Na braniku sekularizma

Nedavno obilježavanje 25. godišnjice uvođenja vjeronauka u škole na javnoj je televiziji bilo popraćeno sasvim uobičajenim, i sasvim neprofesionalnim, održavanjem privida objektivnosti i demokratičnosti, kako već to umije spomenuta televizija. Aranžman medijskog pokrivanja jedne od tema dana – kako u istoimenoj emisiji, tako i u onoj centralnoj informativnoj - ispunjen kvazi-argumentima i uzoritog kardinala i nekadašnje ministrice obrazovanja, osim što zorno svjedoči o tragično urušenim standardima novinarstva na javnoj televiziji, može poslužiti i kao samo jedan od konkretnih povoda za razmatranje problema na koji ukazuje.

Na sličan problem upućuje i obraćanje ministra i potpredsjednika Vlade na Festivalu tradicije i konzervativnih ideja koji se zbivao desetak dana nakon obilježavanja godišnjice vjeronauka u školama, u organizaciji udruge „Vigilare“. Kako su izvijestili mediji okupljenima se obratio i ministar vanjskih poslova i u svom se govoru obrecnuo na „ekstremni sekularizam“. Ta formulacija pak neodoljivo podsjeća na „sekularne fundamentaliste“ koje je, otprilike tih dana kada se obilježavala godišnjica vjeronauka, spomenuo jedan od sugovornika u emisiji koja ide na kraju radnog tjedna na 3. programu javne televizije. Na sličan problem ukazuje i običaj bivšeg i sadašnjeg ministra graditeljstva da obraćanje javnosti počne sa „Hvaljen Isus i Marija“, bilo da se radi o press-konferenciji, bilo da gostuje u programu javnog radija. Štoviše, gostujući ne u vjerskoj, nego u informativno-političkoj emisiji, isti taj ministar izjavljuje kako ne vidi nikakav problem u tome da javno upotrebljava takav pozdrav. Svi ovi primjeri ukazuju na to da sekularizam kod nas danas više nije neupitna društvena vrednota. Radi boljeg hvatanja ukoštac s ovom važnom temom, ne bi bilo loše zaviriti u prošlost baš zato da bi se bolje razumjela sadašnjost.

Rivalstvo i povezanost

Odnos dviju vrsta vlasti, svjetovne i crkvene, regnum i sacerdotium, predstavlja vrlo kompleksnu temu s dubokim korijenima u prošlosti. Sporovi kraljeva i papa sežu duboko u prošlost i nude ključ za malo drugačije razumijevanje brojnih događaja iz prošlosti, posebno u usporedbi s onim na što se uobičajeno nailazi u popularnoj predodžbi ili školničkim stereotipima. Primjerice, svađa Henrika VIII s rimskim papom obično se tumači prilično banalno kao posljedica njegove želje da dobije razvod od Katarine Aragonske. Svakako, ne treba potcjenjivati ulogu koju banalnosti igraju u povijesti, no taj raskid s rimskom Crkvom dovest će do stvaranja odvojene Anglikanske Crkve na čijem čelu se, kao poglavar, nalazi suveren – engleski kralj ili kraljica. I to traje do danas. U osnovi radi se o određenoj formi teokracije u kojoj su politička i vjerska vlast objedinjene u osobi monarha.

Henrik do toga nije došao tek tako. Taj raskid ima naravno svoje konkretne okolnosti i povode, no idejna podloga za takvu mogućnost dobiva nešto kompliciranije obrise uzme li se u obzir dugotrajni tinjajući sukob svjetovne i crkvene vlasti. Naime, carevi i kraljevi su težili tome da obuhvate i sakralne ingerencije, kao što su pape težili tome da steknu konkretnu političku moć i svjetovnu vlast. U okolnostima koje su nastupile početkom XVI. st. stekli su se uvjeti da Henrik provede ono što su mnogi njegovi prethodnici ili pandani – ne nužno samo na engleskom tronu - mogli smatrati svojim prerogativom, ali to nisu mogli ili htjeli provesti iz različitih razloga. U svakom slučaju od 1530-ih pa sve do danas u Engleskoj su crkva i država povezane u osobi kraljice ili kralja kao vrhovnog crkvenog poglavara. Za razliku od tog i sličnih primjera, kakvih naravno ima i u drugim religijama, u većem dijelu kako zapadnog tako i istočnog kršćanstva održalo se dvojstvo svjetovne i crkvene vlasti, i unatoč rivalstvu, njihova velika povezanost, odnosno često nenarušeno savezništvo. Feudalno društvo počiva na savezništvu dviju elita – one koja ratuje, i one koja se moli. Svi su ostali, ili oni koji rade, bili pripadnici tzv. trećeg staleža.

Uspon trećeg staleža

Francuska revolucija, proteklih dana i mjeseci često spominjana u začuđujuće negativnom kontekstu, označava trenutak kada se i doslovno, ali i simbolički u epohalnom smislu narušava taj režim dominacije prva dva nad trećim staležom. Doslovno - jer treći stalež doista na epohalno važan način postaje akter u političkim procesima. Naime, sazivanjem zasjedanja državnih staleža 1788. koje u Francuskoj nije bilo sazivano od 1614. započinje završni čin krize „starog režima“, prolog u brojne kasnije događaje od kojih se zauzimanje Bastille pretvorilo u događaj koji se do danas obilježava kao Dan republike 14. VII. Simbolički - jer se po prvi puta na jasan i na dokumentima utemeljen način nastoji oblikovati društvo koje se ne gradi na privilegijima pojedinih grupa – poput plemića čiji su privilegiji to da ne rade ili, primjerice, da smiju nositi oružje – nego na jednakosti.

Pored jednakosti, vrlo važno dugoročno naslijeđe prosvjetiteljstva i Francuske revolucije, kao jednog od povijesnih trenutaka djelomičnog ostvarenja prosvjetiteljskih projekcija, predstavlja i sekularizam kao još jedan oblik raskida s dotadašnjim društvenim poretkom koji obilježava savezništvo mantije i mača, klera i aristokracije. Sekularizam, dakle, krajem XVIII. st. nepovratno stupa na pozornicu povijesti kao jasno definirano stanovište kojim se proklamira nužnost odvajanja države od crkve, sasvim suprotno dotadašnjem, feudalnom idealu koji u svojoj osobi doslovce utjelovljuje i današnja engleska kraljica.

Dakako, nije u tom pogledu važna samo Francuska revolucija. Jednako važnu ulogu ima i reformacija kao uspjela hereza u okrilju zapadnog kršćanstva, za razliku od brojnih prethodnih neuspjelih pokušaja da se Katolička crkva popravi, da se vrati korijenima i izvornim biblijskim vrijednostima.

S pojavom reformacije aktualizirao se problem koji se prvo pokušavalo riješiti ratovanjem, a nakon strahovito mnogo prolivene ljudske krvi, došlo se do ideje vjerske tolerancije. U osnovi to znači da se vjera seli u privatnu i intimnu sferu života svakog građanina. Ideal građanina nakon Francuske revolucije, potpomognut praktičnom nužnošću izbjegavanja oružanog sukoba pripadnika više kršćanskih crkava ili denominacija u pojedinim zemljama, postaje to da on ili ona u svoje privatno i slobodno vrijeme odlaze u koju god bogomolju žele. Bilo gdje u javnoj sferi, kao politička bića, građani bi vjeru trebali ostaviti po strani.

U velikim i mnogoljudnim zemljama koje su multietničke, multirasne i multikonfesionalne, nema drugog način da se održi država kao zajednički aparat svih građana. Pa ni u Engleskoj, odnosno Britaniji, teoretski još uvijek teokraciji, u praksi se ne provodi načelo objedinjenosti crkve i države. Ono se nije moglo provoditi sasvim striktno čak ni u ranom novovjekovlju, a kasnije, izgradnjom imperija u kojem sunce nikada ne zalazi, postaje sve labavije - vojnici imperija nisu bili samo anglikanci, nego i, primjerice, Sikhi.

Dakako, praksa vrlo često nije jednostavna kao teorijski modeli. Premda od kraja XVIII. st. počinje praktično politički živjeti ideja da su država i crkva dvije sasvim odvojene domene, u praksi se to ostvaruje na različite načine ovisno o povijesno specifičnim konkretnim okolnostima. Ni u Francuskoj sama činjenica da se odigrala Revolucija 1789. nije automatski dovela do toga da se dosljedno i u raznim područjima društvenog života potpuno odvoji država od crkve. Dapače, kontrarevolucionarni i regresivni trendovi su se tokom XIX. st. smjenjivali s revolucionarnim i progresivnim zbivanjima.

Regresivni trend

Ovaj kratki pogled u prošlost čini vjerojatno bolje razumljivima brojne razloge zašto u Ustavu RH u čl. 41., pored ostalog, piše i ovo: „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države“. No trenutak čuđenja bivše ministrice obrazovanja u već spomenutoj emisiji nad time da nekome smeta vjeronauk u školi, slično kao i ministrovo ne-čuđenje nad time da upotrebljava vjerski pozdrav u krivoj situaciji, otkriva u isti mah i duboko nerazumijevanje temeljnih principa društvenih odnosa i nevjerojatnu neefikasnost našeg obrazovnog sistema. Naime, govoreći o vjeronauku u školama nekadašnja se ministrica poslužila postocima, rekavši, s naglašenom trijumfalnom ironijom u glasu, da je „baš zanima tko je taj tko bi pokrenuo pitanje vjeronauka u školi“, misleći dakako pritom na katolički vjeronauk, ako 90 posto djece u osnovnim školama ide na vjeronauk (aludirajući, nastavkom rečenice o roditeljima koji šalju djecu na vjeronauk, na to da živimo u zemlji u kojoj se većina građana izjašnjava katolicima). Brojke su se poklapale, jer se kardinal pozvao na statistike po kojima 90 posto roditelja osnovnoškolaca „izabire slobodno vjeronauk“.

Te izjave pokazuju da, slično kao što to razotkriva spominjanje ekstremnog sekularizma ili sekularnog fundamentalizma, jednako kao i negativno intonirano evociranje jakobinstva i općenito Francuske revolucije, neki važni povijesni procesi kod nas nisu okončani. Sve te primjere treba dodati nizu zabrinjavajućih indikatora da upravo proživljavamo određen društveno vrlo regresivni trend u kojem se kotač povijesti pokušava zavrtjeti unatrag. Doslovni i simbolički festival konzervativizma, konzervativna kontrarevolucija i katolička obnova predvođena čeličnim stiskom Crkve nad brojnim društvenim domenama kod nas, ukazuje na to da bitke koje su se još donedavno mogle smatrati dobivenima tek predstoje u budućnosti. Svi pobrojani primjeri zorno svjedoče o tome da teme koje su se mogle smatrati elementima bazičnog konsenzusa društva, „društvenim ugovorom“, zapravo nisu razriješena pitanja.

Bivša ministrica nije, dakako, jedina koja u javnom prostoru izgovara rečenice koje su u nesporazumu s temeljnim kategorijama upisanima u Ustav, poput citiranog sekularizma iz čl. 41. Nije u javnom prostoru usamljeno ni prikrivanje prave naravi „slobodnog izbora“ vjeronauka u školama (čime se pohvalio kardinal u intervjuu kojem je prethodila lakirovka televizijskog priloga), niti dubinsko nerazumijevanje demokracije, vidljivo u ministričinom pseudo-argumentu većine (bez obzira što smo većinom bijelci, ne možemo odlučiti da ćemo ljudima druge boje kože onemogućiti neka prava). Neinformiranost o principu sekularnosti države kao temelju modernih društava, jednako kao što su to, primjerice, trodioba vlasti ili zakonska jednakost građana, upućuje na neefikasnost obrazovanja u pogledu političkog opismenjavanja. Uz sve ove primjere ignorancije, poput nevjerojatna ministrova „neshvaćanja“ da kršćanskim, zapravo u našem podneblju izrazito katoličkim pozdravom, privilegira najbrojniju grupu vjernika i omalovažava sve druge, možda ipak najviše zabrinutosti treba vezati uz ministričino čuđenje nad time što nekome smeta vjeronauk u školi. To čuđenje, također uobičajeno, nije ništa drugo negoli indikator uspješnosti naturalizacije ideje koja u osnovi državu ne vidi kao aparat u službi građana, nego kao entitet koji pripada većini u svakom pogledu, pa tako i u pogledu vjere.

Sličan tip izjednačavanja države s pogrešnim entitetom nazire se i u pokušaju podgrijavanja 30. V. kao datuma obilježavanja neovisnosti-državnosti. Deklarativno bi se time obilježavalo konstituiranje prvog višepartijskog parlamenta, no zapravo se radi o datumu dolaska jedne stranke na vlast. A stranka ipak nije isto što i država, pa ma koliko se proglašavala „stožernom“.

Nenormalno pod normalno

Naturalizaciji pogrešnih shvaćanja države pridonosi i to što su građani svakodnevno u medijima, u obrazovnim i drugim državnim i javnim institucijama, izvrgnuti nekad nevidljivoj i mekoj, a nekada itekako uočljivoj i jasnoj propagandi „normalnosti“ jedne vjere i vjeronauka u školama, premda se radi o potpuno „nenormalnoj“ činjenici, jednako kao što se u slučaju raspela na hodniku javne bolnice ili škole financirane porezima, ili svećenika koji dolazi blagosloviti novi helikopter – kupljen državnim novcem - također radi o sasvim nenormalnoj činjenici. Istodobno, iz crkvenih krugova se stalno čuje samo o teroru sekularizma i to na način koji u potpunosti preuzima obrazac „preventivnog udara“ – dok provodite diskriminaciju djece koja ne idu na vjeronauk, sebe proglašavate žrtvom terora „sekularnih fundamentalista“, žrtvom naslijeđa omražene prethodne države, štoviše kako napominje kardinal i prve i druge Jugoslavije.

Kler, ministri u Vladi i tzv. ugledni intelektualci upotrebljavaju riječ sekularizam kao da ni ne treba dokazivati ili objašnjavati da se radi o nečem lošem. To se jednostavno podrazumijeva. Na sličan način se, sasvim pogrešno i terminološki neadekvatno, govori o „rodnoj ideologiji“. Za pripadnike crkvene hijerarhije, za njihovu braću intelektualce-laike, kao i za pastvu koja ih vjerno sluša, to su termini koje ne treba objašnjavati, oni su stavljeni uz bok terminima poput, primjerice, totalitarizma. To se ne može označiti nikako drugačije nego kao propaganda koja pridonosi tome da se ustavne odredbe u praksi sve manje i manje poštuju.

Dosljedno poštivanje čl. 41. Ustava značilo bi vraćanje religije, uključujući i nauk vjere, u hramove u koje svatko odlazi po svojem izboru. Jedino se tako stvara preduvjet za to da javne institucije budu jednake za sve građane. Jednakost se u javnom prostoru sužava kada se religija – na bilo koji način – pripušta u institucije kao što su škole, fakulteti, javni mediji ili kasarne (u zagrebačkom naselju Savica se planiranom izgradnjom crkve doslovno i fizički otima prostor javne sfere). Umjesto pristanka na stanje u kojem se sekularizam izgovara gotovo kao psovka, trebalo bi, sasvim obrnuto, u javnoj komunikaciji polaziti od toga da je sekularizam neupitna vrijednost sama po sebi, i da ga ne treba dodatno pojašnjavati.

Klerikalizacija javne sfere, od obrazovnog sistema do parkova, koja se odvija i nevidljivim puzanjem i vidljivom uzurpacijom, predstavlja veliku opasnost. Ona djeluje tako da društvo vraća u predmoderni stadij, ona nastoji danas prikazati uobičajenima pojave koje su bile uobičajene u prošlosti, a koje bi danas, nakon što su, pored ostalih, i određene tekovine Francuske revolucije ugrađene u ustave modernih država trebale biti neprihvatljive. Ako nam spaljivanje na lomači, inače vrlo uobičajeno u XVI. st., danas više nije prihvatljivo, zašto bi nam bila prihvatljiva obnova veze današnjih kraljeva i pape, konkordat države i crkve, i kao posljedica, miješanje obrazovanja i vjere.

Revizija ugovora s Vatikanom – unatoč tome što nadbiskup i uzoriti kardinal takve prijedloge vidi kao posljedicu stava koji smo naslijedili iz doba „mraka“ - činila bi tek prvi korak prema oporavku modernog shvaćanja države kao entiteta odvojenog od crkve. Jer u doista sekularnom društvu vjeronauku nije mjesto u školi, kao što niti vjerskom pozdravu državnog službenika nije mjesto u javnoj sferi. Sekularizam je doista fundamentalan jer se na njemu temelje i grade suvremena društva, a jednostavno ne može biti ekstreman, kao što ne može biti ni umjeren - ili ga ima ili ga nema. Brojni primjeri pokazuju da ga danas kod nas zapravo ima još samo na papiru, u tekstu Ustava. Baš zato treba iznova braniti sekularizam.