Kada Karamarko i Petrov podržavaju osobu koju malo tko poznaje i dodjeljuju mu enormno povjerenje, postavlja se pitanje radi li se o evidentnoj namjeri da premijera RH kontroliraju, uvjetuju i ucjenjuju Foto: FaH
Jednostavno rečeno, izbor Tihomira Oreškovića za premijera značio bi poistovjećivanje legaliteta i legitimiteta, dvaju pojmova koji ne znače iste stvari.
Ako bismo slijedili princip po kojemu Orešković ima legitimitet, moramo postaviti pitanje - postoji li uopće osoba na svijetu koja taj legitimitet ne bi imala.
Istina je da ne postoji legalna zapreka da bilo tko postane premijer RH.
Među izabranim zastupnicima postoje osuđeni ratni zločinci, fašisti, sudionici prometnih nesreća sa smrtnim posljedicama. Oni su također legalno izabrani, ali znači li to da zadržavaju legitimitet biti, netko od njih, premijer države?
Ako postoje kriteriji koji nadilaze puku proceduru po kojoj većina izabranih zastupnika može za mandatara predložiti koga hoće - moralni, civilizacijski, ljudski - onda doista legitimitet ne može imati baš svatko.
Vladavina kao struka
Tihomir Orešković javnosti nije poznat, što ne umanjuje njegove možebitne kvalitete i sposobnosti. Ako njegov CV zaista jest toliko impresivan koliko se potencira, ne bi smjelo biti prepreke da on u nekom obliku sudjeluje u vlasti i provodi ono što zna najbolje. Zadaća politike u tom smislu bila bi privoliti ga na tu, za njega odgovarajuću poziciju.
No tvrditi da CV daje legitimitet sasvim je pogrešna.
Postoji bezbroj ljudi s fantastičnim CV-jem. Kriterij očito ne mora biti niti državljanstvo niti poznavanje jezika.
Dakako, izvjesnost da mogući premijer nema hrvatsko državljanstvo ne mora biti odlučujuća. U krajnjoj liniji, rođen je u Zagrebu i na državljanstvo ima pravo, pa je njegovo eventualno izostajanje pitanje birokratske procedure i ne bi smjela biti odlučujuća okolnost.
Manje zanimljivo pitanje jest je li gospodin Orešković izvadio hrvatsko državljanstvo po raspadu Jugoslavije.
Ferdeljijev poučak
Zanimljivije bi bilo vidjeti nije li Oreškovićev pristanak za njega samo odlična natuknica za isti CV koji se navodi kao temelj legitimiteta.
Zastupnik Mosta Juro Martinović izjavio je da će princip slaganja Vlade biti po sljedećem principu: prvo će Most i HDZ provesti filtraciju podobnih/pogodnih kandidata za državne funkcije, koji bi potom bili ponuđeni na amenovanje Oreškoviću.
U prijevodu, premijer ne bi imao odriješene ruke u odabiru tima za čiji bi rad odgovarao pred parlamentom.
Bi li Tihomir Orešković pristao na takvo što radeći u Plivi, Tevi ili bilo gdje?
Kada je Vladimir Ferdelji, kooptiran kao stručni kadar, izbačen iz Milanovićeve Vlade na samom početku mandata, obrazloženje je bila njegova nevoljkost da bespogovorno provodi naloge Vlade, a odgovara za učinak svog rada. Ferdeljijevo je pak obrazloženje odlaska bilo da za učinak u takvim uvjetima ne može odgovarati, a odbio je i otpremninu koja mu je zakonski pripadala, istu otpremninu koja je trebala poslužiti kao moralni uteg u daljnjoj kritici Vlade.
Jurčićev poučak
Sličan pokušaj instalacije stručne osobe na mjesto premijera propao je i na izborima 2007., kada je Milanović kao predsjednik SDP-a pokušao za premijera progurati dugo vremena nestranačkog, a zatim stranačkog ekonomista Ljubu Jurčića.
Sanader je izbore, ili barem dio glasova, osvojio osporavajući legitimitet da netko tko nije predsjednik stranke može biti premijer, pozivajući se da se radi o principu iz vremena socijalizma.
Kada Karamarko i Petrov podržavaju osobu koju malo tko poznaje i dodjeljuju mu enormno povjerenje, postavlja se pitanje radi li se o komunizmu protiv kojeg se odlučno zalažu, ili se radi o evidentnoj namjeri da premijera RH kontroliraju, uvjetuju i ucjenjuju.
Ono što ostaje sporno jest Oreškovićev motiv da se u takvim uvjetima prihvati tako odgovornog, nesigurnog i neizvjesnog - a možda i kratkoročnog posla.