Hrvatska – zemlja za prolazak, a ne za ostanak

Prvih mjesec dana od početka tzv. vala izbjeglica je iza nas. Brojke i dalje neumoljivo rastu. Prosječno oko 5.000 izbjeglica dnevno dolazi - bolje reći, prolazi - kroz istočni dio Hrvatske. Sve smo bliži jubilarnom broju od 200.000 nesretnih Sirijaca, Afganistanaca, Iračana i drugih koje je izbjeglički put nanio u našu zemlju. Broj vlakova, koji ih žurno prevoze od granice do granice, uskoro će dosegnuti troznamenkasti broj. Rijeku autobusa više nitko ni ne mjeri.

Sve se broji u stotinama i tisućama, sve osim jedne brojke – samo je desetak ljudi u ovih mjesec dana zatražilo azil u Hrvatskoj. Jesmo li doista toliko nepoželjna država da gotovo nitko u njoj ne želi ostati duže od nekoliko nužnih sati potrebnih za registraciju? Kako je moguće da je ranije i do tisuću ljudi godišnje tražilo azil u Hrvatskoj, a da sada, kada im je dio granice praktički otvoren za ulazak, zahtjev za azil predalo zanemariv broj ljudi? Može se postaviti i pitanje je li država učinila sve da jednakim žarom kojim organizira transfere iz Hrvatske, objasni i koja su prava i mogućnosti ostanka kod nas? Ili je, jednostavno, sve prepušteno stihiji, zakonu grupe, bez vremena za individualne odluke i predah?

Izbjeglice se kod nas tretira poput elementarne nepogode koja dođe i prođe, a u međuvremenu je treba držati pod kontrolom. Od improviziranog šatorskog smještaja i brzinskih intervjua do efikasnog transfera u svega nekoliko sati. Vlast radi na tome da ti nesretni ljudi, kad već dolaze, što brže i odu iz Hrvatske, gotovo bez šansi da itko iskorači iz izbjegličke kolone.

Sjetimo se tjedana koji su prethodili famoznom 'valu'. Planovi su bili posve drugačiji. Govorilo se o mnoštvu mogućnosti smještaja izbjeglica diljem Hrvatske, u sigurnim zidanim objektima.

Hrvatska ima dovoljno objekata od Iloka do Dubrovnika u koje može smjestiti imigrante bude li potrebno. Državni ured za upravljanje državnom imovinom ima popis od petnaestak potencijalnih objekata koje u kratkom roku možemo staviti u funkciju ako Vlada od nas to bude zahtijevala – rekao je krajem kolovoza Mladen Pejnović, ravnatelj DUUDI-ja.

Tada su se kao potencijalne lokacije spominjali vojni objekti u Dugom Selu, Karlovcu, Varaždinu i Puli, dvorac Esterhazy u Dardi, ferijalni dom u Vukovaru, pa čak i bivša srpska, bosanska i slovenska odmarališta u Dalmaciji. Mediji su izvještavali i da se građani sami javljaju da bi pružili smještaj tim nesretnim ljudima. Da su se nadležni držali tog plana, zasigurno bi i broj onih koji bi odlučili ostati u Hrvatskoj, dulje ili možda za stalno, bio veći. Jedna je stvar doći u zemlju u koju vas primaju u improviziranim šatorima na nekoj ledini, a druga ako vas smještaju u zgradama s primjerenom infrastrukturom.

Unatoč tome, prvih dana tisuće izbjeglica ostavljene su pod vedrim nebom na željezničkoj stanici u Tovarniku. Čvrsti objekti u Belom Manastiru i Zagrebu koji su u vrlo kratkom vremenu opremljeni za prihvat najmanje 3.000 ljudi, još brže su ispražnjeni nakon prvog izbjegličkog vala. Sada su zaboravljeni i stavljeni „na čekanje“. Jedino mjesto za prihvat izbjeglica trenutačno je Opatovac, za kojeg vlasti neumorno naglašavaju da je riječ o 'tranzitnom', a nikako 'prihvatnom' centru za dulji boravak.

U početku u šatorima u Opatovcu nije bilo ni kreveta ni vreća za spavanje. Takvi skautski uvjeti pravdali su se time da će ljudi tamo ostajati najduže 36 sati, do prvog slobodnog transfera prema Mađarskoj, pa da im neki bolji smještaj nije potreban (!). S hladnijim danima, ipak su dopremljeni poljski kreveti i deke, šatori i kontejneri za prvu pomoć i registraciju. Ali sve je to i dalje improvizirani smještaj koji jasno šalje poruku - mi smo zemlja za prolazak, a ne za ostanak. Koliko će ljudi u takvim uvjetima propustiti svoj red za brzi transfer prema zapadnoj Evropi, i odlučiti zatražiti azil, odnosno međunarodnu zaštitu u Hrvatskoj?

Pitanje je i kojom brzinom se odvijaju intervjui s njima pri registraciji. Ako u jednom satu dolazi prosječno 250 izbjeglica koji kamp napuštaju koji sat kasnije, očito je da pojedinačni razgovori s njima ne traju više od nekoliko minuta. U tom kratkom vremenu teško da službenik zadužen za registraciju može svakom pojedinačno objasniti koja su mu prava i obaveze. Teško i da se svatko od nesretnih 'putnika' uopće može snaći i donijeti odluku - nastaviti dalje ili eventualno ostati i pokušati ovdje dobiti azil.

Iako je ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić nekoliko puta ponovio da se svakom na perzijskom, arapskom i engleskom jeziku ponudi azil, te da će svatko tko zatraži azil njega i dobiti, to više zvuči kao poruka za 'vanjskopolitičku upotrebu' nego odraz stvarne, dorađene hrvatske migranske politike.

Puno su glasnije političke poruke koje tješe hrvatsku javnost da izbjeglice neće ostati u Hrvatskoj, da žele otići dalje u sigurnije i razvijenije zemlje, nego što ju se priprema na mogućnost da neki od njih i ostanu. To se vidi i po toplo-hladnim odlukama da se kroz istočne granice njima može dozvoliti ulazak, ali preko južnih – ne, da će budući centar u Slavonskom Brodu biti ponajprije za smještaj preko zime policije, vojske i drugih službi koje su na trenu „duže od samih izbjeglica“ te da su većina njih zapravo ekonomski migranti koji će ubrzo biti vraćeni u zemlje od kuda dolaze. To u suštini govore svi, bez obzira jesu li socijaldemokratska vlast ili kruta konzervativna opozicija. Razlika je samo u stilu.

Takva 'šaljidalje politika' prema izbjeglicama nije od jučer. Danas je ona samo vidljivija zbog akutne situacije sa stotinama tisuća ljudi koji traže način kako pobjeći od rata, siromaštva i gladi.

Nojevska politika zabijanja glave u pijesak traje od prvog dana kada je 2004. godine stupio na snagu Zakon o azilu, neovisno tko je na vlasti. Oko 5.000 ljudi u tih je deset godina zatražilo azil u Hrvatskoj, a odobreno je samo oko 150 azila i privremenih zaštita. I tako mali broj ljudi kojima je Hrvatska ipak pristala pružiti zaštitu jedva mogu ostvariti iole sigurniji život ovdje. Hrvatska još uvijek nema integracijsku politiku prema azilantima, plan njihovog školovanja, zapošljavanja i stambenog zbrinjavanja. Nakon dvije godine kakve-takve socijalne pomoći (100 kuna mjesečno, smještaj i hrana), azilanti su prepušteni sami sebi. Prema nekim procjenama, barem trećina njih napustilo je u međuvremenu Hrvatsku, a većina onih koji su ostali je - nezaposlena.

Poražavajuće je da Hrvatska svih ovih godina ne prepoznaje prednosti u razvijanju raznolikog, multikulturnog društva, pa makar jednim dijelom i preko politike azila. I sada, kada nam dnevno prolaze tisuće ljudi sa svojim životima, znanjima i iskustvima, čitavu situaciju Hrvatska svodi isključivo na politički, sigurnosni i humanitarni problem, a ne na šansu. Rješenja čeka iz Bruxellesa, brine se o kontroli granica, a savjest pere dijeljenjem UNHCR-ovih deka i kišnih kabanica, do prvog autobusa ili vlaka za dalje.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.