ISIL - pijun u borbi kraljeva

Svaki pokušaj simplificiranog pristupa u pokušaju razumijevanja političkih previranja na Bliskom istoku osuđen je na propast, pa tako i u najnovijoj manifestaciji radikalnog militantnog islamizma oličenog u pokretu Islamska država Irak i Levant (ISIL), također poznat i kao ISIS - Islamska država Irak i Sirija, ili pak  po originalnom arapskom nazivu DAIŠ - Dawla Islamiyya fil-Iraq wa-al Sham.

ISIL, čije formacije danas kontroliraju značajan dio teritorije dviju država, Iraka i Sirije, veličine Velike Britanije, nije nastao u vakuumu i preko noći, već uslijed spleta kompliciranih okolnosti kojim je područje Bliskog istoka bilo izloženo tokom proteklog stoljeća, a posebno u toku protekle decenije.

Na nastanak i razvoj ISIL-a direktno je uticao niz faktora. Vojni intervencionizam velikih sila koji je svoj vrhunac doživio u američkoj agresiji na Irak. Zatim arapsko buđenje koje je pokrenulo demokratsku revoluciju u nekoliko zemalja sjeverne Afrike. Ta se revolucija u Siriji transformirala u krvavi građanski rat. Geopolitičko nadmetanje za primat na Bliskom istoku između najznačajnijih bliskoistočnih sila Irana, Saudijske Arabije i Turske. Borba za kontrolu energetskih resursa i obnavljanje hladnog rata između SAD-a i Rusije.

Tome je takođe pogodovao ubrzani razvoj informacijskih tehnologija i široka upotreba društvenih mreža i velike demografske promjene. Pored pomenutih faktora, marginalizacija sunita u Iraku i Siriji, koja je metastazirala u sektaški sukob kao odraz borbe za očuvanje vjerskog identiteta i globalna kriza identiteta u muslimanske populacije na Zapadu uslijed marginalizacije i narastajuće islamofobije pomogli su u uspješnom regrutiranju i ISIL učinili magnetom za privlačenje globalnih džihadista...  

Razlaz s al-Kaidom

ISIL je osnovao Abu Mus'ab al Zarqawi nakon američke agresije na Irak, okupacije ove zemlje i svrgavanja diktatorskog režima Saddama Husseina. Zarqawi, kojeg su Amerikanci kasnije likvidirali u jednom napadu, jordanski je militant i kriminalac koji se transformirao u islamističkog vođu, a djelovanje ISIL-a bilo je ograničeno na teritorij Iraka na kojem su irački suniti činili većinu populacije.

U početku je postojala bliska veza između ISIL-a i al-Kaide, ali se Zarqawi razišao sa Osamom bin Ladenom i Aymanom Zawahirijem, liderima Al-Kaide, po pitanju strateškog djelovanja ovog militantnog islamskog pokreta.

Al-Kaida je nastala kao baza podataka militantnih islamista regrutiranih u dosluhu američke administracije i njenih arapskih saveznika i Pakistana, posebno Pakistanske vojne kontraobavještajne službe (ISI), za borbu protiv ''bezbožnog'' komunizma oličenog u sovjetskoj agresiji na Afganistan.

Ova strategija, također poznata kao «zeleni pojas», proizvod je američkih geostrateških eksperata, posebno Zbignewa Brzezinskog, koji su Sovjetima željeli podmetnuti njihov vlastiti Vijetnam u Afganistanu. Ideja je bila iskoristiti najmilitantnije protagoniste ''političkog islama'', ideologije kasnije nazvane islamizmom, i preusmjeriti njihovo djelovanje sa lokalnog terena jer je predstavljao prijetnju arapskim režimima i interesima njihovih zapadnih zaštitinika, iskoristivši ga tako kao efektivan instrument za postizanje američkih globalnih ciljeva u praskozorju hladnoratovske borbe sa Sovjetskim Savezom.

U to vrijeme iz arapskih zatvora sistematski je oslobođen veliki broj islamista koji su kasnije, uz pomoć CIA-a, ISI-a i saudijske obavještajne službe kojom je rukovodio princ Faisal al Turki, preko regrutnog centra u pakistanskom gradu Peshawar, prebačeni u Afganistan gdje su konačno izvojevali pobjedu i prisilili sovjetske trupe na povlačenje.

Uspjeh postignut u Afganistanu zaslijepio je pripadnike al-Kaide do te mjere da su se okrenuli protiv novog neprijatelja - SAD-a, nakon što im je rok upotrebe kao instrumenta za ostvarivanje zapadnih interesa bio istekao.

Dok je Bin Ladenova strategija bila usmjerena ka vanjskom neprijatelju - SAD-u i njegovim saveznicima, Zarqawi je primat davao borbi na domaćem terenu, to jest svrgavanju postojećih arapskih režima.

Američkom agresijom na Irak ravnoteža na Bliskom istoku drastično je poremećena u korist Irana, koji time praktično postaje dominantna sila u regionu i koja od tada ima najveći uticaj u novom Iraku, u kojem je šiitska većina preuzela poluge vlasti. Tada dolazi do ozbiljne marginalizacije iračkih sunita koji dižu pobunu, a čije opravdano nezadovoljstvo svojim društvenim položajem odlično pogoduje razvoju militantnog sunizma, koji vješto eksploatiraju  novonastale terorističke organizacije, među kojima prednjači ISIL.

Magnet za militante

Formiranje i razvoj ISIL-a u respektabilnu, iako brutalnu, vojnu formaciju kakva je danas, dugo vremena je bilo ispod radara međunarodnih faktora da bi tek pojavom građanskog rata u Siriji, kada ISIL počinje svoje djelovanje u ovoj zemlji, postao prepoznat ne samo kao teroristička organizacija već kao prava vojna formacija.

ISIL tako postaje magnet za privlačenje desetina hiljada islamskih militanata širom svijeta koji u ISIL-u prepoznaju avangardu budućeg radikalnog islamskog poretka koji sanjaju, a koja je posebno aktuelizirana proglašenjem Kalifata i ustoličenjem Abu Bakra al Baghdadija kao halife tzv. Islamske države.

Jačanju ISIL-a doprinose i zapadne zemlje, prevenstveno SAD, budući da je strateški cilj američke administracije na Bliskom istoku bilo svrgavanje despotskog režima u Damasku, čiji opstanak je uglavnom ovisio o podršci Irana i Rusije, američkih globalnih i regionalnih rivala. Pravi cilj američke administracije bilo je slabljenje regionalnog uticaja Irana, a korak do toga bilo je svrgavanje Assada.

Stoga je američka administracija ne samo zažmirila na pojavu ISIL-a već je aktivno učestvovala u obučavanju nekih njegovih pripadnika u Jordanu, koji su kasnije preko Turske ubačeni u Siriju da se bore protiv Assadovog režima.

Uspjeh ISIL-a ne bi bio moguć bez finansijske podrške bogatih pojedinaca iz arapskih zaljevskih zemalja, prvenstveno Saudijske Arabije, Katara i Kuvajta i diplomatske podrške režima tih zemalja ovom pokretu. Pomenute zemlje ISIL vide kao efektivan instrument za koji smatraju da je jedini u stanju zaustaviti prodor iranskog geostrateškog uticaja u arapski svijet koji ove zemlje vide kao egzistencijalnu prijetnju svome opstanku na vlasti i sunitskoj dominaciji. Budući da u zaljevskim zemljama žive značajne šiitske manjine, dok u Bahrejnu šiiti čine većinu stanovništva, otuda i velika bojazan ovih zemalja da bi Iran mogao zagospodariti cijelim regionom.  Neki analitičari već lamentiraju o tome kako šiitski Iran danas kontrolira četiri velika centra arapskog svijeta: Bagdad, Damask, Bejrut i Sanu.

Zbog toga se arapske monarhije nisu libile uložiti velika finansijska sredstva kako bi se ideologija ISIL-a prvenstveno nadahnula sektaškom antišiitskom retorikom i okrenula protiv glavnog neprijatelja - Irana, i njegovih interesa u regionu, a ne Izraela, tradicionalnog neprijatelja arapskih zemalja bez obzira na ideološku odrednicu koja je na vlasti.  

Brutalnost ISIL-a prema svim svojim neistomišljenicima, posebno manjinskim vjerskim zajednicama, Jezidima, kršćanima, posebno muslimanima šiitima i kolektivna ubojstva i teatralna odrubljivanja glava stranim novinarima i humanitarnim radnicima, konačno je podstaknula i zapadne i islamske zemlje da vojno interveniraju protiv ISIL-a.

Assad prije ISIL-a

Ipak, neke zemlje, poput Turske, insistiraju da intervencija protiv ISIL-a mora također uključivati i svrgavanje Assadovog režima, kao jedan od osnovnih ciljeva turske regionalne politike u protekle tri godine, kao i užurbano naoružavanje i obuku umjerene sirijske opozcije radi svrgavanja režima u Damasku.

Turska po svaku cijenu želi vidjeti promjenu vlasti u Damasku, vjerujući da će njeni favoriti, političke snage kojim dominiraju umjerena Muslimanska braća, konačno doći na vlast u Siriji. Turska je inače svoju vanjsku politiku na Bliskom istoku bazirala na podršci procesu demokratizacije u Libiji, Tunisu, Egiptu, Jemenu i Siriji u nadi da će Muslimanska braća, čija je ideologija i politika bliska politici vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP) u Turskoj, kao najozbiljnija i najorganiziranija islamska politička opcija, doći na vlast na koju će Turska imati snažan uticaj.

Ovakva očekivanja Turske nisu se ostvarila i ona je postala usamljena i izolirana na Bliskom istoku. Islamisti su svrgnuti sa vlasti u Egiptu, u Tunisu je nedavno pobjedu na parlamentarnim izborima odnijela sekularna politička opcija, u Libiji se islamistima odupiru sekularno orijentirane snage Halife Haftara koje podržava i Zapad, ali i neke arapske monarhije, a u Siriji se Assadov režim, uz pomoć Irana i Rusije, i uslijed ustezanja Amerikanaca da interveniraju u ovoj zemlji protiv Assada, odolijeva naporima oružane opozicije.

S druge strane, Ankara je sve vrijeme pokazivala neutralan odnos prema ISIL-u jer joj je odgovarala jaka protuteža koja će onemogućiti formiranje i jačanje kurdske teritorijalne autonomije ‘Rojava', na sjeveroistoku Sirije, a čiji smo epilog upravo imali priliku vidjeti za vrijeme ofanzive ISIL-a na kurdsko uporište Kobani na granici sa Turskom.

Turska politika ima dvostruki pristup kurdskom pitanju u regionu, jer s jedne strane podržava kurdsku autonomiju u Iraku od koje ima ekonomsku korist, na štetu odnosa sa Bagdadom pa čak i po cijenu rasparčavanja Iraka, dok se s druge strane žestoko suprotstavlja istoj u Siriji, budući da najjača sirijska kurdska snaga u Siriji, Partija demokratskog ujedinjenja koju predvodi Salih Muslim, gaji bliske odnose sa Kurdistanskom radničkom partijom (PKK) koju Turska smatra terorističkom organizacijom, bojeći se da bi kurdska autonomija u Siriji mogla poslužiti kao model teritorijalne secesije i prisajedinjenja dijelova jugoistočne Turske gdje se nalazi najveća koncentracija Kurda.

Od Irana do Libana

Iran pak, iako odobrava intervenciju protiv ISIL-a, boji se da će u slučaju obaranja Assadovog režima njegovi interesi biti ugroženi. Assadov režim predstavlja jednu od osnovnih poluga ostvarivanja iranskih regionalnih interesa obzirom da Iran preko Sirije ima direktan teritorijalni most do Libana u kojem finansira, obučava, a time i kontrolira najozbiljniju vojnu formaciju Hizbullah, koju Iran smatra okosnicom svoje regionalne antiimperijalističke politike koja podrazumjeva borbu protiv američko-izraelske dominacije Bliskim istokom.

Stoga, koliko god najnoviji napadi na vojne i komandne ciljeve ISIL-a u Siriji i Iraku naočigled ukazuju na odlučnost Zapada i njegovih saveznika u arapskom svijetu da se konačno suprotstave ovoj pošasti, teško je očekivati da će ISIL biti uništen, pa čak ni znatno oslabljen, sve dok postoji bojazan zaljevskih zemalja od iranske dominacije.

Teritorij koji ISIL trenutno drži pod svojom kontrolom predstavlja svojevrsnu tampon zonu prema Iranu što savršeno odgovara nekim arapskim zemljama, a Turskoj kao prepreka za stvaranje kurdske države na teritoriji Sirije, što predstavlja važan geopolitički cilj Turske, kao jednog od vodećih aktera na Bliskom istoku.

S druge strane, sve dok postoji ISIL koji kontrolira veliki dio teritorija Iraka i Sirije, regrutiranje islamskih militanata na zapadu, Balkanu, jugoistočnoj Aziji i Australiji neće prestati, što dugoročno usložnjava odnose islamskog i zapadnog svijeta i komplicira borbu protiv tzv. islamskog terorizma i predstavlja prepreku za uspješnu integraciju i prihvatanje muslimana kao ravnopravnih građana u zapadnim zemljama.

Drugim riječima, radi se o jednom začaranom krugu koji sve više doprinosi destabilizaciji, haosu i perpetualnom konfliktu koji će imati dalekosežne posljedice po ostatak svijeta budući da se njegov tok i ishod teško može sa sigurnošću predvidjeti.

U svakom slučaju ISIL je uspio napraviti presedan što nije pošlo za rukom niti jednoj islamističkoj snazi prije njega. Uspio je izbrisati kolonijalne granice između dvije najznačajnije zemlje na Bliskom istoku koje su iscrtale kolonijalne sile Engleska i Francuska, i to tajnim sporazumom potpisanim između srednjerangiranih  diplomata - Sir Marka Sykesa i Francoisa Georgesa Picota.

Ovaj simbolični akt ISIL-a možda će poslužiti i kao presedan za dalju dezintegraciju Bliskog istoka.