Cijena politike Zlatka Hasanbegovića

Bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović u svojoj se kratkoj političkoj karijeri dosad bavio samo društveno bitnim pitanjima. Od obračuna s „lijevom kulturnom hegemonijom“ do razrješavanja s „elitama koje imaju emocionalne veze s propalom jugoslavenskom komunističkom baštinom“.

Najnovija uspješnica tog junaka ultimatum je što ga je, zajedno s istomišljenicom Brunom Esih, postavio pred zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića u zamjenu za ruku u zagrebačkom parlamentu. Sastoji se uglavnom od zahtjeva "da novi saziv Gradske skupštine na propisan način i bez otezanja donese odluku o preimenovanju sadašnjeg Trga maršala Tita". Hasanbegoviću, koji ovih dana sanja o vođenju zagrebačke komisije za preimenovanja ulica i trgova, Bandić će, čini se, udovoljiti. I ne samo to, navodno mu nudi gradski resor kulture. A tu se, kao što znamo, naš šehid itekako dokazao, i to na nacionalnoj razini.

Podsjetimo i kako.

Nepunu godinu i pol nakon što ga je tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko sa znanstvene margine gurnuo u središte političke scene, Zlatko Hasanbegović grabi dalje. Politika koja je pustila korijenje za njegova stolovanja u Ministarstvu kulture – i "kulturna revolucija" koju je provodio u poroznoj i kratkovječnoj vladi Tihomira Oreškovića – danas već pušta i mladice.

Pokazali su to rezultati nedavnih lokalnih izbora na kojima je kandidacijska lista grupe birača njegove kolegice iz Instituta "Ivo Pilar" Brune Esih, kojoj se pridružio odmetnuvši se od matičnoga HDZ-a, odnijela nešto više od osam posto glasova i tako ušla u Skupštinu Grada Zagreba. Sama Esih, kojoj je Hasanbegović bio zamjenik na gradonačelničkim izborima, osvojila je 10 posto podrške zagrebačkih birača.

Hasanbegovića je, neka se ne zaboravi, još prije četiri godine u javni prostor uvela Željka Markić, kad se aktivirao u kampanji njezine, tad još, građanske inicijative U ime obitelji za referendum o braku, kojim su u Ustav uspjeli ugurati definiciju braka kao zajednicu žene i muškarca. Već nam je tada Zlatko Hasanbegović narisao skicu svojih svjetonazora i namjera koje će, nekoliko godina kasnije, beskompromisno provoditi u djelo i steći horde obožavatelja.

"Inicijativa 'U ime obitelji' ima vrijednosno i građansko utemeljenje jer nikoga ne isključuje, ne dovodi u pitanje nijedno temeljno građansko pravo te ni s jednim životnim stilom ili navikom se ne dovodi u sukob", tvrdio je u travnju 2013. godine, uvjeren kako su pripadnici/e te inicijative bili "izloženi medijskom terorizmu i razbojništvu". Bio je to i jedan od razloga zbog kojih u referendumskoj noći gotovo nijedan medij koji se našao na "crnoj listi" Željke Markić nije dobio akreditaciju za izvještavanje iz njihova stožera.

Kad se napokon dočepao moći i u siječnju 2016. godine zasjeo u fotelju ministra kulture, odustao je od "dubinske snimke stanja" u Ministarstvu, koju je prije toga najavljivao. Jer, suborkinja Ž. Markić odmah mu je, kakve li podudarnosti, poslala pismo u kojem je po točkama nabrojila sve što joj je već predugo remetilo miran san, a najveći balvan u oku bilo joj je financiranje neprofitnih medija. Htjela je da se "odrede objektivni kriteriji" i da se financiranje više ne određuje "samo po političkom i ideološkom ključu". Dakako, ne bi li na svoju stranu pridobili što veću podršku naroda, isticalo se kako je riječ o "novcu poreznih obveznika".

A porezni obveznici, revni kakvi jesu, pozelenjeli su od bijesa što se njihov novac razbacuje na šačicu "jugokomunjarskih uhljeba" i tako propustili uočiti podatak da zapravo nije riječ o njihovu novcu, nego o novcu Hrvatske lutrije, točnije 7,56 posto ukupne svote koja se na godišnjoj razini dodjeljuje za razne javne namjene – od socijale do sporta.

Rečeno – učinjeno. Ni tri dana nakon preuzimanja Ministarstva kulture pravednik Hasanbegović prvim potezom nedvosmisleno najavljuje konačno rješenje: razrješuje Povjerenstvo za neprofitne medije. Uz tvrdnju da je "riječ o potpunoj koincidenciji", branio se kako "ne zna sadržaj otvorenog pisma Željke Markić“ i da ono "nije imalo ulogu u donošenju odluke". Kako bilo, tim je činom i službeno počeo kaos koji je obilježio vladavinu Tihomira Oreškovića i Tomislava Karamarka i koji do dana današnjeg nije završio.

Hasanbegovića je u nebesa počela uzdizati cijela desna scena, ojačana prikladnim medijskim satelitima koji su nicali kao gljive poslije kiše. Dok su ga kitili titulom viteza domoljublja, istodobno sa smjenom Povjerenstva za neprofitne medije događala se ulična drama – tisuće branitelja blokiralo je centar Zagreba u pohodu na Agenciju za elektroničke medije.

"Za dom spremni", "Rakićka u Srbiju" i slične parole urlala je masa nezadovoljna odlukom AEM-a da zagrebačkoj televiziji Z1 zabrani emitiranje na tri dana zbog govora mržnje njezina voditelja Marka Juriča. Tražilo se i da se na čelo Agencije postavi Velimir Bujanec, zvijezda tog prosvjeda, koji je ravnateljici Mirjani Rakić, želeći je valjda javno poniziti, teatralno uručio šajkaču koju je dobio "od silovane žene iz Vukovara" (a zapravo ju je posudio u Jadran filmu).

Budući da se na prosvjedu našao i tadašnji potpredsjednik Hrvatskog sabora Ivan Tepeš, smjer politike koju je itekako aktivno krojio i Zlatko Hasanbegović postao je kristalno jasan.

Nedugo potom Hasanbegović vuče sljedeći logičan potez do "zatvaranja pipe" neprofitnim medijima: na sjednici Vlade predlaže smjenu svih članova Vijeća za elektroničke medije, zajedno s Mirjanom Rakić, "zbog neizvršenja ciljeva i zadaća utvrđenih programom rada Vijeća i Agencije za 2014.", a misiju finišira uskraćivanjem novca i iz EU-fondova stopiravši program "Mediji zajednice", za koji je iz Europskog socijalnog fonda za neprofitne medije bilo osigurano oko 30 milijuna kuna.

Bila je riječ o već ugovorenom novcu iz EU-a koji je unutar Operativnog programa ljudski potencijali već programiran tako da se koristi za financiranje, između ostalog, medija zajednice, odnosno neprofitnih medija, kako bi se pridonijelo, stoji u Operativnom programu, "poboljšanju pristupačnosti umjetnosti i kulturi, razvijanju kreativnosti mladih te aktivnom i zdravom starenju umirovljenika".

Hasanbegovićeva i Karamarkova politika imala je i druge, ozbiljnije posljedice. Na primjer, atmosferu linča prema onima koji se s njom javno nisu slagali. Jedna od prvih koje su to osjetile na svojoj koži bila je glumica Nina Violić, koja se na Facebooku drznula kritizirati ministra i odmah dobila prijetnje progonom, smrću i silovanjem. Prijetilo se i tada uredniku Ivici Đikiću zbog objave teksta u tjedniku Novosti o Hasanbegovićevoj povezanosti s NDH-om i prateće fotografije na kojoj nosi ustašku kapu, a i mnogi nezavisni novinari mjesecima nakon Hasanbegovićeva odlaska iz Ministarstva kulture primali su prijeteća pisma.

Ništa od svega toga Zlatka Hasanbegovića nije ni okrznulo – o njegovoj su politici pisali i ugledni svjetski mediji, protiv njegove se politike prosvjedovalo na Markovu trgu, potpisivale se peticije, Hrvatsko novinarsko društvo tražilo je njegovu smjenu, reagirale su i Međunarodna i Europska federacija novinara, a isto je napravio i Efraim Zuroff, ravnatelj Centra "Simon Wiesenthal".

Šef Vlade Orešković nije se dao impresionirati – krstio je Hasanbegovića kao "uvjerenog antifašista i povjesničara" za kojeg "misli da će biti sjajan ministar kulture".

Iako se "sjajni ministar kulture" nadao da će u fotelji ostati dovoljno dugo kako bi dovršio svoju misiju, to se nije dogodilo – Vlada se raspala, a novi šef na brzinu opranog i preodjevenog HDZ-a Andrej Plenković za tu ga poziciju nakon izvanrednih parlamentarnih izbora nije ni razmatrao. Uvrijeđeni Hasanbegović ipak nije ostao kruha gladan pa je nastavio primati plaću saborskog zastupnika.

Svoj je neposluh matičnoj stranci iskazao nakon nepunih godinu dana odmetnuvši se na listu Brune Esih pa mu je sada osigurano mjesto i u zagrebačkoj Gradskoj skupštini.

Kad je potkraj prošle godine cinično uplatio 61 američki dolar za Forumovu crowdfunding kampanju, pozvavši "i ostale slične medije da pokrenu takve kampanje", neizravno im je preporučio – izlazak na tržište.

Jer, podsjetimo, zahvaljujući njegovu "viteštvu" od 1. listopada prošle godine 280 novinarki i novinara ostalo je na cesti jer su neprofitni mediji za koje su radili ne samo ostali bez sredstava, nego su izgubili i mogućnost prijave na natječaje, koje je ministar ukinuo.

Iz imovinske kartice Zlatka Hasanbegovića nije teško izračunati da je njegova kratka povijest destrukcije građanke i građane ove zemlje u godinu i pol stajala gotovo 400.000 kuna bruto plaća, koje ćemo mu i dalje plaćati. Kad se tomu pribroji i 15 godina u Institutu "Ivo Pilar", cinizam čovjeka koji vas poziva "na tržište", a karijeru cijeli život ganja isključivo na državnoj sisi, postaje još gorči.

Od početka Hasanbegović iskazuje nagon za osvetom, a da pritom nije jasno za što se ima potrebu osvećivati. I dalje je pun gnjeva, ali je sada taj osvetnički nagon preusmjerio prema HDZ-u. Hasanbegović preuzima ulogu Zoroa osvetnika i grabi dalje. Zasad može biti ohrabren činjenicom da njegova kulturna politika ostaje, živi i razvija se u Runjaninovoj 2.