Grčki klarinetist i skladatelj Floros Floridis, koji živi u Berlinu, govori o rastućem anatgonizmu između dviju nacija Foto: Vid Jeraj
Potkraj srpnja grčki je klarinetist Floros Floridis, kojeg se, zajedno s klaviristom Sakisom Papadimitriuom, smatra pionirom grčke slobodnije improvizirane glazbe, nastupio u Austriji na festivalu Konfrontationen u kvintetu engleskog udaraljkaša Paula Lyttona. Podrijetlom iz Soluna, posljednjih 15 godina veći dio godine provodi u Berlinu, gdje je na Umjetničkoj akademiji potkraj siječnja uživo izveo glazbu za video "Confusion: Diffusion", koji potpisuje redateljica Jeanine Meerapfel s kojom surađuje i kao autor glazbe za igrane filmove nagrađivane na svjetskim festivalima.
Od osamdesetih je Floridis prepoznat kod najširih narodnih masa zbog suradnje s rembetika-bendom Zimski plivači, kao i suosnivač tradicionalnog sastava Limeni orkestar Florina. U Grčkoj zbog krize posljednjih godina nastupa tek jedanput na godinu, najčešće pod pokroviteljstvom Onassisove zaklade. Aktualnost nedavnih događaja u Grčkoj i oko nje, o kojima rijetko imaju priliku svoje viđenje dati i eminentni umjetnički glasovi ove tužne južnoeuropske zemlje, bila je povod za ovaj razgovor. Za soundtrack predlažemo neke skladbe koje možete poslušati ovdje ili ovdje
Jeste li izašli na referendum u Grčkoj?
Nedavno sam vratio iz Grčke. Tamo živim. Moj je zavičaj u Solunu.
Kakvoj ste atmosferi svjedočili prilikom boravka? Okus je mogao biti gorak jer su ljudi dvaput glasali za istu stvar..., a svejedno bili izmanipulirani.
U stvari, jesam, izišao sam na referendum. Bilo je suludo, nije bilo pitanje izbora nego prije svrstavanja uz stranu, ili jesi ili nisi! Jedna je priča bila u petak, dok je već u ponedjeljak taj isti plan napušten. Bilo je kao da se moraš upustiti u to, bez obzira za što dao glas, jer će oni s tim napraviti ono što već oni žele... A sad je ljudima, mislim, već dosta svega. Rekli su "ne", da bi vlada odlučila da ono ipak bude "da". Tako da je sve ispalo podosta nadrealno. Ne znam što bih rekao, osim da su me uspjeli u potpunosti zbuniti. I u tome leži problem, u zadnjih pet godina imali smo vlade svih predznaka – lijeve, desne, centar...
Berlin, gdje živite, smatra se i kolijevkom demokracije, dok istodobno političari koji ga predstavljaju vašu zemlju osporavaju na način kojem smo svjedoci. Kako se pritom vi osjećate?
Složeno je to, jer Europska je unija očito počinila mnogo pogrešnih koraka, pa ne mogu reći da sam s jednom ili drugom, dok kao Grk mogu reći: "Zašto ovako, na nama pokazujete mišiće? Pronađite rješenje, ali nemojte dopustiti da ljudi ostaju na optuženičkoj klupi sa 60 eura na dan". Iako je, opet, i 60 eura nešto. To je politika, loša politika.
Istodobno, sadašnju vladu nazivaju ekstremno lijevom.
Nije baš ekstremna, jer su ipak malo olabavili gard. Ali, učinak je isti, ako želimo nastaviti, moramo provesti reforme.
Još reformi?
Ova je zemlja iza "europskih zemalja". Imamo problem s poreznim sustavom, imamo probleme s državnom upravom, pravnim sustavom, zdravstvom, mirovinama i svim tim. Nije potrebno svaliti sve na leđa radništva. Samo, ipak nam treba nekakvo rješenje. U ovom trenutku u rješenjima koja se predlažu vidim samo populizam.
Kako se ova situacija održava na grčku kulturnu politiku?
Situacija je užasna... Velik dio kulture ovisan je o državi, a novca nema, čak ni za mirovine. Tonemo sve dublje i dublje.
Što to znači za umjetnika u vašem slučaju?
Mislim da je u Grčkoj svakom umjetniku ovo vrlo gadno razdoblje za život, pogotovo za umjetnike koji ne sudjeluju u popularnoj kulturi. U mojem slučaju, budući da živim već neko vrijeme u Berlinu, nemam velikih problema oko životnih potreba, ali sve vijesti koje mi dolaze od prijatelja govore mi da im je život stvarno težak.
Zajedno sa Sakisom Papadimitriuom 1979. godine bili ste suautor prve modernističke jazz ploče u Grčkoj, bio je to dvostruki LP Improvising at Barakos, zar ne? Otkud vam impuls za to?
U to je vrijeme bilo prilično uobičajeno svirati takvo što, makar su glazbeni krugovi gledali na nas kao na izvanzemaljce. S druge strane, nikad nisam prezirao narodnu i tradicijsku glazbu moje zemlje, za što je dokaz da sam već od sredine 1980-ih svirao s rembetika-bendom Zimski plivači s kojim sam nastavio svirati 25 godina. Također sam svirao i suosnovao tradicionalnu pleh-bandu Limeni orkestar Florina. Navodim te dvije grupe kao vrlo poznate u mojoj zemlji posljednjih 35 godina. Nije naodmet spomenuti da sam u objema grupama svirao klarinet i saksofon pod velikim utjecajem zvuka free-jazza.
Nedugo zatim je Papadimitriu objavio i ploču "Piano cellules" na kojoj iz zvuka klavira, instrumenta koji je sintaktički predstavnik europske harmonije, sviranjem na žicama oslobađa zvukove koje povezujemo s orijentom, nastavak ideja koje ste započeli zajedno istraživati...
Na prvom zajedničkom djelu, već spomenutoj dvostrukoj ploči, imali smo narodne melodije, ali smo ih razvijali free i apstraktno. U startu je bilo jasno da su u pitanju korijeni glazbe i da ih treba proširiti. Radije nismo radili ozbiljnim akademskim pristupom. Tako da smatram da je Sakis nastavio na tom tragu.
Budući da ste se kao glazbenik nagledali svijeta, smatrate li da za Grke još vrijedi stereotip Zorbe ili ga je poklopio ovaj novi, lijenčine i tome slično? Moram reći da mi nije jasno kako se takva stereotipizacija uopćila, jer mi je i samom teško raditi bilo što čim živa u barometru prijeđe 35 stupnjeva...
Na djelu je "Confusion: Diffusion" – moj projekt koji je izveden u siječnju na berlinskoj Akademie der Kunste i odgovor je upravo u tome. Kod ljudi, običnih radnih ljudi i građana, a primjećujem taj antagonizam i kod intelektualaca, vidim da padaju na onu kako "Grci kažu da su Nijemci – nacisti", odnosno, "Nijemci kažu da su Grci lijeni". Na djelu je zbrka i njezino širenje, iako ona u osnovi nije realna. Kao što postoje veliki Nijemci, postoje i veliki Grci, a svi oni zajedno rade postojano i predano. Tako da je Grk Zorba, na kraju krajeva, tek slavni film.
S druge strane, kao znatna se osobina grčkog mentaliteta smatra fatalizam. Možete li reći što i o tome, ipak ste poznati glazbenik rembetike (grč. rebbetiko)?
Jesam ja, ali i blues je takav, kao i fado i tango. Sve te glazbene stilove – kao što je rembetiko – skovali su siromašne izbjeglice u lučkim centrima. Rebbetiko je oblik lučke pjesme – sličnu ćete pronaći i u Buenos Airesu, na primjer – i pjeva o stvarima koje su ljudi prošli u životu: ratovima, imigraciji, gladi, ljubavnim razočaranjima, drogi, teškom radu. Svi su pripadnici najnižih slojeva radništva imali iste probleme, o kojima progovaraju kroz tradicijsku glazbu koju su donijeli sa sobom, "u paketu" s novim gradskim okolišem u koji su dospjeli. U Grčkoj je, poslije 1950-ih i 1960-ih došlo do dekadencije u rembetici, nečega što na svom jeziku nazivam "Skiládiko-glazbom", prema grčkoj riječi za psa.