Došli su po nas, ali nas nisu uspjeli odvesti

Nekako se zabrineš nad samim sobom i bude te sram kada shvatiš da si suglasan s nečim što je izrekao Ivan Aralica. "Karamarko je dobar čovjek, upotrebljiv za neke resore, ali nije za čelo stranke kao što je HDZ. Danas se za takav slučaj kaže da je potkapacitiran, nekad se govorilo da 'drug nije dorastao zadatku'", rekao je akademik u intervjuu tjedniku Express. I nemaš ti tu što ni dodati ni oduzeti. Svaka mu pjeva. Ali ostaneš prestravljen spoznajom da se slažeš s Aralicom.

No, već na idućoj kartici teksta odahneš umiren saznanjem da je s tobom ipak sve u redu. Pokušavši biti Šeks namjesto Šeksa, Aralica se požurio preporučiti novom premijeru proročanstvom da mu je "kad je Kujundžić napustio HDZ, a Prgomet bio marginaliziran, bilo jasno da bi, kad Karamarko doživi očekivani neuspjeh, na čelo stranke mogao doći jedino Plenković". Bude ti drago da ipak nećeš morati potražiti stručnu medicinsku pomoć kada pročitaš da Aralica, međutim, ima "sitnu primjedbu" na Plenkovićev svjetonazor, a to je, u kratkome, činjenica da za ministra kulture nije ostavio Zlatka Hasanbegovića. Uz pripadajuće akademičarsko obrazloženje da u Hrvatskoj ne postoji ekstremna politička desnica, "ne ubrajamo li u to pojavu jednog slova, jednog pozdrava, jedne kape i dvije pjesme, a to se u to ne može ubrojiti, na našu veliku sreću". Jer, podučit će nas akademik, ekstremna desnica "postoji samo kao etiketiranje desnice u cjelini, etiketiranje koje je u vrijeme komunizma smislio komunizam kako bi totalno ocrnio svojega protivnika".

Akademik Aralica postariji je gospodin, evo gazi već 87. ljeto života, a doba je to, kada silom prirode i biologije, polako popuštaju i pažnja i koncentracija i brojne druge kognitivne sposobnosti pa mu nije za zamjeriti što je pomnim praćenjem i preciznim matematičkim izračunima došao tek do slova (komada 1), pozdrava (komada 1), kape (komada 1) i pjesme (komada 2) kao dalekih i mutnih natruha ekstremne desnice, koja, kako je svojim interdisciplinarnim istraživanjem zaključio, u Hrvatskoj – ne postoji.

Promaknuli su uvaženom akademiku braniteljske plinske boce na cesti, žuđeni registar izdajnika, poruke manjincima da kupe prnje iz Hrvatske ako se ovdje osjećaju ugroženima, "dobronamjerni" savjeti državnih dužnosnika svima koji su dobili po tamburi neka pripaze malo što rade, pričaju ili pišu pa više neće biti izvrgnuti verbalnom i fizičkom iživljavanju, poziv narodnih poslanika na pendrečenje studenata Filozofskog fakulteta, marševi za zabranu pobačaja, veličanje ustaštva s oltara u izravnom prijenosu javne televizije i još beskrajno dugi niz gadarija ekstremne, šovinističke desnice "koja u Hrvatskoj ne postoji".

Nekim previdom oštri akademikov um nije zabilježio ni sve masovnije i sve raznovrsnije napade na novinare koji nisu po mjeri i istančanom ukusu njegove nepostojeće ekstremne desnice. A uistinu je široka i raznovrsna paleta ataka – od gnjusnih prijetećih pisama rafiniranog mrziteljskog rječnika s pozivima na linč, fizičke obračune pa i likvidaciju novinara do sabotaže automobila predsjednika cehovskog udruženja koja je, da je nije na vrijeme uočio, trebala dovesti do njegove pogibije. Uz sramotne prateće komentare osobe nevrijedne da joj se ime uopće spominje kako je taj pokušaj atentata ljevičarska smicalica koja je za cilj imala skrenuti pažnju javnosti s ceremonije pokapanja posmrtnih ostataka mučenika i šehida u Hudoj Jami. Ili onaj nepismeni, nekakve nakupine nerealiziranih, propalih stand-up komičara pod nazivom HNiP koji medijsko praćenje tog napada smatra društveno štetnim i ogromnim kratkoročnim i dugoročnim ugrožavanjem nacionalnih interesa "jer se Hrvatska ponovno prikazuje u potpuno pogrešnom svjetlu, te se kroz teze o tobožnjem jačanju 'radikalne desnice', a evo sada i pojavom navodnog terorizma, krivotovori svjetonazorna situacija u hrvatskom društvu ili pojedinim njegovim dijelovima".

Pronicljiva siva masa akademikova nekom je nezgodom propustila registrirati da, osim što u Hrvatskoj nema ekstremne desnice, nema ni mu ni be ni od predsjednice države, ni od voljenog mu premijera ni od resorne ministrice na sve češća i brutalnija iživljavanja nad novinarima, koji su demonstrirali izrazitu nezainteresiranost za taj sve ozbiljniji problem. Tek je opozicija digla nešto galame u parlamentu oko toga pa se na tu temu očekuje rasprava od koje ne očekujemo baš ništa, sudeći po "reakcijama" službene politike.

Bivši ministar kulture, objekt duboka akademikova žala – epizodni, jednokratni, kratkotrajni lik koji je tomu unatoč ipak jedan od većih štetočina u hrvatskoj politici uopće – iščuđavao se nedavno kako neprofitni mediji i dalje rade i postoje nakon 30. rujna nakon što je istekao program njihova sufinanciranja koje je osvetnički dokinuo čim ga je, reći će akademik, potkapacitirani Karamarko izvukao iz neke rupe i postavio ga za ministra kulture, jednako potkapacitiranog. Uvjeren, nesretnik, valjda da će nas njegova odluka impresionirati i obeshrabriti. Kao što jest njegovu ekstremnu desničad, koja, čuli smo već, u Hrvatskoj ne postoji.

I kako je ono o nacistima pisao pastor Martin Niemöller, ovoga puta stvarno su došli po nas. Ali nas nisu uspjeli odvesti. Niti će. Dok nam živo srce bije. Stay tuned.