Trideset godina kasnije evo nas ovdje, obojice, opet ne jako udaljenih. Fizički blizu, a emotivno kao da su stali nadublji klanci između. On odbija misliti o toposima našeg grada, ja ih sanjam kao prvog dana. Razumijem ga. No znam i ovo: nekad je zaborav najupornije pamćenje. A uporno pamćenje – samo dokaz otpuštanja prošlosti
Ovo ljeto bit će ravno trideset godina, pada mi sad napamet, otkad je najveći zagrebački bend na čelu sa svojim karizmatičnim vođom posljednji put zajedno svirao u svom gradu. Kasnije koncerte i postave s lokalnim tezgarošima s kojima će do 1990. nastupati, ne računamo dakako.
Kako god, zadnji koncert benda, ako se ne varam, bio je na Šalati u ljeto 1988., a predzadnji, u neobičnom okruženju za tako veliku pojavu, odsvirali su u auli Arhitektonskog fakulteta u proljeće iste godine. Koncert i danas neshvatljive strasti i napetosti, gdje su se u jednom trenutku loše postavljene zvučne kutije PA-sistema počele opasno ljuljati prema nemirnoj i oznojenoj publici natiskanoj u holu fakulteta. Nemir i strast, uistinu.
Onaj na Šalati bio je nekako smireniji, gotovo melankoličan i interesantno je da od onolike goleme pjesmarice i tipično, „springsteenovski“, predugog koncerta pamtim jedino ponesenu obradu talijanske ljevičarske pop-budnice „Ma che colpa abbiamo noi“. Iz današnje perspektive, s naknadnom pameću, o kako tužno zvuči podsjećanje na stihove – „sara' una bella societa', fondata sulla liberta'“. Otpjevano u trenu kad se mislilo da je svaki dan, svaki sat sve slobodniji i da nas čekaju velike, neshvatljivo velike stvari u najbližoj budućnosti, onako kako se gotovo svakim danom sistem krunio sve očitije a zamah slobode bio sve osjetniji.
Je li on, vođa benda i zagrebački rock-profet, ove stihove pjevao s istom nadom, kao jedan od nas, kao dio nas, s vjerom u dolazeće bolje, ili ih je intonirao ironijski, s osjećajem poraženosti unaprijed, saznanjem da je svaka stvar već unaprijed izgubljena? I da je ovo što se igra već u produžecima.
Gledali smo ga kao boga, slobodno se sada može reći, onako visokog i tada već zakosaćenog, s onim usko postavljenim semitskim očima, i kako mu je, dok zatvorenih očiju pjeva, već u prvoj-drugoj pjesmi košulja uvijek bila potpuno mokra, od vrućine reflektora, ali još više, oduvijek sam ovo osjećao, od neke unutarnje, neobjašnjive tenzije – i pitali se što nam zapravo poručuje iza nanosa, iza zastava s vjetrom svojih stihova, onako kako je Kiš opisivao Krležinu literaturu kao „zastavu u kojoj uvek ima nekog vetra“.
Mogli smo možda pretpostaviti, ne na koncertu samom nego u danima što su uslijedili. Viđao sam ga često tada po gradu i djelovao mi je izgubljeno, kao čovjek koji ne zna gdje mu je mjesto. Svejedno, trideset godina kasnije i nakon svih iskustava i upoznavanja bezbrojnih ljudi, nikada nisam osjetio još nekoga čija je „aura“ emanirala takvu energiju, nešto nezaustavljivo, nepotrošivo, uništavajuće zapravo, po njega i po okolinu.
Kažem, viđalo ga se po gradu, i jednom se dogodilo tako da smo sjedili za spojenim stolovima u OKC-u, on i brojna „enturaža“, pa poslije po poznatim i uobičajenim kafićima i kavanama.
Uopće, interesantno je to s topografijom grada i ovim velikim autorom. Ne znam je li se netko od ovih novih hagiografa i/li lešinara još živa čovjeka bavio time, ali ukazalo mi se nedavno tek kako je fascinantno da je on koji je bio apsolutna svejugoslavenska pojava za osvješteniji dio zemlje, imao toliko lokalnih toposa u pjesmama. Ne znam ovako na prvu je li Bregović osim onog „decembra, Sarajevo, Holiday Inn“, imao još neku referencu na svoj grad. To su uveli tek „novi primitivci“ kasnije s „Koševom“, „Barama“ i „Sedrenikom“. Kao kontrapunkt tom često plitkom humoru, kao smrt ozbiljni Mladenović imao je o istom gradu ingenioznu metaforu, o Sarajevu „od blata i snega“. Riblja čorba i Bora Đorđević imali su ono divno jutro koje je svanulo iznad „crkve Svetog Marka“ i generičke „autobusne stanice“ i „vozove“.
Zagrebački rock'n'roll guru, pored markiranijih pojmova, kao o noći „u Kavkazu“ (valjda su ljudi van Zagreba i tada znali da se nije mislilo na planinski masiv što dijeli Europu od Azije), svoje je stihove, bez ikakve namjere za objašnjenjem, zasipao kondukterima koji čekaju tramvaj „da ih odveze na Remizu“, pa u istom kvartu onaj strašni „prvi tramvaj preko Trešnjevke“, i „Nebo iznad Trnskog“, a koje je mogao vidjeti samo s prozora iz svog nebodera u Sigetu 10, tik do dječjeg vrtića u koji smo išli i nedaleko od osnovne škole odakle smo kasnije odlazili u taj neboder i penjali se do, čini mi se, dvanaestog kata da vidimo pločicu s tim rijetkim prezimenom, zbunjeni i stidljivi, začarani i koncentrirani kao u kakvom mističnom iskustvu.
Šta su oni ljudi po Skopju, njegovu rodnom gradu, Nišu, Cetinju, Imotskom, Zenici, Novom Sadu, Splitu ili Mariboru mislili i što su vidjeli pred očima kad su onako predano, kako samo provincija može, ponavljali kao u transu gornje stihove? Zar to nije čudo po sebi, pjesničko, i kulturno, da su i takve stvari postojale i komunicirale lako s tako različitim ljudima na toliko mjesta?
Nije bitno što su vidjeli i što su sebi dočaravali, kakve slike, ali znam što su osjećali. Malo nakon zadnjih koncerata benda sprašili su me na „odsluženje vojnog roka“, i baš, ironija je htjela, preko Trešnjevke. Tamo, nekih petsto kilometara na Istok, jedan iz Imotskog tjerao me da mu otpjevam po stoti put „Ako znaš bilo što“, a jedan iz Obrenovca pratio je tu i druge tihe, tek sam tad uvidio, tako intimne vinjete majstorski, reharmonizirajući čak na mjestima jer su mu originalni akordi bili „mnogo prosti“.
To se sve događalo u okruženju kulture s kojom, nakon toliko godina grubijanskih podsmjehivanja od strane bijednika koji su se osjećali historijskim pobjednicima, čovjek može jedino osjetiti samo suosjećanje, žal spram onog musavog i ne uvijek naročito pametnog svijeta oko nas.
Ali uza sav respekt i duboku simpatiju povijesnih gubitnika, ta kultura koja nas je tada okruživala ubačena u iste uniforme, nije bila, da tako velimo, najrafiniranija. Tek tu, u takvoj okolini, u vojvođanskoj ravnici konkretno, koji kilometar od neprijateljske mađarske granice i jednako neprijateljskih, anakronizmom rečeno, „manjinaca“ („ne idi u bostan, pucaju seljaci!“, vikao je iza glasa kapetan prve klase Manojlović), pjesme zagrebačkog pjesnika-rapsoda čule su se neshvatljivom, krhkom prisnošću. A neke, one žešće, glasnije, u svojoj strasnoj buntovnoj, izazivajućoj snazi sijevale su i kao spas pred nestajanjem identiteta čovjeka koji se utapao u masi jednakih uniformi - nešto što je zagrebački roker, sin pukovnika, više nego dobro znao:
„ne!, ja treniram da gađam,
Ne, ja treniram da mrzim,
Ne, ja treniram da slušam“,
Pa oprezno, tako nekako skromno unatoč ironijski i prezrivo nasmiješenoj oblandi:
„Ponekad sam usamljen,
A i plašim se,
Držim te na stolu, Gospode!““
Preživjeli smo i to nekako i svatko se vratio u svoj (!) grad. Nedugo nakon povratka, i sam potpuno izgubljen, šetao sam s prijateljem i neočekivano nabasali na prepoznatljivu visoku figuru na Trgu koji je upravo mijenjao ime. Zaustavili smo ga. Nosio je bedž, neću zaboraviti, „SKOJ – da!“. To je bilo minutu prije nego na istom mjestu krenu limenke s čistim zrakom. Jednom je u nekom dokumentarcu ispričao još jednu od svojih „teorija“, o tome kako su ljudi sve viši rastom jer im nedostaje kisika u mozgu. Ovi kod nas su valjda, kontra (pseudo)znanosti, od toga postajali sve niži. Ne rastom.
Trideset godina kasnije evo nas ovdje, obojice, opet ne jako udaljenih. Fizički blizu, a emotivno kao da su stali nadublji klanci između. On odbija misliti o toposima našeg grada, ja ih sanjam kao prvog dana. Razumijem ga. No znam i ovo: nekad je zaborav najupornije pamćenje. A uporno pamćenje – samo dokaz otpuštanja prošlosti.