Hoće li država ikada obeštetiti Srbe čije su kuće letjele u zrak?

Kad država više od dvadeset godina okreće glavu i ne rješava problem tisuća svojih građana, s pravom možemo postaviti pitanje – kakva je to država? Upravo je to slučaj s miniranim kućama Srba koje su u prvoj polovini 1990-ih letjele u zrak diljem Hrvatske. I to ne u ratnim područjima, nego u gradovima poput Zadra, Osijeka, Bjelovara, Karlovca, Siska, Splita... Za te osvetničke pohode gotovo nitko nije odgovarao, a o obeštećenjima mnogi vlasnici više ni ne sanjaju.

Problem obeštećenja i obnove uništene imovine hrvatskih građana srpske nacionalnosti na područjima koja su bila pod kontrolom legalne hrvatske vlasti, ponovno je otvorio Milorad Pupovac (SDSS) na prvom ovogodišnjem Aktualnom prijepodnevu u Saboru. Uspio je od premijera Zorana Milanovića dobiti samo načelni odgovor o tome hoće li država konačno preuzeti odgovornost za te nesporno terorističke akte i obeštetiti stradale kojima nije zaštitila vlasništvo.

Službeno još nije utvrđena točna brojka

"Nas je nažalost ili na sreću dopalo da moramo ispravljati grijehove koji su se dogodili puno prije nas. Hrvatska je bila napadnuta, tu se događalo svašta, ali država će uvijek prema svim svojim građanima biti jednaka. Učinit ćemo sve da ljudima pomognemo. Treba strpljenja. Mi na tome aktivno radimo. Znam da je onima koji su ostali bez ičega, koji su tzv. obični mali ljudi, teško čekati, ali molim za razumijevanje i strpljenje, radimo na tome", jedino je što je odgovorio Milanović.

Prema procjenama nevladinih organizacija - jer službeni podaci nikada nisu objavljeni - u miniranjima i podmetnutim požarima u slobodnim dijelovima Hrvatske oštećeno je ili potpuno uništeno između 6000 i 8000 objekata u vlasništvu Srba. Samo na području Bjelovara riječ je o 650 objekata, na području Zadra uništeno je njih oko 800, u Karlovcu oko 300. To nisu bile samo kuće u kojima su ljudi stalno živjeli, nego i vikendice, garaže, gospodarski objekti, restorani i trgovine u vlasništvu Srba, ali i druga imovina poput automobili i poljoprivredne mehanizacije.

Rušilačka špranca je bila slična: 'mineri' su po nekom svojem ključu birali imovinu Srba, u akciju 'oslobađanja' išli su u pravilu noću, dizali u zrak izabranu metu, da bi potom policija izlazila na uviđaj, ali bez ikakvih rezultata. Mnogi od tako zaplašenih građana odlazili su iz Hrvatske prodajući ostatke imovine u bescjenje, ne tražeći nikakvo obeštećenje od države. Dio njih pokušao je ipak ishoditi pravdu na sudu, ali zahvaljujući rašomonu od zakona rijetkima je to i uspjelo. Udruge procjenjuju da je ostalo neriješeno oko 2000 slučajeva.

Primjer iz Bjelovara

Bračni par Vojin i Ana Kutić iz Bjelovara u dvije eksplozije ostali su bez gotovo čitave svoje imovine. Prvo im je u prosincu 1991. godine minirana kuća u selu Martinec, a drugi put je 'grunulo' u studenom 1994. godine kada im je u Bjelovaru uništena garaža, obližnje spremište i sušionica mesa.

"Bilo je to vrijeme kada je na području Bjelovara minirano nekoliko stotina kuća Srba s ciljem da se oni uplaše i odu. Među srušenim kućama bilo je i nekoliko čiji su vlasnici bili Hrvati, oni koji nisu prihvatili zov mržnje. Znalo je samo u jednoj noću odletjeti u zrak 12-13 objekata. Po mojoj evidenciji prva stradala kuća bila je ona Jovice Brkića u srpnju 1991. godine, a zadnja 1994. godine u selu Kovačevac", prisjeća se danas 75-godišnji Vojin Kutić. Priča nam kako su on i supruga s dvoje djece do rata živjeli posve običnim životom u Bjelovaru. On je radio u policiji, a supruga je bila primalja koja je, kaže, porodila pola Bjelovara. Uoči rata, u travnju 1991. godine, on odlazi u mirovinu, koja – pokazat će se ubrzo – nije bila nimalo mirna.

"Kada su nam minirali kuću krajem 1991. godine ona je po uviđaju bila već 73. srušena kuća na području Bjelovara. Kuće su se rušile planski zbog progona ljudi, a ne iz osobne osvete. To je sve bilo dirigirano odozgo, od tadašnje Vlade", uvjeren je Kutić. Priča nam i kako su se tadašnji odgovorni u policiji odnosili prema takvim događajima, već unaprijed su govorili da će biti teško otkriti počinitelje. Tako je i bilo.

Nema predaje

Ni on ni supruga ipak se nisu predavali. Podnijeli su 1994. godine tužbe Općinskom sudu u Zagrebu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske. Pozvali su se na članak 180. Zakona o obveznim odnosima koji je propisivao da je država odgovorna za štetu nastalu nasiljem ili terorom.

Sabor je, međutim, dvije godine kasnije, 1996. godine, pod palicom HDZ-a donio izmjene tog zakona po kojima su prekinuti svi postupci za naknadu štete nastale terorističkim aktima do donošenja novog propisa. Zbog takvog su rješenja tužbe bračnog para Kutić ubrzo odbačene, kao i stotine sličnih tužbi koje su u to vrijeme podnosili oštećeni hrvatski Srbi.

Kutići su ipak gurali dalje – tužili su Hrvatsku Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu zbog nemogućnosti pristupa sudu i nerazumno dugog sudskog postupka. Strasbourg je 2002. godine presudio da je Hrvatska kriva i da je Kunićima povrijedila pravo na pristup sudu što jamči članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sud je odredio da bračnom paru Kutić država mora platiti 10.000 eura. Hrvatska je morala konačno donijeti i propis kojim se regulira naknada štete nastale terorizmom.

Nakon te presedanske presude, uz dodatni međunarodni pritisak, konačno je ubrzano donošenje novog propisa u srpnju 2003. godine. Ovoga puta zakon je kreirao tada vladajući SDP. Nakon sedam godina pravne praznine, donesen je potpuno novi Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija. Ubrzo će se pokazati da je i to samo djelomično rješenje.

Po tom zakonu, koji je još uvijek na snazi, odšteta se može dobiti samo za pretrpljenu neimovinsku štetu, zbog gubitka života ili tjelesnog oštećenja i oštećenja zdravlja, ali ne i za uništenu imovinu. Za srušene kuće i ostale nekretnine upućuje se na Zakon o obnovi, ali i on regulira samo obnovu objekata u kojima se živjelo i to kao što su se obnavljali objekti na ratnom području - obnove 35 četvornih metara za vlasnika i po 10 četvornih metara za svakog člana domaćinstva. Na taj način Kutići su ponovno ostali 'kratkih rukava', a i mnogi drugi kojima su uništene stotine kvadrata restorana, trgovina, vikendica i drugih objekata i imovine.

Imovina za 'kutiju cigareta'

"Prvi zakon je suspendirao Vladimir Šeks, drugi je kreirao Mato Arlović, to sve govori. Osjećam se kao da smo mi Srbi građani drugog reda. Ne vjerujem da će to riješiti ni Milanovićeva vlada", rezigniran je Vojin Kutić, koji je prije desetak godina zajedno sa drugim sugrađanima slične sudbine osnovao Udrugu osoba oštećenih terorističkim djelovanjem „Pravda“. Ostatke imovine je prodao, kaže, 'za kutiju cigareta'. Danas sa suprugom više ne živi u Bjelovaru. Odselili su u Pulu, u jednosoban stan.

Više udruga, odvjetnika i građana pokušala je na Ustavnom sudu osporiti oba zakona, i suspenziju članka 180. Zakona o obveznim odnosima iz 1996. godine i novi zakon iz 2003. godine, ali bez uspjeha. Ustavni sud je odbacio je sve prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti. Ustavni suci smatrali su da je država imala legitimni cilj kada je suspendirala zakon 1996. godine i uvela novi 2003. godine kako bi, među ostalim, „spriječila prekomjerni financijski teret koji je nametnut Republici Hrvatskoj u vrijeme vođenja obrambenog rata i u poslijeratnom razdoblju izgradnje i oporavku zemlje“. Pozitivno u toj dvojbenoj odluci Ustavnog suda bilo je to da su obvezali nadležne sudove da više ne naplaćuju sudske troškove građanima koji su izgubili sudske sporove temeljem suspendiranog zakona, a koji su često iznosili i više od 100 tisuća kuna. 

U Srpskom narodnom vijeću (SNV) godinama upozoravaju na nevoljkost države da pitanje naknade štete za imovinu uništenu terorističkim aktima riješi na pravedan način. U suradnji s više nevladinih organizacija, među kojima su i Documenta i Pravda, pisali su svima – od Predsjednika RH, Sabora, Vlade, Ministarstvu pravosuđa, Državnom odvjetništvu... ali za sada bez bitnijih pomaka.

"Ispada da je uređenija bila bivša država iz koje je naslijeđen Zakon o obveznim odnosima koji je suspendiran 1996. godine, jer se po njemu mogla dobiti odšteta i za život i za imovinu, a sada imamo zakon iz 2003. godine koji mnogo toga nije riješio", kaže Tatjana Vukobratović-Spasojević, voditeljica pravnog odjela SNV-a.

Livada umjesto kuće

Najspornijim smatra to što naknadu za imovinu po Zakonu o obnovi mogu dobiti samo oni koji kumulativno ispunjavaju uvjete prebivališta i vlasništva nad nekretninom, dakle samo oni kojima je stradala imovina za stanovanje, ali ne i ostale nekretine. Sporno je i to što se država takvom odlukom potpuno ograđuje od odgovornosti za minirane kuće Srba, već sve prebacuje na model rješavanja 'ratne štete'.

"Predlagali smo izmjene Zakona o odgovornosti za štetu uslijed terorističkih akata, ali u tome nismo naišli na razumijevanje u Ministarstvu pravosuđa. Sada smo se, zajedno s Klubom zastupnika SDSS-a, usmjerili na izmjene Zakona o obnovi. Predlažemo da bi pravo na obnovu ili novčano obeštećenje imali i vlasnici, suvlasnici ili nasljednici uništenih poslovnih i drugih objekata, a ne samo kuća u kojim su imali prebivalište na dan 8. listopada 1991. godine. Prijedlog smo uputili Državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Ta je ideja još uvijek na 'dugačkom štapu'. Za nju je bilo zanimanja  na početku ove Vlade, kada je za tzv. ratno nasljeđe bio nadležan potpredsjednik Vlade Neven Mimica, sazivani su sastanci na tu temu, ali u zadnje dvije godine od kada je nadležan potpredsjednik Branko Grčić nije sazvan niti jedan sastanak tog tipa", objašnjava Tatjana Vukobratović-Spasojević.

U SNV-u kažu da su u međuvremenu mnogi odustali od bilo kakvog obeštećenja, neki su se zadovoljili polovičnim rješenjem po Zakonu o obnovi, tako da bi država trebala, po procjenama SNV-a, nadoknaditi ili obnoviti možda do 2000 uništenih objekata „što za državu ne bi trebao biti veliki trošak“.

"Moglo bi se obnavljati te kuće u etapama, po nekoliko stotina kroz pet godina, a tako bi se mogla isplaćivati i odšteta da to državu što manje optereti s obzirom na tešku gospodarsku situaciju. Naš prijedlog ide apsolutno prema tome da za državu to ne bude odjednom veliki atak, ali odgovora nikakvog nema", kaže voditeljica pravnog odjela SNV-a.     

I dok država tapka u mjestu, premijer Milanović i nakon više od dvadeset godina apelira na 'strpljivost',  a mnogi vlasnici nemaju nikakvo obeštećenje ili obnovu, tragovi miniranja polako se uklanjaju.

U Zadru su gradske vlasti lani bez većih problema osigurale 300 tisuća kuna za uklanjanje miniranih kuća. Prije četiri godine Zadar je uspio raščistiti samo sedam ruševina, zato što su se mnogi vlasnici tome protivili smatrajući da srušene kuće mogu biti dokazi materijal u eventualnom nekom novom postupku za ostvarivanje prava na obnovu ili novčano obeštećenje. U međuvremenu, novim Zakonom o komunalnoj djelatnosti postupak uklanjanja ruševina 'po službenoj dužnosti' znatno je olakšan, pa je u planu raščišćavanje oko 70 ruševina. Na mnogim mjestima noćnih eksplozija iz 1990-ih tako polako ali sigurno ostaju samo ledine.