Mislili smo da su Gaza, Sirija, Irak, Jemen, Libija ili Afganistan daleko, ali se kao istinita pokazala ona - uroniš prst u more i povezan si s cijelim svijetom Foto: Tanjug
Mrtvo tijelo dječačića što ga je izbacilo more u Turskoj potreslo je cijelu Europu. Jedni je nazivaju najstrašnijom fotografijom vijeka, drugi zazivaju Bibliju, a treći plaču smatrajući to krajem civilizacije.
Možda je tu potresenost pojačao i jedan kontrast: mjesto u kojem se kupaju dovoljno bogati turisti na njihov je pješčani raj izbacilo tijelo, ne neke starice ili starca, ne nekog sredovječnog muškarca, potencijalnog terorista, nego nevino mrtvo djetešce beživotnom desnom stranom lica uronjeno u pijesak, dok mu u romantičnoj pjeni mora lelujaju mrtve ruke.
Mrtvi anđeo kvari našu sliku raja i to nas boli najviše.
Zaključak je bolan koliko i istinit: ne živimo u raju, čak ni na našem dvotjednom ljetnom godišnjem odmoru u nekom resortu. Utočišta, čini se, nema.
Jebe nam se za tijela trogodišnjih dječačića koje je raznijela bomba u Gazi, Siriji, Iraku, Jemenu, Libiji, Afganistanu... Njih možemo izbjeći jednostavnom promjenom televizijskog kanala, nečitanjem novina ili ignoriranjem interneta.
Ma jebe nam se, uostalom, jer naše televizije, novine i portali ionako ne donose takve snimke. To su, u krajnjem slučaju, naše bombe. One pametne. A sve što je naše, ne valja kritizirati. Ako je još i pametno i poduzetno, ne valja reći neku ružnu riječ da se ne kvari optimizam.
Sve su to, kako nam ponekad kažu, kolateralne žrtve, jer te bombe, baš poput ljudi, katkad poglupe, pa nam je mnogo lakše živjeti sa slikama rastrgnutih dječjih tijela za koje smo negdje možda i čuli, ali ih ne želimo vidjeti. Jednostavno su se našli na krivome mjestu u krivo vrijeme, daleko im bila kuća.
Oni koji bi na to trebali upozoravati tiskaju se i fotografiraju u nekakvom kamionu da vam pokažu kako je užasno tim izbjeglicama, ljudima koji riskiraju živote da bi se domogli sigurnosti.
Isti ti koji će se tiskati u kamionu što ih nikad neće odvesti u stvarnu opasnost donosit će veličanstvene reportaže i još veličanstvenije fotografije tenkova na zagrebačkim ulicama. I baš su bili sjajni, onako friško prebojani, mogli smo biti ponosni na njih. Možda je neka od tih sjajnih pušaka, raketa, tenkova, topova... ubila neko afganistansko dijete, možda i srpsko prije više godina, ali to nije popularno reći.
Jebe nam se, jer mediji koji se tiskaju u kamionu iz kojega mogu izaći kad god hoće i mirno se vratiti u svoju udobnost takve riječi neće donijeti. A isti ti Afganistanci Sirijci, Libijci..., mladi i stari, sada dolaze na naše obale i prljaju nam sliku našeg raja.
Mislili smo da su Gaza, Sirija, Irak, Jemen, Libija ili Afganistan daleko, ali se kao istinita pokazala ona - uroniš prst u more i povezan si s cijelim svijetom. Našim obalama, međutim, ne treba bijeda i bol. Ne treba nam slika mrtvog dječaka. Nama treba uspješna sezona i rast BDP-a. Zašto nije umro kod kuće, od bombi našeg NATO-a, čija je aktualna hrvatska predsjednica bila i jest vjerna glasnogovornica.
Gdje si, maleni dječače, našao da se utopiš baš na našim obalama? Što te nije raznio nekakav dron negdje tamo daleko pa da nikad ne saznamo za tebe? I što sad da radimo s tvojim tijelom? Nema nam druge nego da te odnesemo iza stijene, da te nitko više ne vidi, i nastavimo sa svojim poslom.