Ravnateljica Centra za kulturu "Trešnjevka" Ljiljana Perišić u CEKATE radi od 1980. godine Foto: Zagrebinfo
Poslovična nepretencioznost centra na Trešnjevci upravo je blagotvorna Foto: Cekate
Kad kažete CEKATE, mislite na Centar za kulturu "Trešnjevka", pouzdano mjesto različitih kulturnih sadržaja u Zagrebu. CEKATE je mjesto kvartovske kulture koje je odavno nadraslo vlastite okvire, ako takav komunalni centar treba imati ikakav tip ograničenja. I više, CEKATE je ideal kvartovskog centra za kulturu u kojemu je habitus mjesta jasan i svima dostupan.
Zagrebački Park Stara Trešnjevka veći dio svog šarma duguje baš CEKATE-u, zgradi u diskretnoj dubini perspektive s trešnjevačkih tramvajskih tračnica. U "uredovno vrijeme" ranog prijepodneva, kad kulturnih korisnika Centra uglavnom nema, u nevelikom prostoru tipično školskog audiovizualnog inventara naići ćete na par ljubaznih službenika ("animatora kulture" ili stručnih suradnika), nekoliko građevinskih majstora i "tehničara", u polumračnoj auli s letcima i programskim obavijestima. Kaže se, uvriježilo se, "tipično socijalističko" za svaki tip kvartovsko kulturnog sadržaja ili kulturnog (urbanističko arhitektonskog, dizajnerskog) iskustva u lokalnoj sredini. Neki navodno stoposto znaju, ali neki uopće ne znaju, što točno podrazumijeva i označava "tipično soc" ikonički bedž.
Primjer CEKATE-a i prostora od oko tisuću kvadrata s tri malene učionice i kazališnom/filmskom dvoranom (nekad korištena kao "mala scena HNK") koji s trinaest zaposlenih (sedam stručnih suradnika i više od tri stotine vanjskih suradnika) proizvodi čitav spektar kulturnih, društveno-humanističkih, umjetničkih i umjetničko-amaterskih programa – zbunit će svakoga nedovoljno upućenog u sistem komunalnih kulturnih centara. CEKATE je gradska kulturna činjenica koja sugerira mjernu jedinicu općenite svrhe i ciljeva domaćih centara za kulturu, iako je njezin profil i programski opseg daleko iznad većine, ako ne i svih centara za kuturu u Hrvatskoj.
Poznati mirisi
CEKATE je, reklo bi se libertarijanskim rječnikom – dovršeni primjer dobre prakse. Kao živa proizvodno-kulturna praksa – musava i siromašna, diskretna i mudra, amaterski nedovršena, umjetnički promašena, briljantno umjetnički pogođena – dokaz je ozbiljne mijene u sistemu profilacije ukupne kulturne proizvodnje. Znak drugačijega karaktera kulturnih kreativa od onih kakve, u malograđanskoj žudnji visokostiliziranih i navodno "svima dostupnih" kulturnih prostora, priželjkuju (domaći i europski) reprezentativci kulturnih agendi EU-a.
Bez cifranja, CEKATE je sveprisutno "mjesto" i rezervna izlagačka opcija svih nezavisnih, alter ili neželjenih zagrebačkih kulturnih programa. S druge strane iste stvari, taj je centar živa (življena) metafora neoliberalnih politika EU-a, onih koje uglavnom iscrpljuju retorikom "kuture odozdo i socijalne osjetljivosti". Nasreću, CEKATE je imun na reklamu. Poslovična nepretencioznost tog centra (neprosvijećeni kulturni menadžment?) upravo je blagotvorna, jer svoje programe ne ističu kao pionirsku nevjerojatnost nego se iskreno čude "kolegama iz drugih domaćih kuturnih centara koji nisu shvatili koliko je pozitivan i kvalitetan princip suradnje s međunarodnim partnerima".
Tako, sretno bastardno slijepljen s nasljeđem "kulture decentralizacije" socijalizma, CEKATE uz bagažu fondovske suradnje i sistem mreže centara zemalja EU-a, zanimljiv je i kao analitički predmet. A generacije odrasle u socijalizmu prepoznat će tu školničku sinesteziju, nostalgičnu ambivalenciju po mirisu, čim gurnu njihova staklena ulazna vrata.
Platforma za najbolju praksu
Nema smisla nabrajati svu silu programa koje godišnje organizira njihova galerija Modulor, odjel kazališne djelatnosti (dramske, plesne, kazališne radionice i predstave) ili edukacijski odjel (strani jezici, glazbeni tečajevi). CEKATE je izuzetno upadljiv i zato što ima odlično postavljen i ambiciozan sociokulturni odjel koji vodi Veselko Leutar, gdje ne nedostaje raznolikih istraživanja publike i razvojnih kapaciteta kulturnih centara, provođenih na uzorcima publike svih zagrebačkih centara. Naravno, zaključci i statistika takvih istraživanja zanimljivi su i zabavni, odlična platforma za različite vrste (čak i medijske) analitike i primjer najbolje prakse programa takvog žanra u domaćim gabaritima. Leutar organizira debatne teme i sugovornike po pravilima struke, po osjećaju vlastite intelektualne odgovornosti: po "pravilu profesije" i modela idealnih europskih kulturnih standarda. Izgleda da tu sve štima, i to u mjeri skromnosti čiji standardi jedini, naravno, mogu dugoročno održavati ideju zadovoljne kulturne zajednice.
Ravnateljica CEKATE-a Ljiljana Perišić prvi je čovjek i motor čitavog sistema mišljenja o centrima za kulturu kao razvojnim organizmima kulturne politike, zaslužna za početak mrežnog povezivanja zagrebačkih kulturnih centara. U matičnom CEKATE-u, u skromnom i ugodnom radnom okruženju, djeluje kao ležerna profesionalka, fokusirana na rad s ljudima i neprestanom istraživanju novih modela suradnje europskih centara: to je ionako u većem dijelu EU-a uhodana i stabilna kulturna stvarnost. Razgovaramo o povijesti i razvoju centara za kulturu i CEKATE-a u kojem se zaposlila 1980., godinu dana nakon što je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirala sociologiju.
Kod Šuvara na ispitu
"Ovaj Malrauxov model kulturnih centara u našoj kulturi socijalizma tumačio se kao decentralizacija kulture sloganom 'kultura na tanjuru'. Postojala je suradnja animatora kulture s mjesnim zajednicama. Općina Trešnjevka je tada imala industriju jaču od industrije u Crnoj Gori, tadašnjoj republici SFRJ", objašnjava Ljiljana Perišić.
"Koncentracija značajnih industrija zahtijevala je jak kulturni centar", nastavljamo sugerirajući logiku nekadašnjeg sistema.
"Naravno, sve nekad velike firme (Tesla, Končar, Gumara Čavić i druge) koncentrirale su se na Trešnjevci i kulturni centar koji će zadovoljiti potrebe slobodnog vremena njihovih radnika bila je logična stvar. CEKATE je osnovan 1979., financiranje je bilo decentralizirano, postojao je SIZ kulture (samoupravno interesna zajednica) na Trešnjevci koji je financirao lokalnu, kvartovsku kulturu, dok je gradske manifestacije financirao USIZ (udružena samoupravno interesna zajednica), odnosno Gradski fond za kulturu", objašnjava Perišić.
"Teško se sjetiti tih kratica…", kažemo, na što se naša sugovornica podsjeti da ju je pokojni profesor Stipe Šuvar "rušio na ispitu jer nije znala razliku SIZ-a i USIZ-a". "Tako sam morala obići SIZ i USIZ i pitati ih što točno rade, pa sam zapamtila zašto je to napravio: htio je da shvatimo poantu decentralizacije."
"Tada nije bilo mreže svih gradskih centara?"
"Nismo govorili o mreži", objašnjava nam sugovornica, "ali je mreža postojala. Radila sam s pet tvornica i pet mjesnih zajednica, to je mreža koju sam vodila. A onda je 1990. godine odjednom sve trebalo nestati, kao gumicom prebrisano. Nema više mreže, nema centara – krećemo ispočetka", priča ravnateljica CEKATE-a.
"Što se dogodilo s ‘mrežom’ koju ste vodili od 1990-ih nadalje?"
"Mreža se potrgala. Nije više bilo ni animatora kulture, centrima je prijetilo ukidanje, nismo više dobivali sredstva za programe. Centri su trebali nestati kao da ih nikada nije bilo, ali to nije tako jednostavno! Kao što tumači sociolog Gerhard Schulze, centri za kulturi su preduboko ukorijenjeni u lokalnoj kulturi da bi ih određena politika mogla ukinuti. U ratu 1990-ih nismo imali sredstava za program, ali smo redovito dobivali plaće, zbog čega smo radili stihijski, bez strategije, ali više nego ikada. Zagreb ima bogatu tradiciju amaterizama i mi smo, između ostalih programa koji smo smišljali u hodu, 1990-ih otvorili vrata svima koji su u CEKATE-u našli ugodno mjesto za rad ili kulturnu razonodu", govori Perišić.
"Zapravo je velika odgovornost Grada, koji je centrima osigurao kontinuiranu financijsku stabilnost", nastavljamo.
"To je nemjerljiva korist za kulturni kapital lokalnih zajednica. Svi su imali mogućnost da razviju minimalan oblik kulturne suradnje stanovništva. Kad je Grad Zagreb preuzeo osnivačka prava svih centara za kulturu u gradu, financijska stabilnost je postignuta, i traje do danas. Grad isplaćuje plaće, materijalna davanja i programska sredstva za koja aplicirate na programu Javnih potreba u kulturi."
Prvi u europskoj mreži
"U 2000-ima se situacija brže mijenja u CEKATE-u?"
"Godine 2010. CEKATE postaje prvi centar iz Hrvatske koji je ušao u Europsku mrežu centara za kulturu (ENCC), koja obuhvaća više od 3000 članica u Europi. Dvije godine nakon toga, ušla sam u Savjet tog tijela pa aktivno sudjelujemo u radu. Jedino, domaći centri nemaju kapaciteta za nacionalnu mrežu nego tek za tip gradske mreže centara, pa smo 2012. i oformili KVARTuru, mrežu gradskih centara za kulturu", objašnjava Ljiljana Perišić.
"Zašto nema potencijala za nacionalnu mrežu?", pitamo.
"U Hrvatskoj postoje četrdeset i četiri centra za kulturu kojima se nitko sustavno ne brine, pa su prepušteni propasti. U nebrizi ili financijskoj bijedi lokalnih sredina. Naše Ministarstvo kulture očito ne misli da je to problem, uopće ne razmišlja o problemu tog tipa kulture, jer drži da to trebaju rješavati lokalne sredine. A to, znamo, pogotovo u recesiji, nije dobro rješenje", tumači naša sugovornica.
"Kakva je situacija s dinamikom i financiranjem centara za kulturu u EU?"
"U Europi centri za kulturu niču i nestaju, već po potrebama i dinamici lokalnih sredina. Nema univerzalnog pravila. Iako je, primjerice, danska mreža centara za kulturu uspjela dogovoriti trogodišnje financiranje na nacionalnoj razini. Kod nas je, ponavljam, prednost financijska stabilnost u kontinuitetu, zahvaljujući Gradu Zagrebu", govori Preišić.
"Zagreb priprema strategiju kulturnog razvoja grada, koja je istinabog tek u početnoj fazi, ali ipak će biti posljedica za centre za kulturu?"
"Trogodišnje planiranje je jedno od prioriteta kulturne strategije u izradi, koliko shvaćam. Ali kad se strategija donese, naši programi moći će se povezati s 'Agendom 21 EU-e za kulturu', što je povelja ujedinjenjih gradova i lokalnih zajednica EU-a, gdje je istaknuto i gdje se promiče kultura kao četvrti stup održivog razvoja. Ako se dakle Grad Zagreb poveže na razini Agende 21, lokalna kultura postaje važna po defaultu: građani će u vijećima gradskih četvrti (nekad mjesnim zajednicama) moći samostalno aplicirati u fondove EU-e za, primjerice, adaptaciju prostora za njihove društvene i kulturne aktivnosti, uređenje kvarta i slično. A potrebe za kulturu su goleme, ako samo gledamo statistiku: Trešnjevka ima oko sto i pedeset tisuća stanovnika, poput trećeg po veličini grada u Hrvatskoj. Trešnjevka Jug i Trešnjevka Sjever veći su od Rijeke! Kvartovi poput Dubrave ili Novog Zagreba imaju broj stanovnika kao prosječni gradovi u Hrvatskoj, a koncentrirani su tek oko jednog, malog, nerijetko zapuštenog, kulturnog centra", zaključuje ravnateljica CEKATE-a.
Manje gradskog novca
"U vezi statistike, kako je CEKATE profitirao suradnjom na planu EU?", dovršavamo pregled.
"Partnerstvom s europskim centrima u EU kroz projekte za mobilnost realizirali smo već tri projekta. Teme projekata su, kao što je poznato, univerzalne ali dovoljno fleksibilne da se mogu primjenjivati u različitim varijacijama lokalnih kultura. Ali da, teme su zadane: cjeloživotno obrazovanje, inkluzija obrazovanja. Trenutna tema ovisi o Strategiji programa kulture od 2014-2020., naslov teme je 'Career to love', riječ je o obrazovanju mladih. Prethodno završen program 'Povedi nas u umjetnost', koji brine o uključivanju ljudi s mentalnim poteškoćama, nastavljamo u centru Prečko", objašnjava sugovornica.
"O kolikom iznosu iz EU-programa govorimo? Koliki je gradski budžet za program?"
"Nismo mi mnogo ‘povukli’, ukupno oko osamdeset tisuća eura, jer je riječ o malim projektima, svaki iznosi najviše dvadesetak tisuća eura. A budžet za program od Grada je od 2009. godine s milijun i dvjesto tisuća pao na današnjih sedamsto tisuća. I najavljeno je, iako neslužbeno, smanjenje budžeta za program od 11 posto za sljedeću godinu", kaže ravnateljica CEKATE-a.
"Hoće li to biti fatalno?"
"Ne, naravno", zaključuje Ljiljana Perišić. "Nije normalno, ali i nije više moguće, oslanjati se isključivo na gradski budžet. Halo? Potrudi se, umreži se, traži sredstva iz EU-fondova. Druge nema. Kulture su dinamične, životne i zahtjevne: odgovori izazovu!"
Ovdje možete pročitati prvi dio serijala tekstova "Kultura u kvartu"