Forumova novinarka Veronika Rešković ovogodišnja je dobitnica nagrade "Marija Jurić Zagorka" za internetsko novinarstvo, koju dodjeljuje Hrvatsko novinarsko društvo. Kolegica Rešković je u seriji tekstova upozorila na niz manjkavosti u provođenju zakona u segmentu ljudskih prava problematizirajući postupanje institucija u praktičnoj zaštiti ranjivih društvenih skupina, a ponajprije osoba s invaliditetom te ljudi s društvene margine. Jedan od tih tekstova pročitajte u nastavku. 

(Tekst je prilagođen slijepim i slabovidnim osobama) 

Velika, dobro osvijetljena dvorana Doma kulture u zagrebačkom naselju Prečko. Na praznom parketu šest stolova, dobro odmaknutih jedan od drugoga. Svaki s po dva stolca, jedan nasuprot drugoga. I dok vani povremeno odjekuju petarde, u dvorani mir i tišina. Zapravo, skoro tišina. Žamor je upravo toliki da ne remeti razgovore parova za stolovima. Nalazimo se u knjižnici, u knjižnici bez ijedne knjige. Ovdje su knjige – ljudi.

Princip je jednostavan. Poput prave biblioteke, i ovdje čitatelj može doći, učlaniti se i posuditi knjigu, samo – ovdje je knjiga živa. Član knjižnice može posuditi živog čovjeka s istinitom pričom. Na posudbu se nude raznoliki naslovi: "Rasna pripadnost – crnac", "Beskućništvo", "Alkoholizam", "Nacionalna manjina – Srbi", "LGBT osobe", "Depresija" i "Shizofrenija". Trebala je biti i knjiga "Branitelji i PTSP", ali – kako su nam objasnili iz udruge "Ludruga – 100 % ljudi", koji su osmislili knjižnicu – ta se knjiga razboljela, pa nije na posudbu.

Projekt "Živa knjižnica", pod motom "Ne sudi knjigu po koricama!", prvi se put provodi u Hrvatskoj. Nastao je u Danskoj kao reakcija grupe mladih na nasilje. Njihov je prijatelj brutalno izboden za vrijeme običnog noćnog izlaska. Samo je srećom ostao živ. Njegovi prijatelji odlučili su nešto učiniti, ustati protiv predrasuda koje rađaju netrpeljivost i nasilje. Osmislili su "Živu knjižnicu" kao način da se ljudi suoče sa svojim predrasudama, da pokušaju osvijestiti stereotipe kojima robuju i prihvate druge ljude u njihovoj vrijednosti i raznolikosti. U najmanju ruku – da ih pokušaju čuti i razumjeti. Tako su organizirali razne razgovore/čitanja – policajac je razgovarao s "Crtačem grafita", političar s "Mladim aktivistom", nogometni navijač s "Feministicom"... U Danskoj su već na početku dogurali do 75 knjiga.

Hrvatska "Živa knjižnica" počinje sa skromnih, ali vrlo dobro pogođenih 7-8 naslova. Jedna knjiga aktualnija od druge. Od svih tabua i steretipa koji opterećuju naše društvo i međuljudske odnose nije bilo teško izdvojiti prave "bestsellere" – manjinska nacionalna pripadnost, psihičke bolesti, seksualna orijentacija, ovisnost, siromaštvo...

"Živimo tu gdje živimo. Svi imamo predrasude, samo je pitanje koliko je netko spreman raditi na njima, želimo li se promijeniti", kaže nam Paula Vranković, objašnjavajući čime su se vodili u "Ludruzi" kada su kretali u "Živu knjižnicu". "Ludruga" se bavi psihičkim zdravljem u zajednici. I sami članovi udruge - s dijagnozom ili bez nje - nerijetko su izloženi stigmi i podozrivosti okoline, tako da im nije bilo teško osmisliti naslove 'knjiga', pa i sami biti 'knjige' za posudbu.

Iako nam je prva ideja bila da sa strane promatramo kako se posuđuju 'knjige', prisluškujemo i zapitkujemo, slikamo i snimamo utiske 'čitatelja' i 'knjiga', dakle, sve ono što radi pravi novinar, na distanci... ubrzo smo se predomislili. Učlanili smo se u "Živu knjižnicu", za probu posudili prvi naslov "Shizofrenija", a onda nas je povuklo i dalje.

Rajko Šupe, 59-godišnjak dobroćudnog izraza lica, na početku nas upozorava: "Znate, ja sam vam malo narcisoidan!". Oboje se tome smijemo dok krećemo prema stolu za razgovor. Shizofrenija je doista teška psihička bolest, kronična i teško izlječiva, mijenja osobu i njezin doživljaj stvarnosti. Osobe imaju psihotičke epizode, ideje o proganjanju, mogu biti vrlo uznemirene. Svih tih natuknica prisjećamo se dok započinjemo razgovor. Krećemo logički, od početka, a i sugovornik spremno sugerira: "Možemo o svemu, od nulte godine, pa do... do... kraja. Zapravo ne baš do kraja, to još ne znam", opet se osmjehne.

Počinje pričati bez okolišanja. Liječi se već 37 godina, ne misli posustati ni nakon tridesetak hospitalizacija. I dalje će uzimati lijekove i ići na grupne psihoterapije. Jedino ga malo muči to što je "Ludrugu" donekle zanemario, jer mu se "zbrkaju uloge" na psihoterapiji u bolnici i na grupi podrške u udruzi. Osjeća se kao da malo 'izdaje' svoju službenu liječnicu kod koje je već 20 godina.

"Možda sam malo hipersenzibilizan, nije ništa neobično ili nadnaravno. Jednostavno, neke stvari zapamtim, a neke ne", kaže nam dok opisuje kako pamti priče drugih pacijenata u bolnici koje je čuo prije više godina.

U Pučkom otvorenom učilištu završio je tečajeve gitare i fotografije, a sada ide na sintisajzer. I inače, u razgovoru više priča o onome što voli, posebno o fotografiji, a manje o bolesti. Povremeno preskače s teme na temu, ali ništa različito od svih nas kada želimo ispričati što više u kratkom vremenu. Prisjeća se kako je imao prvi napad straha za vrijeme studija, kako su susjedi, kad su doznali da je u psihijatrijskoj bolnici, pustili glas da je ovisnik.

"I meni je na neki način tada bilo lakše 'biti narkoman' nego biti shizofreničar. Vidio sam da je shizofrenija nešto najgore kako ljudi doživljavaju bolesnika. U mnogim filmovima shizofreničari su jako ružno opisani. Svi misle da ću im skočiti na vrat, zadaviti ih, ili bilo što", kaže Rajko Šupe. Priča nam o roditeljima, o tišini koja je vladala u kući, o očevim ambicijama koje su bile suprotne njegovima.

"Jedini spas sam našao u bolesti, jedino sam tako mogao raditi ono što sam volio", jednostavno kaže. Danas je toliko stabilan da može brinuti i za bolesnu majku. Dan mu je ispunjen – čita, vježba sintisajzer, planira upisati školovanje za VKV-fotografa.

"Ako imaš neki cilj u životu i ako nisi izoliran od svijeta, ne možeš nikada psihički oboljeti. Znači, izolacija je, i ako si bez cilja, bolest. Ja danas imam planove za više godina unaprijed. Ja sada susrećem bolest, više mi bolest nije uteg. Sada ja jurišam na nju, a ne ona na mene. Kad osjetim da ponovo dolazi, sam odlazim u bolnicu", kaže nam. Za sebe kaže da je zadovoljna osoba, zato "što je uopće živ" i "što se iz svega izvukao neoštećene inteligencije". A je li sretan?

"Sretan sam utoliko što se još uvijek mogu sa svim tim stvarima baviti kao da mi je 20 godina. I dalje slikam, fotografiram, sviram... Sretan sam jer radim ono što volim", objasnio nam je Rajko Šupe. Zamolili smo ga na kraju da nam pomogne oko fotoaparata i snimi par fotografija. "Bit će mi jako drago", obradovao se.

Idući naslov za posudbu nije nam bilo teško odabrati – "Alkoholizam". Alkohol susrećemo u svakoj prilici. Toliko je uobičajeno posegnuti za čašicom da je teško povući granicu kada pijuckanje postaje problem. Naše društvo ima izuzetnu toleranciju na alkohol, a okolina često ignorira prve simptome ovisnosti.

Snježana Markotić (49) alkohol je 'naslijedila' iz obitelji. Njezina prva iskustva bila su s 15 godina, tada samo vikendom ili na proslavama. Kasnije je krenula depresija, pa utapanje tuge u alkoholu, a onda liječenje, prvo od depresije. Roditeljima njezino pijenje nije bilo čudno. Ni kasnije mužu, koji je isto pio. Brak je završio razvodom.

"Imala sam predrasude prema liječenju od alkohola. Pitala sam se hoću li nekog poznatog sresti, a i loše se govorilo o tom bolničkom odjelu. Na kraju sam ipak otišla. Četiri mjeseca sam bila dobro, a onda opet neka situacija i krenula sam ponovo piti", opisuje nam svoju borbu s alkoholom. Pila je uglavnom u "svoja četiri zida", po tri-četiri dana intenzivno, a onda se "izlazilo iz depresije, a bilo je i srama i grižnje savijesti".

"Pilo se i oko mene na poslu. To je normalno. I danas se tamo pije. Bilo je situacija da nisam mogla funkcionirati, ali to se nekako prikrilo. Kad sam krenula na liječenja, došla sam na svoje radno mjesto, svima sam se ispričala za neugodnosti, za to što su me morali pokrivati", kaže Snježana Markotić. U trećem pokušaju odvikavanja uspjela se othrvati. Danas već dvije godine ne pije. Za odvikavanje od alkohola kaže da je to "bolest kao svaka druga i liječenje kao vađenje zuba".

"Svi znaju da sam se liječila i to su prihvatili. Nemam problema govoriti o tome. Maknula sam negativne ljude od sebe koji su me emotivno iscrpljivali. Sada ja biram ljude. Mnogi su sad ponosni na mene", kaže. Priznaje da joj fali propušteno djetinjstvo njezine djece o kojima godinama nije mogla brinuti. Ide na redovite kontrole, ali sada samo zbog depresije, koju više ne rješava alkoholom, nego razgovorom. A kada je danas nešto iznervira - kreči stan ili jednostavno slaže puzzle, i to one od 2000 dijelova.

Naš posljednji sugovornik je tridesetogodišnji Kazuhiro Tamari. 'Posuđujemo' ga pod naslovom "Rasna pripadnost – crnac". A on je sve samo ne osoba koja se može ukalupiti u tako usku odrednicu. Neobičnog podrijetla, sa smješkom nam prepričava svoju životnu priču. Majka Japanka, otac Afrikanac indonezijskih korijena. Očuh je iz Dubrovnika. U djetinjstvu je živio u Japanu, pa malo u Dubrovniku, tijekom rata u izbjeglištvu u Njemačkoj, pa ponovo u Japanu i konačno opet u Hrvatskoj. Tamnoputi koosoki Kazuhiro Tamari vrlo dobro govori hrvatski jezik s dubrovačkim naglaskom i simpatičnom japanskom intonacijom. Naš je jezik je počeo učiti tek kad se s obitelji definitvno preselio u Hrvatsku prije 15 godina, tijekom posljednje dvije godine srednje škole u Dubrovniku.

"Bio sam prkosno dijete. Očuh je htio sa mnom pričati na hrvatskom, ali ja sam se zainatio i nisam htio. Rekao sam mu: 'Sad smo u Japanu. Ti pričaj japanski'. Kad smo se vratili u Hrvatsku, trebalo mi je puno da naučim jezik", kaže. Pomoglo mu je to što radi u kazalištu. Glumi po cijeloj Hrvatskoj. Bio je pravo malo čudo kada je prije pet godina glumio (crnog) šegrta Hlapića u osječkom Dječjem kazalištu. Glumio je i u zagrebačkom HNK-u, u televizijskim serijama, u Istarskom narodnom kazalištu, na Dubrovačkim ljetnim igrama...

"Gdje god pođem, ja sam mješanac. Prednost je bila u Japanu što su tamo ljudi već od dječje dobi pristojni, pa vam neće reći 'Čovječe, pa ti si crn!' iako možda to misle. Tamo nisam osjećao nikakav otpor, stopio sam se, makar su nas doživljavali kao ratne izbjeglice. U Dubrovniku je bilo sve drugačije. Niti sam izgledao kao da sam domaći, niti je moje tijelo prilagođeno za ovu hladnu suhu klimu, a niti me drugi vide kao da sam odavde. Nikad se neću moći stopiti s Hrvatskom, pa čak i da mogu citirati neki Getaldićev stih, zato što ovdje ljudi intenzivno vide razliku", kaže nam.

Primjećuje da je ljudima u Hrvatskoj jako bitno tko je odakle, ne samo od kuda je on, nego se svakog to pita.

"U Hrvatskoj sam od prvog trena osjećao da sam stranac. Imao sam, ipak, veliku sreću da su me jako dobro prihvatili kad sam došao u Dubrovnik u srednju školu, iako je bila jedna manjina problematičnih ljudi, pa mi to doba djetinjstva nije bilo najzabavnije", kaže Kazuhiro Tamari. Život mu je postao lakši kad se preselio u Zagreb, kad je "svoju 'manu' bio prisiljen promijeniti u vrlinu".

"Sad na sve gledam realnije: 99 posto ljudi je dobro, a 1 posto je loših i tako će uvijek biti. Od kada sam to shvatio, lakše mi je", kaže. Bilo je i dalje neprimjerenih šala, ali to je pregrmio. Normalno se zaljubljivao i danas ima djevojku iz Hrvatske. Uz glumu, radi i kao turistički vodič za japanske turiste, otvara dječju igraonicu, planira eko-kamp. Danas sebe opisuje kao "nomada" koji ima tu prednost da može otići živjeti bilo gdje. Ako se vrati u Japan, to će biti zato što je ovdje puno manje mogućnosti, ne samo za njega nego za većinu ljudi.

U "Ludruzi" ne namjeravaju stati na ovoj prvoj "Živoj knjižnici" kroz koju je u pet sati prošlo dvadesetak čitatelja. Većina je, poput nas, posudila više knjiga. Najviše su se posuđivali "Beskućništvo", "LGBT osobe" i "Depresija".

"To je zanimljivo, ali je najvažnije da su se svi, i 'knjige' i 'čitatelji', dobro osjećali. Nije bilo nikakvih problema, 'knjige' su vraćane bez oštećenja. Možda čak i u boljem stanju nego prije 'čitanja'", kaže nam na kraju Paula Vranković.

Što se nas tiče, pouka tog subotnjeg popodneva provedenog sa živim knjigama vrlo je jednostavna - i da imamo najbolje javne politike (kao što nemamo), i da imamo najpravednije zakone (kao što također nemamo), malo će nam sve to pomoći ako zanemarimo međuljudske odnose u kojima jedni druge čujemo i razumijemo, u kojima su ljudi jedni drugima inspiracija, a ne problem, pa ma kako čudni i drugačiji bili.

Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije.