Mol doslovno uništava sve. Istraživanje i proizvodnja pali su za pola, a znamo da se odmah mogu podići za trećinu

Prošlo je gotovo godinu dana od formiranja Stožera za obranu rafinerije Sisak čija je glasnoća iznenadila one koji su htjeli zatvoriti rafineriju. Predrag Sekulić, član sindikata INAŠ, od početka je koordinator stožera kojeg čine tri sindikata (EKN – Sindikat energetike, kemije i nemetala, INAŠ –Sindikat naftne djelatnosti i SING – Sindikat naftnog gospodarstva) i Udruga branitelja domovinskog rata Ina Sisak, a ujedno je i predsjednik Radničkog vijeća Ine koja se godinama urušava i gubi svoja tržišta.

Nedavno je poslao otvoreno pismo predsjedniku Uprave Ine Zsoltanu Aldottu u kojemu ga bez dlake na jeziku proziva za uništavanje te tvrtke. Mol je, naime,  2009. godine dobio upravljačka prava nad Inom, čime se danas bavi Državno odvjetništvo.

Osim gubitka radnih mjesta i daljnje devastacije grada Siska i hrvatske industrije, sanacija rafinerije nakon zatvaranja koštala bi milijarde kuna, od čega bi veliki dio trebala odvojiti i država. Stožer je odlučan u namjeri da spriječi takav scenarij. Sekulić u razgovoru objašnjava gdje griješe sindikati koji godinama isključivo razgovorom pokušavaju spasiti radnička prava pa im je preostalo da budu razgovorljivi, ali tihi svjedok urušavanja radničkih prava, radnih mjesta i cijelih industrija. Sekulić se zalaže za beskompromisnu borbu, kakvu je zajedno s kolegama poveo u Sisku.

Nedavno ste opet uputili otvoreno pismo predsjedniku uprave Ine Zoltanu Aldolttu. Što ste pisali Aldolttu?

U javnosti se ne govori dovoljno jasno o problemima u Ini. Znam brojke, godinama sam radio kao dispečer. Aldott mi u trećem pismu poručuje da svojim istupima u medijima škodim Ini koja je izlistana na burzi. To je bila ozbiljna prijetnja i zbog toga sam izašao s pismom, ali to nije jedini razlog. Željeli smo izazvati reakciju i Aldotta i hrvatskih političara. Na žalost, Aldott nije reagirao, iako sam čuo da je razmišljao o tome. Oni doslovno uništavaju sve. Primjerice, istraživanje i proizvodnja nafte i plina pali su za pola, a mi znamo da se istog trenutka mogu podići za 30 posto, što bi dalo mjesec dana više rafineriji Sisak da radi domaću naftu. Jednostavno čekaju da se Sisak  i Rijeka zatvore da počnu izvoziti tu naftu.

Mislite da će zatvoriti i Rijeku?

Rijeka je kao stvorena za distribucijski centar. Ona je dovoljno daleko od njihovih rafinerija. Sisak im smeta jer već imaju svoje dvije rafinerije, a s Mediterana će uvoziti bez problema.

Kakva je suradnja s ljudima u tamošnjoj rafineriji?

Nikakva. Mislim da u Rijeci još uvijek vlada mišljenje da će ostati na životu ako se zatvori Sisak. Na žalost, osim individualnih javljanja kada me zovu ljudi ili šalju poruke, nemamo nikakvog organiziranog kontakta. Neki ljudi se tamo i boje ostaviti pisani trag u komunikaciji sa mnom. Iz tamošnjeg sindikata (SING)  su me pitali zašto sam poslao pismo predsjedniku uprave Ina grupe Zoltanu Adolttu i koji je motiv i cilj. Ne  mogu vjerovati da mi profesionalni sindikalni povjerenik, koji od sindikalizma živi godinama, postavlja takvo pitanje

Zvuči fatalistički?

To je stvarno stanje i nije mi jasno zašto politika šuti. Porobit će nas, oni preko nas ostvaruju veliku Mađarsku. S jedne strane imamo HDZ iz čijih redova dolazi predsjednica, a s druge SDP koji vodi premijer, a da ni jedne ni druge ne zanima što se događa. Prije nekog vremena sam pisao i jednima i drugima s obrazloženjem cijele situacije, a nisam dobio odgovor. Predsjednica nas nije primila. HDZ - šuti, SDP – šuti. Čuo sam informaciju da HDZ smatra da se treba umiješati u priču tek ako i kada pobijedi. Ja im poručujem da će tada biti kasno za bilo kakvu priču.

Valjda barem sindikati u Hrvatskoj aktivno pomažu?

Na žalost, surađujemo samo s pojedincima. Nama je svojevremeno od čelnika jedne od najvećih središnjica zamjereno što smo kao udruga iz rafinerije došli do premijera Zorana Milanovića, a oni ne mogu doći. Prvo, mi nismo nikakva udruga, sam je premijer u Saboru sljedeći dan rekao da se susreo sa sindikalistima iz rafinerije. Kakve veze ima što su branitelji uz nas? Tko je središnjicama branio da dođu u Sisak i kažu da je vrijeme da probudimo ljude? Ivan Tomac je rekao Mladenu Novoselu: dok je dobro stanje u firmi, Radničko vijeće glođe poslodavca, sindikati organiziraju feštice i krumpire. Mene to uopće ne zanima jer to nije primarna uloga sindikata. Kad je loše stanje kao što je, primjerice, u Petrokemiji ili rafineriji, tad je potreban stožer da se vidi da smo svi zajedno. Nitko se ne mora buniti ako mu kažem da lijepi plakate na ulici jer tada više nema veličina. Problem središnjica je da nisu dovoljno aktivne. Vjerojatno su svi u godinama ostvarili nekakva poznanstva i otupili oštricu. Prvi put kad tražiš od nekoga uslugu – ti si gotov. Na žalost stanje kod nas je takvo da su svi u banani pa te mole za uslugice. Toga ne može biti. Shvatio sam da je percepcija ljudi prema sindikatima jako negativna.

Je li vam to tako iznenađujuće?

Nije. Velika greška je što gotovo svi sindikati u Hrvatskoj ne žele oštrije nastupati. U Sisku se na proslavi Prvog maja okupilo pet središnjica. Mnogi od njih se ne usude otvoreno pričati. Već 25 godina pričaju istu priču dok se firme zatvaraju. Tko je njima branio da pri donošenju novog Zakona o radu bez problema skupe 100.000 ljudi? Umjesto toga je njih par odlučilo ići na Markov trg na pregovore. Netko ti ugrožava osnovna prava, a ti se na razgovorima složiš s time. Ista stvar je sada i s rafinerijom. Kolegica iz sindikata koja nema veze s rafinerijom, nego s istraživanjem i proizvodnjom, govori kako treba sklopiti  nekakav sporazum i pregovarati. Pitao sam što znači pregovarati. Pa o čemu ćemo mi pregovarati u vezi rafinerije Sisak? Naravno da su sindikati krivi, krive su središnjice. Polako se sad bude, postoje neki pojedinci, ali kao takav moraš biti iskren prema sebi i drugima. Moraš biti osoba kojoj će ljudi vjerovati. Otkako sam ušao u sindikat tvrdim da nije bitno tko je u kojem sindikatu. Radnik je bitan.

Mislite li da bi onda trebalo raditi na demokratizaciji sindikata?

Sigurno. Recite mi na koji način će se promijeniti neki čelnik? Nikako, dok ne ode u mirovinu. Jednako kao i u političkim strankama. Smatram da članovima treba dati da više mogućnosti da izravnije odlučuju.

Sisak, koji je svojedobno zapošljavao više ljudi nego što je imao stanovnika, deindustrijalizacijom je možda pogođen više od svih gradova u Hrvatskoj. Je li bilo organiziranog radničkog otpora? Čini se da je sve prošlo prilično potiho?

Uzet ćemo primjer Željezare, to je bio početak kraja uništavanja ovog grada.U njezino m slučaju okupilo se nešto Sisčana i radnika Rafinerije koji su dali podršku, ali politika je bila snažna. Oni su počeli prosvjedovati zbog neisplaćenih plaća pa su ih smirili. Došao je i nekakav inozemni partner, a onda je u jednom danu tisuću ljudi dobilo otkaz. To nisi imao gdje pročitati ili čuti. Na žalost, ljudi su u ovoj zemlji i u ovom gradu otuđeni. Svatko gleda svoj interes. Često mi kažu da je sve propalo, pa grad svejedno živi, tako će i u slučaju zatvaranja rafinerije. Moj odgovor je da ako se tako nastavi više neće biti ni bolnica, ni vrtića i da neće više imati gdje raditi. Ne znam zašto su naši ljudi takvi. Svi mi lako kritiziramo bilo koga, ali nešto konkretno napraviti je teško. Ljudi se boje i to mi je razumljivo, ali dok ne budu gorjeli auti i ne skupe se ljudi - neće biti promjena. Ja sam, međutim, optimist jer sam svjestan koliko novca tu postoji i jer sam svjestan da ljudi u Ini koji me svakodnevno zovu i daju mi podatke i dokumente znaju da se situacija može poboljšati. Volja postoji.

Lokalna vlast vam daje nekakvu podršku?

Imamo podršku grada, županijske i gradske skupštine, ali to je kao kad žališ nekoga sa strane što nema za kruh, a nećeš mu dati za taj kruh. Suosjeća s tobom, teško mu je kad te gleda, ali ti neće dati tih pet kuna, nego će za taj novac popiti kavu. Tako i oni. Ništa nemaš od politike, sve su to razgovori, kao da ispituju – «samo da mi ne prijeđe na drugu stranu, da ne prijeđe kod protivnika», pa žele pričati s nama, valjda da opipaju teren. Definitivne podrške nemamo. Od župana smo tražili da nas poveže s nekim u vladi, ali ništa. Ono što ja želim, i što sam pisao premijeru i predsjednici, da Ina mora bit nad stranačkim interesima.

U stožeru su i branitelji. Oni nastupaju kao takvi, ali jesu li svjesni da su prije svega radnici?

Taj braniteljski dio je svjestan toga, ali u Ini je također bilo svega, pa je tako potpisan sporazum između branitelja i Ine kojim su oni izdvojeni iz kolektivnog ugovora i mislim da dva od tri potpisnika sada odlaze uz otpremnine. Rekli bi da je to pozitivna diskriminacija, ali mislim da nije dobro takvo izdvajanje. Mnogo ljudi se pita zašto netko uzima veću otpremninu jer je bio branitelj, a drugi koji je gasio požare za vrijeme rata ima manju. To je, nažalost, trenutna situacija i teško će se netko odreći svog kolača. S druge strane i sam sam branitelj, i mislim da smo jaki, a da bi trebali biti konkretniji u istupima. Svi branitelji su članovi nekog od sindikata i interes je isprepleten. To što bi čelnici htjeli nešto drugo, treća je priča. Činjenica je da se poslodavac jedino boji zajedništva.

Zato surađujete s Petrokemijom. Koliko je suradnja s tamošnjim stožerom utjecao na snagu vašega?

Kad su me izabrali za koordinatora odmah sam nazvao Željka Klausa i dogovorio sastanak s njim u Kutini gdje smo se susreli. Naime, odmah nakon što smo osnovali stožer imao sam mnogo poziva političkih stranaka. Željeli su se susresti i dati načelnu podršku. Htio sam vidjeti kako se on othrvao tome, jer znam da je stožer tamo bio jak i dobar. Bio sam tamo, pričali smo sat i pol vremena nakon čega smo se povremeno znali čuti. Tada je on nakon par mjeseci rekao da bi bilo dobro da se udružimo na način zajedničkog djelovanja prema politici i prema građanima. Osim toga, čujem se s ljudima koji su pokazali da nemaju straha, a da im je dobrobit firme i države na prvom mjestu, poput Mijata Stanića. Ono što zasad koristim su prije svega savjeti.

Kako ocjenjujete najavu da bi Ina mogla kupiti Petrokemiju?

Ono čega se bojim je da bi rafinerija mogla biti žrtvovana kao ustupak za preuzimanje Petrokemije. U Kutini se boje je da im se ne dogodi kao i sisačkoj rafineriji jer Mađari također imaju tvornicu umjetnih gnojiva u Mađarskoj koja slabo posluje i nema tržišta koja će ga dobiti ako se poveže s Petrokemijom koja ima gotovo cijelo hrvatsko tržište. Koliko se radnici mogu oduprijeti tome, teško je reći.

Tekst je nastao kao dio projekta Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju uz potporu Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.