Hrvatska danas ponovo zaranja u sramotnu prošlost, sjećajući se istog 22. travnja 1945. godine. Sedamdeset godina poslije, na obljetnicu proboja logoraša iz jasenovačkog logora, s njom će na taj put ponovo krenuti Sara i Isak, Flora i Nikola, Ilinka i Jovan, Emina i Džemal, Milena i Josip, Kata i Perica - Židovi, Srbi, Romi, Hrvati… Foto: Općina Jasenovac
Nosit će ih do kraja, hrvatski grb, nacija, povijest. Ne zna se točno koliko ih ima na tom putu, ali će ih sigurno nositi do kraja, i to imenom i prezimenom, jednog po jednog, baš onako kako su nestajali. Hapšenjima, racijama, transportima, u tim godinama fašističke i ustaške vladavine put na stratište bio je osobni horor svakoga od njih. Tek simbolično, završio je u smiraj jutra 22. travnja, kad će Hrvatska ponovo zaroniti u vlastitu sramotnu prošlost, sjećajući se istog tog dana u travnju 1945. godine. Sedamdeset godina poslije, na obljetnicu proboja logoraša iz jasenovačkog logora, s njom će na taj put ponovo krenuti Sara i Isak, Flora i Nikola, Ilinka i Jovan, Emina i Džemal, Milena i Josip, Kata i Perica - Židovi, Srbi, Romi, Hrvati…
Svako proljetno jutro, tog 22. travnja, ostavlja iza sebe miris ognjišta i kruha, miris kolona ljudskih sjena koje napuštaju svoje domove i vagonima odlaze na dug, pružnim pragovima popločan put, do njihove posljednje destinacije - na rampi selekcija, Ciglana Jasenovac, logor III.
Ispod ove sramote ne smiju se praviti nikakve crte, niti ubirati poeni. Nema ovdje nikakvih ideoloških očnjaka. Na spomen Jasenovca bolje je da šutite, jer pod njim leži velika bol. Ne usuđujte se, nema opravdanja, jer žrtve ustaškog režima su djeca, njihove majke i očevi. Izvršnom provedbom rasnih zakona NDH ubijani su na stratištu metodom izgladnjivanja, brutalnim mučenjima ili su pak jednostavno streljani. To je bio besprimjeran zvjerski akt zaštitnika režima.
I što smo poslije svega naučili? Čini se premalo!
Da jesmo ne bismo još uvijek imali ulice koje nose ime ustaškog ministra Mile Budaka, niti bi delegacija gradonačelnika Splita polagala cvijeće 10. travnja, na dan uspostave NDH, kamenoj izraslini s imenom ustaškog prvaka Rafaela Bobana.
Da jesmo, ne bi koji dan prije predsjednica svih Hrvata Kolinda Grabar Kitarović uz povik "smrt fašizmu" izbacila Titovu bistu s Pantovčaka na kojem stoluje.
Da smo nešto naučili od Jasenovca, ne bi danas imali ovakav Dayton u Bosni i Hercegovini pa se pravili da s njime nemamo veze.
Da se išta čulo od tog Jasenovca ne bi svesrpski spasiteljski tandem Vučić - Dodik tako uporno šutio o Srebrenici i Vukovaru.
Ma da se samo riječ jedna čula, ni onaj mostarski Veležov Bijeli brijeg ne bi bio samo „njihov“, nego bi bio „naš“, baš kao što je uvijek bio – naš, jer je lijeva obala Neretve, uvijek bila samo lijeva, a desna - samo desna, a ne naša i njihova.
Istina, jednom smo bili zajedno. Pa smo u antifašističkom pokretu porazili zlo, da bi se ono vratilo zajedno sa svom svojom nacionalističkom retorikom i političkim licemjerjem međunarodne zajednice. Svjedoci revizionizma, onog nacionalističko-oportunističkog, još uvijek živog političkog spomenika iz devedesetih, generacije su koje upravo stasaju, a kojima se u društvu nudi jedini siguran faktor strah od života i budućnosti i totalno jebenog osjećaja straha da se ne probudite samo kao Hrvati.
Polarizacija u društvu u kojem caruju nacionalizam i neoliberalizam je ogromna, pa se u njemu i ne prepoznaju ljudi. Svakodnevica im znači povratak u devedesete, a prizor iz noćne more ukrašen zastavicama na plastičnom šatorskom krilu nacionalnih heroja iz Savske 66 kao životna kulisa hororu u kojem žive. Ima nešto gore od totalitarnih sistema iz prošlosti, a to je današnji teror nacionalizma nad slobodnim umom pojedinca. Moglo bi im se dogoditi da ih zamrze vlastita djeca jer će ih svojim testamentom nacionalnog ponosa ponovo odvesti u mržnju, sukobe i nove ratove.
Ekstremne situacije rađaju ekstremne promjene. One često na prijestolja dovode luđake koje šire kolektivno ludilo, a kolateralne žrtve su uvijek nevini ljudi.
Svatko nosi svoj križ iza kojeg ostaje samo tišina. Jasenovačke žrtve su, na žalost, samo jedan vagon s pruge holokausta i nastavak užasnih priča iz Treblinke, Auschwiza, Dachaua, Mauthausena... od i do Kamenog cvijeta. Tek jedan dio odgovornosti za zločine iz NDH Maks Luburić, Andrija Artuković, Dinko Šakić i ostali krvnici iz ustaškog koncentracionog logora Jasenovac, ponijet će sa sobom noseći i taj jedan veliki križ na putu za Bleiburg, dok je poglavnik Ante Pavelić već bio u Rimu.
Križ od židovskog zlata.