Ljevica danas – pokreti, plenumi, partije

Od pobune do plenuma

Prošlo je točno šest godina od "blokade" kada je uz Filozofski fakultet u Zagrebu diljem Hrvatske okupirano dvadesetak fakulteta u pokušaju sprječavanja daljnje komercijalizacije visokog školstva. Komercijalizacija je usporena te je na tom frontu jedna bitka privremeno ipak dobivena, ali ne i borba za javno financirano obrazovanje dostupno svima. Ipak, prvi put nakon raspada Jugoslavije pojavila se nova ideja i nova metoda: otpor se nije zaustavio na samom protestu i kritici društveno-ekonomskog poretka i prateće mu reprezentativne, višestranačke izborne demokracije. Ovaj je otpor, koji se proširio izvan studentskih i akademskih okvira, ponudio i alternativnu formu organizacije, naime praksu direktne, horizontalne demokracije u formi "plenuma". Unatoč nekim ranijim sličnim pokušajima, blokade hrvatskih sveučilišta 2009. godine možemo smatrati prijelomnom točkom postsocijalističkog razdoblja nakon koje se počinju širiti i javno afirmirati novi progresivni i lijevi pokreti širom nekadašnje Jugoslavije.

Godinu dana nakon Blokade objavili smo Pravo na pobunu (Fraktura, 2010.), politički i polemički esej zamišljen kao "uvod u anatomiju građanskog otpora". U knjizi smo kritizirali reprezentativnu demokraciju kao oligarhiju kojom danas dominira, kako bi rekao Tariq Ali, "ekstremni centar", tj. smjenjivanje desnog i lijevog centra uz kontinuitet iste ekonomske politike sveden na privatizacije, mjere štednje i nova zaduživanja. Jasno smo zagovarali direktno-demokratske metode (koje se, naravno, ne bi smjele ograničiti samo na referendumske procedure) i participativne modele te plenumsku demokraciju na svim razinama društva u kojoj svatko – neovisno o društvenom statusu ili podrijetlu – ima mogućnost sudjelovanja, odlučivanja i stoga kreiranja vlastitog života. Navest ćemo ovdje nekoliko fragmenata koji jasno svjedoče o našoj, na trenutke entuzijastičnoj, viziji plenumske demokracije.

Plenum se pokazuje nezaobilaznim jer ga je doslovce moguće aplicirati svagdje, na radnome mjestu, u zgradi, naselju, mjesnoj zajednici, na sveučilištu, u tvornici, među skupinama poput seljaka ili ribara, među interesnim grupama, unutar raznovrsnih pokreta. Plenum je agora, koja će ponekad biti privremena pozornica demokratskog odlučivanja, posebno kada se radi o pokretu ili borbi za točno određeni cilj, a katkad će imati stalniji karakter, kada je riječ o svakodnevnom upravljanju, bilo da se ono odnosi na određeni teritorij ili na stalniju organizaciju ili instituciju. Pritom plenum pripada onima koji su ga organizirali i oni ga mogu ukinuti ili iznova aktivirati prema potrebi i zajedničkoj odluci.

Samo geografsko širenje opsega djelovanja plenuma, kroz uspostavljenu međuplenumsku suradnju, može ići odozdo prema gore, od naselja, mjesne zajednice, općine, regije pa do državnog vrha i dalje na transregionalnoj i transnacionalnoj razini sistemom saveza plenuma, pri čemu izaslanici mogu samo nositi poruke i odluke svojih plenuma i svojim plenumima prenositi poruke širih plenuma (uz digitalna sredstva komunikacija je sve jednostavnija). Politika se tako zbiva u stalnoj komunikaciji po kičmenom stupu radikalne demokracije. Teritorijalno organizirani plenumi morali bi uključivati mrežu plenuma na svojem teritoriju, a da djelovanje svih ostalih plenuma nije uvjetovano teritorijalnošću. Radikalna demokracija donosi izlaz iz teritorijalne logike jer je teritorij samo jedan od načina političkog organiziranja, ali unutar radikalne demokracije to je teritorij premrežen plenumaškim aktivnostima neovisnim o njemu. Time takva deteritorijalizirana, direktna demokracija donosi udar na moderni princip organiziranja država te suverenitet vraća onima za koje se tvrdi da im pripada, samim građanima. (Pravo na pobunu, str. 45-46)

Da se ovdje ne radi samo o teorijskom fantaziranju i modelu koji je moguć isključivo u ograničenom prostoru i vremenu poput studentskih borbi, okupacije kazališta ili povremenih zauzimanja trgova, potvrđuju dva desetljeća zapatističke borbe i alternativnog organiziranja u južnom Meksiku kao i razvoj ideje horizontalne demokracije na prostoru Kurdistana. Kurdski vođa Abdullah Öcalan u turskom se zatvoru upoznao s idejama Murraya Bookchina, američkog teoretičara komunalizma, direktno-demokratskog municipalnog organiziranja i stvaranja konfederacije slobodnih općina. Nakon čitanja Bookchina Öcalan nije definirao "demokratski konferderalizam" kao novu platformu kurdske političke borbe kao borbe za zauzimanje državnog aparata na određenom teritoriju, već kao metodu organiziranja u direktno-demokratske organizacije i plenume u kojima bi, ignorirajući postojeće države, mogli participirati svi (ne samo Kurdi) uz posebnu pozornost posvećenu emancipaciji žena. Koncept i sama praksa koja se intenzivno razvija posljednjih godina postali su svjetski poznati tijekom bitke za Kobane u kojoj su se borili, rame uz rame, muškarci i žene. Rodna ravnopravnost, neposredna demokracija i borba za socijalističke ideale ostavili su snažan dojam na lijeve pokrete diljem svijeta (iako je na kraju izostala značajnija pomoć u ljudstvu).

Ovdje se osvrćemo na koncept direktne demokracije i plenumske forme, kojima i dalje ostajemo privrženi kao instrumentima emancipacije, kako bismo jasnije pokazali razvoj vlastitog razmišljanja, pod utjecajem samih događaja i neposrednog iskustva, o formama i strategijama progresivnih i lijevih pokreta koje bi danas – naglašavamo danas, u trenutačnim okolnostima, a ne u nekoj željenoj budućoj konstelaciji – te pokrete mogle "premjestiti" s margine u sam centar političkih i društvenih borbi za uistinu "drugačiji" svijet.

Ljevica u pustinji postsocijalizma

Dvije godine nakon Blokade, tzv. "blokadnu kuharicu" koju su napisali plenumaši s Filozofskog fakulteta u Zagrebu uočili smo u Zuccoti Parku u New Yorku, gdje su je čitali i proučavali demonstranti pokreta Occupy Wall Street. Ubrzo se diljem svijeta – od trga Tahrir u Egiptu do trga Taksim u Istanbulu, od trga Puerta del Sol u Madridu do trga Syntagma u Ateni – proširilo uvjerenje da direktna demokracija zaista nudi alternativni model trenutačnom statusu quo. Posvuda je ad hoc stvaranje svegrađanskih skupština ili plenuma bilo obilježeno entuzijazmom participacije. U svim ovim primjerima svjedočili smo promjeni paradigme ili barem prihvaćanju ideje da postoje i drugačiji oblici demokracije od same reprezentativne demokracije. Kao ni za Blokadu, ni za većinu tih pokreta ne možemo reći da su "uspjeli" u svojim namjerama niti da su ostvarili svoje ponekad konfuzno formulirane ciljeve. Ipak, samo se naizgled radi o neuspjehu.

Uvjerenje da će se unutar ovog sustava stvoriti svojevrsne autonomne zone direktne demokracije koje će postupno zamijeniti reprezentativnu demokraciju s vremenom je nadopunjeno – zbog praktičnih nemogućnosti da se takva vizija učinkovito provede i zbog humanitarne socijalne katastrofe prouzročene neoliberalnim politikama – ponovnim povratkom ideje "dugog marša kroz institucije", tj. u ovom slučaju nužnosti spajanja pokreta i njihova direktno-demokratskog organiziranja (u plenume) sa stvaranjem partijskih organizacija pripravnih na sudjelovanje u reprezentativnim i izbornim demokratskim procedurama. Upravo su okupacije trgova stvorile ili dale vjetar u leđa za stvaranje novih, drugačijih političkih stranaka poput grčke Sirize, kao pluralne lijeve partije koja u siječnju 2015. uvjerljivo osvaja parlamentarne izbore, ili španjolskog Podemosa koji je uzdrmao politički sistem te zemlje i koji, dok pišemo ove redove, ostvaruje veliki izborni uspjeh na lokalnim izborima, pogotovo u ključnim gradovima poput Madrida i Barcelone.

Kao što možemo vidjeti iz navedenih primjera, društvena gibanja na Balkanu ne samo da nisu izuzeta iz svjetskih zbivanja, već su na neki način donekle i anticipirala ono što će se događati od Egipta pa do Wall Streeta i od Madrida do Kurdistana. Uz prosvjede i plenume od Slovenije, Hrvatske, preko Bosne i Hercegovine, pa sve do – nedavno – Makedonije, neosporno je da se "radikalna politika", tj. progresivna i radikalna Ljevica iznova ucrtala na mapu postosocijalističkog Balkana.

Ovaj se zbornik u izvornom engleskom izdanju i hrvatskom nadopunjenom prijevodu pojavljuje 2015., dakle u godini koja nam donosi tri ključne obljetnice: sedamdeset godina od oslobođenja od fašizma i osnivanja socijalističke federalne Jugoslavije, dvadeset i pet godina od uvođenja liberalne demokracije i restauracije kapitalizma – što je označilo ne samo završetak socijalističkog projekta, nego i, ubrzo zatim, kraj same jugoslavenske federacije – i, konačno, dvadeset godina od potpisivanja dejtonskog mirovnog sporazuma. Te nam obljetnice nude priliku, ali i obvezu da se kritički osvrnemo, uz svijest o ratnim razaranjima i nasilju, na ideologije i prakse i socijalističkog i kapitalističkog režima.

S jedne strane, kritički osvrti u ovoj knjizi pružaju nam obilnu građu za toliko potrebno suočavanje s dvadesetim stoljećem, sa situacijom u kojoj smo se našli danas, kao i s budućim društvenim, ekonomskim i političkim razvojnim putem i Balkana i općenito Europe. S druge strane, ovaj zbornik svjedoči o definitivnome povratku istinske ljevice kao rezultatu, prije svega, prosvjednih pokreta, eksperimenata s horizontalnom demokracijom te mnogim, uglavnom neinstitucionalnim načinima političkog organiziranja i djelovanja kojima se, odnedavno, pridružuju i institucionalni pokušaji poput Udružene Ljevice u Sloveniji koja ostvaruje uspjeh na izborima u Sloveniji 2014., Radničke fronte u Hrvatskoj ili Levog samita Srbije.

Nakon predaje rukopisa londonskom izdavaču Verso, u Bosni i Hercegovini u veljači 2014. izbila je možda i najvažnija pobuna na postsocijalističkome Balkanu. Samo osam mjeseci nakon tzv. bebolucije, tj. prosvjeda koji su prvi put nadišli nametnute etničke podjele, 5. veljače 2014., radnici iz nekoliko privatiziranih i upropaštenih tvornica ujedinili su se na ulicama Tuzle, tražeći neisplaćene plaće i mirovine. Ubrzo su im se pridružili studenti i drugi građani iz raznih segmenata društva. Uslijedili su sukobi s policijom pri paljenju zgrada kantonalne vlade, što se potom ponovilo i u drugim gradovima, poput Mostara, Zenice i Sarajeva. I dok su mediji i pripadnici političke klase osuđivali "huliganstvo" i "vandalizam", prosvjednici su marljivo osnivali "plenume", samoupravne svegrađanske skupštine po uzoru na blokadu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji su se proširili cijelom zemljom, od same Tuzle u kojoj je osnovan prvi plenum, do glavnoga grada Sarajeva, regionalnih središta kao što su Mostar i Zenica, te manjih gradova poput Bugojna, Bihaća, Brčkog, Travnika, Gračanice i drugih mjesta. Većina kantonalnih vlada podnijela je ostavku, a kantonalne skupštine uglavnom su, barem nominalno, prihvatile glavne zahtjeve plenumâ. Svi plenumi, uz poneke razlike među regijama, zahtijevali su reviziju privatizacije, dokidanje pretjeranih povlastica političarâ, kao i formiranje novih državnih i lokalnih vlasti koje bi činile dokazano stručne osobe nepovezane s korupcijom.

Smatramo da su plenumi u Bosni najradikalniji eksperiment na polju izvaninstitucionalne politike na postsocijalističkome Balkanu. Forma im je bila nedvosmisleno radikalna i kao takvi se upisuju u slične pokušaje na ljevici, iako su na plenumima participirali građani raznovrsnih političkih orijentacija. Oni su se pobunili protiv ponižavajućih uvjeta društvenog i političkog života te su se spontano organizirali u plenume i prihvatili horizontalne oblike demokracije kao način rada plenuma i plenumskih grupa, ali i artikulacije vlastitih zahtjeva. Pokret plenumâ zatresao je same temelje dejtonske Bosne i šireg postjugoslavenskog prostora, iznenadivši i etno-nacionalističku političku elitu i međunarodnu zajednicu, te je otvorio prostor za novo i drugačije društveno i političko djelovanje. Plenumi su djelovali tri mjeseca, uz različite stupnjeve uspjeha, ovisno o lokalnoj situaciji. U različitim oblicima, preko radnih skupina, neki su plenumi aktivni i danas. Ukupno gledano, sve izraženiji društveni pokret u Bosni i Hercegovini proistekao iz prosvjedâ i plenumâ redefinirao je javnu sferu i nametnuo nove političke programe i ciljeve, ovaj put s težištem na pitanju socijalne pravde i jednakosti, uz snažnu i dalekosežnu kritiku katastrofalne kapitalističke ekonomije provedene u toj zemlji, i diljem Balkana, nakon završetka rata.

Pokreti, plenumi, partije

Međutim, protesti u Bosni i Hercegovini, kao i drugdje na Balkanu, jasno pokazuju da se prosvjedna energija vrlo brzo može raspršiti i ustuknuti pred još većim beznađem, odnosno onim što je Walter Benjamin nazvao "lijevom melankolijom". Pokreti se formiraju kroz proteste i ponekad se mogu odlučiti za plenume kao vrstu izvaninstitucionalnog samoorganiziranja. Plenumi se tako pokazuju kao ključni za mobilizaciju i omasovljenje pokreta te kao važan instrument za participaciju i artikulaciju, ali ne mogu ponuditi rješenja za konkretne probleme koji zahtijevaju urgentno institucionalno rješavanje i sistemski pristup. Pokreti se tada često suočavaju s izborom: koristiti se različitim protestnim tehnikama i drugačijim načinima organiziranja ili, ovisno o okolnostima u kojima djeluju, upustiti se u institucionalne borbe unutar političkog sistema koji kritiziraju kako bi se možda našli u poziciji da u doglednoj budućnosti ostvare promjene kojima teže.

Čini se da se u novim lijevim i progresivnim društvenim pokretima suočavamo s dva snažna negativna osjećaja: strahom od (koruptivnog) institucionalnog djelovanja i frustracijom zbog vlastite izvaninstitucionalne nemoći. Strah je utemeljen u prethodnim iskustvima isisavanja energije pokreta u hijerarhizirane stranke koje na kraju reproduciraju sistem protiv kojeg su se nekada borile. Primjer Zelenih u Njemačkoj pojačava taj strah da se "dugi marš kroz institucije" umjesto njihova mijenjanja uglavnom pretvara u promjenu pozicija nekadašnjih revolucionara, tj. u pasivnu socijaldemokraciju ili otvoreno prihvaćanje i obranu sistema. Najveća opasnost za novi tip pluralnih partija jest da se i one s vremenom pretvore u birokratski hijerarhizirane institucije. S druge strane, jednako velika opasnost za postojeće pokrete jest da ostanu zarobljeni u fetišizmu horizontalnosti kao jedinoj mogućoj formi (počesto marginaliziranog) političkog djelovanja kojim se ne "prljaju ruke". Ono što rastućim lijevim pokretima koji čine veliku većinu eksploatiranih – 99 posto nije samo slogan već statistički potvrđena stvarnost globalne nejednakosti – danas treba više nego ikad jest dinamička i dijalektička veza između širokog djelovanja društvenih pokreta, upotrebe plenumske forme i neke vrste institucionalnog organiziranja koje može poprimiti oblike partija, koalicija, listi ili platformi spremnih da djeluju izvan i unutar postojećih reprezentativnih parlamenata na svim razinama, od općina, regija, država ili same Europske unije.

Da bismo došli do odgovora na pitanje kako izbjeći zamke koje smo naveli, moramo se vratiti radikalno-demokratskom uvidu Rose Luxemburg o dijalektici spontanosti i organizacije, tj. nužnosti da se svaka antikapitalistička borba zasniva na pokretu koji spontano kreće à la base i koji nijedna (partijska) organizacija ne može stvoriti ili nametnuti, ali, u isto vrijeme, ta spontana borba, kroz koju njezini sudionici postaju politički svjesni svoje pozicije i ciljeva, zahtijeva čvršće organizacijske strukture kako bi se njezina energija i politička snaga održale i razvile. Istodobno, nijedna se organizacija i nijedna partija koja bi bila glas samih pokreta ne može održati bez stalnog utjecaja i slobodnog djelovanja odozdo.

Što bi ovaj uvid mogao značiti za nove društvene pokrete danas? Ako bi nove političke partije, koalicije i platforme koje se upuštaju u institucionalne borbe uspjele održati vezu s pokretima i njihovim plenumima – i ako se ta veza s bazom ne bi pretvorila u alibi za vlastitu legitimaciju već u "živuću dijalektičku evoluciju" u kojoj se kroz povratnu spregu ojačavaju širi lijevi i progresivni pokreti kroz proteste, plenume ali i parlamente – tada bi konkretna promjena i političkog i društveno-ekonomskog sistema postala ostvariva. Drugim riječima, kako bi se sačuvao potencijal naprednih pokreta za ostvarenje šireg društvenog i političkog utjecaja i promjene, shvaćenih kao dugotrajni procesi, ovakvi pokreti danas moraju biti otvoreni za drugačije forme djelovanja i njihove kombinacije poput stvaranja paralelnih institucija na razini komunalnog samoorganiziranja i novih političkih platformi, pa čak i različito organiziranih partija koje su se spremne suočiti i s izbornim borbama i, naposljetku, utjecajem na legislativnu i izvršnu vlast. Jednako tako, svaki budući pokušaj bavljenja stranačkom ili reprezentativnom politikom morat će se temeljiti, biti nadahnut i povoditi se za participativnim društvenim pokretima. Da bi nadišli, riječima Alaina Badioua, svoju trenutačnu "impotenciju", lijevi pokreti moraju iznova promisliti kompleksnu dijalektiku između triju P koje predlažemo ovdje: pokretâ, plenumâ i partijâ. Tri P označuju ključne forme političkog djelovanja i organiziranja čija je sinergija nužna za revitaliziranje lijevih društvenih pokreta u 21. stoljeću kao snaga koja se ne bave samo "sipanjem pijeska" u kapitalističku mašinu, već nude konkretnu socijalističku viziju temeljenu na dubinskoj demokratizaciji društva i socijalnoj jednakosti.

Kako nova "proljeća" ne bi opetovano preskakala "ljeta" i gotovo po pravilu postajala "zimama", više nego ikada potreban nam je dugoročan politički i društveni rad koji će udružiti niz različitih organizacijskih oblika i ostati otvoren za promjene lokalnih i svjetskih okolnosti. Nadamo se da će ova knjiga poslužiti kao skroman prilog toj trajnoj zadaći.