Tamara Čausidis (Skopje)
<p>Tamara Čausidis je slobodna novinarka i aktivistica za unapređenje profesionalnih prava i slobodu medija u Makedoniji. Predsjednica je Nezavisnog sindikata novinara i medijskih radnika</p>
Vlasnica jedne tekstilne tvrtke nakon isplate plaće od 100 eura uzimala bi kartice radnica i s bankomata im uzimala trećinu iznosa Foto: Oslobodjenje.ba
Rečenica koju je 2005. godine izgovorio tadašnji makedonski ministar rada da je "potrebno da onaj tko radi ne bude zaštićen kao mečka u planini, već da bude izložen ocjeni i da je normalno da privrednici smatraju kako su neka prava radnika visoka te da je potrebno njihovo drastično kraćenje" danas se u toj državi smatra javnom legitimacijom procesa koji nesmiljeno traje do danas, a koji se svodi na konstantno smanjivanje prava radnika putem stalnih izmjena radnih zakona s jedne strane i nepoštivanja i ono malo prava koja postoje s druge.
Od 2005. godine do danas zakon o radu u Makedoniji mijenjao se 12 puta. Slično je bilo i sa zakonom o zapošljavanju i osiguranju u slučaju nezaposlenosti, zakonu o mirovinskom osiguranju, kao i ostalima kojima se reguliraju radna prava što su se mijenjali praktički svakih šest mjeseci. Rezultat je da je poslodavcima omogućeno davanje otkaza bez otkaznog roka, pravo na štrajk je opterećeno gomilom pravila i uvjeta koje je gotovo nemoguće ispuniti, smanjen je zakonski zajamčen godišnji odmor, a vremenski rok za rad na određeno vrijeme produljen je s jedne na pet godina.
Nevjerojatna lakoća kojom se uskraćuju radnička prava i nepostojanje nikakvog otpora u sindikatima dovela je do toga da je vlast, pri zadnjoj promjeni potkraj prošle godine, kojom je produljen rok za otpuštanje u slučaju disciplinskih prekršaja s prethodna tri mjeseca na tri godine, potpuno zaboravila da makar formalno ispoštuje procedure i da te promjene barem licemjerno usuglasi u ekonomsko-socijalnom vijeću, gdje poput fikusa sjede predstavnici velikih sindikata.
Apstraktni ideološki postulat kao što je famozna fleksibilizacija tržišta rada u Makedoniji se tretira poput dogme – pa je nitko ne problematizira. Otud i ta nevjerojatna drska lakoća mijenjanja zakona, smanjenja prava radnika i obezvređivanja cijene njihova rada. Pritom su izmjene često svedene na opskurne formulacije tipa "briše se članak 73", pa ako niste onaj koji ih predlaže, često i ne znate što se iza njih krije .
Međutim, ako radnici pa i cijela makedonska javnost nisu dovoljno informirani o problemu sa smanjenjem radničkih prava i stalnih zakonskih izmjena, jako dobro znaju za probleme kršenja tih prava jer ih svakodnevno osjećaju na svojoj koži. Drugim riječima, jasno im je kako poduzetnici sprečavaju radnike da koriste i ono malo prava koja im jamči zakon.
Oni znaju da rade "na crno" da bi gazda uštedio na doprinosima za zdravstveno i socijalno osiguranje. Skrivaju se dobrovoljno po hladnjačama da ih inspekcija rada ne bi zatekla na poslu. Rade prekovremeno bez naknade. Ne koriste pauze na koje imaju pravo. Godišnji im je kraći od zakonskoga. Sve to znaju, ali šute u strahu da ne izgube posao jer će novi teško pronaći.
U Makedoniji se prakticira beskrajna eksploatacija u ime maksimaliziranja profita. Službena minimalna plaća trenutno je nešto više od 120 eura. Međutim, u najugroženijim sektorima – tekstilnom i kožarskom – taj je iznos zajamčen tek nakon 2015. godine. U međuvremenu i ono što je utvrđeno kao nekakav minimum – u tekstilnoj industriji 100 eura – često je u realnosti nedostižno jer gazde zahtijevaju od radnika nakon isplate da im vrate dio svote.
Tako je vlasnica jedne tekstilne tvornice imala običaj da nakon isplate zakonski zajamčene plaće od 100 eura, uzme kartice radnica, ode na bankomat i uzme si dio njihove zarade. Slučaj bi ostao nepoznat da nije ukucala pogrešan pin-kod, pa je otišla u banku da sa šaltera podigne novac koji joj "pripada". Bankarska službenica nije mogla vjerovati svojim ušima kada joj je gospođa gazdarica mrtva hladna potvrdila da to doduše nije njezina kartica, nego kartica njezine zaposlenice, ali kako je ona suglasna da trećinu svoje zarade vrati poslodavcu.
Raskorak između plaća i troškova za život isti je kao u Bangladešu, kaže se u istraživanju o uvjetima u kojima rade tekstilne radnice u Makedoniji, koju je objavila Berne Declaration i Clean Clothes Campaign. Podaci sadržani u toj studiji su zastrašujući i pokazuju da se iza etikete "Made in Europe" krije siromaštvo i strah makedonskih radnica.
Makedonija je bila izabrana kao predmet studije jer se konstatiralo da je važna outsourcing-zemlja za europsku odjeću. Pedantno je istražena cijela situacija s makedonskim proizvodima. Zaključilo se da je odjeća koja se izvozi jako kvalitetna, da su radnice posvećene poslu i odgovorne, ali da se sve to postiže ozbiljnim kršenjem niza konvencija i odredaba kako makedonskih zakona, tako i međunarodnih konvencija i propisa o radu.
"Radi se u neljudskim uvjetima. Rad je iscrpljujući, a mnoge od žena su glavni izvor prihoda u svojim porodicama. Nakon proizvodne krize 2008. godine, situacija je dodatno pogoršana, pritisak na njih je povećan, pa su prinuđene pomiriti se s bilo kakvim uvjetima koji im se nameću", kaže se u studiji.
U međuvremenu vlada i dalje mijenja radno zakonodavstvo i reklamira se potencijalnim investitorima kao država s najjeftinijom radnom snagom u Europi, bez prava na štrajk.