„Nezavisnost upravljanja javnim medijskim servisom ocijenjena je najlošijom u Hrvatskoj, bolja je situacija čak i u Srbiji i Turskoj, što je nevjerojatno i sramotno za Hrvatsku“, rekao je Ricardo Gutiérrez glavni tajnik Europske federacije novinara (EFJ)
„Dobar je primjer Švicarske kada je prije par godina populistička stranka pokrenula referendum da se obustavi financiranje javnog servisa. Formirala se snažna koalicija raznih dijelova društva i uspjeli su uvjeriti građane da je javno financiranje dobra opcija jer građani trebaju medij kojem će vjerovati. I glasali su za nastavak financiranja“
Ricardo Gutiérrez glavni je tajnik Europske federacije novinara (EFJ), najveće europske novinarske organizacije koja se bori za profesionalna prava novinara i promiče slobodu izražavanja, pravo na informiranje, kvalitetno, nezavisno, pluralističko novinarstvo te pristojne radne uvjete za novinare. Došao je nakratko kako bi sudjelovao na okruglom stolu „Novinarstvo pred sudom“ koji je u srijedu u organizaciji Hrvatskog novinarskog društva održan u Zagrebu. Tom prilikom je novinarka Barbara Matejčić za portal Hrvatskog novinarskog društva razgovarala s Gutiérrezom. Razgovor prenosimo u cijelosti.
U Hrvatskoj je postala sve učestalija praksa podizanja tužbi protiv novinara i medija. U ovom je trenutku aktivno preko 1100 takvih tužbenih zahtjeva, prema podacima koje je prikupilo Hrvatsko novinarsko društvo. Mnoge od tih tužbi su za kazneno djelo sramoćenja, neki su optuženi čak zbog onog što je netko izjavio u intervjuu ili zbog satiričkih tekstova. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek izjavila je da presude novinarima i medijima ne vidi kao prijetnju slobodnom novinarstvu. Kakav je vaš stav?
Nikako se ne mogu složiti s ministricom. Takve tužbe i presude predstavljaju pravosudno zastrašivanje. Takva praksa nije bila tako učestala prije deset, dvadeset godina, radi se o razmjerno novom fenomenu. Zajedno s Vijećem Europe i nizom organizacija koje se bave medijima i slobodom izražavanja smo prije dvije godine objavili studiju koja se temeljila na istraživanju provedenom među 1000 novinara iz 47 država članica Vijeća Europe. Njih 23 posto je potvrdilo da se susrelo u svom radu s tim tipom zastrašivanja – prijetnjama tužbama, sudskim progonom, pritvorom… Pitali smo i za izvore tih zastrašivanja i ustanovili smo da ih većina dolazi od interesnih skupina – lobista, institucija, korporacija. To je zabrinjavajući trend i nama je kao profesionalnoj novinarskoj organizaciji jasno da neki zloupotrebljavaju zakon. Nije problem u zakonu o kleveti, uvredi ili sramoćenju, to su uobičajeni zakoni, no problem je kada se koristi ekonomska moć te se zloupotrebom zakona ušutkava medije, jer o tome se zapravo radi.
Da ponovim još jednom: izrazito se ne slažem s ministricom. Platformi za zaštitu novinara Vijeća Europe smo prijavili slučajeve tužbi HRT-a protiv HND-a. To smatramo kršenjem medijskih sloboda i kršenjem Članka 10. Europske konvencije o ljudskim pravima koji propisuje pravo na slobodu izražavanja. Hrvatska Vlada bi trebala odgovoriti na naše upozorenje, no nije. Još čekamo odgovor Vlade.
Čak ni najstručniji odvjetnici u Hrvatskoj ne mogu garantirati novinarima da ih zbog njihova rada neće netko tužiti jer je sudska praksa toliko neujednačena i nepredvidljiva da gotovo sve može biti predmetom tužbe. Kako se protiv toga možemo boriti?
Najbolji način zaštite je da odmah idete u javnost s tim tužbama, a pritom bi HND trebao pomoći novinarima. Vjerujem u snagu javnog mijenja koje može poručiti političarima da nije prihvatljivo ubijati slobodu izražavanja time što neki zloupotrebljavaju zakon.
HND je upozoravao na moguće probleme kada je sramoćenje uvedeno kao novina u Kazneni zakon, koji je stupio na snagu 2013. Bismo li se trebali usmjeriti na promjenu zakona?
Mi nismo nužno protiv zakona o sramoćenju, no on se ne smije koristiti za ograničavanje slobode izražavanja i demokracije. Borba može ići na nekoliko razina; jedna je promjena zakona, a druga podizanje svijesti u javnosti kako se zakon zloupotrebljava. Mi kao novinari radimo u interesu javnosti, ne u interesu medija ili vlasnika medija, i naša je dužnost to objasniti javnosti. Ne radi se o problemima s kojima se suočavaju samo novinari, već se javnosti ograničava pristup informacijama. Dakle, oni koji pokušavaju ušutkati novinare rade protiv prava građana na informiranje. U recentnom slučaju u Belgiji novinar je istraživao poslovanje privatne telekomunikacijske tvrtke i u godinu dana je dobio sedam tužbi. Rekao mi je da mu je najveći problem vrijeme koje mora utrošiti da bi se obranio u tim procesima, što mu ne dozvoljava da i dalje istražuje, a kako je slobodni novinar, ne može ni zarađivati dok se bavi tužbama. Dakle, i ako dobijete na sudu, vi ste tužbama ušutkani. Uvjeren sam da bi građani podržali novinare kada bismo im objasnili da se ne radi o borbi novinara protiv političara ili tko ih već tuži, već o borbi za demokraciju.
Kažete da je učestalost tužbi protiv novinara i medija nova praksa. Koji su uzroci, što ju je potaklo?
Ranije su novinari bili zaštićeni svojim statusom u društvu. To se promijenilo. Javnost više nema povjerenje u medije, smatraju da štite elite i da ne obavljaju svoj posao. I to je dijelom točno. Pogledajte kako žuti prsluci u Francuskoj napadaju novinare smatrajući ih dijelom sistema. Pada povjerenje čak i u medije koji su ga tradicionalno imali, poput radija, i to je zabrinjavajuće. Pozicija novinara je oslabljena i lošim financijskim uvjetima u kojima rade, globalnim teškoćama s pronalaskom održivog modela financiranja medija, političkim populizmom i mnogim drugim razlozima i lakše ih je napadati. Uistinu mislim da je jedini način da se s tim borimo da gradimo savez s građanima, s civilnim društvom, s organizacijama koje se bave slobodom govora, i da zajedno branimo javni interes. Oni koji imaju moć, bilo ona ekonomska ili politička, najčešće rade u svome interesu i zbog toga vrijednost javnoga interesa moramo naglašavati više nego ikada ranije. Moramo pokazati građanima da smo na njihovoj strani, da radimo za njih. To i jest dužnost novinara, trebali bismo biti čuvari demokracije, što smo pomalo izgubili iz vida. Obnova povjerenja u medije je jedini način da spasimo budućnost snažnog novinarstva.
HRT je do sada podigao 34 tužbe protiv novinara i medija, prema podacima koje je prikupio HND. Među njima su i tužbe protiv njihove novinarke Sanje Mikleušević Pavić, predsjednice HND-ovog ogranka na HRT-u, te HND-ovog predsjednika Hrvoja Zovka. Međunarodna federacija novinara i Europska federacija novinara pozvale su Upravu Hrvatske radiotelevizije da odustane od tužbi. Jeste li dobili ikakvu povratnu informaciju od HRT-a?
Ne, i to me iznenađuje. Situacija je suluda. Kao predstavnik Europske federacije novinara često razgovaram s predsjednikom Europske unije radiotelevizija (EBU). Možemo raspravljati, ne slagati se, ali nikada mu ne bi palo na pamet da me tuži. To je protivno europskom konceptu socijalnog dijaloga.
Jeste li upoznati s i jednim drugim slučajem europske javne radiotelevizije koja tuži novinare?
Od 2015. smo izvijestili Vijeće Europe o više od 500 slučajeva kršenja medijskih sloboda u državama članicama Vijeća Europe i Hrvatska je jedina u kojoj javni servis napada novinare. Nema takvog drugog primjera. Jedino objašnjenje za to je pravosudno zastrašivanje, žele utišati HND i novinare koji ukazuju na situaciju na HRT-u. Nedavni izvještaj Europske unije o medijskom pluralizmu je ukazao na isto ono za što je HND prozivao HRT – manjak nezavisnosti i snažan utjecaj politike. Ako usporedite stanje u svim zemljama iz tog izvještaja, nezavisnost upravljanja javnim medijskim servisom je ocjenjena najlošijom u Hrvatskoj. Bolja je situacija čak i u Srbiji i Turskoj, što je nevjerojatno i sramotno za Hrvatsku. Jedan od kriterija ocjenjivanja je bila urednička autonomija, i po tome je Hrvatska najlošija od svih 47 zemalja. To nisu procijenili predstavnici sindikata, već se radi o znanstvenoj studiji. Ako HRT tuži HND i novinare zbog upućenih kritika, što čekaju da tuže i taj izvještaj i Europsku uniju? No, HRT ne želi ušutkati EU, već HND i ostale domaće kritičke glasove. To je način na koji mafija radi – zastrašivanjem. Tako se u Europi ne pristupa kritici, i o tome ću razgovarati s Jean-Paulom Philippotom, predsjednikom Europske unije radiotelevizija (EBU), čiji je HRT član. I EBU i EFJ su partneri u socijalnom dijalogu s EU i imamo redovne sastanke u Europskoj komisiji tako da možemo na stol staviti temu HRT-a. Prilično sam siguran da ćemo dijeliti zabrinutosti zbog tužbi HRT-a.
Izvještaj The Media Pluralism Monitor, koji spominjete, istaknuo je jak politički utjecaj na HRT-u, pod kojim je ta kuća od samostalnosti Hrvatske; urednici se smjenjuju s izborima, mnogi dobri novinari su napustili HRT, a nekima koji su ostali je ograničena sloboda u radu, oni koji se bune sankcionirani su. Čini se kao da je nemoguće išta promijeniti i zaustaviti urušavanje HRT-a.
Kako povećati nezavisnost HRT, to je pravo pitanje, i to je ono čime bi se vodstvo HRT-a trebalo baviti, i za što je plaćeno, a ne za prikrivanje problema podizanjem tužbi. To nije baš mudar način upravljanja. Kako je moguće da politika to tolerira? Ne zagovaram uplitanje politike, no neobično je da se dozvoljava da upravljačka struktura HRT-a prikriva stvarne probleme, i to koristeći mafijaške metode. To je neprihvatljivo, čini se nadrealnim i nikada se nisam susreo s takvom situacijom. Hrvatska zaslužuje jak, nezavisan javni medij. Mnoge zemlje su poboljšale svoje javne servise. Promjene su moguće, no možda sada nema političke volje za promjene.
Nikada je zapravo nije ni bilo.
No ne smijemo se pomiriti s tim. Treba se boriti, dizati buku i, ponavljam, objasniti građanima o čemu se radi. Nije riječ o pravu novinara da javno kažu što god žele, već o pravu građana da budu točno i nepristrano informirani. Dobar je primjer Švicarske kada je prije par godina populistička stranka pokrenula referendum da se obustavi financiranje javnog servisa. Formirala se snažna koalicija raznih dijelova društva i uspjeli su uvjeriti građane da je javno financiranje dobra opcija jer građani trebaju medij kojem će vjerovati. I glasali su za nastavak financiranja.
HRT gubi publiku i povjerenje.
Može se izgraditi HRT kojem će se više vjerovati. To je moguće.
Neprofitni mediji, prvenstveno portali, u Hrvatskoj pokrivaju ili su pokrivali niz društveno relevantnih tema i nametnuli su se kao mediji na strani javnosti, lišeni ekonomskog ili političkog utjecaja. No onda je 2016. bivši ministar kulture ukinuo financiranje neprofitnih medija, a njegova nasljednica, sadašnja ministrica nije obnovila financiranje te k tome i kasni s raspisivanje natječaja za sredstva iz Europskog socijalnog fonda za medije zajednice. Kao da namjerno ubija neprofitne medije.
Prema Rezoluciji Europskog parlamenta o medijskom pluralizmu i slobodi medija u Europskoj uniji od 3. svibnja 2018. države članice moraju poduzeti „odgovarajuće mjere, među ostalim zajamčiti prikladno javno financiranje u cilju zaštite i promicanja pluralističkih, neovisnih i slobodnih medija u službi demokratskog društva, uključujući neovisnost i održivost javnih medija, medija zajednice i lokalnih medija, koji su ključni za stvaranje povoljnog okruženja za jamčenje temeljnog prava na slobodu izražavanja i informacije“. Čini mi se da hrvatske vlasti ne poštuju tu Rezoluciju. Podržavanje neprofitnih medija i medija zajednice je put ostvarenja medijskog pluralizma i očekujemo da vlade poduzmu mjere kako bi zaštitili pravo građana na medijski pluralizam. K tome, smatramo da hrvatske vlasti ne implementiraju Preporuku o medijskom pluralizmu Vijeća Europe, koju su potpisale 7. ožujka 2018. Hrvatska je trebala donijeti strategiju za povećanje održivosti medija – od javnog servisa do manjinskih medija i medija zajednice. Hrvatska ministrica kulture jednostavno ne poštuje međunarodne obaveze Hrvatske da će graditi pluralističko, transparentno i participativno medijsko okruženje.
EFJ iznova podsjeća hrvatske vlasti da država ima pozitivne obaveze da potakne povoljno okruženje za slobodu izražavanja. Snažno apeliramo na hrvatsku Vladu da obnovi javno financiranje neprofitnih medija i medija zajednice.