nije iskusila promjenu vlasti na izborima. Dakle, nije u pitanju samo sistem koji se gradi već 27 godina već je u pitanju kontinuitet od Drugog svjetskog rata, pa ako hoćete i prije. U kombinaciji sa nerazvijenom političkom kulturom građana, prečesto nacionalističkom opozicijom, nezaintersovanom međunarodnom zajednicom, dolazimo do uslova za nesmjenjivost, pa onda kao logičan izbor se nameće organizovanje protesta, kako bi se skrenula pažnja međunarodne zajednice, ali i pokušalo dobiti nešto približno fer i demokratskim izborima. DF sam svakako ne može da ugrozi DPS, te je zato bitno da svoju retoriku prilagodi potrebi širenja koaliconih kapaciteta. Svakodnevno prozivanje kolega iz opozicije, ne ide u prilog tome.
Ono što brine, a sadržano je i u Vašem pitanju, je da u regionu premalo znamo i pratimo šta se dešava u drugim zemljama, iako je već danas očigledno, koliko smo slični i povezani sistemi, bez obzira na nacionalistička divljanja u zadnje dvije decenije. Pogled sa strane, poput onog iz Evropske komisije je najbolja potvrda ove tvrdnje.
Da li su protesti nešta promjenili u Crnoj Gori? Građani i građanke Crne Gore nisu skloni da otvoreno i na ulicama iznose svoje stavove, ipak u jednom trenutku ih je bilo i 10.000. Šta nam to govori?
U maloj Crnoj Gori to je impozantna cifra. Čak je bilo veoma raznolikog svijeta. Tu već možemo da zaključimo da je onih 65 odsto nezadovoljnih iz istraživanja javnog mnjenja, zbilja većina, ali da je sa druge strane i sreća vlasti što ima nesinhronizovanu i neorganizovanu opoziciju. Ja, naprotiv, mislim da građani jesu spremni da iznose stavove, o čemu govori i velika izlaznost na izborima, samo su previše puta razočarani. Ovakva slika se formira zbog onog manjeg dijela, koji vidi anomalije ali iz raznih interesa neće da govori o njima ili da ih pretoči u neki svoj stav, iz razloga straha, za neke sitne ili ponekad krupnije benificije. Protesti su pokazali da nakon 10 godina nezavisnosti od Srbije, sada polako sazrijeva i pokret, kako reče sociolog Bojan Baća, nezavisnosti od DPS-a.
Građanska alijansa je po prvi put tokom minulih protesta direktno nadzirala rad policije i o tome putem društvenih mreža obavještava javnost. Šta se zapravo dešavalo na protestima?
Protesti su počeli okupljanjima ispred Skupštine, blokadom saobraćajanice i postavljanjem šatora ispred. Taj dio protesta je polako gubio na snazi, do trenutka kada je policija odlučila da ih rastjera. U tom trenutku je bio zanemarljiv broj građana, i bilo je pitanje dana kada će protesti izgubiti i najmanju snagu. Tada je policija neadekvatno reagovala, čineći gruba kršenja pravila, hapseći novinare i poslanike, što je izazvalo revolt kod stanovništva, čak i onog koje drugačije razmišlja, pa je na iduće proteste došao enorman broj ljudi.
Na tom protestu koji se desio 24. oktobra, organizatori su pokazali da nisu dorasli izazovu. Nespretnim izjavama, lošom organizacijom, dali su povod huliganima da nasrnu na policiju, koja je do tog trenutka bila veoma profesionalna, da krene u razbijanje protesta, što bi uradila i svaka druga evropska policija. No, nakon razbijanja protesta, viđene su užasne scene. Specijalne snage nakon toga idu širom grada i brutalno prebijaju i privode ljude, čak i one koji nemaju veze sa protestima, gumenim mecima se puca na starce koji bježe, policijska auta po trotoarima jure građane da ih udare... Sve u svemu mi imamo par desetina dokumentovanih slučajeva policijske brutalnosti, podnijeli smo veliki broj krivičnih prijava, problem je internacionalizovan kroz veliko interosovanje brojnih međunarodnih organizacija.
Nakon toga organizovani su drugi protesti, koji su imali manje prisutnih demonstranata, ali je postupanje policije bilo veoma profesionalno, organizatori su napravili lanac od ljudi oko ključnih institucija, što je bila veoma moćna poruka.
Ovi protesti su pokazali i još jednu novu stvar - najmoćniji medij u Crnoj Gori su konačno postale društvene mreže. Pojedini medijski tajkuni, osjećaju da gube tlo pod nogama, jer im se izmiče ta moć, pa čak svoju frustraciju usmjeravaju prema onima koji su pokazali u praksi da postoji druga moć u plasiranju informacija.
Odmah nakon prvog protesta, nakon uklanjanja šatora sa ulica, počela je priča o rušenju ustavnog poretka, nezadovoljstvu radikalnih Srba, uticaju Rusije i njenoj želji da Crna Gora ne uđe u NATO. Da li su te priče konstrukcija i pokušaj zastrašivanja građana/ki ili je u pitanju nešta drugo?
Veoma je teško procijeniti te tvrdnje, ali je svakako vlast pokušala da predstavi na taj način, na šta organizatori nisu adekvatno odgovorili. No, to je već stvar obavještajnih podataka u koje obični građani nemaju uvida. Bitno je da je ogromna većina okupljenog naroda proces pratila ili podržavala zbog nagomilanih problema, a sam NATO, Rusija i slično su teme koje im nisu u pet najbitnijih po istraživanjima.
Crna Gora definitivno osjeća neku emotivnu vezu sa Rusijom, ali je ovo trenutak kada ona počinje da sagledava koliko je ta emocija bila zdrava za nju kroz istoriju i koju vrstu političke svijesti treba da grade naši građani i prema kojoj strani svijeta treba da se okrenemo.
Kakav je položaj Srba, ali i ostalih manjinskih naroda, u Crnoj Gori? Da li imaju razloga da budu zadovoljni?
Crna Gora je Ustavom definisana kao građanska država. U njoj ne postoji matematička većina. No, kako smo na Balkanu, onda se nametnula tema o manjinama, a one su objeručke prihvatile tu ulogu. Svi oni imaju mnogo razloga za nezadovoljstvo. Samo podatak da Srba, Albanaca, Bošnjaka, Hrvata ima po tri puta manje u državnoj administraciji u odnosu na broj stanovnika, najviše govori. Neadekvatna je zastupljenost i u ostalim granama vlasti, žive na najnerazvijenijim područjima... No, kada dođu izbori, upravo su oni ti koji zadržavaju ovakvo stanje. Rijetki su primjeri da manjinski narodi podrže neku opciju koja nije uz DPS. Manjine su rezervoar glasova koji je neupitan, te se tako zatvara krug pa će biti veoma teško raditi na poboljšanju njihovog stanja.
Mi smo kroz razna istraživanja i analize pokazali u kakvom položaju žive manjine u Crnoj Gori. Jedino što preostaje da i oni shvate da mogu imati mnogo više, ukoliko bi počeli da razmišljaju malo drugačije.
Ako sve navedeno uzmemo u obzir, kako ocjenjujete situaciju u Crnoj Gori, prije svega političku i bezbjedonosnu, ali i uopšte društvenu i ekonomsku, sada ali i u nekoj skorijoj budućnosti? Mogu li se nakon izbora tokom proljeća očekivati neke suštinske promjene?
Crna Gora je u ozbiljnoj političkoj krizi. Crna Gora pokriva svega 17 odsto uvoza izvozom. Zaduženost je čak i do 100 odsto GDP-a po nekim istraživanjima, a po planu budžeta za 2016. godinu skoro trećina će biti ostvarena kroz pozajmice i kredite. Svaki pedeseti građanin Crne Gore je visokoškolac na Birou rada. U ovoj godini samo u Njemačkoj je 3000 građana tražilo ekonomski azil. Sve su to sumorne brojke. Dolaze izbori, ali to neće biti tema na njima, već će se raspravljati o pitanjima NATO – Rusija, identitetskim pitanjima. Koliko je u toj atmosferi moguć napredak i korist za građane, svima je jasno. Čak i ako dođe do promjene odnosa snaga, u šta sumnjam, mislim da građani na kraći rok ne mogu očekivati boljitak.
Suštinske promjene u Crnoj Gori još nisu moguće, jer je svijest građana daleko od evropske, a u toj situaciji najmanje je bitno ostaje li kalif ili dolazi kalif umjesto kalifa.