Pobjedom HDZ-a na parlamentarnim izborima fašizacija Hrvatske bit će završena i to s dobrim izgledima da još dugo potraje jer pogonskog goriva u osiromašenoj i razočaranoj poratnoj Hrvatskoj ima na pretek Foto: FaH
Od kad je preuzela dužnost predsjednice Republike Kolinda Grabar Kitarović pokušava uvesti državni korporativizam u upravljanje državom. Ustavnu ulogu predsjednice Kolinda Grabar Kitarović tumači kao stožernu državnu točku oko koje će se okupljati sve državne institucije i korporativna udruženja kako bi definirali jedinstveno reprezentiranje svih važnijih društvenih interesa. Povijest političkih doktrina uči nas da se državni korporativizam razvio između dvaju svjetskih ratova. Vrhunce je ostvario u fašističkim režimima Italije, Španjolske i Portugala. U državnom korporativizmu državni vrh definira i donosi ključne odluke uime različitih korporativnih udruženja, ostvarujući pritom svoje političke ciljeve zaogrnute u plašt općih društvenih interesa.
Predsjednica Grabar Kitarović uporno svoj ured na Pantovčaku pretvara u mjesto na kojemu će se predstavnici braniteljskih, ekonomskih, sindikalnih, socijalnih, političkih i drugih značajnijih korporacija dogovarati i iza leđa parlamenta, vlade i drugih liberalno-demokratskih institucija definirati reprezentativne politike upravljanja državom i društvom. Najnoviji pokušaj predsjednice Grabar Kitarović da gurne Hrvatsku u državni korporativizam njezino je pozivanje lidera parlamentarnih stranaka na razgovore o stanju u Hrvatskoj i traganju za putevima izlaska iz gospodarske i društvene krize. Srećom njezina ustavna i stvarna politička pozicija nije više onakva kakvu je imao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, pa njezino razvijanje državnog korporativizma zasad ne teče onako glatko kako bi ona to željela. Prije svega jer se u njezino državno-korporativno kolo odbijaju uhvatiti Milanovićeva Vlada i SDP.
Kako SDP, kao stožerna stranka vladajuće koalicije, još uvijek ima stabilnu većinu u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, s punim pravom odbija te poluge vlasti utopiti u državnu korporaciju predsjednice Grabar Kitarović i dobrovoljno ih prepustiti prije i mimo parlamentarnih izbora. Očito je, međutim, da su premijer Milanović i SDP sve osamljeniji u svojemu otporu jer i dio njihovih političkih partnera pristaje biti dio predsjedničine državne korporacije, pa čak i oni koji se nazivaju liberalnim demokratima, iako znaju da je državni korporativizam sušta suprotnost liberalnom individualizmu u koji se zaklinju. Strah od izbora i njih gura u naručje državne korporacije s Pantovčaka, jer jasno je da iza nje stoji Karamarkov HDZ, kojemu ankete prognoziraju izbornu pobjedu i preuzimanje vlasti, pa manjim političkim strankama nije zgorega držati priključak s budućom vlašću.
Usto, predsjednik SDP-a i premijer Zoran Milanović griješi kad svoj otpor uvođenju državnog korporativizma svodi na osobni sukob s predsjednicom države oko pojedinih ovlasti, umjesto da u susret izborima pokrene otvorenu političku borbu protiv državnog korporativizma koji Karamarkov HDZ već neko vrijeme nameće Hrvatskoj, a ubrzano ga pokušava instalirati uz pomoć predsjednice Grabar Kitarović kao svoje produžene ruke.
Nakon izbora, ako Karamarkov HDZ doista na njima pobjedi, otpor uvođenju državnog korporativizma bit će jalov, jer HDZ će kontrolirati zakonodavnu i izvršnu vlast, ali i paralelnu državnu korporaciju na Pantovčaku u kojoj će mimo liberalno demokratskih institucija vlasti s predstavnicima značajnijih korporativnih udruženja, ponajprije onima koji su im ideološko-politički bliski, definirati ključne nacionalne politike i potpuno preuzeti upravljanje svim segmentima države i društva. Fašizacija Hrvatske bit će tada završena, s dobrim izgledima da još dugo potraje jer pogonskog goriva u osiromašenoj i razočaranoj poratnoj Hrvatskoj ima na pretek.