Denuncirajući barbare

Poluzavršeni lokalni izbori, kao i mnogi dosad – jer izbori svih razina kod nas su prvo oblik kulturalnog referenduma, pa tek onda nešto drugo – još su jednom razbudili zle duhove okrivljavanja za turbofolk. Turbofolk, definicijom Rambo Amadeusa: napravi nam pjesmu da na radio talasa, da služi za zabavu narodnih masa; daj laku notu da se ćuti i trpi, da cjepamo lakše uši dok se dupe krpi. Ako je muzika miljenica muza, turbofolk je, kaže, miljenica masa. 

Ali ne treba svoditi na muzički sektor ("novokomponovane narodne muzike"): ako je sve što je cajka turbofolk, nije i sve što je turbofolk cajka. Širi je kulturološki pojam. Ovakve stvari: pečenje na ražnju, nacionalizam, kriminalci, marlboro, silikoni, kokain, džipovi s niskoprofilnim felgama, glasački listić koji omogućuje svakoj budali da ga ispravno popuni, auto otpadi, registracije s malim ili okruglim brojevima, kladionice, zlato i drago kamenje, evrovizija, hipermarketi, stadioni, sapunske serije...

Ili ovakve stvari: hadezeovska seljačina s članskom iskaznicom lijepljenom na čelo u deliriju Karamarkove izborne pobjede i ostatak prizora s legendardnog derneka pijanih primitivaca, s duševnim transom na lake note, hodanjem s pivom na glavi, valjanjem po podu, ljubljenjem tla i silovanjima zastave. Tko je kriv za taj i takav turbofolk? Prnjavor je kriv – znalo se, primjerice, čuti od nekih naših bivših premijera, progresivne, lijevo-liberalne provenijencije. Prnjavor, jer je te sezone HDZ-ova kampanja za jedan stupanj predoslovno kopirala neku iz Prnjavora. "Mi nismo Prnjavor", rezolutan je bio prvi čovjek države, "mi ne slavimo cajke, mi ih suzbijamo". Prnjavor, kao metonimija tzv. balkanskog provincijskog primitivizma. Regionalni ključ.

Ili ovakve stvari: specifičniji prostakluci prostituiranja glasačkog prava za uhljebljenje u općini i seljački poticaj ili slavljenja onih koji su najviše Srba bacili u Dravu, nadodani na općeraširenije prostakluke mahanja zastavama ili zdušnog odazivanja na referendum za fiksirati kao ustavno neravnopravne one nedovoljno rodoljubne seksualnosti. Tko je kriv za taj i takav turbofolk? Slavonci su (si sami) krivi – znalo se, primjerice, čuti od nekih naših medijskih perjanica progresivne, lijevo-liberalne provenijencije. U stopu su im držali tercu odredi liberalne braće po oružju, koji su uglas zaključivali kako "Slavonci nikad nisu bili preinteligentna ekipa", empirijsku potvrdu nalazeći u učestalom dičenju "ruralnim domoljubljem", a objašnjenje u "poglupljenju uslijed križanja s Hercegovcima koji su bježali tamo nakon 2. svjetskog rata". Bilo je dosta govora i o tome kako su "Slavonci glupi ko kurac", "glupe ovce", "rezultat naseljavanja gomile Bosanaca koji su vjerni glasači HDZ-a", jer "u Slavoniji žive i glasaju Bosanci i Hercegovci", da je "naseljavana od 50-ih s kamenjara", "potomci kolonizatora s vlaških područja i Hercegovci čine glavninu slavonskog biračkog tijela", ili kako "treba tim Slavoncima lijepo vizu za more", ili da se "zna koja je regija najzaostalija – stoka primitivna". Regionalni ključ.

Ili ovakve stvari: Spaladium Arenu napuni Boban Rajović. To se onda kaže: "Split se poseljačio". Tko je kriv za taj i takav turbofolk? Vlaji su krivi – znalo se, primjerice, čuti od nekih naših medijskih perjanica progresivne, lijevo-liberalne provenijencije. Činjenica da jedna pevaljka napuni toliku dvoranu govori, govorilo se, o socijalnoj strukturi grada, u koji se doselilo puno stanovništva ruralnog porijekla, iz zaleđa, koje srozava kriterije. Regionalni ključ.

Ili ovakve stvari: na lokalnim izborima pobijedi netko kao Kerum. Zar je to uopće moguće? Tko je kriv za taj i takav turbofolk? I opet: Vlaji su krivi – znalo se, primjerice, čuti od nekih naših medijskih perjanica progresivne, lijevo-liberalne provenijencije. Današnji Split je, detektirali su, samo jednom trećinom sačinjen od fetivih kojima su se svi preci stoljećima unazad rađali isključivo u Dioklecijanovoj kenjari, koji žive na koordinatama od zvonika do tradicijskih trgovačkih radnji, a u dvije trećine je to "vjetar s Dinare", oni što su se spustili s brda i čiji je svijet uokviren od vulkanizera do limara, od diskonta do građevinskog stovarišta, kojima centar grada nisu Peristil, Pjaca i Riva, nemjerljivo im miliji prostački Joker od gradske jezgre s njenim nepraktičnim uličicama, konzervatorskim uvjetima, zabranom neonskih natpisa i kompliciranim povijesnim slojevima koji ih nadmeno podsjećaju da je grad postojao i prije njih. Njih: gena kamenih, lumpenproletarijata iz favela Mejaša i Dragovoda, iz cementne dreke Brda i Sirobuje, koji navijaju Thompsona u autima s krunicama oko retrovizora i krasi ih stil razmetanja i prostaštva taman po mjeri drkadžija mesinganog blagostanja, nafutranih svom turbofolk i reality kulturom s televizije te katoličkom estetikom zlata i nekretnina. Ali biva im nametan stid ruralaca pred urbanošću, pa zato hrle na birališta kao na kulturalni referendum, zaokružiti Keruma koji im dođe kao pučki idol i glas samoafirmacije i oslobođenja u posramljivanosti i potiskivanju, jer se s njime identificiraju kao grezi s grezim, koji im kao uspješni tajkun i prvi čovjek grada biva potvrda njih samih, zeleno svjetlo da mogu bez krzmanja reći: evo mi smo to što jesmo, seljačine, i to očito nije problem, nego baš vrlina; može se tako (do vrha). Regionalni ključ. 

Ili ovakve stvari: na lokalnim izborima pobijedi po tko zna koji put netko kao Bandić. Kako je to više uopće moguće, i nakon svega? I evo sada na aktualnim izborima: ponovo haraju bandići, kerumi, kirini... Otkud groteskna podrška već uhvaćenim kraljevima dubioza i notornim bilmezima? Tko je kriv za taj i takav turbofolk? Još jednom regionalni ključ: Hrvati pristigli u gradove iz gorštačkih krajeva su krivi – znalo se, primjerice, čuti od nekih naših medijskih perjanica progresivne, liberalne provenijencije. Ti dođoši – oni vole bekrijsku otresitost, vole razbojnike, hajduke, kriminalce, švercere, prevarante, treba samo čitati Ivana Raosa. Ne vole uređenu državu, pa makar bila i njihova. 

Uvijek iznova isto. Pišem, ali nemam iluzija da neće biti badava. Ne dolazim kao Kolumbo u Ameriku: stvari su već rečene. Rado se u otvaranju vatre koristim teškom artiljerijom Budenovih Barikada – čini mi se da je tog korištenja nedovoljno u javnom govoru. Badava će i sad biti izvlačiti taj njegov top iz garaže; badava je ikad i pucao, u prvom redu. Paradoks: ponavljaju se dovijeka obrasci koje je čovjek već jednom zasvagda razbucao. Dovoljno bi, recimo, bilo u klasičnom eseju o agramerima koji lete u nebo umjesto mitskog Hercegovca uvrstiti priručni Prnjavor, ili Slavonce, ili Vlaje. To je uvijek to jedno te isto lažno nadilaženje cajke, u parafrazi Budenove zaključne rečenice. Zato, kada ih čujete kako se Prnjavoru smiju (Vlaju, Slavoncu, itd.), znajte, sebi se smiju.

Popularni vicevi o Hercegovcima, podvlači, najmanje govore o samim Hercegovcima. "Odnosno, s njihovim stvarnim osobinama imaju oni taman onoliko zajedničkoga koliko je i onaj prljavi, egoistični, grabežljivi zelenaš iz antisemitskih viceva imao zajedničkog sa stvarnim Židovima. U tom smislu, koliko god to paradoksalno zvuči, može se reći da su danas u ovim vicevima upravo Hercegovci žrtve hrvatskog antisemitizma, žrtve upravo onog političkog projekta na čijem ostvarenju su stekli svoju besmrtnu prvoboračku slavu, projekta etnički čiste hrvatske državnosti. Jer Hercegovac se danas odbacuje upravo po onom istom rasističkom ključu koji ga je svojedobno doveo na tron te hrvatske državnosti. On, koji je bio ispred svih na junačkom domovinskom zadatku protjerivanja srpskih došljaka, uljeza, tih opančara i šiljoglavaca, on koji je najdublje zasijecao kad je trebalo sa zdravog, europskog, katoličkog, tisućljetnog hrvatstva odstraniti strano tijelo balkanskog primitivizma oličeno u srpskoj manjini u Hrvatskoj, našao se u ulozi svoje žrtve. Njegova tragedija, koju je u realnom smislu dovršio bosanskohercegovački rat svih protiv sviju, simbolički je ipak kulminirala onim nedvosmislenim prijedlogom za razmjenu koji se svojedobno mogao pročitati s nekog hrvatskog zida: vratite nam naše Srbe, evo vam natrag vaši Hercegovci. Na mjesto isključenog Srbina, oko čije se demonizacije svojedobno iskristalizirao hrvatski identitet, stupio je Hercegovac, i to kao nositelj istih odioznih osobina. Stoga ovdje nije riječ tek o ironiji sudbine, kao što ni u vicevima o Hercegovcima nije riječ o samim Hercegovcima. Riječ je o logici same stvari, o unutarnjoj nužnosti pokrenutih društvenih procesa.''

SDP-ovski ukus za glazbu je tu per negationem naravi: samodefinira se time da je niječan u odnosu na cajkaroške lake note (koje su prepoznate kao HDZ-ov fazon). Tu je implicirana viša razina uljudbe, pripisivana vlastitom sloju, pri čemu osnovni simbolički binom – ne-prnjavorska, odnosno urbana, uljuđena Hrvatska, naspram zadrigle ''balkanštine'' – biva translatiran u novi binom: SDP-ove Hrvatske, kojoj su pridane značajke civiliziranog rokerstva, naspram HDZ-ove Hrvatske, kojoj su pridane značajke zaostalog ruralnog turbofolka. Kaže Buden o pariji Hercegovcu: "opskurnost ovog uljeza, služi samo jednoj svrsi – proizvođenju iluzije da je pozicija s koje se pripovijeda vic mjesto neupitne profinjenosti, velegradske prosvijećenosti, samosvjesne građanske moralnosti, visoke kulture i urbanih manira".

U čemu je s time problem, zapravo? U samom imenovanju HDZ-a i njihovih cajki kao zadriglih i primitivnih? Ne, taj dio je točan, naravno. To jest pop popu, bob bobu.

Na prvoj razini nesporazum počinje time što se potencira razliku na identitetskoj površini, pa urbanost i uljuđenost bivaju definirane puko geografski i biografski – te su im oni koji kajkaju skroz fini samom činjenicom da kajkaju, a Prnjavorci ili Hercegovci primitivni samom činjenicom da su Prnjavorci ili Hercegovci. Nema veće seljačine od onoga tko misli da mu građanski identitet daje pripadnost gradu kao mjestu rođenja ili odrastanja – da je to nešto što je popio s majčinim mlijekom, što je na njega osmotski prešlo iz fetivog, purgerskog okoliša. Taj može biti jednako građanski nepismen, dubinski patrijarhalan, konzervativan ili navučen na nazadne prepariranosti kao i netko iz zadnjeg sela, ali će govoriti "kaj" i "buraz" pa misliti kako ga to što govori "kaj" i "buraz" ili sluša kič ovog ili onog prljavog kazališta čini uljuđenim građaninom nasuprot onog tamo Prnjavorca s njegovim cajkama.

Varijacija na istu temu je Dalmatinac koji na publiku Bobana Rajovića diže nos s lančićem oko vrata i rukama u zraku na koncertu Miše Kovača. Jer razumije se: samo da nije cajki, cvalo bi u Splitu gradu tisuću cvjetova najkulturnije kulture, one prave naše. Kad je, ima tome već dosta godina, Sandra Sterle priredila performans povraćanja na taktove Mišinih pjesama (40 minuta riganja), naravno da je izbio skandal, digla se na noge cijela pravovjerna Dalmacija, onim uvijek istim deklamacijama o ''autohtonosti'' i ''identitetu''. Kako smije?! "Povraća na pjesme Miše Kovača koje su, htjeli mi to priznati ili ne, ipak autentični glazbeni iskaz ovog podneblja, na vrstu glazbe karakterističnu za mediteransko okruženje." Da, baš to i jedino to, a nikako nešto drugo, mora biti esencija Dalmacije. Nije se propuštalo aplicirati ni mantru povlačenja najoštrije linije između istočnjačkih cajki i naše estrade: "Ona je izabrala i pravi trenutak: u naletu turbofolka i importirane glazbe koja gubi svoju publiku, ona povraća na jedini glazbeni identitet koji imamo." (Jedini glazbeni identitet koji imamo? Jadna državo!)

To je ta slijepa pjega: daleko strukturniji problem od razuzdane mladeži koja noći gubi na Bobanu Rajoviću su dušebrižnici nad tom omladinom po kojima, na primjer, pošteni hrvatski umjetnici Mišo ili Grdović uopće nisu skrojeni iz istog kuruznog štofa. Koji se nad narodnjacima skanjuju samo zato što je riječ o kuruznoj muzici... onih tamo. Odgovor cajkama? Naša kuruza. Kriterij nije kreativna razina (štoviše, dužebrižniku je to savršeno svejedno, on će se sarkastično izražavati o ''redovitim sakupljačima Porina''), već jedino zemljopisno i etničko porijeklo, nacionalni ključ: je li to muzika "importirana" ili ova koja predstavlja našu autohtonu većinsku afektaciju, domaću varijantu turbofolka kao miljenice masa. (Ista stvar u Slavoniji: Đapić i Glavaš zajedničkim snagama stavljaju veto na folk-paradu, jer u Osijeku nije mjesto "manifestacijama mizerne kulturno-umjetničke vrijednosti... onda kada "iz susjedne nam države"!) Ono perverzno je što će se takav gard potom uzeti kao mjeru urbane kulture. Survavanje kriterija da počinje time što se skotrljalo u grad brđansko stanovništvo koje vrti žaruljama na Bobana. A nije možda počelo već sa svima onima kojima je Dalmacija u oku ili Slavonija zlatna? 

Upravo oni kojima je legitimacijski stalo nasuprot HDZ-ove Hrvatske proglasiti o svojoj opciji "mi nismo Prnjavor, mi ne slavimo cajke", prvi će demarkacijsku liniju postaviti ne po nacionalnom ključu cajki, između naših i njihovih seljačina, nego će u Prnjavor svrstati i sve buliće, thompsone, škore ili grdoviće s hadezeovskih pijanih derneka, sav taj turbofolk element, "balkanski", dinaridske Hrvatske i ostalih pasivnih krajeva, u kontrastu s vlastitim urbanim i umivenim, koje (nezaobilazan klišej) sluša rock, busajući se u uljuđenička prsa. Kulturološki ključ deriviran ne iz etničke nego iz urbano-ruralne podjele – i time umnogome regionalni. No, nije li uostalom i točno da će empirijska osvjedočenja previše puta potvrditi takav binom? Nakon svakih izbora, gledamo one vječito iste karte koje pokazuju gdje se kako glasalo – gdje za desne opcije, a gdje za, kao, lijeve – i redovito je to, neovisno o apsolutnom ishodu, krajnje predvidljiva relativna distribucija (varijanta infamne kuljiševske podjele, iz doba dok se još Milanoviću upucavao, na Istočnu i Zapadnu Hrvatsku). Izvjesno je da koncentracija onih kojima će plemenske vrijednosti biti ispred građanskih neće biti skroz random i nevezana uz geografske slojnice, ali pravo pitanje nije ipak ovdje, s obzirom na praksu identificiranja subcivilizacijskog uljeza, u kojoj su mjeri kulturološke predrasude iskustveno točne.

Bože dragi, nekada je svijet uljudbenog utvaranja bio jednostavan: samo je trebalo hraknuti Srbina. Samo je onda najednom Hercegovac postao Srbinom. Pa je Vlaj postao Srbinom. Tj. Hercegovcem. Sad je već Slavonac Srbin tj. Hercegovac tj. Vlaj, a Osijek naposljetku, nakon punog kruga, ipak Ocek. A čak su i fetivi Dalmatinci, oni rođeni uz more, znali bolje kotirati; pomalo nam i oni već dođu Srbi. (Za neke naše progresivne i lijevo-liberalne perjanice bit će tako Slavonija u suštini isto što i Dalmacija, samo bez mora i turista. Dalmatinci će, za razliku od Slavonaca kojima se jedino još kulen da uzeti, imati više love, no to nije, kaže, "posljedica veće dalmatinske pameti. I jedna i druga sredina su prilično primitivne, Dalmatincima se posrećilo imati more, to im drži glavu iznad vode.") Zapleteno, brate; nije to više lako ni pratiti, tko je tu kome tko i tko koga dužan hraknuti. Da se nismo mi to u meksičkoj sapunici obreli? A kako nam stoje današnje akcije Meksikanaca, kad smo već kod njih?

Možda će se reći kako se radi tek o nespretnom izražavanju, dok se zapravo ne misli generalizacijski i cilja samo na one neke među Slavoncima, tj. Vlajima, tj. Hercegovcima, tj. Srbima, koji stvarno smaraju turbofolk primitivizmom? Lijepo ako postoji ambicija ka diferenciranju – no, primijetimo da svejedno Zagrepčanin ili Istrijan u tom jeziku nisu pod automatskom sumnjom zbog same činjenice da Zagrepčanin ili Istrijan, kao što neki jesu zbog onoga što jesu. 

Otkud to da subjekti ovog diskursa, koji sadrži jedno šovensko duplo dno, ni uz najbolju volju ne razabiru da su rekli išta krivo, netočno ili šovenski? Otuda što sadrži i jak moment istine. Nema ništa krivo u osuđivanju plemenskih vrijednosti i inzistiranju na građanskima. Nema ničega problematičnog (naprotiv) u tome što se želi uzeti higijensku distancu prema Bobanu Rajoviću i svakom drugom turbofolku, onom Dalmacije u oku i onom čavoglavaca i onom groteskne podrške kerumima i bandićima i onom hadezeovskih derneka i onom prodaje glasa za poticaj ili slavljenja bacača Srba u Dravu, itd. Pogrešno bi bilo zamjeriti na jednoj načelnoj razini sam impuls nadnošenja odozgo nad te bankrote, tu vulgarnost i srozavanja. Ne nadnositi se značilo bi ne uspostaviti kritičku distancu, prihvatiti, samim time i postati to, biti progutan od toga, odnešen tom maticom.

Neka me se ne razumije krivo: nisam od zastupnika ni etičke ni estetske jednakopravnosti, svetolerantnosti i one tupe poslovice da se "o ukusima ne raspravlja". Premda stoji da ne treba upadati u zamku doslovno raspravljanja, tumačenja, apeliranja na argumente – jer već to je sugestija ravnopravne pozicije. Ne, najbolje je nastupiti upravo svisoka i prezrivo. Nije uputna kurtoazna stidljivost da se sebe smatra boljim. Savjetujem i primjenjujem visoku kulturalnu aroganciju. Prema prepariranoj prostodušnosti seljačina si dozvoljavam izraziti isključivo prezir, podsmijeh, zazor i odmicanje, srcem, mozgom i želucem; ona je zlo. Samouvjerenost koja proizlazi iz svjesnosti o opravdanosti ovog kulturalnog zazora, spram užeglog primitivizma, nosi, međutim, i svoje opasnosti. Postaje problematična onda kada se poduzme krivi spoj: grijeh užeglosti prespoji kao grijeh po, uvjetno rečeno, rasnoj osnovi – nekom kolektivnom identitetu u kojeg se projicira prezreno svojstvo. A temelj vlastite pozicije distance i zazora svisoka prespoji kao svojstvo nekog kolektivnog identiteta kojem se sam pripada. 

Mi nismo Prnjavor – važan aspekt je da je prvi čovjek države tu frktao nosom upravo kroz kolektivno mi. Nije pitanje samo šovenske nepravde prema drugome (u pluralu). Zadnje ishodište je u reprodukciji slijepe pjege o sebi (u pluralu). Hajde čak i da prihvatimo, za ljubav hipoteze, kako milanovići kojima je stalo da ne budu Prnjavor uistinu ne govore iz rasističkog ključa predrasude – na zub ne uzimajući sve iz Prnjavora, nego one iz Prnjavora koji su cajke, kao i one iz Sinja ili Đakova koji su cajke (dok dižu ruke na taktove Bulića i Škore), a pritom ne sve iz Sinja ili Đakova. Kriterij kulturalnog habitusa, a ne porijekla: postavljanje svisoka nad Prnjavorcem kao primitivnim ne zato što Prnjavorac, nego zato što cajka. Mi koji nismo Prnjavor, nismo to ne zato što fetivi i purgeri nego zato što slušamo rock (i ne valjamo se po podu s članskim iskaznicama na čelu). I oni iz Sinja ili Đakova, u krajnjoj liniji i iz Prnjavora, koji slušaju rock i ne valjaju se po podu – svi oni spadaju u te nas koji "nismo Prnjavor". No, je li to uistinu tako?

Ima ona pjesma Kavafijeva: Čekajući barbare. Bavi se eksternalizacijom unutarnjih problema nekog mi. Kad se ispostavi da barbari ipak neće doći, ulice i trgovi počnu se prazniti, ali uz neku nelagodu, komešanje... Pjesma završava užasom spoznaje da je pofalilo prijetećih, subuljudbenih uljeza u koje bi se dalo projicirati ono sve što ne valja s uljudbom našeg mi: "I sad, što će sad biti od nas, bez barbara? Oni su bili kakvo-takvo rješenje."

Druga razina nesporazuma je u mehanizmu po kojem se, kako prepoznaje Buden, upravo kroz nesposobnost razabiranja vlastitog šovenstva očituje ono isto na što se okomljuje: ''To je mehanizam njihove tvorbe, šovinistička logika koja ih sve zajedno proizvodi. Svi se ti vicevi i anegdote odvijaju naime po istom fantazmatskom scenariju. Iz korpusa hrvatskog građanstva istiskuje se jedna grupa ljudi na koju se projiciraju društvene negativnosti i koja ovako demonizirana postaje simbolički simptom-uzročnik sveukupne društvene nesreće."

Mjesto krivog koraka nije u tome što se protiv metonimijskog Prnjavora eksternih barbara postrojava liberalna narodna straža, nego u tome što se jedino protiv njega i postrojava – dok joj Prnjavor u njoj samoj ostaje slijepa pjega, koja potencira površne razlike (porijeklo, dijalektalna urbanost, manire, rock) samo da bi bolje ostala neregistrirana neugodna sličnost na planu supstance. Temeljno pitanje: što i koga uopće zaslužuju naše fine zagrebačke puce? ''Ona Hercegovca odabire jer je oduvijek živjela s njim, jer je on, odnosno ono što on reprezentira, dio njenog najintimnijeg životnog iskustva. Sav onaj primitivizam, nasilnost, zatucanost, grabežljivost, sve ono dakle što je u vicevima projicirano u uljeza iz Hercegovine, nije ništa drugo do naličje njene zagrebačke obiteljske idile, šlajerom hipokrizije prekrivena ugnjetačka stvarnost njena kršćanskog morala, sirovi svakidašnji sadržaj fiktivne finoće njenog velegradskog odgoja. Zato je Hercegovac samo u vicu došljak. U svojoj biti i u našoj stvarnosti on je oduvijek bio rođeni, premda nepriznati Zagrepčanin. Nije Hercegovac dakle nikakav musavi rabijatni deran iz provincije, on je originalni fačuk naše metropole. Njegovo je rodno mjesto, da upotrijebimo teške Matoševe riječi o Zagrebu i Zagrepčanima, 'očajna nemoć polugrada, polukulture, poludruštva, koje se u nekim svojim pojavama zove polusvijet'. Sva zla pripisana u vicevima njemu i smještena podrijetlom u daleku Hercegovinu, autentična su zla glavnoga grada.''

Što i koga uopće zaslužuje naša uljuđena, "Zapadna" Hrvatska? 

Što su oni ritualni predizborni koncerti rock, renomirane, ne-cajkaroške muzike, ako ne pokušaji SDP-ovštine da se lažno predstavi kao tobože uopće ne jednako tako zadrigla, zapuštena i provincijalna kao HDZ-ovština? Sve do prve prilike da se pred braniteljskim subnorom napravi važan denunciranjem "vojne lekarke".

Što je nego teška kenjaža to ograđivanje od turbofolka – kao prodavanje u marketinškoj sferi na kartu maksimalne kulturne različitosti od ''balkanskog" polusvijeta HDZ-a (ili ''šake jada'' naroda i država iz regiona) – u svjetlu poznatih činjenica o razlikovanju u političkoj realnosti malo ili nimalo, štoviše aktivno se trudeći biti nalik HDZ-u (ali tim više potencirajući kozmetičko razlikovanje – jer možda "demonopoliziramo domoljublje", aerodrome nazivamo po Tuđmanu i prvopričesnički smo servilni spram klera, ali znate, mi slušamo Arctic Monkeys).

HDZ i Prnjavor služe tu kao strašila za ucjenu birača naracijom o "manjem zlu"; kao projekcije u koje će utrpati sve ono što sami u sebi imaju od turbofolka, da bi stvorili iluziju kako sami nisu iz iste priče.

Fiksacija na asociranje Vlaja uz Rajovića u Spaladium Areni oslijepila je wannabe uljuđeni Split za refleksivnu samopercepciju, onesposobila ga za to da u ogledalu besprizornog Bobana ugleda istovrsno srozavanje i u mnogo čemu drugome spli'skome (počevši od same Spaladium Arene) – i onda kada nikakvih bobana nema da gostuju u gradu.

Poteštat na odlasku Baldasar nije grezi Vlaj u Kerumovom žanru – neće li biti na mjestu reći kako sav onaj primitivizam, nasilnost, zatucanost, grabežljivost ili izmjene i dopune prostornih planova baldasarovskog Splita (vrijedi ništa manje i za turbofetivost Splita Krstulović Opare), sve ono dakle što je u vicevima projicirano u uljeza iz Muća, nije ništa drugo do šlajerom hipokrizije prekrivena stvarnost u kojoj ta fina puca i bira Keruma zato što se upravo radi o prikrivenom, potisnutom licu njene prave mjere?  

Relacija kakva se – u jednom modificiranom izdanju u kojem naspram ''Zapadne Hrvatske'' čitav Split i Dalmacija, kerumovska skupa s cifranom pucom zvanom Opara & Baldasar, sad preuzimaju po regionalnom ključu ulogu pucinog Hercegovca, ''Istočne Hrvatske'', hadezeovske i bandićevske – preslikava i u metropolitanske prilike.

Tko bira Bandića? Koji kvartovi? (Ajmo, na sunce s rezultatima po mjesnim odborima, da vidimo gdje se kriju u metropoli seljačine!) Ali što ako se tajna neuništivosti Mile Šunda ne krije u gorim gradskim četvrtima, nego je on nagonski izbor upravo najfinijeg zagrebačkog i hrvatskog djevojaštva, kao taj hercegovački đuvegija za njih, taj originalni fačuk koji je naličje potemkinovske fasade?

Što smo svih ovih godina naučili o najodličnijim dikama hrvatske kulture i civilizacije – o svim tim akademijama, maticama, sveučilištima, nacionalnim teatrima, katedralama duha i paneuropskim unijama – ako ne da su neobično sitan kalibar, "očajna nemoć polugrada, polukulture, poludruštva", legla jedne imanentno palanačke, prijesne, primitivne, nekrofilske, lopovske, silovateljske, nacionalističke, klerikalne i mjestimično čak klerofašističke paradigme?

Ništa ne zna o najpoštovanijim vrijednostima i najvelebnijim institucijama naše uljudbe tko još ne zna da su šuplje u svojoj pompoznosti, oličenja Krležinog "cilindraštva" (prazna napuhanost rektora Borasa kao idealan primjer, jer od čega će riba smrdjeti ako ne od glave) – "kao u svima malim zakucima koji hoće da igraju ulogu velegradskih centara te vrše neka poslanstva u mračnim i zaostalim provincijama iznad svoje vlastite snage". Ta razlika između onoga što se jest i onoga za što se izdaje i što se sebi utvara neurotska je pozadina fiksacije na eksternog barbara iz Pogane Vlake kao donosioca svekolikog primitivizma među nas, u ovu našu inače arkadiju uljudbe.