SDP-ov novi program nije ni program ljevice, a po tome sasvim sigurno nije nov. Uz dužno poštovanje našim povijesnim liderima, tako je to, više ili manje dobro napisano, u SDP-u uvijek i bilo. Općenito je razočaravajuće depresivna ta blerovsko-šrederovska premisa na kojoj se temelji većina programskih floskula o "svijetu koji se iz temelja promijenio" Foto: FaH
Generacijama roditelja i djedova današnjih srednjoškolaca i studenata rečeno je da su se odrekli svega što im je u socijalizmu još bilo preostalo, samo da bi saznali da kapitalizam nije svijet za njih.
Nego za nove vlasnike njihove zemlje i tvornica.
Ne tako davno, rekli su nam da ne možemo očekivati dobar posao ni bolju budućnost ako se ne znamo služiti kompjuterom.
Ako nismo dovoljno "fleksibilni".
Danas, naraštaji rođeni sa smartfonom u rukama grade tehnološku infrastrukturu koja omogućuje sasvim različit politički i ekonomski sistem.
Strojevi danas rutinski obavljaju stvari koje su još prije desetak godina bile nezamislive. Novi val automatizacije pruža mogućnost da nezdrave i nehumane poslove više nitko ne mora raditi.
Tehnološka rješenja za čiste izvore energije obećavaju održive oblike proizvodnje. A nove medicinske tehnologije ne samo da stvaraju, spašavaju i produljuju živote, nego ih omogućuju i u novim formama roda i seksualnog identiteta.
Internet i društvene mreže daju glas milijunima onih koji tradicionalno nemaju pristup medijima kontroliranim od političkih i poslovnih elita.
Mnogi od klasičnih ciljeva programskih dokumenata ljevice - za kraće radno vrijeme, za kraj oskudice, za ekonomsku demokraciju, za javna dobra i oslobođenje čovječanstva - danas su materijalno lakše ostvariva nego ikad prije.
A opet, uz svu tehnologiju i novu ekonomiju znanja, ostajemo zarobljeni u veoma starim društveno-ekonomskim odnosima. I dalje odrađujemo sve dulje prekovremene. Neplaćene, naravno. Sve dalje putujemo - bez plaćena prijevoza, naravno - do sve nesigurnijeg posla gdje se šef prema nama odnosi kao prema svom vlasništvu.
Iako je ekonomska kriza službeno završila, završila je očito za nekog drugog - naše plaće i dalje stagniraju ili opadaju. A to koliko je žena za isti posao slabije plaćena od muškarca da i ne spominjem.
Mi smo mu se prilagodili, postali mobilni i cjeloživotni učenici, ali kapitalizam zaista nije svijet za nas.
Mučimo se da spojimo taj kraj s nekim novim početkom, da prehranimo familiju, da smjestimo dijete u vrtić, da platimo ratu kredita… A onda, jednog dana u penziji, shvatimo koliko se naš rad zapravo ne cijeni. I da sve skupa služi samo mirovinskim fondovima i njihovim vlasnicima da s našim novcem ucjenjuju državu, da nas dodatno "fleksibilizira" i "restrukturira".
Umjesto da nam pomogne, automatizacija nas izbacuje s posla, dok vijesti ponavljaju da se mladi i visokoobrazovani iseljavaju u sve većem broju.
Što o tome kaže novi program SDP-a?
Nudi li "mladima i visokoobrazovanima" išta osim onog poziva pjesnika Šantića: "Ostajte ovdje!"
Nudi li nama, koji možda nismo toliko mladi niti visokoobrazovani i mobilni - ja sa svojih sto kila sasvim sigurno nisam - išta osim da, eto, uz novi statut, imamo i program?
Zna li taj program da - osim toga što su podjednako mladi i s razlogom ljuti na kapitalizam - ni mladi iz imućnih i siromašnih obitelji nisu u istom položaju?
Da je jako različito već ako ste mladi muškarac ili, kako to ponekad još uvijek kažu, nesvjesni rodnih implikacija, mlado "žensko"? Da su njihove šanse sasvim različite ako dolaze iz, recimo, Slavonije ili Dalmacije, ili sjevernog dijela Zagreba? Jesu li vam roditelji radnici ili vlasnici - to je uvijek činilo razliku.
Kaže li novi program SDP-a nešto o tim razlikama? Nekoliko vas ovdje, starih komunista, nekad ste ih ispravno zvali klasnim razlikama.
Nudi li taj program išta osim lijepih načela "zajedništva, poštenja, odgovornosti, djelotvornosti, demokratičnosti"? "Dosljednosti"? Ciljeva poput "mogućnosti za izgradnju dobrog društva"? Ili "fokusa na ekonomskom rastu"? Brige o rastu broja novih radnih mjesta", "zapošljavanju mladih" i "povezivanju sustava obrazovanja s potrebama hrvatskog gospodarstva"?
Demokršćanskog "socijalno-tržišnog gospodarstva"?
Zašto se takve programske odrednice posuđuju od njemačkog CDU-a? Ako već ne želimo reći ništa važno ni novo, mogli smo to prepisati i od sestrinskog SPD-a.
I koje su to točno potrebe - za još slabo plaćenih konobarica i kuhara?
Visokoobrazovanima i mobilnima pjesnički vapaj "poticajne politike za mlade", "poticanjem znanstvene izvrsnosti te nagrađivanja poslodavaca koji usavršavaju svoje radnike".
Lijepo je to napisano, ali ni Aleksa Šantić nije bio loš: "Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba neće vas grijat kô što ovo grije - grki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije…"?
Mladima sretan put, poslodavcima nagrađivanje, a nama ostalima: prekovremeni sati i sezonski rad?
Međutim nije sve tako "poticajno", ima u novom programu i dobrih stvari. Recimo, nekoliko rečenica o medijskoj politici su na mjestu. (Jedino što nemaju veze s medijskim ponašanjem SDP-a.) Rodna ravnopravnost - sve potpisujem, i dodajem: to treba i ostvariti.
Na jednom mjestu, u žutom okviru stoje poražavajući podaci... Na jednom mjestu, u žutom okviru stoje poražavajući podaci o tome da je kupovna moć prosječne plaće još uvijek 10 posto niža od one iz 1979. godine. "Postojeći hrvatski ekonomski model nije proizveo niti napredak niti uključivost u raspodjeli" - takve tvrdnje su sasvim ispravne. Da nisu, ne bi imalo ni najmanje smisla i dalje se boriti da ova stranka nepovratno ne potone u klijentelizam i politički kukavičluk.
Međutim, ako postavimo pitanje: koji je to novi ekonomski model koji SDP nudi Hrvatskoj, onda ovaj program ostaje potpuno nijem. Prepun načelno pohvalnog zalaganja za "dobro društvo" i mir u svijetu, ovaj "program" teško da je program. On nije ni program ljevice, a po tome sasvim sigurno nije nov.
Uz dužno poštovanje našim povijesnim liderima, tako je to, više ili manje dobro napisano, u SDP-u uvijek i bilo.
Općenito je razočaravajuće depresivna ta blerovsko-šrederovska premisa na kojoj se temelji većina programskih floskula o "svijetu koji se iz temelja promijenio".
Što se ističe samo kako bi se opravdalo odustajanje od socijaldemokratskih ciljeva. Umjesto jednakosti - "jednakost šansi". Umjesto socijalne države - "država socijalnog investiranja".
Ukratko: umjesto socijaldemokracije - neoliberalizam.
"Ljudi su resurs". Da, možda za kapitaliste. Da im uzmu vrijeme, energiju, zdravlje. Za nas, ti isti ljudi su naši roditelji, djeca, sestre i prijatelji. Zato vas molim da ih barem mi u SDP-u prestanemo promatrati kao "resurse" i zaštitimo od eksploatacije.
Naša stranka je uvijek bila na strani dobra. Međutim, što god bilo, mi smo uvijek živjeli sve lošije. Sa sve više stresa i nesigurnosti. Neizvjesnosti u vezi bilo čega, osim toga da ćemo živjeti još teže nego naši roditelji.
Mnogi danas misle da SDP ima kudikamo većih problema nego što je program. I teško ih je razuvjeriti.
Slabi lideri mogu, doduše, uništiti i najbolji program, ali oni navodno snažni, loš ne mogu popraviti.
Svjesna važnosti sposobnog i uvjerljivog rukovodstva, uvjerena sam da je SDP-ov temeljni problem to što nema uvjerljiv program koji je sposoban odgovoriti na nejednakosti i nepravde kojiima nas kapitalizam bez prestanka izlaže.
Potraga za smislom postojanja SDP-a zato ne završava ovim dokumentom. Njime to razdoblje tek započinje.
Govor predsjednice Socijaldemokratskog foruma žena Karoline Leaković na Konvenciji SDP-a održanoj 10. ožujka 2018. godine.