Kolinda Grabar Kitarović radi isto što i pravaški bilmezi koje deklarativno osuđuje, samo za razliku od njih ne paradno, nego efektivno, ne tek redikulskim karnevalom, već na djelu, s pokrićem političke toljage koju je uzurpirala kao privatnu ideološku prćiju Foto: FaH
Pristajanje predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović na to da deklarativno osudi neonacistički marš i govor mržnje kojim je eruptirao, ali uz protestiranje da ne treba od toga raditi toliku vijest, u funkciji je upravo redukcije na deklaraciju, narativa o tobožnjoj svedenosti fašizma u zemlji na otvoreno deklarirano crnokošuljaštvo, izolirano samo na šačicu redikula, radi mimikrije činjenice da je upravo njezino djelovanje – premda uopće ne deklarirano crnom bojom uniforme – još najidealniji mogući primjer fašizma u onom ecovskom, ur- i strukturnom smislu.
Sjećamo li se još njezina famoznog pisma Miloradu Pupovcu? Da se zadržimo samo na tom primjeru (našlo bi ih se još hrpu, i recentnijih, ali i ovaj je dovoljan za ilustraciju). Bilo je lani, ali bilo je upečatljivo – to je pismo sve reklo o karakteru Kolindina predsjednikovanja. Nije bila riječ ni o čemu drugome nego o fundamentalističkoj fetvi iz pozicije prvosvećenice Domovine kao svetinje, koja proglašava otvorenu sezonu lova na sve novosti i frljiće, na tragu logike po kojoj si je Charlie Hebdo sam kriv za doživljeni masakr. A pod visokim pokroviteljstvom predsjedničke institucije!
Kolinda kao privatna osoba koja drži ruku na srcu dok se kune u naciju tek je ljigavi mediokritet, ali Kolinda u svojstvu predsjednice države – nominalno prve službenice konstitucije Republike Hrvatske kao građanske republike – koja u javnost odašilje huškačke pamflete s ciljem zastrašivanja i dokidanja slobode heretičke kritike te bilo kakvog sprdanja s Muhamedom Domovine (kao slobode govora kao jedne od središnjih građanskih sloboda), siledžija je koji zloupotrebljava nominalno demokratsku političku moć čineći upravo suprotno od opisa radnog mjesta za koje je angažiran(a). Čime od obične vrste mediokriteta postaje nositeljica strukturnog fašizma. Kako reče Viktor Ivančić tada: "Epistola predsjednice Hrvatske stoga je djelo fundamentalističkoga uma, izravni atak na građanske slobode i otvoreni poziv rulji da nasrne na sve koji 'provociraju', 'iritiraju' i 'vrijeđaju' osjećaje silom i tamjanom unificirane većine, pa utoliko i blistava ilustracija nesumnjivoga ekstremizma koji stanuje u prostoru što sebe voli definirati 'političkim centrom'."
Kolinda radi isto što i pravaški bilmezi koje deklarativno osuđuje, samo za razliku od njih ne paradno, nego efektivno, ne tek redikulskim karnevalom, već na djelu, s pokrićem političke toljage koju je uzurpirala kao privatnu ideološku prćiju. I što više radi upravo to što osuđuje, to će joj više biti stalo preusmjeravati osudu i naglašavati je kao nadležnu za uski rezervat tih nekih nebitnih.
Samoproklamiranom centrizmu prva je i glavna intencija, naime, demarkirati neobranjivi crnokošuljaški ekstremizam u odnosu na klajnbirgerski politički mainstream, odnosno tzv. građansku desnicu, ''naše Kreše'' koje brani i zastupa. Smisao bilo kakve osude prvih, kao osude fašizma i mržnje, uvijek im je samo i jedino u zaštiti potonjih. Zato je obavezno praćena inzistiranjem na tome da je riječ o teškoj margini, o šačici ekstremista kojima ne treba pridavati pozornost jer su marginalni, pa se o istom trošku osuđuje i prekomjerno izvještavanje o tome što se osuđuje, jer ono stvara lošu sliku o Hrvatskoj, da je "puno netolerantnija nego što jest". Potrebno je prikriti činjenicu kako je puzajući fašizam itekako raširen u našem društvu, gdje broj više nije teška margina, nego teški milijunček.
Tobožnji centrist je bilmez u fazi cinizma kao prosvijetljene ideologije: nije sasvim slijep ni lišen poznavanja pojmova, uviđa on problematičnosti i dubioze, naučili su ga osnovnim civilizacijskim uzusima koje se u svijetu mora poštovati, tipa da su rasni progoni zlo, operira unutar diskursa koji mu ne dopušta da gestom bilmeza samo lakonski odbaci određene vrijednosti i standarde.
Psihološki otud funkcionira kroz negacijski bijeg i kognitivnu disonancu: prva kognicija, o kojoj mora voditi računa, ona civilizacijskih uzusa, sukobljava se s drugom kognicijom, kojoj ga vuče srce ili joj barem brani zastavu, onu zaštitničkih gardova prema dominantnim vrijednostima svoje čaršije. Zato je za njegovu sliku svijeta bitno da fašističke manifestacije budu obilježje desnog ekstremizma – i samo ekstremizma, u tome je stvar. Da se ne prelijeva to na veće postotke stanovništva, na širu mainstream-bazu.
Za razliku od vulgarne forme desničara, koja uopće ne razumije da bi bila riječ o nečemu što ne valja, te stoji već u vrijednosnoj polemici u odnosu na civilizaciju, „centriranom“ je to vrlo dobro jasno; njegov nesporazum nije vrijednosni nego lokacijski: gdje je sve smješteno to zlo? On bi da vlada službena istina prema kojoj su civilizacijska sramota jedino neki tamo rubni cirkusanti, crni ustaše, ali ne i on sam i njegov susjed također. Samo oni s crnim kapama, u propisanoj folklornoj nošnji. Osuda ikonografije tu je kao dimna zavjesa kojom se osigurava rehabilitacija široke baze ''naših Kreša'' koji se nisu deklarirali ikonografijom, ne žele se naglas imenovati u onome što jesu. Ako izostaje ikonografija – e onda nije fašizam! Tako bi to centrist htio da bude.
Najviše će stoga pošiziti i redovno početi ispadati iz ravnoteže uvijek onda kad mu (glasništvom nekih frljića, ivančića, novosti i drugih ljevičarskih zanovijetala) fašizam počne curiti i van, onkraj ocrtanoga kruga na kraju spektra u koji si ga je namislio kao u rezervat zatvoriti. Ljevica – koja si je dala u zadatak podvlačiti ugrađene laži u mitovima, ritualima i hegemonskim narativima, stalno odizati tepih pod koji se pomeću stvari – bit će mu tu, prirodno, najveći neprijatelj, na koji razvija maksimum alergije, i nema puno mjesta čuđenju kako to da se svaka Kolinda ili svaki Josipović bolje razumije s Bujancem nego s onima koje denuncira kao "lijeve ekstreme".
Lažni centrirani upada u najškolskiju definiciju cinizma prema Sloterdijku: on je vojnik Većine i njezina hegemonskog idealizma, prva mu je briga u agenturi vladajućih mitova i normi. Ne zato što bi autentično dijelio fašističku retoriku, nego čisto zato što je drolja hegemonske paradigme pa u nusproduktu njezine zaštite i reprodukcije, kao onoga što mu je jedino stvarno na duši. Ne može on istupiti pred naciju i reći: sorry, lagali su vam sve ove godine; jedino što on može jest reći, kao na primjer Plenković za ploču u Jasenovcu, ''da je spomen-ploča podignuta hrvatskim braniteljima''. Jer ako ih nazovemo braniteljima, a ne crnim ustašama, onda isti taj fašizam, koji bismo osudili kada bi bio deklariran kao ustaški, nije deklariran i time nam ostaje dovoljno prostora za migoljenje; centrist se može nastaviti praviti glupim: no, evo, pa ja jesam protiv svakog fašizma, i nitko mi ne može reći da nisam, i najoštrije ga osuđujem... Samo što ovo nije fašizam, jer ne kaže tako za sebe.
On neće da slika zemlje, posebice većinske čaršije, bude crna, nego inzistira na bijeloj – što znači da se mora praviti kako crne mrlje na široj bazi ne postoje i ništa ga neće dovoditi do bijesa kao oni koji uporno ne žele začepiti o njima. Ako je tema, na primjer „Oluja“, stalo mu je braniti službeni Zagreb 1990-ih od ljage, on ne želi da hrvatska čast bude uprljana, nateže istinu da bi zadovoljio fiksni aksiom o nepostojanju upravo udružene zločinačke politike. Jedino čime se rukovodi je bolja slika o Hrvatima i Hrvatskoj, pa makar i lažna – za potrebe slike o čistoći igrat će ako treba i prljavo. Poput svih tendencija uljepšavajućoj laži iz zaštite fiksnog aksioma, ne može završiti drugdje nego u silovanjima logike i stvarnosti.
Ako je tema proboj sa svih strana spoznaje da je ekipa na čelu HR Herceg-Bosne bila naprosto ratna banda najtežeg stupnja i da su iza toga aktivno stajali Tuđman i Šušak, centristu će biti stalo to opovrgavati, donositi ridikuloznu deklaraciju o nikad dijeljenju Bosne i neposezanju za Hercegovinom, podržavati zaklade za Istinu i sl.
Ako je tema navala referendumske inicijative konstitutivno neprihvatljivoga karaktera za jedno građansko i sekularno društvo, ili kakav drugi oblik šovinizma, centrist će i opet tim svojim uvijek istim obrascem: vlastitim ograđivanjem, jer on se ne potpisuje pod takvo što, ali sve upozoravajući kako valjda demokracija nije prihvatljiva samo onda kad to nekome odgovara, pa udri u obranu demokratskog prava referendumaša da vedre i oblače i neke čine građanima drugog reda – pa udri po ljevici zbog odricanja im tog prava. Uprežući u pogon sve all-star floskule o potrebi da budu tolerantni oni koji pozivaju na tolerantnost; uvijek, naravno, kao netolerantnu prokazujući reaktivnu borbu protiv inicijalne netolerancije, koja dolazi s hegemonske strane.
Ali sebe će svejedno ići mirne duše predstavljati kao ideološki neutralnog, posred srijede – i to je također bitno obilježje fenomena. Podsjećamo i na onaj Kunderin teorem da se totalitarizam više nego kao pakao manifestira kao propaganda raja, svijeta u kojem svi žive u skladu i zajedništvu, ujedinjeni jedinstvenom voljom i vjerom. Ili u Budenovoj verziji: pravi fašizam ne krije se toliko u hiperpolitizaciji, poput ove pravaške, koja zaziva društveni konflikt, koliko upravo u pozi postpolitičke idile, kakvu nitko ne pumpa tako nemilo i efikasno kao Kolinda Grabar Kitarović (dobro, Stier joj parira kao pozadinski teoretičar, sa svojom "paradigmom društvene integracije") – na oltaru Pomirbe, privida beskonfliktnosti uspostavljene na konsenzusu i ujedinjenju oko tuđmanističke paradigme, u vidu pseudoreligijskoga kulta, sakraliziranog statusa Domovine. Prinudna homogenizacija na bazi radikalno ideološke vrijednosti koju se, međutim, predstavlja kao nikakvu obojenu ideologiju, nego – mašala – stvar naprosto neutralne normalnosti, izvan ideološkog praga društvene integracije. "Ta ideja da je nacija s onu stranu svih podjela – to je protofašistička ideja."