Marševskim korakom... pravac misa!

Kada bi neki nevidljivi izvanzemaljci, koji su došli promatrati i proučavati odnose i procese u hrvatskom društvu, živjeli među nama, mogli bi bez nekog velikog truda i naročitog predznanja otkriti da smo kao društvo po mnogim ključnim odrednicama podijeljeni i sukobljeni do granica samouništenja. Većina tih podjela i društvenih rascjepa duboko je ideološkog i vrijednosnoga karaktera, a ono što situaciju čini još težom, i u praksi naizgled nerješivom, jest da elite koje nam određuju stavove, mišljenja, vjerovanja i djelovanja, dolazile one iz političke, znanstvene, ekonomske ili religijske sfere, često dolijevaju benzin na vatru umjesto da svojim primjerom pokazuju građanima korak naprijed, korak prema boljem razumijevanju i većoj razini međusobne snošljivosti.

Jedna od ključnih podjela je ona koja karakterizira međusobne odnose Katoličke crkve i državnih institucija, a ta se podjela onda prelijeva i na odnose građana vjernika s njihovim sugrađanima koji se uobičajeno trpaju u kategorije ne-vjernika, ateista, ireligioznih, neopredijeljenih, a ponekad bome i u kategoriju manjkavih domoljuba i ne-dobrih Hrvata već zbog same činjenice da se odbijaju religijski odrediti. Pri tome odnosi na institucionalnoj razini i oni koji se događaju među građanima pojedincima djeluju kao međusobni katalizatori u neprekinutoj spirali porasta međusobnog nerazumijevanja i povećanja uloga, pri čemu ona strana koja je očito trenutno u društvu jača ne želi prepustiti nijedan pedalj osvojenog teritorija ma o kojoj god važnoj društvenoj temi bila riječ. Pogoršanje odnosa na institucionalnim razinama koristi kao ispriku sve veće nerazumijevanje među građanima, na koje zapravo svojim djelima, i još više nedjelima, stalno utječe, dok nerazumijevanje među građanima pojedincima i različitim dijelovima društva pronalazi dobrodošlu i toliko željenu ispriku, opravdanje i potvrdu u stavovima koji dolaze iz političkih i crkvenih sfera, potpomognutih oštrim verbalnim ratom u javnoj sferi, i vjerojatno još oštrijim sukobom u kuloarima daleko od očiju javnosti.

Jedan od tih institucionalnih rascjepa koji utječe na stavove građana i zatim iz tih stavova crpi snagu za zadržavanje statusa quo, pa čak i zaoštravanje sukoba, jest i onaj koji se godinama, sada već i desetljećima, događa u Oružanim snagama Republike Hrvatske, uz svesrdnu pomoć ili još glasniju šutnju svih ključnih državnih i crkvenih institucija, od predsjednika Republike, Vlade, Hrvatskog sabora i njegovih časnih zastupnika i zastupnica, Ministarstva obrane, Glavnog stožera, Hrvatske biskupske konferencije, Vojnog ordinarijata i tako redom do najnižih razina. Pri tome jedni šute jer bagateliziraju problem misleći pritom da su ako gurnu glavu u pijesak sigurni, drugi uglavnom zbog nemoći i straha, a treći pak zbog opojnog osjećaja novostečene moći koji ih podržava u uvjerenju da su iznad građana i ne moraju nikome objašnjavati svoje motive, a kamoli polagati račune. Napokon, čini se da su ovi potonji u pravu jer ako ne moraju polagati račune za novac koji inkasiraju od građana, ne praveći pri tome razliku između vjernika i ne-vjernika, kako bi se onda realno moglo očekivati da polože račune za sve one negativne nematerijalne posljedice svog zloćudnog djelovanja za dobrobit građana.

Već godinama, pa i desetljećima dolazi redovno i uvijek ponovo do izdavanja zapovijedi pripadnicima OSRH za prisustvovanje vjerskim svečanostima i događanjima kojima su povod pojedini praznici i/ili obilježavanja događaja iz bliže ili dalje hrvatske povijesti, poput Dana Oružanih snaga i Dana Hrvatske kopnene vojske ili pak završnih svečanosti kojima se obilježavaju završeci pohađanja različitih škola u sustavu vojnog školovanja. Ne treba posebno ni spominjati da su obavezna prisustvovanja religijskim događanjima isprepletena te su postala dijelom službenog protokola institucija i organizacija hrvatske države, koja je i dalje po Ustavu, ali očito ne više i u mnogim glavama, sekularna država u kojoj su vlast i religija nominalno odvojene. I stoga se postavlja jedno vrlo jednostavno, ali i krucijalno pitanje ne samo za državne institucije nego i za društvo u cjelini i sve građane: što se uopće i pod kojim uvjetima može zapovjediti javnom službeniku, pa bio on i profesionalni vojnik, i s kojim utemeljenjem?

Poniženi pravni poredak

Naravno da ova situacija koliko god, kao i mnoge druge u našoj impotentnoj državi, bila pravno regulirana tek maglovito i načelno, ipak ima kakvo-takvo ustavno i zakonsko određenje. Tako Ustav RH u članku 14. kaže da su prava i slobode neovisne o vjeri, u članku 39. da je zabranjeno poticanje na vjersku mržnju, u članku 40. jamči slobodu vjeroispovijedi i očitovanje vjere ili drugog uvjerenja te konačno u članku 41. kaže da su vjerske zajednice odvojene od države.

Iako svaka od ovih odredaba može imati svoju primjenu, direktnu ili indirektnu, i u promatranju pojave o kojoj pišemo, zadnje dvije su izuzetno važne za shvaćanje pravnog, političkog i društvenog okvira u kojem se krećemo, ili bismo se barem trebali kretati. Kada Ustav kaže da se jamči sloboda vjeroispovijedi, očitovanje vjere ili drugog uvjerenja, tada to nije samo u korist i zaštitu vjernika nego isto tako i u korist i zaštitu svih onih građana koji ne vjeruju. Jer upravo je to ono famozno, a tako zanemareno i pregaženo drugo uvjerenje! Uvjerenje da se nema vjersko uvjerenje! Barem isto toliko je zanimljiva i značajna i odredba o odvojenosti vjerskih zajednica od države, ali kada bi naši izvanzemaljci s početka teksta banuli u lijepu našu na dan obilježavanja spomenutih ili njima sličnih datuma, mogli bi gledajući simbiozu države i Crkve u provedbi svečanosti te preplitanje državnog i crkvenog protokola samo zaključiti da su došli u neku srednjovjekovnu teokraciju u kojoj je koliko jučer Karlo Veliki pomazan od pape za cara, a crkva u znak zahvale dobila moć, utjecaj i materijalna dobra po potrebama!

Citirane odredbe nisu pale s Marsa nego predstavljaju rezultat civilizacijskog razvoja, uz mnoge uspone i padove, naše zapadne kulture i tradicije koja je pred puno stoljeća došla do zaključka, za dosizanje kojega je otrpljeno puno previše patnji i proliveno puno previše krvi, da je jedini put funkcioniranja moderne države odvojenost državne vlasti od crkvene organizacije, čuvanje i unaprjeđivanje sekularnoga građanskog društva, i njegovo izdvajanje izvan dosega vjerske dogme uz sustavno razvijanje individualne građanske odgovornosti. Ne treba posebno ni napominjati da je hrvatsko društvo po sve tri odrednice izgubljeno u nekim prošlim vremenima. Zanimljivo, to su ujedno upravo sve one vrijednosti koje Crkvi u Hrvata predstavljaju trn u peti i dan danas i čiju reverzibilnost, čak i s ove mizerne razine razvoja, silom želi ostvariti na ovom komadu zemlje koji se tako preuzetno diči epitetom predziđa kršćanstva. Jer kako inače protumačiti harangu vojnog ordinarija s propovjedaonice protiv onih koji se bore za sekularizaciju društva, pri čemu on očito zaboravlja da ovo već barem nominalno i legalno jest sekularno društvo, što bi on i Crkva trebali prihvatiti. A zaboravlja, naravno, svjesno još jednu stvar, da bi, kad bi ovo i stvarno bilo sekularno društvo, nijedan vojnik ne bi pod prisilom zapovjedi i prijetnjom kazne morao prisustvovati misi na kojoj osoba bogato nagrađena od države istu tu državu i njezine izabrane predstavnike pljuje, a njezina temeljna vrijednosna, pravna, politička i civilizacijska dostignuća nesmiljeno gazi.

Zanimljivo je, međutim, i to da ovakva nastojanja naše crkve i jednog dijela njezinih ostrašćenih sljedbenika, koji se zajedničkim snagama u svakoj prilici kad im to odgovara pozivaju na vječnu i univerzalnu ljubav, a da pritom najčešće ne pokazuju ni minimalne razine tolerancije, pristojnosti i kućnog odgoja prema drugačije mislećima i drugačije vjerujućima, ili pak onima ne-vjerujućima, nisu usamljena. Tako postoje vrlo utjecajne religijske fundamentalističke skupine i pojedinci u SAD-u, čiji utjecaj ponekad seže čak do same Bijele kuće, koji pokušavaju, a ponegdje i ponekad i uspijevaju, promovirati tezu da sloboda vjeroispovijedi znači samo to da je pojedinac slobodan izabrati koju god želi religiju, ali da sloboda vjeroispovijedi ne znači i ne može biti shvaćena kao sloboda od vjeroispovijedi! (Tako nas, na primjer, uči republikanski guverner Teksasa Rick Perry.) Paralelno s tim sve je češće prisiljavanje kadeta vojnih škola na vjersko opredjeljivanje, i to ono tvrdo fundamentalističko, maltretiranje pripadnika židovskog pdrijetla, dok se iz određenih krugova iskazuju sumnje može li vojnik u borbi imati povjerenje u svog suborca ne-vjernika. Svemu bi se tome moglo smijati kada ne bismo znali da sve i svašta što se pojavi u Americi kad-tad pronađe put i u ove naše krajeve. Poruka je jasna, pojedinac pripadnik bilo koje religije, kakav god on bio po svojim ljudskim, etičkim, stručnim karakteristikama, prihvatljiviji je od pojedinca koji tvrdoglavo odbija svrstati se u religiozni stroj. Koliko je sve to u suprotnosti s temeljnom odredbom našeg Ustava koji jamči slobodu očitovanja vjere ili bilo kojeg drugog uvjerenja ne treba posebno naglašavati. Iako opet, prateći stavove i odluke našeg Ustavnog suda, građanin ne-vjernik ne bi se trebao pretjerano iznenaditi ako bi naši vrli ustavni suci jednog dana zauzeli stav da Ustav zaista ne daje slobodu uvjerenja različitu od vjerovanja! Nije to daleko od stava da novac nije imovina.

Budući da je u ovoj našoj priči najviše riječ o pripadnicima OSRH-a i obavezi njihova organiziranog odlaska na misu, potrebno je, naravno, promotriti što kaže na primjer Zakon o službi u OSRH-u. Tako u članku 17. možemo naći da su vojne osobe obavezne provoditi zapovijedi i naloge nadređenih osoba u vezi sa službom, a izuzetak čine jedino situacije u kojima bi provedba zapovjedi i naloga mogla predstavljati kazneno djelo ili se protiviti međunarodnom ratnom i humanitarnom pravu. Pri tome se u članku 174. vojna stega tretira kao obavljanje zadaća u skladu sa zapovijedima nadređenih osoba, a svako ponašanje suprotno tome predstavlja njezino kršenje. Neizvršavanje pak zapovijedi članak 175. tretira kao stegovni prijestup tj. teže kršenje vojne stege, za što se u skladu s člankom 179. izriču stegovne kazne u rasponu od zaustavljanja u napredovanju do prestanka službe kako je već određeno člankom 181.

Drugim riječima, svaka zapovijed i nalog, koji se mogu pa makar koliko izdaleka povezati sa službom – a budimo realni, svaka zapovijed i nalog mogu se povezati sa službom, čak i ako se zapovjedniku gradi prilazni put do vikendice - koji se odbiju, smatraju se kršenjem vojne stege i predstavljaju temelj za potencijalno kažnjavanje. Jedino što u ovoj priči strši i ostaje nejasno jest kako i odakle se izvlači pravo zapovjednika da naredi vojsci sudjelovanje na vjerskim svečanostima, a da to nije u isti tren kršenje gore navedenih ustavnih odredaba kao i zakonskog poretka ove zemlje, vrijednosti građanskog sekularnog društva i da upravo to – a ne odbijanje sudjelovanja - ne predstavlja povredu stege i temelj za kažnjavanje!?

Statistikom po glavi građana

Odgovor na gornje pitanje s jedne strane počinje tumačenjem našeg pravnog poretka kako kome i kako kad treba, a da bi se najviše što je to uopće moguće podilazilo Crkvi i vjerski orijentiranim krugovima u društvu, na što nisu imune sve najviše institucije triju grana naše demokratske vlasti, zakonodavne, izvršne, a bome i sudske. No drugi krak utemeljenja za ovakvo konstantno, uporno i opetovano dovođenje jednog dijela građana i pripadnika državnih institucija u podređeni i ponižavajući položaj polazi od urbane legende da smo mi jedna od najkatoličkijih zemalja na svijetu, da smo svi katolici, a oni koji to nisu trebali bi valjda šutjeti, ne "talasati" i biti sretni što im je uopće dopušteno ovdje živjeti. Konačno, tko čita razne forume, blogove i komentare na njima, pronaći će da je ovakav stav gotovo pa misao vodilja mnogih reagiranja, sve to iskazano od strane mladih ljudi koji su većinom učili o ljubavi prema bližnjem svom kroz provedbu vjeronauka u školama.

Popisi stanovništva iz 2001. i 2011. daju neke vrlo zanimljive informacije na temelju kojih je moguće doći do određenih zaključaka. Po popisu stanovništva iz 2001. u Republici Hrvatskoj bilo je 87,83 posto građana katoličke vjeroispovijedi. Prva stvar koja je ovdje mitologizirana do krajnosti jest činjenica da se ove brojke uzimaju kao krunski dokaz i opravdanje svega što Crkva i vlast u sprezi čine onima ne-vjerujućima. Većina građana Hrvata u takvim popisima izjašnjavaju se kao katolici iz svih mogućih zamislivih razloga, a ne nužno jedino i samo iz dubokog osjećaja pripadnosti i življenja katoličke vjere. Dovoljno je samo pogledati našu društvenu i političku stvarnost da se dobije jasan uvid da te dvije stvari nemaju nikakve dodirne točke. Posrijedi su tradicija, želja za nezamjeranjem obitelji i/ili okolini, karijerističke pobude, činjenica da su ili-ili velika većina nekad davno kršteni kao bebe (a da naravno nikome nije palo na pamet propitati ispravnost i moralnost takvog postupka), što se sve na kraju automatizmom materijalizira kao veliki postotak vjernika katolika u društvu a da je nikome pretjerano nije stalo do dubljeg i temeljitijeg proučavanje kvalitete te vjerske opredijeljenosti. Vjerski krugovi se tu – i ne samo tu - ponašaju u tvrdom materijalističkom duhu: važne su brojke, iznosi i statistike, o kvaliteti ćemo kasnije, ako ikad!

Druga je pak zanimljiva pojava da je u desetak godina između provedbe ovih dvaju popisa stanovništva broj deklariranih vjernika katolika u dosta značajnom padu. Po popisu stanovništva iz 2011. broj građana koji su se izjasnili kao katolici pao je za 1,69 posto. Istodobno popis iz 2011. uz one građane Hrvatske koji su se izjasnili kao pripadnici drugih vjeroispovijedi uključuje i 7,03 posto onih koji se ne smatraju vjernicima (to uključuje kategorije agnostika, skeptika, ateista, onih koji nisu vjernici, koji se nisu izjasnili i sl.). Pri tome se istodobno broj agnostika, skeptika, ateista i onih koji nisu vjernici povećao s 2,25 posto na 4,57 posto, tj. udvostručio. No, što dalje, to će stvari postati još zanimljivije.

(Ne)reprezentativnost vojnog sastava

Podaci koji se odnose na personalni sastav OSRH, a koji iz razumljivih razloga nisu najnoviji, ali se isto tako vrlo vjerojatno nisu dramatično promijenili u relativnim omjerima zastupljenih kategorija građana zadnjih desetak godina, stvaraju dodatne mogućnosti razmatranja ove situacije u još malo drugačijem svijetlu. Početkom jeseni 2002., prije početka procesa "reformi", a zapravo samo drastičnog smanjenja brojnog stanja u OSRH-u i MORH-u, statistički podaci o personalnoj strukturi tih dviju institucija ukazivali su na vrlo zanimljivu razliku između izjašnjavanja o vjerskoj pripadnosti u vojsci i statističkih podataka iz obaju spomenutih popisa stanovništva.

Čak 12.445 pripadnika OSRH, odnosno gotovo trećina tadašnjeg ukupnog sastava, ostalo je u vjerskom smislu neopredijeljeno. Katolicima se izjasnilo tek približno dvije trećine pripadnika OSRH konkretno, 64,42 posto) i ovaj podatak značajno bode oči ako se promotri u svjetlu izjašnjavanja vjerske pripadnosti građana u popisima stanovništva. Zanimljivo je primijetiti da je u OSRH-u bilo približno čak 10 posto više pripadnika hrvatske nacionalne pripadnosti nego što ih ima u društvu u cjelini (98,58 posto od ukupnog broja), što je ovu instituciju činilo praktično jednonacionalnom i etnički homogenom. No istodobno se u OSRH-u katolicima izjasnilo 23,41 posto pripadnika manje nego što bi to bilo za očekivati imajući u vidu rezultate popisa stanovništva, odnosno čak približno 34 posto manje od ukupne zastupljenosti Hrvata u OSRH-u.

Mnogi će na ovaj podatak skočiti i pripisati tu razliku mrskim jugonostalgičarima, komunjarama, odnosno oficirima i podoficirima koji su u OSRH-u prešli iz JNA. No već elementarna analiza ukazuje da ovakav predrasudama obojan stav i zaključak ne drže vodu ni u kojem slučaju. Naime, u OSRH-u je tada bilo 4397 pripadnika koji su prešli iz JNA, a to je činilo tek trećinu od onih više od 12.000 vjerski neopredijeljenih, što ostavlja u potpunosti nepokrivenima onih približno 8000 pripadnika OSRH-a koji su se izjasnili vjerski neopredijeljenima, a da nisu mogli stići iz JNA. Čak i ovaj zaključak je zapravo vrlo nategnut, sumnjiv i realno neodrživ jer polazi od pretpostavke da su se baš svi pridošlice iz JNA izjasnili kao vjerski neopredijeljeni! Činjenica da su od tada do danas OSRH prošle kroz seriju smanjivanja personalnog sastava može, ali i ne mora nešto značiti za ovu našu raspravu, iz jednostavnog razloga što je za pretpostaviti - dok ne dobijemo na uvid novije, kvalitetnije i eventualno drugačije podatke, što bi u civiliziranoj zemlji u kojoj vlada građanska odgovornost i transparentnost sustava državne uprave trebalo biti redovno objavljivano u službenim publikacijama i na internetskim portalima državnih institucija - da su u seriji "strukturnih reformi" i "zbrinjavanja" vojnog sastava OSRH relativno podjednako napuštali i vjernici i ne-vjernici.

Sve ovo ukazuje na dodatnu neutemeljenost davanja zapovijedi pripadnicima OSRH za sudjelovanje na vjerskim svečanostima jer je na temelju gore opisanih dostupnih podataka za pretpostaviti da takva zapovijed barem jednoj trećini sastava čini nepravdu, tjera ih na gaženje njihovih uvjerenja i udara na njihovo samopoštovanje kao mislećih individua i odgovornih građana.

Odgovornosti, zaobiđi me!

I tako dolazimo do ključnog problema ove nesretne društvene pojave i još nesretnijega guranja glave u pijesak svih onih koji su izabrani, postavljeni i plaćeni da osiguravaju provedbu pravnih propisa i temeljnih građanskih i društvenih vrijednosti. Zapovijedi o obavezi osiguranja prisustvovanja pripadnika OSRH vjerskim svečanostima, pored svih mogućih zamislivih odgovornosti koje zaobilazi, udara samo na onu jednu jedinu i zadnju koje bi se transparentan, odgovoran i sekularan sustav državne uprave koji razvija građanske vrijednosti i odgovornosti u društvu trebao sjetiti. Zapovijedi obično vrlo nedvosmisleno zahtijevaju podnošenje pisanog izvješća o razlozima nepoštivanja sudjelovanja na vjerskoj svečanosti! A da bi tu prijetnju osnažile i natjerale strah u kosti zapovjednicima, od kojih se čine marionete teokratskog pogleda na svijet, one isto tako u pravilu izrijekom (barem u onima koje je autor imao priliku vidjeti) navode odgovornost čelnika ustrojstvenih cjelina OSRH za osiguranje sudjelovanja vojnih osoba i državnih službenika i namještenika na religioznom događanju. Da ne spominjemo da su u pojedinim slučajevi zapovjednici usmeno ili pismeno obvezani na provedbu evidentiranja prisutnosti! Što uopće reći o (ne)razumijevanju uloge vojnika i zapovjednika u građanskom društvu među našim vojnim zapovjednicima kad nijedan od njih nije istupio i pred načelnikom GS-a OSRH, ministrom obrane, predsjednicima Vlade i Republike suprotstavio se takvoj praksi te ukazao na njezinu neodrživost!? Jesu li to isti oni zapovjednici koji su školovani u razno-raznim obrazovnim institucijama NATO-a i bilateralnih strategijskih partnera o ulozi vojske u društvu i odnosima i obavezama vojske prema društvu i građanima!?

Dakle, u Republici Hrvatskoj u 21. stoljeću zaposlenik državnog tijela može biti pozvan na odgovornost zbog vlastite (ne)vjeroispovjedi! To je zanimljiva reverzija u odnosu na davno svršeno doba Jugoslavije i JNA. Naime, tada je pojedinac, pogotovo u vojnim i državnim službama mogao biti pozvan na odgovornost u određenim situacijama zbog vjeroispovjedi! Danas, međutim, može biti pozvan na dogovornost zbog osobnog uvjerenja da nema vjeroispovijed! S tom razlikom da smo se svi mi, ili barem velika većina, slagali da je ondašnje tretiranje pripadnika državnih službi koji su ispovijedali vjeru bilo pogrešno i neprihvatljivo, i nismo ga podržavali. Ali danas se očito ne slažemo da je ovakvo tretiranje pojedinaca koji ne žele biti uvučeni u žrvanj teokratske supremacije pogrešno i kao što ćemo vidjeti u nastavku, velik broj građana ga vrlo agresivno podržava! U kojem smjeru se onda razvijalo ovo društvo u četvrt stoljeća samostalnosti i koliko smo svi mi do zadnjega građanina odgovorni za taj proces te kojim smo sve mislima, riječima, djelima i propustima, od sustava obrazovanja i školskih programa preko razvoja građanske odgovornosti do implementiranja normi profesionalne etike u državnim i javnim službama, omogućili da u dvadesetak godina postanemo retrogradno, konzervativno i šovinističko društvo prema svima onima koji se razlikuju od našeg viđenja društvene ispravnosti?!

Nakon svih tih odgovornosti koje se propisuju, nameću i egzerciraju na kraju samo o odgovornosti državnih dužnosnika koji zapovijedaju nešto što se kosi s Ustavnim pravom na slobodu uvjerenja, što će reći slobodu vjeroispovijedi, pa onda valjda i na slobodu ne-vjeroispovjedi, nitko ne govori ništa! Ni vrli nam Predsjednik agnostik, ni svi premijeri od sada, ni ministri obrane, a o generalskoj kasti da ne pričamo.

Institucionalna "maskirovka"

I kada nakon svega pojedini novinari s vremena na vrijeme odluče problematizirati ovakvo ponašanje vojnog i državnog establišmenta i postaviti neka legitimna pitanja, na scenu stupa sva raskoš soboslikarskih sposobnosti državnih i crkvenih dužnosnika. Tako jedni na primjer kažu da: "...zapovijed i način obilježavanja praznika i događaja nisu sporni u tradicijski kršćanskoj i katoličkoj državi poput Hrvatske, u kojoj se u prigodi blagdana tijekom kojih se prisjećamo žrtve hrvatskih branitelja Domovinskog rata redovito organiziraju mise zadušnice…", a drugi lakonski podrugljivo odgovaraju da vojnik ne-vjernik "…neće na misi ništa loše čuti…!" U svemu tome jedino što je potpuno jasno izbjegnuto jest referenca temeljem kojeg propisa se od podređenih zahtijeva da postupe protiv svojih uvjerenja i savjesti? Jer nemojmo zaboraviti, to radi ista ona skupina ljudi koja će do zadnje kapi tuđe krvi braniti pravo na prigovor savjesti medicinske sestre i liječnika da ne sudjeluju u pobačaju, matičara da ne registriraju životna partnerstva i sl., bez obzira što se tim i takvim činima u pravilu dovode u pitanje prava trećih osoba da dobiju od državnih službenika uslugu koja je propisana zakonom ili barem nije zabranjena, pri čemu su još ti službenici za davanje te usluge plaćeni! Ali ako je riječ o osiguravanju prava na prigovor savjesti ne-vjernika da ne sudjeluje protiv svoje volje na vjerskoj svečanosti, a da pri tome još takav čin ne predstavlja povredu ili ograničenje bilo kojeg prava neke treće osobe, tada stupaju na scenu beskrajne demagoške floskule koje ukazuju samo i jedino na potpuno nepoštivanje i organizirani prezir prema drugačije mislećim sugrađanima. 

Ne preže se ni od bezočnog obmanjivanja javnosti, ili da parafraziramo jednog našeg poznatog političara, oni ne lažu nego samo ne govore uvijek istinu! Pa tako možemo čuti da spomenuta zapovijed sudjelovanje na misi nije utvrdila kao obavezu, koja implicira i možebitnu disciplinsku odgovornost u slučaju njezina nepoštivanja! Potpuno se i svjesno zamagljuje da je propisana odgovornost čelnika ustrojbenih cjelina koji onda, naravno, moraju provesti svoj dio posla i prisiliti podređene da ne bi sami došli pod udar. Isto tako se zamagljuje da je propisana obaveza pismenog obrazloženja, i da su u konačnici državna uprava i još više vojska kao njezina sastavnica hijerarhijski organizirane institucije koje su više nego sklone svako dovođenje u pitanje zapovijedi i naloga tretirati kao nešto što može donijeti ozbiljne probleme svakom zaposleniku!

Ukratko, službena objašnjenja i obrazloženja nisu ništa drugo nego guranje glave u pijesak! Ali to guranje glave u pijesak proizlazi samo i jedino iz pune svijesti da im zapravo nitko ništa ne može, barem po ovoj osnovi, i da mogu izvrdavati i izvrtati pravni poredak, igrati se sa sviješću i savješću svojih podređenih kako god im se prohtije dok god to čine u duhu pisane i nepisane sprege između državne vlasti, političkih stranaka i crkvenih institucija. Budimo bez brige, da bilo tko od njih u bilo kojem trenutku napravi isti takav gaf, krivi korak samo sa suprotnim predznakom, kontra uvjerenja teokratski premreženog sustava državne vlasti, odgovarao bi na licu mjesta.

Bitke u javnoj sferi – razum protiv isključivosti

Najzanimljiviji dio razmatranja ove društvene pojave nastaje, međutim, u onom trenutku kad se pojedinac odvaži proučiti što sami građani ove naše zemlje govore i kako komentiraju, kada dobiju priliku, ovo pitanje. Oni koji osuđuju prisilu koja se provodi nad pripadnicima OSRH ne samo da izgleda da su u manjini, nego su još daleko manje agresivni, pa čak i pomalo deprimirani, u izražavanju njihova mišljenja. Komentari sežu od konstatacija da smo "…nekad bili pod udarom vlasti zbog ispovijedanja vjere, a danas zbog ne-ispovijedanja…", zatim da "…ovo nije nekakva džamahirija, nego sekularna država…", pitanja "…živimo li uopće u demokratskoj građanskoj sekularnoj državi kao što kaže Ustav ili u teokraciji u kojoj je Crkva ravnopravan pa i jači partner od ne samo civilnog društva i građana nego čak i od ustavom definiranih institucija vlasti…", pa zatim pitanja "…tko je poslodavac da može narediti da se ideš moliti bogu?" i "…gdje ste ustavni suci, tko je zadužen štititi državu, Ustav, sekularnost? Nigdje vas nema kad vas treba narod…", sve do krajnje rezigniranih stavova poput "…idite na misu…koga briga vjerujete li ili ne…budite licemjeri do kraja..." Kao što je moguće primijetiti, riječ je zapravo sve od reda o vrlo legitimnim pitanjima na koje državne institucije sustavno izbjegavaju odgovor iskazujući i na taj način prezir prema građanskom svjetonazoru i onima koji ga zastupaju.

S druge strane društvenog i vrijednosnog spektra stižu potpuno drugačiji tonovi. Treba li nas to uopće čuditi u državi u kojoj vojska i Crkva, što god napravili ili ne napravili, redovito uživaju visok ugled u ispitivanjima povjerenja građana prema institucijama društva? Tako se jedna grupa komentara svodi na stav "…treba raditi i poštivati poslodavca…" Ovakvi i slični komentari neugodno podsjećaju na ono poznato i ozloglašeno "Arbeit macht frei!"

Druga grupa se okuplja oko dubokog uvjerenja da onaj "…tko odbija ići na misu...nema poštovanja ni prema komu...nije dostojan biti član pobjedničke vojske koja je stvorila ovu državu…" Iz ovoga bi se moglo zaključiti da njima nije važno je li netko sa srcem branio zemlju kada je to bilo potrebno, jer ako danas odbija ići na misu, sve to ne vrijedi ništa i on nije dostojan član ovog društva i njegove vojske. Zapravo je teško shvatljivo izopačeno rezoniranje koje potpuno zanemaruje nečiji realan doprinos i podređuje ga pristajanju uz ispraznu formu.

Treća grupa polazi od zaključka da "…vojska nije ustrojena prema principu demokracije već po principu diktature nadređenih....i dobrovoljna je...potpisivanjem ugovora svaki pripadnik obvezuje se da će izvršavati sve zadaće koje su mu nametnute…" Kad se ovome dodaju mišljenja koja kažu da je cijela ova situacija"„…nazovi problem!" i "…tipično ateističko razmišljanje…", postaje jasno da njihovi pobornici niti mogu niti žele shvatiti sve društvene posljedice kao i one po pojedinca građana koje iz takvih postupaka proizlaze. Tako s jedne strane zapanjuje stupanj nepoznavanja problema i njegovih posljedica kod zastupnika ovih stavova koji je upravo obrnuto proporcionalan s dubokim uvjerenjem i sigurnošću stavova koje takvi pojedinci zastupaju. S druge strane još je dramatičnije i dugoročno društveno štetnije odbijanje razumijevanja da država nema pravo nametati javnim i državnim službenicima prisustvovanje vjerskim svečanostima koje dovodi do poniženja i samoponiženja njihovih osobnih uvjerenja, a u krajnjoj liniji potencijalnom gubitku poštovanja od obitelji i svoga kruga poznanika i prijatelja. Sve to ovim komentatorima nije ni u peti! Ovome se mogu dodati komentari poput "…tko odbije poslušnost mora odgovarati!!!...stega je ključ svake vojske, nemamo o čemu raspravljati…", kao i "…onda valjda vojnike više ne bi trebalo tjerati ni na postrojavanje...nošenje uniforme...mogu nosit tenisice i kratke hlače...ne trebaju se brijati...mogu i zapušiti...nema više vojnih vježbi...nego se ide na planinarske izlete..."

A šlag na torti predstavljaju komentari kako "…nigdje u zapovijedi ne piše da prisutni vojnici moraju moliti ili na neki drugi način sudjelovati u vjerskom obredu...ali moraju doći jer je to dio protokola…" kao i "…na misama se govori o svim poginulim braniteljima....misa je i za one koji nisu ni katolici ni vjernici…" Oni koji danas tvrde da je obavezna prisutnost vojnika na vjerskim svečanostima, a da se oni koji nisu vjernici ne moraju moliti, sigurno ne bi i nisu imali isti takav stav kad je, na primjer, bila riječ o obavezi prisustvovanja nekakvim partijsko-komunističkim svečanostima u bivšem sustavu. Tada bi ih takva nametnuta obaveza sigurno smetala. I to upravo i čini razliku između odgovornih građana i običnih pripadnika plemenskog i vjerskog stada. Pojedincu s čvrstim građanskim uvjerenjima i razvijenom građanskom odgovornošću, koje naravno podrazumijevaju i barem prosječnu razinu znanja, obje su pojave u oba politička sustava neprihvatljive i tretira ih kao ucjenu, nametanje i prisilu. Onima pak drugima bit će neprihvatljiva samo ona od tih pojava koja dolazi s politički, ideološki i kulturno suprotstavljene strane spektra, dok će im provođena od istomišljenika, vlastita plemena, partije, vjere ili sela sve biti savršeno normalno i prihvatljivo, a univerzalni smokvin list za takvo razmišljanje uvijek će se skrivati u većinskim stavovima.

No, ako neki od zastupnika gornjih stavova i nemaju dovoljno znanja da bi sami bili sposobni doći do odgovarajućih zaključaka, kod mnogih se odgovor krije u činjenici da se osjećaju društveno jačima, osjećaju da su na strani koja dobiva, u njima vrlo često postoji naslijeđeni i odgojem ugrađeni revanšizam te ih ni najmanje ne zanima čine li time nekome nepravdu. Svim pojedincima s takvim stavovima, koje usput tako slobodno mogu iznositi u javnosti jer su uvijek skriveni iz nekakvih nadimaka i aliasa, tako da njihovi sugrađani zapravo i ne mogu znati s kakvim ljudima se sreću i rade u svom životnom i poslovnom okruženju, nije ni približno jasno, a još manje prihvatljivo, da stupanjem u vojsku vojnik prihvaća sustav kao takav, dragovoljno suspendira neke aspekte društvenog života (poput recimo aktivnog političkog djelovanja), ali vojska i država ne mogu imati kontrolu nad intimnim emotivnim, misaonim i duhovnim životom vojnika i njegovim uvjerenjima, kojih se ovaj ni jednim aktom ne odriče. Niti ga itko ima pravo prisilno natjerati na njihovo odricanje, jer je jedino važno da vojnik, kao uostalom i državni službenik i namještenik, profesionalno radi svoj posao te poštuje zakone i etiku svoje profesije ili poziva. Sve ovo zapravo ukazuje na to da je (ne)provođenje ustavnih odredaba i vrijednosti stvorilo pretpostavke upravo za ono što sam Ustav definira kao pravo, slobodu i vrijednost: stvorilo je pretpostavke za poticanje na u vjerskim osjećajima utemeljenu mržnju u društvu!

Ukratko, kao i kod mnogih drugih pojava i procesa u našem društvu govorimo o srazu razuma protiv isključivosti pothranjene s dva i pol desetljeća i indoktrinacije i ispiranja mozgova. Sve ovo ukazuje da makar mi i sto puta ušli u NATO i EU, u ovom trenutku povijesti pokazujemo se kao teokratska plemenska zajednica koja vrlo lako pronađe razlog da mrzi svaku različitost i zagorčava joj život, a da nam je pri tome – što smo i dokazali ne jednom u ovih 25 godina - puno bliža ideja tradicionalnog (Crkva) i karizmatskog autoriteta (svi veliki i ljubljeni vođe kojima smo se klanjali sve to vrijeme, makar se poslije pokazalo da su jedni do beskraja otežali normalno funkcioniranje i razvoj ove naše države svojim osjećajem nacionalnog poslanja, drugi se pokazali nesposobnima organizirati rođendansku proslavu, a kamoli djelovanje državnog aparata, a treći se još pri svemu tome i dobro nakrali) nego racionalno-legalnog autoriteta oživotvorenog jednako prema i jednako prema svim građanima ovog društva.

Što se valja iza brda?

Nitko, pa ni naši dobronamjerni i u zemaljske stvari neupućeni izvanzemaljci, ne bi mogao biti toliko naivan da ne shvati da ova situacija s prisilnim misnim slavljem nije slučajna. Ona ima različite slojeve ciljeva. Kratkoročno, time se stvara distorzirana slika prividnog i nametnutog jedinstva Crkve, države i naroda koja u stvarnosti ne može izdržati ni malo ozbiljniji test. Nadalje, ovo je najprizemniji nastavak vjerske propagande sredstvima i instrumentarijem nečega što bi trebala biti sekularna država. Na prvi pogled to izgleda kao međusobna potpora realizaciji interesa crkve i vlasti, u kojoj svaka strana nešto dobiva, ali zapravo u tom odnosu Crkva je domina, dok tek pojedini političari ostvaruju korist krčmeći interese države i društva za svoj osobni i partijski probitak.

Postoje, naravno, i oni dugoročni te relativno prikriveni ciljevi poput stalne i uporne ideologizacije i politizacije usmjerene točno određenom spektru političkih stavova i uvjerenja te njihovim nositeljima. Cilj tog djelovanja svodi se na postupno mijenjanje političkog i vrijednosnog potpisa društva, procesa čiji smo svjedoci zadnjih godina u svim slučajevima kada netko započne bilo kakav pokušaj uvođenja pojedinih dostignuća koje su druge demokratske i razvijene zemlje provele pred pedeset ili više godina. Time dolazi do prikrivene otmice građanske odgovornosti i morala te njihovo supstituiranje vjerskim, teokratskim, prečesto i fundamentalističkim stavovima koji se upakiraju u celofan zaštite vrijednosti i tradicije hrvatskog naroda. Stvaraju se i osnažuju presedani prihvatljivog i normalnog društvenog ponašanja pri čemu je svakoj slijedećoj političkoj garnituri sve teže izaći iz začaranog kruga (ako to uopće i želi). Ne treba posebno napominjati da cijela ova situacija, a nije na žalost jedina, stvara u tišini pretpostavke za praktično i faktično derogiranje Ustavnih odredaba o odvojenosti Crkve i države, cementiranje političkog utjecaja crkve i stvaranje temelja za daljnje proboje, pa možda čak i njihovu legalizaciju ako se povoljno poslože zvijezde na nebu.

Napokon, tu su i one latentne posljedice, za koje zapravo uopće nije izvjesno jesu li toliko slučajne koliko su namjeravane, a koje se svode na stalno smanjenje kriterija samoprepoznavanja i samovrednovanja kod vojnika i državnih službenika, ubijanje njihova samopoštovanja kao mislećih individua, kao i razaranje njihova poštovanja od uskog kruga obitelji i prijatelja. Ne treba zanemariti da se ubijanjem samopoštovanja pripadnika OSRH može jednog dana iskoristiti kao temelj za moguće buduće još veće zahtjeve koji bi dodatno natjerali pripadnike OSRH da zaborave svoju profesionalnu etiku i osobni građanski i ljudski moral u trenutku za koji netko prosudi da je ključan za ostvarenje nekog partikularnog političkog cilja koji na drugi način ne bi bio ostvariv.

Netko je jednom rekao: slijepa poslušnost je ugaoni kamen discipline, ali i pribježište slabih! Bezuvjetna poslušnost vojnika, pripadnika sigurnosnih službi ili državne uprave nadređenima, a ne osobni odnos i razumijevanje odgovornosti prema društvu i ustavnom poretku, može vrlo lako dosegnuti krajnosti praćene vrlo štetnim posljedicama. Sve ovo stvara društveni i pojedinačni mentalni sklop u kojem su vojnici, pripadnici sigurnosnih službi pa i državni službenici i namještenici glina koju se može oblikovati po potrebi, i može biti oblikovana od bilo koje strane koja to poželi i kada poželi, kojoj se može faktično uskratiti pravo na intimni život i vlastito uvjerenje, a što se u krajnjoj liniji može proširivati do neslućenih granica. Konačno, ako pripadnici vojske ili državne uprave izgube ili im se otme sposobnost procjene izbora između dobrog i lošeg društvenog i građanskog ponašanja, tada je vrlo lako moguće da u nekim novim kriznim situacijama opet dobijemo ljude sposobne za počinjenje različitih nedjela u realizaciji nekog "višeg" cilja sa svim onim što iza toga slijedi.

Izvanzemaljci s početka ove tužne priče shvatili bi, međutim, vrlo brzo da u ovoj našoj kakofoniji teokratsko-plemensko-građanskih silnica da najveći problem ne predstavlja onaj dio građana koji zaista vjeruju u religijske vrijednosti i obrasce i pružaju potporu Crkvi bez obzira što ona u društvu činila. Problem predstavlja ona grupacija građana koja bi, imajući u vidu koliko je brojna, da ima stranačku organizaciju iza sebe kao reprezentanta njezinih vrijednosti i interesa u društvu i političkom procesu, bez ikakva problema vjerojatno dobila većinu dosadašnjih parlamentarnih izbora. Problem predstavljaju oni građani koji zapravo nikad ni od jedne vlasti nisu dobili priliku te bili stimulirani i poučeni kako da doista budu građani, sa svim pravima i odgovornostima što takav status sa sobom nosi, a koji se ponašaju po tako dobro poznatoj hrvatskoj špranci "najte-kaj-zamerit-ja-se-ne-bi-štel-mešati!" Iz njihove nezainteresiranosti i proizlazi pat-pozicija koja je u društvu nastala po mnogim pitanjima i stvorila prividno nerješive rascjepe u hrvatskom društvenom biću i razvoju građanskih vrijednosti. Jer njima je uvijek dobro, ili oni tako misle, a ako im rezultati njihove pasivnosti jednog dana dođu na naplatu, bit će ionako prekasno za lupanje po glavi.

Ima li šanse za nas?

Naizgled, ovaj problem, kao i mnogi drugi koji služe kao moneta za potkusurivanje između različitih ideoloških i političkih skupina, izgleda nerješiv te kao da može biti raspleten jedino kao gordijski čvor, pri čemu će pobjednik dobiti, a poraženi izgubiti sve. No zapravo, rješenje tog pitanja je vrlo jednostavno i apsolutnu u dosegu sposobnosti svih nas kao pojedinaca građana i naših izabranih političkih struktura. Nitko normalan u društvu ne može imati bilo što protiv vjerskog uvjerenja građana, pa tako ni vojnika. Nije riječ o tome da njima treba nešto oduzeti ni da se bilo tko zalaže za takvo što.

Prvo što, dakle, treba napraviti jest na generalnoj razini striktno odvajanje državnih institucija od Crkve, a u ovoj konkretnoj situaciji protokola institucionalnog državnog obilježavanja svih praznika i svečanosti od vjerske službe, koja može biti organizirana izvan tog protokola te ostavljena pripadnicima kako vojske tako i državne uprave da ju po svom uvjerenju pohađaju ili ne. Sve što treba je vojnicima i službenicima pružiti informaciju da će vjerska služba biti prije ili poslije službenog državnog protokola. Ako su pripadnici vojske ili državni službenici doista vjernici, onda im neće biti teško prije ili nakon završetka službenog protokola pohoditi vjerska događanja. Naravno da je uz ovo potrebna i temeljita reforma vjerske službe u OSRH i uloge religiozne simbolike u tijelima državne uprave.

Zatim je potrebno pokretanje dijaloga s vlastima na način da shvate da se ne može narediti zaposlenima u sustavu državnih institucija da na vjerskom obredu sudjeluju pod prijetnjom disciplinske odgovornosti. Ovo mora biti praćeno odgovarajućom reformom pravnog poretka tamo gdje je to potrebno u smislu "dekriminalizacije" nesudjelovanja na vjerskim svečanostima, uz istodobno stvaranje vrlo jasnog pravnog okvira koji će omogućiti kriminalizaciju dužnosnika koji postupaju protivno Ustavu, kako u drugim tako i u ovom pitanju.

Naravno da je uz to potrebno poraditi i na segmentu koji je u ova dva i pol desetljeća bačen u zapećak, a to je zajednički, sustavan i smislen rad s civilnim društvom te državnim institucijama i organizacijama u cilju osnaživanja sekularnosti društva i vjerske deideologizacije, počevši od edukacijskog procesa mladih pa do prihvatljivih pravila građanski odgovornog ponašanja zaposlenika državne uprave. Naglasak treba biti na stimuliranju odgovarajuće i permanentne edukacije kako građana tako i pripadnika državnog aparata u cilju osnaženja ugleda i utjecaja građanskog društva, građanskog morala i građanske odgovornosti. To ne bi donijelo poboljšanje samo na ovom području nego i bonus na mnogim drugima, poput mjesta, uloge i rasprostranjenosti korupcije u javnim službama.

Potrebno je aktivno raditi i na promicanju jednadžbe da deklarirana religioznost još ne znači da je osoba i dobar Hrvat ili Hrvatica, a biti dobar Hrvat ili Hrvatica pak ne znači da je nužno riječ i o odgovornom i moralnom građaninu. Potrebno je osnažiti shvaćanje u društvu, među građanima i pripadnicima državnih službi da je vjera osobna, intimna stvar pojedinca, koju on ili ona imaju puno pravo realizirati, ali da istodobno to nije nešto zbog čijeg prisustva ili pak odsustva građanin ili državni službenik može biti kažnjen ili pak realizirati nezaslužene privilegije.

Ali to bi onda značilo da bi se vrlo brzo vidjelo koliko vojnika je stvarno i istinski vjerski opredijeljeno, kao što bi uvođenje prava građana da sam odluči hoće li jedan postotak svog poreza dati za potrebe Crkve pokazalo koliko zapravo stvarno u društvu ima vjernika koji svoju vjeru zaista i žive. To bi Crkvi izbilo adut iz ruke kojim maše kad god joj je to potrebno i ne bi mogla svoje interese prikazivati kao interes 86 posto Hrvata, samo zato jer je toliki broj kršten u dobi kad se nisu mogli braniti i kad ih nitko nije pitao žele li to, i tu brojku zatim zloupotrebljavati za uvođenje u društvene odnose jednog srednjovjekovnog rješenja za drugim uz kvislinšku suradnju političkih institucija.

Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije.