Kardinalova laža i paralaža

Od svih teza koje je nadbiskup kardinal Josip Bozanić izgovorio u svojoj poslanici na misi zahvalnici na dan međunarodnog priznanja Hrvatske najžešće je odzvonila ona o „korjenitom suprotstavljanju hrvatskoj kulturi“ obiju Jugoslavija ili kako to kardinal slikovito reče – „dvaju eksperimenata s južnoslavenskom državom“. Ostavimo sad po strani dosege one prve koju s pravom zovemo tamnicom naroda i posvetimo se dosezima one druge, Titove Jugoslavije čiji je komunistički mrak, po Bozaniću, radio sve da „zatomi i poništi“ hrvatsku kulturu.

Vratimo li se dovoljno unatrag, u tu fatalnu 1945., naći ćemo se u ratom i zločinom opustošenoj zemlji nepismenih – samo u Hrvatskoj živi ih pola milijuna – čak 20 posto stanovništva iznad 10 godina. Bozaniću mrski režim ne spava, organizira više od 3000 tečaja opismenjavanja s preko 40 tisuća polaznika, a cjelokupni rad na polju likvidacije nepismenosti odvija se u domovima kulture organiziranima diljem zemlje o čemu svjedoče detaljni Izvještaji o radu na polju narodnog prosvjećivanja, koji se čuvaju u Hrvatskome državnom arhivu. Godine 1947. u Hrvatskoj ih djeluje čak 852, od čega su čak 203 narodna sveučilišta kroz koja je u tom razdoblju prolazi milijun i pol slušača.

Tri godine poslije, u Hrvatskoj djeluje 567 kulturnih društava, od čega su čak 72 manjinska. Ne pitajte me za točan broj članova jer ih nije moguće utvrditi, no pretpostavlja se da ih je bilo između 30 i 40 tisuća. Naročita se pozornost posvećuje tiskanju tzv. čitanki za narod i brojnim popularnim izdanjima s niskim cijenama te masovnom distribuiranju knjiga u sve krajeve zemlje te u organizaciju knjižnica kojih je u Hrvatskoj iste godine bilo čak 533 s oko 1000 čitaonica.

Na primjeru kazališta, prioritetnog sektora ondašnje kulturne politike, to izgleda ovako: do 1949., većina se vizija ostvaruje po uzoru na sovjetski model obnove u duhu Staljinove politike izgradnje novih postrojenja. To je razdoblje velikog poleta kad svaki grad u svakom kotaru u zemlji traži svoje kazalište, ona se potom i otvaraju, tako da od 14 javnih kazališta na teritoriju Jugoslavije 1939., broj im u 1949. raste na čak 66.

Što se hrvatskih kazališnih zgrada tiče, najveći problem predstavlja ona u Osijeku, sve do 1945. bila je u privatnom vlasništvu. Splitsko kazalište bilo je daleko od današnjeg modela – životarilo je zapušteno u rukama dioničara, trebalo je puno muke da stane na svoje hrvatske narodne noge. Popravlja se šibensko kazalište a i zadarsko koje je teško stradalo u savezničkom bombardiranju. Svoju prvu premijeru, Držićeva Dunda Maroja u režiji Marka Foteza, glumci izvode u kostimima sašivenim od vreća, a rekvizitu nalaze po gradskim ruševinama. U Rijeci, avaj, gdje se sve mora graditi ispočetka, kazalište još uvijek nosi talijansko ime (Teatro Verdi), a prvi put u povijesti čuje se s riječke scene hrvatski jezik u kolovozu 1945. kad zagrebački HNK organizira megagostovanje u Rijeci, Opatiji i Labinu. Kako još nije bilo pruge, putovalo se preko Ljubljane od 4 ujutro do 7 i pol navečer. Teško je išlo i s osnivanjem pulskoga kazališta koje je bilo od osobite političko-kulturne važnosti za cijelu Istru koja je tek postala našom. No i to je riješeno, baš kao što veli nadbiskup – u „čežnji za slobodom i samosviješću“.

I da, već tad je Hrvatska dobila važno mjesto na kulturnoj karti nove države koja je, oslanjajući se na najbolje tradicije iz prošlosti i usvajajući najpoznatije metode i elemente suvremene umjetnosti, za kulturu postavila visoke ciljeve podizanja kvalitete programa i njezino prodiranja među najšire mase, sigurnost financija te vrlo važno - podizanje ugleda zemlje uz pomoć umjetnosti.

Poslije, pedesetih, kad se distanciramo od druga Staljina i udišemo prvi zrak sa Zapada, glavni grad Hrvatske ima točno 350 tisuća stanovnika i afirmira se ne samo kao kulturna metropola Hrvatske, nego i cijele Jugoslavije te uskoro postaje središtem brojnih suvremenih stremljenja u umjetnosti i znanosti. Od 1950. kada se Miroslav Krleža upušta u pothvat izrade niza enciklopedijskih izdanja (Leksikografski zavod osnovan je kao posebna znanstvena ustanova saveznog značaja s posebnom Uredbom Savezne vlade, a 1962., uredbom SIV-a postat će Jugoslavenski leksikografski zavod) i kada njegov prijatelj iz djetinjstva Branko Gavella osniva kazališnu Akademiju, oko časopisa Praxis okupljaju se filozofi (avaj, marksističke provenijencije), uskoro počinje s radom svjetski poznata grupa EXAT 51, otvaraju se nova kazališta (Pionirsko kazalište, Komedija, Zagrebačko dramsko kazalište), muzeji i galerije: početkom 1980-ih u Hrvatskoj ima 60 zavičajnih muzeja, 67 specijalnih muzeja, 50 područnih zbirki, 102 zbirke u vlasništvu građana (!) i da ne zaboravim – 73 crkvene zbirke.

Filmska djelatnost doživljava procvat: Jadran film, 1946., no već krajem 1945. započinje s izgradnjom filmskih postrojenja – do 1979. snimljeno je čak 137 dugometražnih igranih filmova i 1471 kratkometražni, kasnije i 145 međunarodnih koprodukcija. Osnovan je filmski odjel dramske Akademije, Zagreb-film i svjetski priznata Škola crtanog filma. Nastaju komorni glazbeni ansambli (Zagrebački solisti) i zborovi, intenzivno djeluje Muzička omladina, osnivaju se mnoge umjetničke udruge. Pokreću se novi časopisi iz svih umjetničkih područja (Republika, Muzička revija, Filmska revija, Krugovi, Riječka revija, Mogućnosti, Forum, Dometi, ali i katolički Glas koncila 1962. itd.). Veliku produkciju tih godina imaju urbanizam, arhitektura, dizajn. Osnivaju se i brojna izdavačka poduzeća (Nakladni zavod, Suvremena naklada, Školska knjiga, Naprijed, Mladost…). Također i niz manifestacija – književnih (Zagrebački književni razgovori, Goranovo proljeće, Književni petak…), filmskih po kojima je Hrvatska prednjačila u Jugoslaviji, a od kojih se ne može ne spomenuti Svjetski festival animiranog filma i Festival igranog filma u Puli, te scensko-glazbenih od kojih Muzički bijenale, Dubrovačke ljetne igre, Šibenski festival djeteta, Međunarodni festival lutaka, IFSK i Splitsko ljeto uskoro postaju svjetski priznate umjetničke atrakcije.

U Hrvatskoj se za vrijeme komunističkoga mraka pjevaju rock 'n roll, šansone, šlageri, klapske pisme i zagorske popevke, istarski melos i atonalna glazba, njeguje se i glagoljaško liturgijsko pjevanje, pleše se folklor i suvremeni balet; Jugoton, osnovan 1947., proizvodi milijune ploča, gostuju strani rock-bendovi. Organizira se niz likovnih kolonija, grupa i manifestacija (ZGRAF, Zagrebački trijenale primijenjenih umjetnosti, Majska izložba umjetničke fotografije, Zagrebački salon, Salon mladih, Nove tendencije i Gorgona europski su hit), sve narodnosti imaju svoje različite manifestacije – stalne i povremene.

Odgoj i obrazovanje u kulturi i umjetnosti proteže se od predškolske do sveučilišne dobi, a kulturne rubrike u medijima obilate su i jedne od najčitanijih: podaci iz 1978. govore o 580 listova s nakladom od preko 60 milijuna. Emitirano je preko 80 tisuća sati radioprograma na nizu radiopostaja širom zemlje, a iste je godine u Hrvatskoj gotovo 900.000 TV prijamnika odnosno po jedan na 5,5 stanovnika, dramski program zagrebačke televizije je na vrhuncu. Uskoro se, pod patronatom hrvatskoga Malrauxa, dr. Stipe Šuvara, u Zagrebu gradi nova zgrada Nacionalne i sveučilišne biblioteke, a u Splitu svjetski relevantan Muzej hrvatskih arheoloških starina. U Koncertnoj dvorani Lisinski od 1973. sviraju istaknuti glazbenici iz zemlje i svijeta, planira se preseljenje Arhiva Hrvatske, ali zamislite čuda u toj zemlji terora – i velika izložba crkvene umjetnosti u Zagrebu!

Dovršava se Muzej Mimara i Muzejski prostor na Gornjem gradu, a zakona u resoru kulture izglasano je od 1949. (prvi je bio Zakon o proglašenju Plitvičkih jezera nacionalnim parkom) do početka 1980-ih – čak tridesetak. Sad se mogu osnivati i privatna kazališta, među prvima su to Teatar u gostima i Histrioni pa Mala scena.

Može li se sve navedeno i sve ono što ne može stati u jedan tekst doista opisati kao „korištenje straha i neistina kao načina djelovanja“, kao „gaženje prava“ i kao „zatiranje“ i „mržnje“ prema svemu hrvatskome, kako to tvrdi nadbiskup?

Istaknuti glazbeni umjetnik Emil Cossetto, koji je jamačno o tome znao više nego nadbiskup, naziva to razdoblje upravo suprotno, najtočnije: plimnim valom kulturne euforije. A ne zatiranjem kulture i njezinim "korjenitim suprotstavljanjem".

Kako je strašan i gotovo poguban po narode bio taj cunami kulture govore i podaci drugih (nehrvatskih) naroda pod komunističkom čizmom: makedonski je prvi put u povijesti dobio čak šest kazališta na svom jeziku, a dobile su ih i nacionalne manjine: hrvatska i mađarska u Subotici i Novom Sadu, albanska u Prištini, talijanska u Rijeci, rumunjska u Vršcu, turska u Skopju. Usporedo s dramskima, otvaraju se i ona lutkarska i kazališta za djecu i mlade kojih je početkom 1950-ih najviše u Sloveniji – preko 80! Da, osamdeset komunističkih lutkovnih gledališča za male komuniste i njihove „progonjene“ roditelje i učitelje.

Vratimo se na kraju u Hrvatsku u kojoj se pozitivna strana administrativnog rukovođenja kulturom odražava kao nikada u dotadašnjoj povijesti jer upravo umjetnici (jesam li dobro shvatila da ih kardinal naziva onima koji promoviraju „ideal čovjeka kojem nije potreban Bog“?) postaju i nositelji njezine promocije u svijetu te tako okuraženi bezbožnim ponosom pronose tu od komunista skroz umlaćenu hrvatsku umjetnost širom svijeta.

Zadržimo se ovom prigodom na opernoj sceni: najveća diva njujorške Metropolitanske opere simpatizerka je komunističkog pokreta i Titova prijateljica Zinka Kunc-Milanov. Najveći tenor kojeg smo ikada imali Joža Gostič (Slovenac sa stalnom zagrebačkom adresom) stalni je gost Bečke državne opere, strane novine pišu da ima božanski glas. Za Aidu Dragice Martinis koja je također miljenica zagrebačke i bečke publike pišu u SAD-u, Parizu i Salzburgu kao o božanskoj interpretaciji bez premca. Nešto mlađa prvakinja HNK-a Marijana Radev nastupa po pozornicama Austrije, Zapadne Njemačke i Italije, Grčke i Egipta gdje ju proglašavaju boginjom. U veljači 1950. u Parizu održan je festival jugoslavenske glazbe na kojem se izvode i djela suvremenih hrvatskih skladatelja Papandopula, Kozine i Šuleka, a orkestrom pariškoga konzervatorija ravna naš božanstveno uspješni maestro Milan Horvat.

I izvan ovih pojedinačnih uspjeha, a slijedom Titove politike otvaranja prema Zapadu, kulturna politika u Hrvatskoj sve se ambicioznije okreće prema pozicioniranju u svijetu – to je sada strateško pitanje koje povlači za sobom potpisivanje niza sporazuma o kulturnoj suradnji: od prvih potpisanih krajem 1940-ih s Albanijom i Norveškom preko onih s gotovo svim zemljama Europe pa do posljednjih potpisanih krajem 1970-ih godina s Portugalom, Španjolskom, čak i sa Sejšelima.

I dok u Zagrebu gostuju najveća kazališta Europe (Burghteater, TNP, Piccolo Teatro, Narodni divadlo, Memorial Theatre Stratford, MHAT…), zagrebačka Opera s Baletom, u to vrijeme najistaknutiji jugoslavenski glazbeni ansambl, uz brojna gostovanja širom Jugoslavije i praizvedbe novih hrvatskih opera, sve češće gostuje i u inozemstvu. Počelo je u siječnju 1955. godine s grandioznim gostovanjem u Londonu (20 dana – 19 opernih i 10 baletnih izvedaba) što je bio izravni i logični nastavak Titova posjeta Velikoj Britaniji u ožujku 1953. Da se Tito ondje nije šuljao oko ograde Westminstera, znamo, bio je to naime prvi posjet nekoga komunističkog lidera Britaniji, a primili su ga sa svim počastima Vojvoda od Edinburgha, premijer Churchill i ministar vanjskih poslova Eden, a ne neki minorni provincijski kandidatići.

Hrvatska umjetnost, podsjetimo kardinala, postaje već tada „most koji povezuje“, slijede nastupi na brojnim festivalskim i opernim pozornicama Europe i svijeta, a kao ludi kuriozitet danas zvuči podatak da je Baranovićevo Licitarsko srce bio prvi balet izveden na sceni novootvorenoga salzburškog Festspielhausa gdje zagrebački operni zbor četiri godine zaredom nastupa u dvojakoj ulozi: samostalno i kao pojačanje festivalskog ansambla u izvedbama Borisa Godunova pod ravnanjem najvećega – Herberta von Karajana.

Dalje u 1960-ima hrvatska kazališna umjetnost i dalje je "subjekt odgovorne suradnje“ (J. B.): Napulj, Pariz, Atena, Roterdam i Amsterdam – sve do megagostovanja u Japanu 1965. godine s 26 izvedaba u Tokiju i Osaki. Pritom, mnogi naši mladi plesači, glazbenici, slikari i pisci dobivaju stipendije za školovanje u Europi, a sve navedeno financiraju Izvršno vijeće Sabora NR Hrvatske, Narodni odbor grada Zagreba te Komisija za kulturne veze s inozemstvom iz Beograda s agilnim književnikom – nadrealistom Markom Ristićem kao ravnateljem.

Ukratko, slijedom promjena na društveno-političkom planu i Titova okretanja prema Zapadu, korjenito se mijenja i odnos jugoslavenskih vlasti prema novim stremljenjima u umjetnosti i općenito kulturi, a etatizam i vladajuća ideologija pojavljuju se u fleksibilnijem obliku, koji se manifestira u jačanju profesionalizma, slabljenju cenzure i boljem sustavu financiranja vrlo promišljene kulturne politike trasirane još ratne 1944. na velebnom Kongresu kulturnih radnika u Topuskom.

Zato bi naš kardinal morao dobro razmisliti prije nego zapleše na skliskom ledu brutalnog mlaćenja i blaćenja toga divovskog korpusa bivše države, a i kad se u istom govoru posluži „neizmjernom brižnošću sluge Božjeg, kardinala Kuharića“ kao primjerom. Koji je jednom prigodom mudro upozorio: „Postoje neke linije s kojih se ne smijemo povlačiti, crte s kojih se ne smije uzmicati“. I da, neke lekcije koje se moraju usvojiti.

Naprimjer ova.

Netko više obaviješten od njega i manje diskretan od mene ne bi se mučio nabrajanjem (tek dijela) dostignuća plimne socijalističke kulture u Hrvatskoj, odgovorio bi kardinalu Bozaniću kraće i ekspresnije:

„Kakva je to perfidna agitacija?“

Još bi taj Netko u liku Miroslava Krleže i dodao:

„Hiljade godina već se tako agitira sa sviju tornjeva i oltara kugle zemaljske jedna prazna fraza i njome se pune mozgovi kretena!“

Doista, za razliku od razdoblja navedenih u ovome tekstu, samo u perfidnoj agitaciji najniže vrste danas smo na vrhu svijeta. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu