Hoćemo li, ipak, Milanovića pamtiti po dobrom?

Ako, točnije kada jednoga dana Hrvatska dobije svoju Syrizu, Die Linke, neku beskompromisnu, novu, istinsku socijalističku stranku ili koaliciju takvih, velike će zasluge pripadati i sadašnjem premijeru Zoranu Milanoviću.

Ostat će, istina, zaboravljeni svi oni čiji je angažman nesebičan, ali to uvijek tako biva: pamte se generali, dok se vojnika sjeća samo najuža obitelj.

On, Zoran Milanović, će dakle pokupiti zasluge za posljedice združene akcije pražnjenja hrvatske socijaldemokracije od svoje suštine i pretvaranje SDP-a u nenacionalističko krilo brutalnog kapitalizma garniranog kolosalnim političkim diletantizmom.

Prepoznale su to čak i vođe hrvatskih sindikata, profesionalni nezadovoljnici koji su se na vrijeme, s dvadeset i kojom godinom zakašnjenja sjetili ideje o tri osmice, ali su, opet, zaboravili da su akteri vlasti daleko manji problem od sustava.

Da, aktualna Vlada jeste neopjevano loša, samo što nije ništa gora od prethodne, niti će se ispostaviti kako će je zamijeniti bolja. Zapravo, pakleni je to trokut – vlada-oporba-sindikati – koji funkcionira kao okvir u kojem se čuva sve što su naivni očekivali da će, barem, biti okrznuto pobjedom Kukuriku koalicije. Naravno, nikakvo to opravdanje nije, a još je manje razlog da ispunimo želju prvog ministra i s njim na čelu kolone propatimo još oko deset godina; samo što se ne treba nadati da će isto to desetljeće sa nekim drugim službenicima oligarhije biti podnošljivije.

Zoran Milanović, po svemu sudeći, još nije shvatio zbog čega je uopće došao na vlast. Jedino zbog čega nije je zato što ima lijepe oči i (kao) čvrsto prijateljstvo s Emilom Tedeschijem. Pobijedila je, čisto da se podsjetimo, Kukuriku koalicija zato što je trećina njenih glasača, jednostavno, prirodno orijentirana, prije svega, prema SDP-u, dok je druga trećina samo željela pad HDZ-a, a posljednja povjerovala kako socijaldemokrati to zbilja i jesu. U toj podjeli, bliski su više nego što žele priznati, prvi i posljednji: neizlječivi SDP-ovci su, recimo tako, vjernici ideja, istih onih zbog čijeg su odbacivanja kojem svjedočimo, na antidepresivima ovi treći.

Da je SDP stranka koja je u rekordnom roku iznevjerila najmanje trećinu svojih birača, vijest je koliko i informacija su se Beatlesi raspali. No, to ne znači i kako je ista ta stranka te svoje očajne birače navela na odluku o trajnoj apstinenciji od bilo kakva sudjelovanja na izborima. Moguće je tek da će propustiti prve iduće, potpuno nezainteresirani za njihov ishod. Sve, naime, i da Socijaldemokratska partija preživi onaj dan u kojem se Mislav Bago javlja ispred glasačkih mjesta, ideja socijalne pravde u njoj neće. Točnije, živa izbore ne može dočekati, s obzirom da je preminula neposredno nakon ovih posljednjih.

Upravo je to rezultat po kojem ćemo pamtiti Zorana Milanovića: setom grunfovskih odluka – o kojima se i govori i razmišlja poput lika iz kultnog stripa – SDP se legitimirala kao stranka u kojoj forma veze nema sa suštinom, kao Socijaldemokratska partija koja, možda, ne prezire demokraciju, samo možda, ali je socijalno osjetljiva kao Broj 1.

Za ovog mandata SDP je praznim ostavio, nazovimo ga, svoj prirodni prostor, pokazavši, uz sve ostalo, kako se kod nas najbolje prima sve najgore iz Europske unije, u kojoj je socijaldemokracija kao takva, odavno pala nekoj stvari za uši i postala ukras parlamentarizma kao oblika zaštite kapitala i njegovog interesa o kojem postoji svestranački konsenzus.

Nisu u istoj toj EU, kao ni drugdje, nove lijeve stranke i pokreti nastali zato da se istinski ljevičari mogu zajedno diviti Marxu ili svađati oko toga je li Messi bolji od Ronalda, već su te nove, lijeve stranke i pokreti posljedica neuspjeha socijaldemokrata, njihova umjerenjaštva, kompromiserstva i, u konačnici, religijskog pristupanja kapitalizmu. No, umjesto da shvati kako je blairovski koncept - u kojem se Laburisti od oponenata razlikuju po stupnju socijalne osjetljivosti, a ne suštinskom odnosu spram tačerizma - spektakularno propao, ovaj naš mučenik je pokazao da se od lošeg može biti gori. Nije, što valjda ne treba naglašavati, niti jednom svojom odlukom ova Vlada ugrozila anđele tranzicije, već isključivo njene žrtve, pokazujući pri tome kao svemir veliko nerazumijevanje za nezadovoljstvo građana i istu toliku nespremnost na, prvo drugarsku, a kasnije i onu kritiku koja zvuči kao krik očajnika.

Kako je ispražnjen od suštine, SDP je poput balona odletio u onu sivu političku zonu u kojoj svaka promjena ima jedan cilj: da radikalnoj manjini bude i dalje, a i to u najgorem slučaju, jednako ugodno, bez obzira na cijenu koju većina mora platiti. Tako je, ali sigurno, SDP ostao bez one svoje zadnje trećine birača, zadržavši eventualno većinu iz prve, ali ne zato što nema alternative, već zato što je još nema.

Dok je postojala makar i naivna nada da socijaldemokracija nije propala, istinske lijeve stranke, one što ih trendovski, slučajni socijalisti nazivaju radikalnim, nisu iz stotinu i jednog razloga, imale naročite šanse. Danas, međutim, imaju samo jedan razlog nastanka: neuspjeh SDP-a ili kako se već socijaldemokrate zovu na stranim jezicima. 

Kada je umjesto reanimiranja izvornih ideja socijaldemokracije, Milanović odabrao koncept njihova eutanaziranja, nesvjesno je započeo proces kreiranja klime koja, na kraju, jednostavno mora rezultirati novom ljevicom. Kada nastane i artikulira se na političkoj sceni, imat ćemo, eto, jedan razlog da ga pamtimo po dobrom, ma koliko se danas osjećali prevarenim.