Glavašević: Dosta je uređivanja kulture ukazima, odsad će se odlučivati odozdo

Nije nikakva tajna da je Bojan Glavašević najizgledniji kandidat Narodne koalicije za poziciju ministra kulture. Naravno, u slučaju da stranke okupljene oko SDP-a pobijede na predstojećim parlamentarnim izborima. Razgovor s bivšim pomoćnikom ministra branitelja počeli smo pitanjem što Glavaševića kvalificira da vodi tako zahtjevan resor.

„Kulturom se bavim cijeli svoj život, doduše na manje vidljiv način, ali sam od rođenja vezan uz nju, što kroz autorska prava za djelo mog oca, čime sam se silom prilika morao baviti, što kroz pisanje za različite časopise poput Vijenca. Manje sam se bavio umjetnošću, a više medijima, uz koje sam vezan i profesionalno s obzirom na to da sam po struci lingvist i sociolog. Jedno vrijeme radio sam u Institutu za demokraciju, a do političkog angažmana aktivno sam bio uključen u civilno društvo.“

Je li sve ovo što ste naveli dovoljno da budete ministar? Je li važnije da na toj poziciji bude stručna osoba ili politički snažan pojedinac iza kojeg čvrsto stoji stranka na vlasti? Imamo različita iskustva …

Činjenica je da ne dolazim iz sektora umjetnosti, koji je, kako se to voli reći, core business Ministarstva kulture. Međutim, da biste bili dobar ministar ili ministrica, barem ovako kako to vide Narodna koalicija i SDP promatrajući taj resor kao zdrav prostor različitosti u kojem će kulturnjaci neometano raditi i razvijati se, potrebno je prije svega da osigurate preduvjete za slobodno bavljenje umjetnošću. Ako gledate iz toga kuta, moje kvalifikacije nisu loše, kako bi se na prvu moglo pomisliti. Osim toga, imam iskustvo u upravljanju velikim sustavom. Kao pomoćnik ministra branitelja upravljao sam resorom koji je bio veći od ovoga koji pokriva Ministarstvo kulture. Moj budžet bio je viši od milijarde kuna, a proračun Ministarstva kulture, sa svime što je navukao Zlatko Hasanbegović na tu poziciju, iznosi 860 milijuna kuna, premda je realno znatno manji. Odgovarao sam za milijun i pol osoba, branitelja i članova njihovih obitelji. Istina, u kontekstu skrbi, ali želim reći da mi je taj sustav, uza sve različitosti i kompleksnosti, dao važno iskustvo za uspješno vođenje velikih resora. Ponavljam, prema konceptu kako Narodna koalicija vidi sektor kulture, ministar je osoba koja mora imati ograničenu ulogu i jamčiti za osiguravanje političke volje kako bi se održala stabilnost sustava i omogućio nesmetan razvoj.

Politička volja nije potrebna samo za održavanje sustava i jamčenje neovisnosti, nego i za financijski dio. U prošlome mandatu koalicije kojoj pripadate proračun u kulturi za vrijeme ministrice Andreje Zlatar Violić srezan je na manje od jedan posto ukupnog budžeta, a trend se nastavio i s Hasanbegovićem. Možete li ga vi zaustaviti?

Podsjetio bih da se Hrvatska u vrijeme dok je Andrea Zlatar bila ministrica borila s velikom krizom i da su proračuni gotovo svih ministarstava bili srezani, pa tako i onaj za kulturu. Uza sve ograde da je preuranjeno govoriti o meni kao kandidatu za ministra, podsjećam da je u svome programu Narodna koalicija obećala podizanje proračuna Ministarstva kulture na razinu od jedan posto državnog proračuna, što bi bilo povećanje od 66 posto u odnosu na ono što trenutno imamo. Budžet Ministarstva, dakle, trebao bi rasti do milijarde i pol kuna. Predviđamo i vraćanje iznosa od 14 posto lutrijskih sredstava za financiranje civilnog društva, što je također pretpostavka razvoja kreativnih potencijala. Naš koncept kulture postavljen je na vrlo zdravim temeljima i znatno je drukčiji od HDZ-ova. Imamo recept kako da kultura u Hrvatskoj postane ono što bi i trebala biti, a to je rasadnik novih ideja koje se mogu manifestirati u cijelom nizu područja.

U kratkom mandatu Hasanbegović je sa svojom novom kulturnom paradigmom napravio veliku štetu. Prema nekim procjenama, trebat će najmanje dvije godine da se stanje u kulturi vrati na pozicije prije dolaska HDZ-a na vlast, koje je i onda, da ne bude zabune, bilo daleko od savršenog. Što Narodna koalicija želi poboljšati? Koje su osnovne odrednice najavljene kulturne strategije?

Ne znam koliko će nam vremena trebati da popeglamo svu štetu koju je Hasanbegović napravio, ali sam potpuno siguran da to politika ne može i ne smije raditi sama. Što se tiče strategije razvoja kulture i umjetnosti, vjerujem da nikome s kulturne scene više nije dovoljno da im dođe neki političar iz bilo koje političke opcije i na stol stavi gotov dokument. Takvo što nikome više nije dovoljno niti treba biti dovoljno. Naš je cilj da sve ključne dokumente oblikujemo kroz participativni proces u koji će biti uključena vrlo široka zainteresirana kulturna zajednica. Uloga Ministarstva bila bi da ga vodi, da poveća budžete i kontrolira trošenje novca, uz malu zagradu da Narodna koalicija želi da se trenutno kratkoročno planiranje zamijeni srednjoročnim i dugoročnim, što je želja i kulturne zajednice. Sličan participativni proces vodili smo u Ministarstvu branitelja pišući Zakon o žrtvama seksualnog nasilja u oružanoj agresiji na Hrvatsku u čiju smo izradu izravno uključili žrtve. Kroz istraživanje smo najprije utvrdili koje su im potrebe, pa dalje opet uz njihovo sudjelovanje oblikovali zakon. Postoji, naravno, financijski okvir koji se pritom treba prihvatiti. Nije intencija, niti je to moguće, da svi budu sretni i zadovoljni, nego da kroz dijalog dođemo do toga da se većina ljudi tako osjeća.

Tko je kulturna zajednica? Tko je predstavlja? Dosadašnje iskustvo s politikom u kulturi govori da ovo pitanje nije besmisleno. Evo, na primjer, opet taj nesretni Hasanbegović koji je zatvorio vrata Ministarstva za sve one koji razmišljaju drukčije od njega.

Prije svega umjetnici, filmaši, konzervatori, novinari, nikako ne treba zaboraviti konzumente… Imamo na stolu Strategiju poticanja i razvoja kreativnih industrija. Riječ je o međuresornom projektu koji je potpisan za mandata ministra Berislava Šipuša za koji je osam ministarstava dalo pola milijarde kune želeći potaknuti razvoj kreativnih industrija.

Javnosti najvidljiviji dio kampanje Narodne koalicije, koji se tiče kulture, bio je sastanak s predstavnicima Kulturnjaka 2016, na kojem ste uz čelnika SDP-a Zorana Milanovića sudjelovali i vi. Znači li to da se važan dio vašeg promišljanja kulturnih politika veže uz ono što zagovara ta inicijativa?

Premda su neki od sudionika sastanka aktivni u toj inicijativi, oni su na kavu prije svega došli sa svojim imenom i prezimenom. Međutim, moram i želim naglasiti da je program Narodne koalicije velikim dijelom modeliran prema zahtjevima Kulturnjaka 2016. Oni su tražili povećanje budžeta na razinu od jedan posto državnog proračuna, oni su inzistirali na donošenju dokumenata kroz participativni proces. Ta je inicijativa jedan od najkoherentnijih zajedničkih pothvata ljudi vrlo različitih profila. Peticiju su potpisali i oni liberalnih, ali i oni konzervativnih nazora, što smo prepoznali kao vrlo relevantno. Bitno nam je ono iza čega je stalo tih pet tisuća ljudi i oslonili smo se na njihove zahtjeve. Postoje, naravno, i dijelovi programa koje Kulturnjaci 2016 nisu uvrstili, poput nama iznimno važnog projekta Rijeke – europske prijestolnice kulture 2020. godine. Ministarstvo će tom projektu dati apsolutnu podršku, jer oni, kada se uspješno provedu, mogu izazvati velike pozitivne tektonske pomake ne samo u gradu i državi u kojoj se nalazi prijestolnica, nego i znatno šire. Kada nisu uspješni, ostaje niz troškova i propuštenih prilika. Rijeka će biti prijestolnica kulture iste 2020. godine kada će Hrvatska preuzeti predsjedanje Europskom unijom, što je nevjerojatna prilika za našu zemlju. Stoga će, ponavljam, Ministarstvo dati apsolutnu, a ne samo deklarativnu podršku…

Kao što je bilo do sada. 

Da, neće biti kao do sada, nego ćemo osigurati veća sredstva i, još važnije, vrlo intenzivno ćemo raditi na osiguravanju sredstava iz privatnog sektora. Uspješni EPK-projekti involviraju i aktivnu ulogu privatnog sektora.

Kad smo već kod Rijeke, opet moramo spomenuti tehničkog ministra Hasanbegovića, koji uporno odbija supotpisati imenovanje novog intendanta riječkog HNK Marina Blaževića. Razlozi, čini se, nisu programske nego političke naravi. Biste li vi, da ste ministar, imali slične ograde, jer je takvih primjera bilo i prije, poput onog u splitskom HNK-u s Mucalom?

Ako je kandidat izabran na natječaju Grada Rijeke, koji za taj HNK izdvaja 41 milijun kuna, dok Ministarstvo daje 1,5 milijuna kuna, smatram da, bez obzira na zakonske obaveze, Grad Rijeka kurtoazno treba obavijestiti svog minornog donatora tko je osoba koju su po jasnim kriterijima na javnom natječaju izabrali da vodi kazalište u sljedećim godinama. Osim toga, dovoljno je baciti pogled na Blaževićev životopis da vam odmah bude jasno kako je riječ o osobi kakvih nema puno u Hrvatskoj. On je vrlo uspješan umjetnik, sjajnog obrazovanja s angažmanom u akademskoj zajednici, a ono što mi se posebno sviđa jest da je Blažević aktivist. Naravno, ne u političkom, nego umjetničkom smislu. Mladen Stilinović jednom je napisao da umjetnost uvijek ima posljedice. Ja u to vjerujem. Postoji i umjetnost koja može biti sama sebi svrhom, što ne mora biti loše, ali ono što je ostavilo traga i ono što na mene najviše utječe je angažirana umjetnost. Blažević se bavi upravo takvom. Mislim da je on idealan kandidat za tu poziciju, posebno zato što je iz Rijeke. Ali odgovorit ću vam na pitanje: da sam na mjestu ministra, imao bih problema s potpisivanjem imenovanja kontroverznih osoba. Recimo, imao bih problem potpisati imenovanje nekoga tko se fotografira s ustaškim obilježjima.

Takvi ne bi prošli ni kurtoazno?

Ne bi prošli. Postoji određena granica. Hasanbegović i njegova zamjenica Ana Lederer formalno su imali problem s programom Marina Blaževića, a ne primjedbe na njegov politički rad, koji ionako nije politički, nego je umjetnički aktivizam. Bilo bi poštenije da su jasno rekli kako im se ne sviđa način na koji je to do sada radio, a ne da muljaju. Cilj Narodne koalicije je da maksimalno reduciramo utjecaj politike na kulturu i na odlučivanje u kulturi. Da bismo to napravili, moramo osnažiti kulturna vijeća, kao i bolje rasporediti položaje moći kako se ne bi ponavljali problemi poput ovih.

Hrvatska je mala država, posebno što se tiče ljudi u kulturnom sektoru. Kako prevladati umreženost, koja bez sumnje postoji? Sa svakom novom administracijom dolazili bi ljudi za koje ste unaprijed mogli znati da će biti imenovani u različita tijela. Kako prevladati takvu praksu?

Poštenim, šarolikim sastavom kulturnih vijeća.

I politički šarenih?

I politički. Moramo uključiti različite profile ljudi, osigurati im neovisan rad, kao i to, što je možda ključno, da rade po propisanim i jasnim kriterijima. Da se iza njihovih odluka ne vuku nikakvi repovi i da kulturni radnici imaju puno povjerenje u njih. Ministar ne smije biti arbitar, da odlučuje o tome tko je od njih u redu i koja je odluka prihvatljiva, a koja nije. Ja to ne želim. Naša je namjera da kulturnjaci valoriziraju jedni druge po jasno propisanim i transparentnim kriterijima. Javnost rada trebala bi nas sačuvati od klanovskih podjela i kritika. Uvijek se može dogoditi određena vrsta pogodovanja, ali kad je cijeli proces odlučivanja javan, puno je teže „muljati“. Smatram da će se time povećati i kompetitivnost, jer su kolege puno bolji „ocjenjivači“.

Kako gledate na medije i njihovu poziciju? Neprofitnima je institucionalna podrška uskraćena, komercijalni jedva drže glavu iznad vode na posrnulom tržištu, javni RTV-servis se urušava…

Pluralizam medija je civilizacijski doseg, i to jasno stoji u našem programu. Profesionalno novinarstvo i izvještavanje je također civilizacijski doseg. Postoje i uvijek su postojali mediji koji su tržišno orijentirani, ali oni ponekad robuju određenim fenomenima koji mogu značajno utjecati na njihov rad. Ako ste medij kojem je bitno da ima što više klikova, jer ako nemate klikova, nemate ni sredstava za rad – a znamo što dobiva klikove: mačke, golotinja, nogomet,  klipovi na Youtube-kanalima – nema previše prostora za sve društveno relevantne teme. Zato nam je cilj zaštititi i potaknuti pluralizam medija tako da onima koji pobijede na natječajima damo potporu kako bi mogli opstati neovisno o tržištu. Drugi instrument na kojem ćemo inzistirati jest da građanima omogućimo izbor između više izvora informiranja. HRT moramo maknuti od politike i omogućiti mu da bude javni servis. HRT je jedina televizija u Hrvatskoj koja građanima može ponuditi sve sadržaje koji ih mogu zanimati: od vjerskog do obrazovnog programa, da tako budu slobodni od tržišta. HRT je već na određeni način odmaknut od države samom činjenicom da se pristojba uplaćuje izravno njima, a ne u proračun. Ići ćemo i na izmjene Zakona o HRT-u, čime ćemo dodatno osnažiti javni servis. Naša medijska politika prije svega počiva na poticanju razvoja i osiguravanja uvjeta za postojanje neovisnih medija kao i za podizanje medijske pismenosti, da građani nauče sami prepoznavati relevantne i kvalitetne sadržaje. Posebno bih naglasio, što je vrlo važna teza za nas, da odredimo granicu između slobode govora i slobode govora mržnje. Nije dovoljno samo sankcionirati prekršaje, nego moramo raditi na razvijanju medijske pismenosti, da ih naučimo prepoznavati govor mržnje i kako se sve  može manifestirati, jer nije uvijek evidentan. Upravo na takvim primjerima tržišni mediji rade kompromise. Neprofitni to ne moraju raditi, što mi prepoznajemo kao vrijednost.

Spomenuli ste HRT. Kakav je njihov program prema vašem mišljenju?

Ministar ne treba prosuđivati o takvim pitanjima. Uostalom, vidimo zadnjih mjeseci u kojem to smjeru ide. Kao pretplatnik i građanin, imam zamjerke na rad HRT-a, posebno u informativnom programu i gušenju Trećeg programa. Možda je najkrupniji grijeh Siniše Kovačića i njegove ekipe uništavanje Trećeg programa, koji je bio rezultat inkluzivnog procesa u kojem su sadržaj oblikovali ljudi koji ga zapravo najvećim dijelom i kreiraju i konzumiraju. Treći je bio fenomenalan primjer participativne suradnje kakva je apostrofirana u programu Narodne koalicije. Na HRT-u je, na žalost, otvoren prostor ljudima bez ikakva legitimiteta da daju političke komentare. Oni naprosto nisu komentatori, nego agitatori. Dan nakon debate Milanović-Plenković  komentirali su je gospoda Tihomir Dujmović i Ivan Hrstić. Čak i da zanemarimo princip da bi trebao biti netko i s druge strane političkog spektra, ta dva gospodina i po onome što pišu i po onome što govore nikako se ne mogu nazvati objektivnima. Štoviše, vrlo su zainteresirana strana i nerijetko se služe govorom mržnje, a to je zastrašujuće. Zastrašujuće je da HRT daje poziciju legitimiteta onima kojima je koncept nepristranog, objektivnoga komentiranja ili izvještavanja daleko iznad njihovog spoznajnoga horizonta. Nemam problem s tim da se na televiziji pojavi netko tko će kritizirati, ali postoji razlika – i to vrlo gruba – između političke agitacije i kritike. I sve to pod mantijom nepristranosti i objektivnosti, koju dobijete time što ste se pojavili na javnoj televiziji.

Kako ste rekli, razvijanje medijske pismenosti preduvjet je da bi se u tome uspjelo. Međutim, kako je poboljšati kad se u Hrvatskoj sprečava i uvođenje građanskoj odgoja preko kojeg bi se učenici upoznavali s temeljnim civilizacijskim dosezima?

Svakako snažnijom integracijom s Ministarstvom obrazovanja. Trebamo krenuti od rada s ljudima i s djecom. Imam dvoje djece, još ne idu u školu, ali oboje znaju rukovati Youtubeom. Kad sam ja imao tri godine, znao sam baratati štapom za pecanje. I jedno i drugo ima svoje prednosti. Želim reći da su mlade generacije u startu orijentiranije na tehnologiju i konzumiranje medijskih sadržaja nego što smo to bili mi. Zato treba početi raditi s njima, a dobar start bilo bi pitanje sigurnosti na internetu. Pogledajte primjer internetskih komentara. Ljudima treba reći da postoje plaćeni ljudi, dakle profesionalci, da pišu zapaljive komentare na portalima, čime se svjesno srozava razina javnog diskursa i nanosi ozbiljna šteta, posebno mladim konzumentima sadržaja. Neki su zabranili komentiranje, ali to nije odgovor. Odgovor je medijska pismenost. Mlade ljude treba naučiti kako se argumentira i kako se debatira, budući da je to jedan od ključnih fenomena interneta.

U programu Narodne koalicije najavili ste donošenje medijske strategije. Nacrt te strategije napisan je u pretprošlom mandatu u Ministarstvu kulture. Hoće li taj nacrt biti baza na osnovu kojeg će se pisati konačan dokument ili krećete ispočetka?

Medijska strategija, čiju je izradu koordinirao Milan F. Živković, ima svoju vrijednost, ali sadržava i neke elemente za koje smatram da nisu u duhu sadašnjeg programa Narodne koalicije. Prije svega mislim na koncept velikog javnog medijskoga koncerna. Ako apostrofiramo pluralizam i odmicanje od politike, takvim medijem napravili bismo contradictio in adjecto. Predlažemo da se ta strategija uzme u razmatranje, ali konačan dokument donijet ćemo kroz participativni koncept. Pritom će Živkovićeva strategija biti svima ponuđena na razmatranje, jer nema razloga da elemente koji su bili vrijedni zaobiđemo. Na njoj se dugo radilo i u njoj svakako ima dijelova koji imaju svoju vrijednost, ali konačna strategija će biti napisana u suradnji sa svim stranama, neće biti dokument koji će Ministarstvo samo staviti na stol.

Kako gledate na civilno društvo, koje se također našlo na udaru odlazeće Vlade? Taj je sustav teško godinama građen, a neki su ga potezom pera željeli izbrisati.

Osim podizanja proračuna za kulturu, predviđeno je i vraćanje lutrijskih sredstava upravo u tu svrhu. Koliko je važno civilno društvo, najbolje smo vidjeli na primjeru prosvjeda protiv uništavanja Kurikularne reforme u kojem je taj sektor odigrao ključnu ulogu. Da civilno društvo nije bilo na toj razini, prosvjed bi sasvim sigurno izgledao drukčije. Mi ćemo ga poticati i dalje po istim onakvim jasnim i transparentnim kriterijima, kao i kulturu. Prema onome što znam iz razgovora s predstavnicima NGO-a, Igor Vidačak je napravio puno za suradnju i razvoj. Dodatno osnaživanje civilnog društva jedan je od elemenata društvene dimenzije kulture koju mi želimo apostrofirati poticanjem pluralizma i angažmana.

Kakvu ulogu imaju pritom neprofitni mediji? Oni su preko Ministarstva kulture bili financirani novcem iz lutrijskih sredstava.

Svakako vraćamo Povjerenstvo za neprofitne medije, ali ćemo procedure dodjele sredstava učiniti u potpunosti transparentnima te će kriteriji biti jasno propisani, a, kako sam rekao, sastav Povjerenstva šarolikiji.

Članovi Povjerenstva su i dosad birani na javnom natječaju i njihove su ocjene bile javne, što je bio, ako ne najtransparentniji, onda svakako jedan od najtransparentnijih načina biranja uopće, ne samo u Ministarstvu kulture. Jedino što je ostalo u tajnosti jest podatak koji je član kojem od medija dao koju ocjenu. Najčešći prigovori išli su prema izboru samih članova, odnosno njihovoj političkoj orijentaciji, ali i oni su mahom dolazili od ljudi poput Hasanbegovića, koji za dugogodišnjeg predsjednika HND-a Zdenka Duku, također člana Povjerenstva, mrtav-hladan kaže: „Tamo je bio i neki Duka.“  

Potrudit ćemo se da taj sastav bude šareniji.

U kojem smislu? Nije baš novinarski, ali moram opet postavit hipotetsko pitanje. Može li se dogoditi da se i oni s druge strane društvenog spektra koji sebe nazivaju aktivistima, a koji dovode u pitanje ljudska prava, nađu u takvim tijelima?

Moguće je, ali postoje stvari koje su za nas conditio sine qua non. Ljudska prava svakako su dio toga. Ne možemo debatirati s ljudima koji smatraju da LGBT-prava nisu ljudska prava. O tome možemo diskutirati na tribinama, ali ako se nalazimo na poziciji odlučivanja, onda ne možemo zanemariti svjetonazorski element po kojem su LGBT-prava – ljudska prava i točka. O tome nema razgovora. U Hrvatskoj ima jako puno konzervativnih stakeholdera, da tako kažem, koji drugačije gledaju. Ima ih u svijetu, ali, kao što je slučaj u SAD-u, velika većina konzervativnih aktera prihvatili su da se LGBT-prava ne dovode u pitanje. Dakle, možemo razgovarati s ljudima konzervativnog svjetonazora, ali oni pritom moraju prihvaćati općeljudska i općehumanistička prava. Svi su ljudi rođeni s jednakim pravima i to je nešto što je očigledno i o tome nećemo razgovarati. Poanta je da želimo inzistirati i na dijalogu i na šarenom sastavu tijela, ali nećemo odustati od toga da neke istine držimo očiglednima i da smatramo kako onima koji propituju ljudska prava ovdje nije mjesto.

Je li pitanje financiranja filmova putem HAVC-a dobro riješeno? S jedne strane prigovori Hrvoju Hribaru dolaze ne samo s „desnice“, nego barem podjednako i s „ljevice“ od onih koji smatraju da u HAVC-u dijele novac sebi podobnima, dok će drugima proći karijera, a da ne snime film? S druge strane, snimljeni su neki sjajni filmovi, da o koprodukcijama i pružanju tehničkih usluga stranim produkcijama i ne govorimo.

Ako je u pitanju jedan čovjek, onda nije problem u sustavu nego u čovjeku. Naša je procjena da je HAVC uspješan model. Nije savršen, što kaže i sam Hribar, ali je uspješan. Uostalom, naša filmska produkcija doživljava uspjeh. HAVC je upravo na polju stranih investicija u Hrvatskoj napravio čudo. Želimo, a s time se slaže i HDZ, napraviti filmski studio u Jastrebarskom, čime bismo znatno povećali opseg stranih ulaganja u filmsku industriju. Da HAVC vrijedi,  dokazuje da su i naši susjedi preuzeli taj model.

U Hrvatskoj će ekonomski analitičari skočiti na zadnje noge kad čuju da država gradi filmski studio.

Model financiranja nije još riješen. Država treba napraviti studiju koja ne bi trebala stajati više od 200 tisuća kuna. Tek nakon toga doći ćemo do modela. Opcija je puno. Pronaći ćemo najbolju.

Je li razvoj festivalske kulture posljedica slabljenja institucionalne i pokazuje li, posljedično, sva sila hrvatskih festivala samo da su loše kadroviranje i kalkulantsko upravljanje urušili institucije kulture? Što napraviti s jugoslavenskim formatiranim festivalima koji, prekopirani u hrvatski okvir, propadaju ili gube na značaju? Prije svih Dubrovačke ljetne igre, Pula film festival i, naročito, Međunarodni dječji festival u Šibeniku, koji sve više postaju kulise za goste s kruzera.

Prošlo je vrijeme kad je svaki festival mogao biti svaki za sebe, što ne znači da ćemo ih baciti na hrpu i nazvati novim imenom. Festivalsku ponudu svakako treba povezati, posebno zato što festivali imaju više funkcija. Ako više ne služe društvenoj sredini, nužno je pronaći način da se ponovo otvore. Drugo, treba razgovarati sa svima i pametno osmisliti festivalsku ponudu u Hrvatskoj. Od Dubrovnika do Pule ima niz festivala. Mogu zamisliti da netko dođe baš zbog takve ponude. Ako ima toliko ljudi koji dolaze na Ultru, teško mi je pomisliti da nema barem mali dio onih koji bi došli zbog neke predstave. Naglašavam da nam nipošto nije cilj reducirati festivale na turistički program, nego da bih jako volio da se otvori rasprava o tome što su nam festivali danas i je li njihova uloga smislena te kako ih prilagoditi onima koji konzumiraju kulturu. Ministarstvo bi pritom trebalo biti voditelj procesa. Dio ćemo sigurno nastaviti financirati kao i do sada, ali prije svega valja preispitati njihove uloge. Ne vidim ništa loše u tome da se to kaže. Tradicije su dobre. Dobri su i Pula film festival, a dobar je i Vukovar film festival.

Navodno ima 58 filmskih festivala u Hrvatskoj. Zadnjih dana, baš kao i prošlih godina, opet je u medijima krenula priča oko financiranja onog vukovarskog. Gdje god se malo zagrebe, iskoče sukobi.

Mi imamo i strpljenja i volje da razgovaramo. Politika mora maknuti prste od kulture. Neće se ministar baviti ni Hribarom ni Igorom Rakonićem. Inzistirat ćemo na razgovorima, ali nećemo presijecati gordijske čvorove.

Kako namjeravate revitalizirati kulturu u manjim sredinama, u domovima kulture, čemu ste posvetili puno prostora u svom programu i u čemu se možda najviše razlikujete od HDZ-ova programa koji kulturu doživljava kao institucionalnu zadanost koja dolazi s vrha. Vi ste više orijentirani na smjer „odozdo“?

Revitalizacija je vrlo važan dio našeg programa. Naš je cilj vratiti kulturu narodu. Jedan od najvećih Hasanbegovićevih grijeha je taj da nas je pokušao uvjeriti kako postoje lijeva i desna kultura, pa onda podobna i nepodobna kultura, što nikad nije bilo tako, a ako nas se bude pitalo, više nikad i neće biti. Smatramo da pritom možemo puno naučiti od nezavisne kulture, koja kao vrlo uspješan model postoji u Zagrebu i široko je dostupan. Ljudska potreba ne podrazumijeva uvijek odlazak u operu, posebno kod mladih ljudi. Potreba za kulturom može se zadovoljiti i na drukčiji način. Razmišljamo o konceptu društveno-kulturnih centara koji bi bili geografski distribuirani po cijeloj zemlji i umreženi, što je vrlo važno. Tako bismo mogli distribuirati kulturu i učiniti je dostupnijom, bilo da je riječ o umjetničkim, ekonomskim ili nekim trećim sadržajima. Ne treba puno da se takvi centri oforme. Imamo puno zapuštenog prostora, a preko njih bismo vratili kulturu narodu. Veliki sam fan jednog benda iz Đakova. Zove se Anal Mandica i zafrkantski uz puno ironije svira metal. To je nekoliko momaka koji su pronašli mjesto gdje se mogu uštekati i svirati. I to je kultura. I to kultura koja se dogodila u Đakovu. Ne mora biti sve visoko.

Mislio sam razgovor početi s knjigom, ali evo ispada da završavamo, što na razini simbola sasvim točno odgovara stvarnom stanju, da je „zadnja rupa na svirali“. Objaviti knjigu bez potpore Ministarstva danas je postalo ravno čudu.

Knjiga stoji vrlo visoko na listi prioriteta Narodne koalicije. Opstaje zahvaljujući entuzijazmu izdavača koji ulažu enormni trud da održe glavu iznad vode. U Hrvatskoj se na godinu objavi oko pet tisuća naslova, što je premalo, posebno kada vidite broj prijevoda. Učinit ćemo puno po tom pitanju, naročito oko uloge elektroničkih knjiga.

Bilo je više hipotetskih pitanja, pa evo još jedno „dvostruko“ za kraj. Što će biti vaš prvi korak ako Narodna koalicija pobijedi na izborima i ako postanete ministar?

Postavit ću ploču u ured…

Opet ploča? Kao i u Ministarstvu branitelja?

Da, samo što se bojim da će nam ovdje trebati još najmanje jedna.

Što ćete napisati na njoj? Što će biti prvi zadatak?

„Procjena štete“.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu